U Velikoj Britaniji sve donedavno selekcija studenata
nije bila neki ozbiljan problem. Ona je, naravno, postojala,
no više kao namjerno ograničavanje broja studenata,
a ne kao nužno isključivanje potencijalnih »brucoša«.
Posljedica toga bila je da među onima kojih se to ticalo
gotovo i nije bilo nezadovoljnih. Glavni kriterij selekcije
bio je, očito, dohodak, a budući da se on može objektivno
izmjeriti, sistem je, unutar društvenih i etičkih ograničenja
ovog specifičnog pogleda na svijet, sasvim dobro
funkcionirao.
Za razliku od Velike Britanije, Sjedinjene Američke Države
gdje se uvijek nastojalo mladim ljudima omogućiti
da steknu više obrazovanje, mnogo su se ranije i s njima
svojstvenim realizmom suočile s problemom selekcije studenata.
Djelomičan razlog je i taj što su Sjedinjene Države
dugo vremena imale po stanovniku deset puta više studenata
od Velike Britanije. Posljednjih godina i kod nas
se za svako mjesto na sveučilištu javlja dva do stotitu
kandidata, pa smo i mi u sličnom položaju (nemoguće je
dati točne podatke o broju učenika koji se žele upisati
na sveučilište, jer se mladi »dovitljivci« prijavljuju na
nekoliko fakulteta istodobno). Osobito je velik pritisak
na medicinskim fakultetima na koje se želi upisati znatno
više učenika nego što ih fakultet može primiti. Kako
nema izgleda da će se takvo stanje popraviti, morat ćemo
još godinama vršiti svjesnu selekciju kandidata koji se
žele upisati na naše ustanove višeg obrazovanja.
U ovom poglavlju nećemo raspravljati o tome koliko
je takva selekcija poželjna. S pravom se može tvrditi da
svakome tko se želi dalje obrazovati i time obogatiti svoju
ličnost treba to i omogućiti (bez obzira na njegove sposobnosti,
temperament itd.). No možda se još s većim
pravom može reći da većina ljudi zbog ograničene inteligencije
ne može svladati sveučilišni studij, te da zajedničko
»učenje« inteligentnih studenata i studenata čija je
inteligencija ispod prosječne čini od nauke farsu. O tom
pitanju zasad ne treba raspravljati — dok smo mi živi
samo će malen broj kandidata uživati plodove višeg obrazovanja.
Ekonomija je neumoljiv poslodavac s jasno izraženim
zahtjevima. Prema tome, granice unutar kojih
treba rješavati problem točno su zacrtane. Najprije se
moramo zapitati kakve metode selekcije danas upravljaju
sudbinom tisuća naših najinteligentnijih i najsposobnijih
mladih ljudi i žena. Iako to nikad nije podrobnije
ispitano, može se sa sigurnošću kazati da se uglavnom
radi o intervjuima koji se djelomično temelje na dosadašnjim
uspjesima, preporukama upravitelja škole itd.
Tijekom vlastite, letimične »istrage« naišao sam i na drukčije
kriterije — autoriteti kod upisa na jedno sveučilište
smatrali su, na primjer, da je kandidatov rukopis dovoljan
pokazatelj njegove sposobnosti za studij. Ipak mislim
da je to bio izniman slučaj i da se tako nezadovoljavajuće
metode rijetko primjenjuju. Ono što je također
sigurno jest da se danas ni na jednom britanskom sveučilištu
pri selekciji studenata ne koriste psihološki testovi.
To nas može i iznenaditi, pogotovo kad vidimo pozitivno
američko iskustvo. Svrha i glavni zadatak ovog
poglavlja jest da usporedi vrijednost psiholoških testova
s vrijednošću metoda selekcije kojima se danas koristimo.
Prije nego li to učinimo, pogledajmo na trenutak posljedice
danas uobičajenih postupaka selekcije studenata
u Britaniji. Na temelju podataka što su ih objavili
različiti univerziteti izračunao sam da je prosječni kvocijent
inteligencije studenata negdje između 125 i 130.
Među pojedinim sveučilištima postoje, naravno, velike
razlike. Takve razlike postoje čak i među pojedinim fakultetima.
Studenti medicine obično su u prosjeku manje
inteligentni od studenata umjetnosti i znanosti, studenti
matematike i filozofije nadmašuju po inteligenciji studente
povijesti i jezika itd. Uzmemo li u obzir poznatu
distribuciju inteligencije stanovništva i broj studenata
na sveučilištima, možemo pokazati da na sveučilište stiže
samo polovica svih učenika koji bi po svojoj inteligenciji
to i zaslužili. Drugim riječima inteligencija velikog
broja studenata manja je od inteligencije mnogih građana
koji se nisu upisali na sveučilište. Kad bi se na sveučilište
mogli upisati samo najinteligentniji, najmanji bi
kvocijent inteligencije primljenih kandidata morao iznositi
135. Usporedba te veličine sa sadašnjim prosječnim.
kvocijentom inteligencije, koji iznosi 127, ukazuje na nesposobnost
sveučilišta da privuče velik broj veoma inteligentnih
učenika.
Američke brojke su, naravno, drugačije. Tamo se prosječni
kvocijent inteligencije kreće negdje oko 110 što
među ostalim znači da je inteligencija četvrtine svih studenata
manja od prosječne. U SAD postoje koledži na
kojima je prosječna inteligencija studenata manja od prosjeka
inteligencije za čitavu zemlju. Mislim da je nepotrebno
isticati da se to ne odnosi na poznata američka
sveučilišta kao što su Harvard, Yale, Princeton itd. — intelektualni
standard studenata tih sveučilišta ravan je
engleskom prosjeku. Manja inteligencija američkih studenata
donekle odražava i njihovu brojnost; ne može se
broj studenata udeseterostručiti, a da se pritom znatno
ne snizi prosječni kvocijent inteligencije. Djelomično je
to i odraz američkog stava prema sveučilištu kao produženju
srednje škole i odvajanju njegovih društvenih
funkcija od edukativnih zadataka. Brojeve navodim samo
zato da bi se vidjelo da postupci koji su savršeno prikladni
za Sjedinjene Države ne moraju to biti i za Veliku
Britaniju i da zbog tako različitih uvjeta nije lako stvarati
analogije.
Imajući to na umu pogledajmo rezultate američkih
eksperimenata. Već početkom ovog stoljeća bilo je pokušaja
da se za mjerenje inteligencije studenata upotrijebe
psihološki testovi. Na žalost, ta prva mjerenja zasnivala
su se na pogrešnoj pretpostavci da je inteligencija
povezana s čovjekovim fiziološkim reakcijama. Nije čudo
što je korelacija između na testovima postignutih rezultata
i uspjeha na sveučilištu bila veoma slaba. Tim
prvim testovima mjerili su se refleksi i druge neuralne
manifestacije. Danas znamo da je veza između njih i
inteligencije, ako uopće postoji, posve neznatna. Tek konstrukcijom
testova za vojne potrebe dobila su i sveučilišta
adekvatnije mjere inteligencije (tj. mjere koje nisu
bile fiziološke prirode). Tim su testovima testirane stotine
hiljada studenata, da bi zatim o rezultatima toga
testiranja uslijedila prava bujica izvještaja i stručnih napisa.
Zaključci psihologa uglavnom su slični. Studenti kao
cjelina postižu na testovima inteligencije mnogo bolje
rezultate od ljudi koji ne studiraju. Dobri studenti postižu
bolje rezultate od slabih studenata kao i od onih
koji jedva prolaze. Studentov uspjeh na završnom ispitu
može se prilično točno predvidjeti na temelju rezultata
testova kojima je bio podvrgnut prilikom upisivanja u
koledž. Točnost toga predviđanja varira od jednog sveučilišta
do drugog. U nekim je slučajevima jedva veća od
slučajnosti, u drugima gotovo savršena. Za to postoji
nekoliko razloga koje ćemo ovdje navesti jer su, među
ostalim, i poučni.
Koledži se prije svega razlikuju po homogenosti svojih
studenata. Negdje među studentima postoje upravo goleme
razlike u inteligenciji, dok su drugdje svi studenti
manje više podjednako inteligentni. Očito je da je predviđanje
tim lakše i točnije čim su razlike u inteligenciji
među studentima veće. Ono je mnogo teže kad su studenti
po tom svojstvu međusobno slični. Drugi razlog, donekle
u vezi s prvim, jest taj da sva sveučilišta ne poklanjaju
jednaku pažnju sudu donesenom na temelju testova inteligencije.
Neka sveučilišta ga ne koriste za selekciju
studenata, već u savjetovanju studenata pri upisivanju
kolegija. Druga se opet pri odabiranju studenata strogo
pridržavaju rezultata testova inteligencije. Većina sveučilišta
nastoji izbjeći obje ove krajnosti. Predviđanje je
obično najtočnije ako se rezultati testova inteligencije
uopće ne uzmu u obzir, jer se u tom slučaju na sveučilište
mogu upisati i tupi i inteligentni učenici, pa je sastav
studenata vrlo heterogen. Heterogenost studenata odabranih
isključivo na temelju rezultata testova inteligencije
mnogo je manja, pa se njihov konačni uspjeh ne može
predvidjeti s tolikom točnosti. Pri statističkoj obradi i
uspoređivanju inteligencije studenata dvaju sveučilišta
treba te različite stavove uzeti u obzir.
Treći razlog variranja točnosti predviđanja u vezi je s
tipom završnog ispita. Objektivan tip ispitivanja koji se
sve češće primjenjuje u Sjedinjenim Državama, obično je
u vrlo dobroj korelaciji s predviđanjima na temelju rezultata
testova inteligencije. Kod nas, u Velikoj Britaniji,
na završnom se ispitu gotovo uvijek piše esej o nekoj
određenoj temi. Studentov uspjeh na takvoj vrsti ispita
ne može se baš točno predvidjeti na temelju rezultata
testova inteligencije, tj. korelacija između uspjeha na takvom
tipu završnog ispita i rezultata testova inteligencije
prilično je slaba. To je možda i zato što su objektivni
tipovi ispita i test inteligencije zapravo međusobno veoma
slični. I pri provjeravanju studentova znanja objektivnim
načinom ispitivanja i pri provjeravanju njegove
inteligencije testom inteligencije dolazi do izražaja ono
što bismo mogli nazvati »usitnjenošću« (naziv baš nije
laskav). U oba slučaja student, u kratkom vremenskom
razdoblju, mora dati odgovore na velik broj posve specifičnih
pitanja — od njega se ne traži da svoje znanje izrazi
u obliku neke strukturalne cjeline.
Ta dva načina ispitivanja (objektivni tip ispita i pisanje
eseja) četvrti su razlog opaženih razlika u točnosti
predviđanja. Jasno je da točnost prognoze u cjelini ne
može nadmašivati pouzdanost onoga što se predviđa. Drugim
riječima ako je samo ispitivanje nepouzdano, tada
ni najsavršeniji mjerni instrument ne može dati točnu
prognozu. Poznato je da je pisanje eseja nepouzdan način
provjeravanja znanja. Kod takvog ispita konačna
ocjena toliko ovisi o ispitivačevoj ličnosti i njegovim predrasudama
da se zna dogoditi da dva ispitivača posve različito
ocijene isti rad. Pouzdanost ispitivanja pisanjem
eseja provjerena je nekoliko puta i pokazalo se da je
međusobno slaganje ispitivača ipak bolje od slučajnog.
No ne i toliko bolje da bismo na temelju njihovih ocjena
mogli biti sigurni u ispitanikove sposobnosti. U jednoj
takvoj studiji neki su ispitivači jedan te isti esej smatrali
nezadovoljavajućim, neki prosječnim, a neki izvanrednim
i dostojnim pohvale. U jednoj drugoj studiji glavni je
ispitivač, očajan zbog slabe kvalitete eseja koje je trebao
ocijeniti, ocjeni jednog eseja dodao opasku »primjer
kako ne treba raditi«. Esej je zabunom dospio do drugog
ispitivača koji ga je pozitivno ocijenio.
Treba priznati da je većina navedenih istraživanja izvršena
u školama, a ne na sveučilištima. Svejedno je, međutim,
malen broj iskusnih ispitivača koji tvrde da je
njihova ocjena jednako pouzdana kao i ocjena donesena
na temelju objektivnog testa. Totalna pouzdanost ispitivanja
uvelike varira od koledža do koledža, jer ovisi o
objektivnosti i sposobnosti ispitivača, broju radova koje
oni moraju ocijeniti i o mnoštvu drugih činilaca. U cjelini
uzevši izgleda da pri dobrom vođenju ispita pisanjem
eseja na pouzdanost konačne ocjene ukazuje koeficijent
korelacije od oko 0,8; pri slabom vođenju ispita on može
pasti na svega 0,6, pa čak i na manju veličinu. Razumljivo
je da ove vrijednosti ograničavaju točnost prognoze; čak
ni najsavršeniji mjerni instrument ne bi uspjeh na ispitu
mogao predvidjeti bolje nego što bi ocjene ispitivača
A mogle predvidjeti kako će, isti rad, ocijeniti ispitivač
B. Kad uspoređujemo ove stvarne nedostatke načina ispitivanja
pisanjem eseja s navodnim nedostacima ispita
objektivnog tipa, dobro je sve to imati na umu. Srećom,
sa stanovišta selekcije, tip prihvaćenog načina ispitivanja
može se smatrati danim, pa je naše mišljenje o njemu
irelevantno.
Peta varijabla koja utječe na nejednaku točnost predviđanja
je duljina vremena u kojem psiholog mora izvršiti
svoja istraživanja. Ako testiranje treba obaviti za sat
vremena, nerazumno je očekivati da će prognoza biti
jednako točna kao i kad ono može trajati četiri pa i pet
sati. Vrijeme je često presudno, osobito želimo li saznati
i nešto više od grube procjene inteligencije (na primjer
diferencijalnu prognozu, tj. da li kandidat A ima sklonosti
prema umjetnosti ili prema znanosti i da li će kandidat
B uspjeti na medicinskom ili nekom drugom fakultetu.
Takva prognoza zahtijeva više vremena).
Zadnja i možda najvažnija varijabla koja utječe na točnost
predviđanja je istraživačeva stručnost. Događa se
da ljudi koji su u praksi koristili psihološke testove i bili
njima nezadovoljni kasnije otkriju da testiraje nije vršila
stručna osoba, tj. da ga je vršio netko tko nije detaljno
poznavao sam proces testiranja i tko se nije znao služiti
složenim statističkim metodama potrebnim da bi se posao
dobro obavio. Pogrešno je pretpostavljati da svatko
tko je diplomirao psihologiju može pokrenuti i do kraja
provesti postupak selekcije. Za to su osim iskustva, potrebne
i neke druge kvalifikacije, pa na tom području
amater nema što tražiti. Prije nego li osudimo bilo kakav
postupak selekcije treba vidjeti što stručnjak može njime
postići. Odbacivanje postupka selekcije zbog njegove
nestručne, amaterske primjene posve je neopravdano.
Uzmemo li u obzir samo studije u kojima su istraživanja
vršili stručnjaci i u kojima su podaci pravilno statistički
obrađeni, vidimo da su zaključci međusobno vrlo
slični i da nema nikakve sumnje o tome da se pomoću
testova može pouzdano i valjano predvidjeti uspjeh studenata
na sveučilištu. To je istina za SAD, no vrijedi li i
za Veliku Britaniju? Kod nas, na žalost, nije izvršen neki
veći broj ispitivanja, no učinjeno pokazuje da se navedena
razmatranja mogu primijeniti i na selekciju studenata
u našoj zemlji. Naše studije također su pokazale
da se na temelju rezultata testova inteligencije može prilično
dobro predvidjeti uspjeh studenata na ispitima. Kod
nas je točnost prognoze nešto manja, što je, budući da je
homogenost studenata veća, i trebalo očekivati. No razlika
u točnosti tako je malena da je u praksi možemo
zanemariti.
Pogledajmo sada kakav je kod nas odnos između prognoze
na temelju testova i prognoze na temelju uobičajenih
intervjua. U jednoj izvrsnoj dugoročnoj studiji
obavljenoj u Londonu, uspoređena je točnost prognoze na
temelju uobičajenih postupaka: intervjua, eseja ili kratkih
pismenih sastavaka s točnosti prognoze na temelju
niza testova za selekciju. Ispitivači koji su intervjuirali
kandidate mogli su se poslužiti ocjenom pismenog dijela
završnog ispita u srednjoj školi, kao i rezultatom koji je
kandidat postigao na prijemnom ispitu na sveučilištu.
Glavni cilj intervjua bila je ocjena kandidatove sposobnosti
za određeni studij. Osobita je pažnja posvećena
općoj inteligenciji, već stečenom obrazovanju, iskustvu,
interesima i motivima kao i ličnosti i karakteru kandidata.
Ispitivači su bili iskusni i stručni ljudi kakvi se
obično uzimaju za taj posao, najvjerojatnije ni malo slabiji
od ispitivača na bilo kojoj drugoj ustanovi.
Usporedbom intervjua s testovima inteligencije došlo
se do spoznaja sličnih onima u američkoj praksi. Pokazalo
se da intervju nije prikladna metoda prognoziranja,
dok test inteligencije to jest. Korelacija između intervjua
i testa inteligencije bila je negativna, što drugim riječima
znači da su ispitivači često odabirali manje inteligentne
kandidate. Osim toga već bi se i na temelju kandidatovog
pismenog rada na završnom ispitu u srednjoj školi
kao i rezultata koji je postigao na prijemnom ispitu, a
ispitivači su se mogli poslužiti i jednim i drugim, relativno
dobro mogao predvidjeti njegov uspjeh na završnom
ispitu na sveučilištu. Ako išta, intervju je smanjio točnost
te prognoze. Podaci iz ove engleske studije potpuno
se slažu s rezultatima eksperimenata izvršenim u Americi:
intervju je kao metoda za predviđanje uspjeha ili
neuspjeha sveučilišnih studenata neupotrebljiv, dok je
prognoza na temelju testa inteligencije prilično pouzdana
i unutar određenih razumnih granica vrlo točna.
Protivnici testiranja ponekad ističu da za uspjeh na
studiju nije dovoljna samo inteligencija, već da su potrebna
i određena svojstva karaktera odnosno ličnosti.
To je vjerojatno istina. No iz toga se ipak ne može zaključiti
da je intervju kao metoda selekcije bolji od testiranja.
Taj pogrešni zaključak temelji se na tri pretpostavke
od kojih ni jedna nije u skladu s činjenicama.
Prva je da ispitivač može s određenim stupnjem točnosti
ocijeniti nečiji karakter i ličnost. Dokaze koji to opovrgavaju
iznio sam u jednom od prošlih poglavlja pa ih
neću ovdje ponavljati. Nitko tko je proučio literaturu ne
može sumnjati da je intervju kao metoda za otkrivanje
svojstava ličnosti krajnje nepouzdana, a da o njegovoj
valjanosti ne može biti ni govora. Intervjuirajući istog
kandidata, dva ispitivača često dolaze do posve suprotnih
zaključaka od kojih ni jedan nije u skladu s činjenicama.
Većina ljudi koji se ponose svojim poznavanjem ljudske
prirode i svojim ispitivačkim sposobnostima nerado
prihvaća ovu jednostavnu istinu. No želimo li zaključke
na činjeničnim, a ne na emotivnim temeljima, ne možemo
odbaciti dokaze velikog broja savjesno obavljenih istraživanja.
Ma koliko karakter i ličnost bili važni, sigurno je
da intervju nije podesna metoda za njihovo ocjenjivanje.
Druga pogrešna pretpostavka jest da ljudi odbacuju
određeno sredstvo zato što ono može poslužiti samo za
neke, a ne i za neke druge svrhe. Mislim da nitko razuman
ne bi to učinio. Služimo se čekićem usprkos činjenici
što njime ne možemo prepiliti drvo ili izmjeriti jakost
električne struje. Ne vidim zašto bismo odbacili test
inteligencije zato što on mjeri inteligenciju, a ne i neka
druga važna svojstva. Jedva da će itko poricati da je
inteligencija važan atribut dobrog studenta. To, naravno,
ne znači da je ona i jedini takav važan atribut, iz čega
opet ne slijedi da su testovi inteligencije beskorisni. Pouzdano
se zna da učenik koji na testu inteligencije ne
postigne određeni minimalni broj bodova neće uspjeti na
sveučilištu. Okrutno je dopustiti mu da to pokuša i ne
uspije, baš kao što je okrutno sposobnom učeniku onemogućiti
daljnje školovanje zato što na sveučilištu nema
dovoljno mjesta. Time se, naravno, ne tvrdi da velika
inteligencija nužno osigurava uspjeh. Od uspjeha lakše je
predvidjeti neuspjeh — dovoljno je da učenik na testu
inteligencije postigne slab rezultat. Takav rezultat nedvosmisleno
ukazuje na nedostatak određene sposobnosti
apsolutno potrebne za polaganje ispita. Izvrstan rezultat
pokazuje samo da učenik posjeduje sposobnosti potrebne
za polaganje ispita, no ne i da će on ispite doista i
položiti (to će se dogoditi samo ako prione uz knjigu).
Predvidjeti razloge zbog kojih učenik neće ispuniti očekivanja
neobično je teško. Možda će morati zarađivati
za život pa se stoga neće moći posvetiti studiju; možda
će pretrpjeti živčani slom i patiti od tjeskobe i emocionalnih
poremećaja što će mu smetati pri radu; a možda
će pobjeći s profesorovom ženom i biti izbačen sa sveučilišta.
Sve se to događalo i onemogućavalo inteligentnim
studentima polaganje ispita. U skladu s tim nitko
neće tvrditi da su testovi inteligencije nepogrešivi. Oni
jednostavno, s prihvatljivom točnosti, mjere jedan važan
element uspjeha.
Pogrešna je i treća pretpostavka da se karakter i ličnost
mogu procijeniti isključivo metodom intervjua. Treba
naglasiti da danas postoje metode za mjerenje onih
crta karaktera i ličnosti koje su presudne za uspjeh. Poznavanje
tih svojstava čini prognozu znatno točnijom.
Kvalitete kao što su upornost, interes, želje i emocionalna
stabilnost mjere se testovima koji se primjenjuju uglavnom
individualno, ali se mogu primijeniti i grupno. U većem
broju istraživanja takvim se grupnim testiranjem s
prihvatljivom točnosti predvidio uspjeh ili neuspjeh. Pokazalo
se, na primjer, da je uspješan student uporan,
emocionalno stabilan i da su mu želje u skladu sa stvarnosti.
Njegov jednako inteligentan kolega koji ispite polaže
slabo ili nikako, emocionalno je nestabilan, nije
uporan, a njegove želje bilo da su prevelike bilo preskromne,
nisu u skladu s njegovim mogućnostima. Takva
vrsta testova još je u povoju pa treba očekivati da će
se u bližoj budućnosti usavršiti. No, čak i u sadašnjoj
fazi razvoja oni su u predviđanju efikasniji od intervjua
te ih stoga možemo smatrati vrijednom dopunom čisto
intelektualnog tipa testa koji služi isključivo za mjerenje
inteligencije.
Zaključujemo li nepristrano i u skladu s činjenicama,
moramo uvidjeti da je točnost prognoze na temelju intervjua
nedovoljna (barem kad se radi o školovanju), da je
predviđanje na temelju testova inteligencije daleko efikasnije
i da najnoviji razvoj testova ličnosti i karaktera pokazuje
da pomoću psiholoških testova uspjeh na studiju već
sada možemo relativno uspješno predvidjeti.
Zašto se onda ti testovi ne koriste na britanskim sveučilištima?
Koliko sam uspio shvatiti razlozi su slijedeći:
Prije svega se ističe kako testovi inteligencije, kao uostalom
ni bilo kakvi drugi testovi nisu nepogrešivi. Budući
da na temelju njih stvorena prognoza nije 100 posto točna,
mogu se na temelju takve prognoze donijeti i pogrešne
odluke. To se ne može osporiti. Ipak, mislim da se iz toga
ne može ništa zaključiti ni o upotrebi testova inteligencije.
Metodu testiranja treba uspoređivati s drugim metodama
selekcije, a ne s nekim imaginarnim savršenim
standardom. Iako postupak testiranja nije savršen, on je
mnogo pouzdaniji od ostalih postupaka selekcije. Nema
nikakve sumnje o tome da će se prilikom selekcije u uvjetima
koji su izvan naše kontrole činiti greške; primit će
se učenici koji će kasnije biti slabi studenti, a odbiti oni
koji bi društvu u intelektualnom pogledu, mogli samo
pridonijeti. Pokazano je međutim da je naš sadašnji sistem
selekcije manjkav jer se temelji na metodama koje
nisu mnogo pouzdanije od bacanja dinara (pismo-glava).
Testovi inteligencije, iako nesavršeni, omogućuju prognozu
koja je daleko bolja od slučajne. Izračunao sam
da danas na sveučilištu ne uspije diplomirati 15 posto
svih studenata — primjena testova inteligencije smanjila
bi taj broj na 2 do 3 posto (naravno uz postojeći kriterij
ispita i omjer kandidata i na sveučilištu slobodnih mjesta).
Može se izračunati i da bi se uz nepromijenjen kriterij
ispita broj odličnih studenata mogao udvostručiti.
To naravno, ne znači da se prilikom selekcije pomoću
novih metoda neće činiti greške, no sigurno je i znanstveno
provjereno da će njihov broj biti znatno manji.
Ovdje treba naglasiti da će konstantna upotreba novih
postupaka selekcije dovesti do smanjenja broja početnih
grešaka, jer će se s vremenom greške uočavati i ispravljati,
a uvodit će se i nove, točnije metode predviđanja.
Britanski psiholozi neće na tom području steći nikakvo
iskustvo, ako ih sveučilišta ne podrže. To, na žalost, dosad
nije bio slučaj. Jedno ili dva istraživanja koje je omogućila
Nuffieldova fundacija iznimka su u tom općem pravilu.
Protivnici uvođenja testova selekcije na naša sveučilišta
koji ističu da se prilikom prognoze na temelju tih
testova čine greške, ne shvaćaju izgleda da upravo oni
otežavaju uklanjanje tih grešaka.
Drugi dokaz protivnika testova već smo donekle razmotrili.
On se odnosi na navodna svojstva karaktera i
ličnosti idealnog studenta, tj. na svojstva koja bi on morao
posjedovati uz inteligenciju i neovisno o njoj. Taj je
argument teško oboriti jer se temelji na pretpostavkama
o ljudskoj prirodi i ispitivačevoj sposobnosti koje se ne
mogu kritički i eksperimentalno provjeriti. Već sam istakao
da ma kakva bila ta navodna karakterna i temperamentna
svojstva, intervju nije podesna metoda za njihovo
procjenjivanje. Za to uostalom postoje i nepobitni
dokazi.
Treći se prigovor odnosi na »atomističku« i statističku
prirodu selekcije pomoću testova. Tvrdi se da mnogi studenti
ne vole da o njihovoj budućnosti odlučuju statističke
funkcije izvedene iz na testovima postignutih rezultata.
Smeta ih što je čovjek — ispitivač zamijenjen bezličnim
računskim strojem. No iz iskustva znamo, a iz eksperimenata
se vidi da su primljeni studenti uvijek zadovoljni
postupkom selekcije kojim su odabrani. Ako su odabrani
metodom intervjua, smatraju ispitivača sposobnim i
oštroumnim jer je uspio proniknuti u njihovu dušu i
spoznati njihovu neizmjernu nadarenost. Ako su odabrani
pomoću objektivnih testova, dive se domišljatosti istraživača
koji je njihove nesumnjive intelektualne kvalitete
uspio tako precizno izmjeriti. Odbijeni kandidati obično
kažu da je ispitivač bio zlurada stara budala koja im je
svojom tupavošću, svojim predrasudama i nepoznavanjem
ljudske prirode onemogućila da pokažu što znaju.
Učenici odbijeni na temelju postignutog rezultata na testu
tvrde da je test salonska igra koju nitko razuman ne može
smatrati ozbiljnom i koja nikako ne može mjeriti
istinske intelektualne sposobnosti. Mislim da se na ove i
slične izjave učenika ne treba mnogo obazirati, tim više
jer su oni prije selekcije o svemu potanko obaviješteni
(ili bi barem to trebali biti).
Bilo kako bilo malen broj ljudi smatra da bi se selekcija
trebala vršiti na temelju rezultata jednog jedinog
ili čak i niza testova. Testovi bi trebali biti samo dio postupka
selekcije u kojem bi trebalo uzeti u obzir sve
dostupne i vjerodostojne podatke o kandidatu (izvještaj
njegovog razrednika, liječnički nalaz i informacije dobivene
intervjuiranjem kandidata poslužit će dobivanju cjelovitije
slike). Važno je, međutim, da se nakon selekcije
prati uspjeh prihvaćenih kandidata da bi se vidjelo koliko
su različite metode pridonijele točnosti prognoze.
Tada bi se ubuduće moglo inzistirati na korisnijim podacima,
dok bi se oni manje korisni mogli zanemariti ili
posve odbaciti.
