Britaniji razlike u rezultatima testova inteligencije više
uvjetovane nasljednim faktorima, a manje sredinom i
da će postepeno izjednačavanje uvjeta obrazovanja kao
i smanjenje društvenih razlika taj doprinos naslijeđa
vjerojatno još i povećati (drugim riječima smanjit će se
važnost sredine). S druge strane izgleda da je u mnogim
zemljama utjecaj sredine veoma značajan. Klasne razlike
i nejednaki uvjeti obrazovanja odražavaju se, naime,
i na rezultatima testova inteligencije. Mislim da se s ovim
mišljenjem ne bi složio samo malen broj psihologa.
Moramo se pozabaviti još jednim skupom činjenica
koji je relevantan za naš opći problem, a to je navodna
razlika u plodnosti između bistrih i tupih. Iznijet ću
rezultate istraživanja koja je vršio R. B. Cattell na skupini
u kojoj je bilo 3.734 djece od kojih su neki živjeli
u gradovima, a neki na selu. Cattell je testirao
inteligenciju ovih desetogodišnjaka, a zatim ih je grupirao
prema njihovom kvocijentu inteligencije. Također
je ispitao koliko svako dijete ima braće i sestara. Evo
njegovih rezultata. Djeca s kvocijentom inteligencije iznad
130 potjecala su iz obitelji sa, prosječno, 2,35 djece
(u gradu) i 1,80 djece (na selu). Za djecu s kvocijentom
inteligencije između 120 i 130 ti su brojevi iznosili
2,92 odnosno 2,31. Silazeći ljestvicom vidimo da su
djeca s kvocijentom inteligencije između 110 i 120 u gradu
i na selu potjecala iz obitelji sa prosječno 2,76 odnosno
2,62 djece. Za djecu s kvocijentom inteligencije između
100 i 110 ti su brojevi iznosili 3,00 odnosno 3,27, a za
djecu s kvocijentom inteligencije između 90 i 100 3,60
odnosno 3,72. Za djecu čiji se kvocijent inteligencije
kretao između 80 i 90 ti su brojevi 4,13 odnosno 4,21.
Djeca sa dna ljestvice (kvocijent inteligencije između 70
i 80) potjecala su iz gradskih obitelji sa 3,93 djece ili
seljačkih obitelji sa 4,72 djece. Pogledamo li bolje ove
brojeve, vidimo da je natalitet u vrlo tupim obiteljima
gotovo dvostruko veći od nataliteta u vrlo bistrim obiteljima.
Treba dodati da u ovoj studiji nisu uzeti u obzir
muškarci i žene bez djece koji mogu biti, a često i jesu
natprosječno inteligentni (na primjer učitelji i žene koje
su se posvetile profesiji).
Ne može se reći da je korelacija između broja djece
i nedostatka inteligencije uvjetovana isključivo pripadnošću
društvenom sloju, jer premda je istina da se u takozvanoj
radničkoj klasi obično rađa veći broj djece
nego u srednjoj klasi, pokazano je da inteligentni ljudi
i unutar iste društvene grupacije obično imaju manji
broj djece od manje inteligentnih (jedna takva studija
provedena je među rudarima koji rade u rudarskom
oknu). Prema tome, ta se tendencija može smatrati nepobitnom
činjenicom. Korelacija između inteligencije i
slabije plodnosti je, doduše, prilično slaba (koeficijent
korelacije iznosi svega 0,2), no njezino postojanje dokazano
je tolikim brojem kontroliranih eksperimenata i
pomno izvedenih studija da se u nj više ne može sumnjati.
Može li se na temelju ovih činjenica (da je inteligencija
nasljedna i da inteligentni ljudi rađaju manje djece)
zaključiti da se prosječna inteligencija Britanaca smanjuje?
U poznatom eksperimentu, izvršenom na otoku Wight,
Thomson je to pokušao dokazati. Testirao je 1084 djece
u dobi od deset godina (gotovo sve desetogodišnjake na
otoku) i ispitao koliko svako dijete ima braće i sestara.
Zatim je načinio slijedeću tablicu. U prvom stupcu naveden
je broj obitelji, u drugom broj djece u obitelji,
a u trećem prosječan kvocijent inteligencije te djece.
A B C
Broj obitelji
115
212
185
152
127
103
88
102
Broj djece
u obitelji
1
2
3
4
5
6
7
8+
Kvocijent
inteligencije
106,2
105,4
102,3
101,5
99,6
96,5
93,8
95,8
Vidimo da s povećanjem broja djece kvocijent inteligencije
i ovdje opada.
Prijeđimo sada na Thomsonov oštroumni dokaz. Pretpostavimo
li da testirano dijete predstavlja prosjek svoje
braće i sestara, možemo na temelju ovih podataka donijeti
dvije ocjene. Jedna je jednostavan prosječni kvocijent
inteligencije skupine testirane djece. Budući da
ona sva imaju deset godina, prilično je sigurno da svako
od njih potječe iz različite obitelji, pa nam dobiveni broj
može pokazati kolika bi bila inteligencija djece na otoku
Wight kad bi svaka obitelj imala samo jedno dijete (tj.
kad ne bi postojala tendencija da manje inteligentne obitelji
imaju više djece). Taj broj iznosi 101,04. Iz podataka
u ovoj tablici može se dobiti i broj koji nam kazuje
kolika je stvarna prosječna inteligencija djece na otoku
Wight. Pri toj drugoj procjeni uzima se u obzir činjenica
da u području nižeg kvocijenta inteligencije nalazimo
brojno veće obitelji. Taj drugi kvocijent inteligencije
iznosi 98,98. Razlika od 2,06 može se smatrati ocjenom
pada inteligencije u ovoj generaciji, a uzrok toga
pada su razlike u plodnosti između inteligentnih i manje
inteligentnih odnosno tupih roditelja.
Na temelju mnogih sličnih tablica donesene su i druge
procjene, koje se u cjelini nisu mnogo razlikovale od
Thomsonove. Moglo bi se reći da je Thomsonova procjena
rezultat rada kakav psiholozi na terenu smatraju
prihvatljivim. Pretpostavimo li da je ta procjena dobra
i da će se pad inteligencije nastaviti, moglo bi se dogoditi
da će do kraja stoljeća broj djece podobne za
Školu pasti na polovicu sadašnjeg, dok će se broj maloumnih
udvostručiti. Opći kvocijent inteligencije umanjit
će se, u prosjeku, za pet bodova. Ta nadasve ozbiljna
posljedica mogla bi značiti i kraj zapadne civilizacije.
Treba li vjerovati iznesenim brojevima?
Navedeni dokaz ima jedan veliki nedostatak. Konstruirali
smo ga ne poznavajući način nasljeđivanja inteligencije.
Psiholozi nasljedni mehanizam često toliko pojednostavne
da njihove predodžbe o njemu prestaju biti
u skladu sa spoznajama suvremene znanosti. Ne može
se dovoljno naglasiti da je svako razumno predviđanje
nemoguće bez detaljnog poznavanja mehanizma prenošenja
intelektualne sposobnosti. Penrose je, na primjer,
pokazao (pritom se, doduše, služio modelom vrlo male
vjerojatnosti) da navedeni podaci ne opovrgavaju mogućnost
stabilne ravnoteže intelektualnog standarda stanovništva.
Zaključcima izvedeni dokazi, osobito ako se
ne temelje na točnom poznavanju mehanizama o kojima
se radi, u znanosti su uvijek opasni, a često i pogrešni.
To, naravno, ne dokazuje da inteligencija ne slabi, ali
nas upozorava da takvu tvrdnju ne smijemo prihvatiti
kao činjenicu.
Često se previđa da se kod nasljeđivanja radi o individualnim
razlikama, tj. o kolebanjima u čitavoj grupi.
Uspon i pad inteligencije naroda odnosi se na određeni
apsolutni standard. Iako pojmovi o kojima se radi u
upravo izrečenim rečenicama nisu identični, u dokazu se
njima služimo kao da jesu. Isto je tako, na primjer, ustanovljeno
da u školske djece, između visine i broja članova
u obitelji, postoji negativna korelacija — to jest
tla rastom niži ljudi imaju veći broj djece. Budući da
je visina u velikoj mjeri određena nasljednim faktorima,
trebali bi stanovnici Toronta, gdje su ova mjerenja izvršena,
bivati sve niži i niži rastom. Mjerenja su, međutim,
pokazala suprotno — srednja visina mlađih generacija
u Torontu je u porastu.
Možda se nešto slično događa i na području inteligencije.
I Thomson i Cattell ponovili su svoje eksperimente
od prije petnaest godina i slične testove podijelili skupinama
djece iz istih krajeva zemlje. Ta sveobuhvatna istraživanja
kao i neka istraživanja izvršena u Sjedinjenim
Američkim Državama ne pokazuju nikakav pad inteligencije.
Čini se čak da pokazuju njezin mali porast. Možemo
li na temelju toga odbaciti hipotezu o opadanju nacionalne
inteligencije? Nažalost, ti se podaci ne mogu
smatrati konačnima, pa ni osobito relevantnim. Zna
se, naime, da dijete ako poznaje test od prije, postigne
na njemu za nekoliko bodova bolji rezultat. Nema nikakve
sumnje o tome da se stanovništvo među kojim
su istraživanja vršena u zadnjih 15 godina bolje upoznalo
s testovima (ta se pojava zove navikavanje na
test), pa treba očekivati da će porast nastao tim poznavanjem
više nego uravnotežiti mali pad koji predskazuje
hipoteza o opadanju nacionalne inteligencije.
Da ta pretpostavka nije nerazumna može se i izravno
dokazati. Thomson je našao da je porast (na testu inteligencije
postignutog broja bodova) u krajevima u kojima
su testovi inteligencije češće korišteni veći od tog
porasta u krajevima u kojima su oni malo korišteni.
Osim toga, izvjesnu ulogu odigrala je, možda, i »izvježbanost
«. Vernon je pokazao da mnogi testovi koji se danas
upotrebljavaju u školama osjetljivo reagiraju na izvježbanost,
a nema sumnje o tome da su posljednjih godina,
autoriteti na području obrazovanja pribjegli »uvježbavanju
testova inteligencije«. I to je možda povisilo prosječne
rezultate testiranja djece. Navikavanje na test i
izvježbanost nisu jedini aspekti problema. Treba uzeti
u obzir i to da su Thomson i Cattell testirali samo djecu
izostavivši neoženjene, neudate i one bez djece. Te, relativno
velike skupine, mogle bi odlučno izmijeniti predviđeno
djelovanje i tako objasniti stvarne nalaze. Ono
što možemo reći jest da izravna eksperimentalna istraživanja
sadrže prevelik broj nepoznatih faktora, pa iz
njih ne možemo izvući nikakav pouzdaniji zaključak. Ona
ne podupiru našu originalnu hipotezu, no ne bi se moglo
reći ni da joj proturiječe.
Što onda možemo zaključiti iz naših podataka? Mislim
da je jasno da smo suočeni s vrlo ozbiljnim problemom.
Postoje »dokazi na temelju indicija«, pa iako nisu baš
uvjerljivi ne možemo ih ni odbaciti. Stoga izgleda razumno
zatražiti od vlade da financira sveobuhvatna dugoročna
istraživanja koja će to pitanje riješiti jednom zauvijek.
U takvim bi istraživanjima trebalo, naravno, izbjeći
gore istaknute manjkavosti. Poteškoće kao što su izvježbanost
i navika na test mogu se nadići namjernim uvježbavanjem
djece u rješavanju testova inteligencije sve
dotle dok se njihovi rezultati ne prestanu poboljšavati.
Mislim da odlučan napor pri stvaranju takvog istraživačkog
projekta ne bi naišao na veće protivljenje, a ni na
nepremostive teškoće. U usporedbi s ozbiljnosti problema
i golemom važnosti očekivanih rezultata, troškovi
istraživanja izgledaju neznatni. Društvenim se znanostima
često predbacuje da ne daju odgovore na pitanja slična
pitanju koje smo postavili u ovom poglavlju. To je
zasad i istina, ali ne zato što znanstvenici koji se bave
društvenim znanostima ne bi bili dovoljno oštroumni —
oni bi s lakoćom mogli izvršiti i smisliti potrebne eksperimente
— nego zato što društvo odbija da ih materijalno
podrži čak i u najneznatnijem eksperimentu. U
vremenu u kojem se na fizikalna istraživanja troše milijuni,
društvene znanosti ne bi smjele biti u toliko podređenom
položaju da moraju moljakati za iznose, koji
su u usporedbi s društvenom važnosti problema ništavni.
Nema komentara:
Objavi komentar