Jednom je u času nadahnuća Clemenceau izjavio da je
rat preozbiljna stvar da bi se njome bavili isključivo generali.
Zadnjih godina jača uvjerenje da je znanost preozbiljno
područje da bi se njime bavili isključivo znanstvenici.
Život suvremenog čovjeka, od rođenja do smrti,
uvjetovan je i određen silama i otkrićima koja su njemu
samome toliko nerazumljiva da ih on, naprosto, smatra
»čudima«. Kad se radi o fizikalnim otkrićima ili
silama, takve su izjave već uobičajene fraze. Kad je, međutim,
riječ o društvenim znanostima i njihovoj primjeni,
a osobito o najnovijem napretku psihologije, malen
broj ljudi shvaća do koje mjere ta otkrića oblikuju njihov
život.
Ipak, svakog je od nas, u nekom razdoblju našeg života,
na jedan ili drugi način, posjekao mač primijenjene
psihologije. Odluke o školovanju djece donose se na
temelju testova inteligencije pomoću kojih se dijete testira
u nježnoj dobi od jedanaest ili dvanaest godina;
čitav se suvremeni sistem obrazovanja zapravo temelji
na relativno novim psihološkim otkrićima i teorijama.
Mladi ljudi u vojsci, raspoređuju se po rodovima djelomično
i na temelju psiholoških testova, rezultati kojih
mogu ponekad biti odlučni i u njihovu napredovanju
do oficirskog čina. Naši novi upravljači — viši slojevi
državnih činovnika — biraju se prema novom tipu metoda
za selekciju. Profesionalno usmjeravanje i načini izbora
određenog čovjeka za određeno radno mjesto utječu
na život i rad tisuća ljudi. Brojni slomovi živaca,
obilježje suvremenog društva, dijagnosticiraju se i liječe
metodama koje su, tobože, psihološke. Stavovi se ocjenjuju
Gallupovim i drugim anketama, a rezultati tih ispitivanja,
od kojih su neka vršile i same vladine agencije
da bi došle do »činjeničnog stanja«, pomažu pri
polaganju zakonodavnih i političkih temelja. Kad je u
pitanju »reagiranje javnosti«, tada i stvaraoci radio programa
i različitih komercijalnih proizvoda uzimaju u
obzir brojke dobivene takvim ispitivanjima. Psiholozi
proučavaju optimalne radne uvjete, optimalan raspored
odmora, metode poticanja na rad, širenje glasina, uzroke
nemira u industrijskoj proizvodnji i druge mnogobrojne
kritične točke u političkim i društvenim organizmima.
Njihovog pomnog ispitivanja nije pošteđeno ni starije
stanovništvo te se intelektualni i emocionalni život starijih
osoba sve intenzivnije proučava, e da bi se na temelju
rezultata tih istraživanja poduzele akcije.
Ovaj kratki i nepotpuni pregled pokazuje koliko psihologija
već mijenja naš život. Revolucija koja je započela
gotovo neprimjetno, ali čijih se početaka današnji
četrdesetogodišnjaci i pedesetogodišnjaci sjećaju, vjerojatno
će na naš način života utjecati jednako snažno ili
čak i snažnije no u svoje vrijeme industrijska revolucija.
Počeci ove nove revolucije prilično se jasno naziru.
Nova znanstvena otkrića na polju testiranja inteligencije
što su ih učinili Binet, Spearman i Stern podvrgnuta su
presudnom testu praktične primjene u američkoj vojsci
za vrijeme prvog svjetskog rata. Trijumfalni je uspjeh
tih otkrića jednom za sva vremena postavio psihologiju
za neophodnog pomoćnika u svim postupcima odabiranja.
Možda će čitaoca zanimati što su sve vojne vlasti
bez okolišanja zatražile od psihologa koji su sastavljali
testove inteligencije. Testovi bi trebali omogućiti »da
se odaberu i odrede natprosječno inteligentni pojedinci
željni da napreduju ili dobiju specijalan zadatak«, »da
se odaberu i preporuče oni pojedinci koji su po inteligenciji
toliko inferiorni da nisu sposobni za redovnu
vojnu obuku, već ih treba rasporediti u 'razvojne bataljone'
«, »izgradnju organizacija jednolike duševne snage
ili određenih intelektualnih sposobnosti«, »odabiranje
pojedinaca za različite tipove vojnih službi ili za specifične
zadatke«, »eliminaciju onih pojedinaca koji su
intelektualno toliko inferiorni da se ne mogu upotrijebiti
ni u kakve svrhe«.
Upravo je uspjeh testova inteligencije u rješavanju tih
teških zadataka postao razlogom kasnijeg razočaranja.
Tisuće entuzijasta bez ikakva poznavanja znanstvenih
načela provjeravanja inteligencije, no željnih da iz novog
modnog hira izvuku maksimalnu materijalnu korist,
pokušavaju vojne metode testiranja primijeniti u
industriji i trgovini. Postavljeni su zahtjevi bili nemogući,
pa je uslijedila neizbježna reakcija. Velik broj inteligentnih
ljudi nije mogao odvojiti žito od pljeve, ili
istinskog znanstvenika od šarlatana željnog brze i lake
zarade pa je na »psihologiju« počeo gledati sa skepticizmom
koji je kasnije prerastao u neprijateljstvo. S
takvim su stavom dočekali i nove tvrdnje i nove posljedice
razvoja psihologije.
Da bi se to neprijateljstvo nadišlo bio je potreban
još jedan rat koji je sa sobom donio goleme probleme
selekcije i omogućio psiholozima da jedanput zauvijek
dokažu da su njihove metode superiorne svim drugim
metodama. Dokaz je bio toliko jasan i razoružavajući
da su na kraju gotovo sve zaraćene države počele koristiti
psihološke metode selekcije. Svatko tko iole poznaje
konzervativne krugove vojnog rukovodstva bilo koje zemlje
shvatit će da je ovo prihvaćanje, premda učinjeno
nerado i s oklijevanjem, značajnije od bilo kakvog dokaza.
Korištenje psiholoških selektivnih metoda nastavilo
se i u doba mira pa je čak i prošireno na druga, jednako
konzervativna područja kao što je, na primjer, državna
služba.
Na žalost, ne postoji jamstvo da se ono što se jedanput
dogodilo neće ponoviti. Entuzijasti potaknuti uvjerenjem
pravičnosti koje temelje na nekakvom svojem »sustavu«
nekritički pokušavaju protegnuti te metode na područja
za koja one nisu podesne. Uvijek iznova obećavaju nešto
što se u ovom trenutku ne može ispuniti. Posve se
lako može dogoditi da inteligentan laik, prevaren u
svojim nadama, zajedno s lošim odbaci i dobro i da
grijehe nadriznanstvenika pripiše onima koji su mukotrpno
izgrađivali istinsku znanost.
Ta je opasnost goruća i stoga što na ovom području
»vrag nikada ne spava«. Građanima demokratskog društva
treba jasnim i nedvosmislenim jezikom izložiti sadašnje
stanje na ovom znanstvenom području: što se u
ovom času može učiniti, a što ne, kakav razvoj treba očekivati
i što će se vjerojatno dogoditi u bliskoj budućnosti.
Bez takvog se znanja između građanina i znanstvenika
stvara opasan jaz koji sprečava jednog da na
najbolji mogući način upotrijebi doprinos drugoga. Time
se nerazumijevanje koje je tako dugo mutilo njihove
međusobne odnose samo produbljuje. Psiholozi su, na
žalost, iz raznoraznih razloga odbijali da pišu za bilo koga
drugoga osim za same psihologe. Popularna su izlaganja
svojih dostignuća radije prepuštali ljudima bez znanstvenog
obrazovanja potrebnog da bi se stajalo na čvrstom
tlu i nesposobnim da umjesto »Postoji izvjesnost« kažu
»Mi to ne znamo«. Tako je popularizirana psihologija
obično pothranjivala ili pretjerani optimizam ili teški
skepticizam.
Ovu sam knjigu napisao želeći, da barem donekle, ispravim
tu neravnotežu. Misaona nit koja se provlači
kroz sva poglavlja vidljiva je već u naslovu. U svakom
poglavlju razmatram primjenu psiholoških otkrića na
društvene probleme. U nekim su slučajevima dokazi o
postojanju određenog stepena korisnosti toliko uvjerljivi
da ne bi bilo uputno savjetovati društvu da tu korisnost
zanemari. U nekim slučajevima postoji dovoljan broj dokaza
na temelju kojih se može kazati da je određena metoda
ili tehnika u svojem sadašnjem obliku beskorisna
te da je treba ili odbaciti ili poboljšati do neprepoznatljivosti.
U nekim slučajevima jedino je moguće kazati
da je naše znanje nedovoljno i da ne možemo zaključiti
je li određeni postupak koristan ili nije. U tom slučaju
treba hitno poduzeti daljnja istraživanja. U ovoj sam
knjizi obrađivao područja na kojima gotovo da više i
nema sumnji. Malen je broj psihologa koji se, nakon temeljitog
proučavanja dokaza, neće sa mnom složiti. Neki
se eventualno neće sa mnom složiti u nebitnostima ili
će moj prikaz smatrati nepotrebno kritičkim i konzervativnim.
Ova će izjava podnijeti da je malo proširim. Većina
psihologa radi na nekom od primijenjenih područja, tj.
u školstvu, industriji, vojsci, na klinikama i sličnim institucijama.
Odluke mogu donositi jedino na temelju
dokaza koji su im dostupni. Oni će prihvatiti svako moguće
rješenje za koje postoji ma i malo veća vjerojatnost.
Takav je stav i nužan i pravilan — odluku treba
donijeti, ona ne može čekati dok se ne otkriju nove
činjenice. To, međutim, nije put kojim ide znanost. »Čistog
« znanstvenika zanima isključivo dobivanje točnog
odgovora; on ima i pravo i dužnost da kaže da se na
temelju onog što danas znamo ne mogu donijeti konačni
zaključci. »Primijenjenog« znanstvenika, uvjerenog da je
određena tehnika savršeno prikladna za neko područje
rada, može takav stav ponekad i naljutiti, on je međutim,
najbolja zaštita od »prerane kristalizacije lažne pravovjernosti
«.
Eksperiment će možda bolje ilustrirati ovu dihotomiju.
Jedan je američki istraživač testirao skupinu »čistih« i
skupinu »primijenjenih« psihologa. Test je u stvari bio
stari trik »zrna graška pod naprstkom« — ispitanik mora
otkriti pod kojim je od tri naprstka skriveno zrno
graška. Eksperimentator najprije objašnjava o čemu se
radi, zatim kradom odstranjuje grašak tako da ispitanik
ne može nikako dati točan odgovor i čeka da vidi
koliko će ponavljanja biti potrebno da bi ispitanik otkrio
da zrna nema. U slučaju koji navodim dogodilo se upravo
ono što je eksperimentator i očekivao. Skupina »primijenjenih
« već je nakon šestog ponavljanja izjavila da
grašak vjerojatno ni ne postoji. »Čista« je skupina do
istog zaključka došla mnogo mukotrpnije — trebalo je
trik ponoviti više od dvanaest puta.
Očito je da ni jedna skupina nije u svoj zaključak
mogla biti posve sigurna. U oba se slučaja radilo o vjerojatnosti.
Skupina se »primijenjenih« zadovoljila donošenjem
odluke na temelju vjerojatnosti koja bi se većini
ljudi činila posve adekvatnom (vjerojatnost da je
odluka pogrešna bila je samo 1 : 10). Grupa »čistih« donijela
je svoj zaključak tek kad je ponavljanjem eliminirala
svaku razumnu sumnju — vjerojatnost da su »čisti
« pogriješili bila je samo 1 : 200. Oba su načina reakcije
primjerena problemima s kojima se pojedina grupa
suočava. »Primijenjenog« znanstvenika može prilično ozlovoljiti
odbijanje i nespremnost kolege da njegove omiljele
stavove i metode prihvati bez potanke dokumentacije
i dokaza. »Čisti« će znanstvenik kršiti ruke nad olakim
prihvaćanjem postupaka i pretpostavki za koje nema
dovoljno dokaza, a postojeći su proturječni. U stvaranju
ove dihotomije vjerojatno igraju ulogu i činioci
koji određuju ličnost, ali i različite potrebe onih za koje
ove dvije skupine znanstvenika rade — jedni za poslodavce
i klijente, drugi, uglavnom, za svpje kolege.
Razlika između »čistih« i »primijenjenih« psihologa
može nas, naravno, odvesti i dalje no što smo namjeravali.
Otkrića znanstvenika u »kuli od bjelokosti« mogu
ponekad po korisnosti daleko nadmašiti doprinose njegovih
kolega koji rade u darmaru proizvodnje. Kao primjer
za to mogu se navesti Seashorova istraživanja »slušnih
iluzija« u prvom desetljeću ovog stoljeća. Seashore je
i sam smatrao da je njegov posao »čist«, daleko od
svake »prljave« pomisli praktične primjene. Slušne su
iluzije, inače, u mnogom pogledu slične mnogo poznatijim
vizualnim iluzijama (npr. produživanje ili skraćivanje
dužine strelicama ili neuobičajena upotreba perspektive
tako da izgled narisanog vara oko).
I dođe rat, a s njim i prijetnja u obliku podmornica..
Budući da nije bilo mehaničkih detektora, ratni su se
brodovu morali oslanjati na specijalne »osmatrače« koji
su sjedili u trupu broda, osluškujući šumove strojeva
podmornica i nastojali odrediti odakle buka dolazi. Uskoro
se otkrilo da pritom, a upravo zbog »slušnih iluzija
«, dolazi do sistematskih grešaka, pa su pozvali Seashorea
i zamolili ga da razvije metode kojima bi se te
greške mogle otkloniti. Tijekom nekoliko presudnih mjeseci
njegova su »neprimjenjiva« otkrića odolijevala prijetnji
podmornica. Za to su vrijeme usavršene mehaničke
naprave, pa nepouzdani ljudski faktor nije više
bio potreban.
Iz ovoga se vidi da ne treba zamišljati da su čista i
primijenjena psihologija jedna drugoj oprečne, već da
ih treba smatrati sredstvima koja ruku pod ruku vode
boljem znanstvenom razumijevanju i većoj društvenoj
korisnosti. U zadnje se vrijeme na žalost događa da jedna
s drugom gube korak. Razloge ne treba daleko tražiti.
Gorući društveni problemi (selekcija ljudi za različite potrebe
društva, neprilagođenost, vođenje omladine, obrazovanje,
pa čak i pitanja rata i mira) nestrpljivo čekaju
rješenje. Rješavanje tih problema toliko je hitno da je
primjena, na neki način, pretekla znanost. U silnoj želji
da pomognu mnogi psiholozi zaboravljaju da je efikasna
samo ona pomoć koja se temelji na znanstvenoj podlozi.
Budući da nisu voljni da svoju intuitivnu izvjesnost i
hvale vrijedne namjere podvrgnu nepristranoj znanstvenoj
provjeri, oni su, iako još svojataju prestiž vezan uz
polje znanstvenog rada, to polje odavno napustili.
Prije nego što prijeđem na glavnu temu ove knjige,
želio bih raščistiti još neke pojmove. Možda će biti dobro
ukratko nabaciti po čemu se bitno razlikuju psiholog, psiijatar
i psihoanalitičar, jer mnogima razlika među tim
profesijama nije posve jasna. Psiholog je čovjek koji se
bavi znanstvenim proučavanjem ljudske naravi. On pojeduje
sveučilišnu diplomu koja potvrđuje da je svladao
temelje svoje znanosti. Samim tim on još ne zadovoljava
uvjete za rad u praksi, a ni uvjete za istraživački
rad. Za prvo su potrebni postdiplomski tečajevi, a za
drugo dvogodišnji studij (na sveučilištu) koji završava
stjecanjem doktorata. Psihijatar je liječnik koji se na
određenim postdiplomskim tečajevima specijalizirao za
liječenje duševnih poremećaja. Veći dio njegove dodatne
obuke sastoji se od predavanja s područja psihologije.
Glavni je zadatak psihijatra liječenje duševnih i živčanih
bolesti nastalih iz najrazličitijih uzroka. Psihoanalitičar
je obično psihijatar koji se specijalizirao za jedan određeni
oblik liječenja, tj. za psihoterapiju. On u osnovi prihvaća
Freudovo učenje. Malen je broj psihoanalitičara
koji nisu liječnici, no izgleda da to postaje anomalija
upravo naše zemlje.* Odnos između psihologije i psihijatrije
možemo si predočiti kao odnos između fiziologa
i liječnika s tim da je u ovoj usporedbi psihoanalitičar
liječnik koji se specijalizirao za liječenje jednog određenog
tipa bolesti.
Ponekad se te tri vrste znanstvenika međusobno ne
slažu, a dogodi se da se čak i sukobe. Na primjer, u
Sjedinjenim Američkim Državama klinički psiholozi često
i sami liječe pacijente. To ponekad rade pod nadzorom
psihijatra, a ponekad i ne. Mnogi psihijatri s punim
pravom na tu pojavu gledaju s negodovanjem i ističu
da čovjek nije »duh u truplu« i da se bolest »duha« ne
može liječiti izolirano od »trupla«. Čovjek je integrirana
cjelina u kojoj se duševne i tjelesne sposobnosti međusobno
isprepleću, pa liječenje u rukama nestručnjaka (tj.
nekoga tko nije liječnik) može biti opasno. Sa svoje strane
opet, psihoanalitičari često daju proročke izjave o sudbini
svijeta, uzrocima rata i mira, o uzrocima nemira
u industrijski razvijenim zemljama ili prirodi nacionalnih
razlika. Takve izjave obično počivaju na rasklimanim
temeljima mašte njihovih neurotičnih pacijenata. Neupućenima
u strogost znanstvene metodologije, psiholozi s
pravom zamjeraju tu bezbrižnu invaziju svojeg terito-
* Misli na Veliku Britaniju (prim. prev.).
rija. Ipak, u cjelini gledano, među grupama postoji skladna
suradnja utemeljena na podjeli odgovornosti.
Posve je, međutim, sigurno da bi se psiholozi, psihijatri
i psihoanalitičari složili u jednom pitanju i to baš
u onom koje bi čovjek s ulice vjerojatno osporavao, naime
u predvidivosti ljudskog ponašanja. Kad se radi o
fizikalnoj znanosti, predvidivost je za većinu nas posve
obična stvar — tu čudesnu točnost gotovo da smatramo
samu po sebi razumljivom. Kad se, međutim, radi o
tome da se pomoću znanstvenih metoda predvidi ljudsko
ponašanje, većina će nas ustuknuti. Draže nam je da
smo, na neki način, »gospodari svoje sudbine«, a s nelagodom
odbijamo i samu pomisao da je naše ponašanje
podvrgnuto općim pravilima i zakonima (koji u stvari
i omogućuju predviđanje). Ipak, s pravom se ističe da
mnoge svakodnevne odluke donosimo baš na temelju
pretpostavke o predvidivosti ljudskog ponašanja i da su
naša predviđanja ljudskih akcija često točnija od naših
predviđanja na fizikalnom planu. Mnogo se češće događa
da ljudi zakasne zbog mehaničkog kvara na vlaku ili
autobusu nego zbog toga što se vozač zaustavio i pošao
brati tratinčice. U ljudskom ponašanju ima toliko pravilnosti
da se ono, bez daljnjega, može znanstveno proučavati.
Da li je ljudsko ponašanje p o s v e determinirano
pitanje je izvan opsega rasprave koja se temelji na činjenicama.
Kad psihološke eksperimente i zaključke želimo opisati
popularnim terminima, nailazimo na poteškoće koje
su jednake onima što ih mora svladati fizičar ako želi
jasno prikazati što radi. Fizičar rezultate svojeg rada opisuje
matematičkim terminima koji se ponekad ni uz
najveću ingenioznost ne mogu pretočiti u običan jezik.
U sličnoj se situaciji nalazi i psiholog. Rezultati do kojih
je on došao toliko su usko vezani uz matematiku i statistiku
da je njihovo adekvatno razumijevanje nemoguće
bez barem površnog poznavanja ovih grana znanosti.
Za mnoge laike statističar je jednostavno čovjek
koji povlači pravac (matematički definiran pravac) od
nesigurne pretpostavke do neminovnog zaključka. Za psihologa,
statističar je čovjek koji mu daje neophodan
alat — bez tog alata psiholog ne bi mogao razmrsiti složeno
međudjelovanje činjenica s kojima se susreće na svakom
koraku. Može se, naravno, dogoditi da koristeći
statistiku dođemo i do pogrešnih zaključaka, no to možemo
spriječiti jedino daljnjim učenjem i još boljim razumijevanjem
statistike. Pogrešno je mišljenje da je ocrnjivanjem
možemo izbjeći; protivljenje statistici vrlo
često samo ukazuje na slabu i neefikasnu statistiku.
Kako da psiholozi i fizičari svladaju taj zajednički hendikep
u saobraćanju? Fizičar je ovdje u povoljnijem položaju.
Malen je broj ljudi koji sebe smatraju stručnjacima
na njegovu području ili čak misle da znaju više
od njega. Osim toga, njegova znanost uživa toliki prestiž
da se njegove tvrdnje prihvaćaju i bez bjelodanih
dokaza. Položaj psihologa posve je drugačiji. Malen je
broj onih koji mu u dnu srca ne zamjeraju to što sebe
smatra boljim poznavaocem ljudske prirode od njih i
koji ne misle da o »ljudima« znaju daleko više od onoga
što piše u bilo kojoj znanstvenoj knjizi. Gotovo nitko
nije spreman da njegove tvrdnje prihvati bez eksplicitnog
dokaza, a teško njemu ako mu se dokaz sastoji (što je
neizbježno) od složenih eksperimenata i matematičkih
formula. Ove već nakon letimičnog pregleda, obično bivaju
odbačene zbog »nerazumljivosti«, a od psihologa se
traži da tvrdnju dokaže ne spominjući čak ni same metode
od kojih se dokaz sastoji.
Gdje god se to moglo, nastojao sam iz knjige izbaciti
težak i složen matematički tekst. I matematiku i statistiku
uspio sam gotovo potpuno izbjeći. To, naravno, znači
da mnoge tvrdnje nisu dokazane s dovoljnom točnosti,
pa molim čitaoca da prije no što počne s kritikom, uzme
u obzir uvjete pod kojima je autor ove knjige radio.
Jedino što mogu savjetovati čitaocu koji nije zadovoljan
ovim objašnjenjem, jest da konzultira stručnu literaturu
i da se sam upozna s tamo navedenim činjenicama. Pritom
će mu možda postati jasno da se suvremenom psihologijom
ne može ovladati bez višegodišnjeg pohađanja
tečajeva iz matematike i statistike, fizike, kemije, genetike,
sociologije, ekonomije, fiziologije, neurologije, anatomije,
biologije i mnogih drugih znanosti koje su u izravnoj
vezi s psihologijom. Pravo na kritiku znanstvenih
rezultata i teorija treba kupiti znanjem, a ne olako
prisvajati.
Nema komentara:
Objavi komentar