protiv psihologije, ispričat ću događaj koji je na mene
ostavio prilično snažan dojam. Jednog su člana Vlade
njezina veličanstva upitali što misli o određenom testu
za selekciju. On je svojim odgovorom uspio pokazati
plitko mišljenje, krajnje neznanje i pristrane metode dokazivanja
karakteristične za političare koji se počinju
baviti znanošću. Mašući papirom na kojem je bio test,
pročitao je iz njega jedno pitanje koje očito nije imalo
nimalo veze sa svrhom kojoj je test trebao poslužiti.
Temeljeći svoje tvrdnje na očevidnoj neprikladnosti pitanja,
ministar je izjavio da svatko može vidjeti da su
takvi testovi beskorisni, pa je on zato protiv njihova uvođenja
u dosadašnji sistem selekcije.
U ovom slučaju treba raščistiti slijedeće pojmove.
Test o kojem je riječ sastojao se od određenog broja
relevantnih pitanja, tj. pitanja čiji odgovori čine temelj
za poduzimanje akcije, i određenog broja pitanja koja
služe za kamuflažu, tj. imaju ulogu da prikriju svrhu
testa. Ministar je citirao upravo jedno takvo pitanje, pa
njegova očita relevantnost ili irelevatnost prema svrsi
testa nikako ne može biti razlogom za odbacivanje testa
u cjelini. Čak i kad bi navedeno pitanje bilo jedno od
»relevantnih«, o njegovoj se vrijednosti ne može zaključivati
samo na temelju čitanja. Zadatak testa koji mjeri
svojstvo po kojem se ljudi bitno razlikuju već je eo ipso
dobar zadatak, zadatak koji to ne čini loš je. Bilo bi,
naravno, vrlo zgodno kad bi se vrijednost nekog zadatka
u testu mogla odrediti površnim pregledavanjem, no
to je, na žalost, nemoguće. Da bi se utvrdila vrijednost
danog testa, ili zadatka u testu, potrebne su godine predanog
rada. Rezultati takvog temeljitog istraživanja obično
pokazuju da su naoko privlačni zadaci i testovi često
bezvrijedni, dok su naizgled manje privlačni zadaci uspješni.
Čak i relevantno pitanje koje nije diskriminativno (tj.
ne mjeri svojstvo po kojem se ljudi bitno razlikuju)
može u upitniku imati svoje mjesto. Ono možda mjeri neko
od svojstava koje bitno utječe na odgovore drugih
pitanja. Događa se, na primjer, da ljudi, umjesto da na
pitanja u testu odgovaraju istinito i kako najbolje znaju,
nastoje ostaviti dobar dojam; stoga se često umeće specijalni
skup pitanja koja mjere ovu sklonost i omogućuju
eliminaciju njezina utjecaja iz »stvarnog« testa.
Ovu sam zgodu ispripovijedao zato što je ona u svakom
pogledu tipična za nehajan odnos prema psihološkim
metodama koje se često odbacuju bez obzira na
činjenice. Kao primjer za to mogu poslužiti i napisi o
testovima inteligencije koji se pojavljuju u dnevnom tisku.
Činjenice su ili iskrivljene do neprepoznatljivosti ili
potpuno zanemarene, a mišljenje novinara cijeni se više
od mišljenja ljudi koji su na polju testiranja inteligencije
stjecali iskustva gotovo čitav svoj radni vijek. Na
golemu složenost problema nitko se i ne obazire, a umjesto
detaljnih diskusija dolaze slogani i polovične istine.
Stoga nije čudo što većina ljudi ne zna kakav stav valja
zauzeti prema psihologiji i što je smatra mješavinom
magije i šarlatanstva. Cilj je ove knjige da pokaže da
psihologija nije ni jedno ni drugo. Ona je jednostavno
mlada znanost u razdoblju formiranja, nedovoljno razvijena
da bi odgovorila na pitanja koja joj često postavljaju,
no dovoljno razvijena da, za neke probleme,
ponudi rješenje. Veće razumijevanje javnosti za ono čime
se bavi, pretpostavka je njezina daljnjeg napretka.
Nema komentara:
Objavi komentar