se mjerenje inteligencije često pokušava diskreditirati,
pa je stoga moramo pobliže razmotriti. Pritom nam
može pomoći ova Thurstoneova misao:
». . . ako sposobnosti, per definitionem, uzmemo za primarne
uzroke individualnih razlika u uspjehu, tada ljudska
djela na najrazličitijim područjima ljudske djelatnosti,
moraju biti funkcije ograničenog broja sposobnosti.
Posljedica toga jest i opis pojedinca na temelju tog ograničenog
broja sposobnosti. To je suprotno zabludi prema
kojoj se ljudi ne smiju klasificirati ili etiketirati samo
zato što na svijetu ne postoje dva jednaka čovjeka. Svako
poopćenje u znanstvenom opisivanju povlači za sobom
određeni gubitak: individualne konstrukcije znanosti nikad
ne mogu biti posve u skladu s individualnim iskustvima
. . . Sa stanovišta neposrednog iskustva, znanstveni
opis nužno je nepotpun. Znanstvena konstrukcija uvijek
je okružena i mnoštvom iskustvenih nebitnosti. Mislim
da to baš i jest karakteristika znanosti i da je kao takvu
treba i priznati (imajući, naravno, uvijek na umu opće
prihvaćeno mišljenje da je naučni opis neke osobe bezvrijedan,
ukoliko se pritom ne uzme u obzir tako zvana
»totalna situacija«). Proučavanje ljudi ne postaje »znanstvenije
« time što nastoji biti potpuno, niti je bezvrijedno
zato što je ograničeno. Sa stanovišta zdravog razuma,
znanstveni opis čovjeka-pojedinca jednako je nepotpun
kao i znanstveni opis bilo kojeg drugog predmeta ili pojave.
«
Nije teško pronaći primjere prigovora o kojima govori
Thurstone. Tako se na primjer, često izjavljuje da je
tjeskoban čovjek hendikepiran, jer osjećaj tjeskobe onemogućava
njegovoj inteligenciji da dođe do izražaja, pa
testovi ne daju točnu sliku njegovih »stvarnih« sposobnosti.
No mi ionako »inteligenciju« ne možemo mjeriti
izdvojeno, moramo uzeti u obzir »čitavu ispitanikovu ličnost
«. Izdvojiti inteligenciju iz cjelovitosti emocionalnih
potreba, iskustava i motivacija jest »atomiziranje« koje
nužno daje lažnu sliku. No zar u fizici, i to s poprilično
uspjeha, ne činimo upravo to? S istim bismo pravom
mogli kazati da je metalna šipka »hendikepirana« ako
njezinu duljinu mjerimo zimi — pa ona je ljeti mnogo
dulja. Ono što je točno jest da »duljina« i »temperatura«
nisu nezavisne varijable, pa želimo li da naš opis bude
razborit i logičan, moramo poznavati i obje ove veličine
i funkcionalni zakon koji ih povezuje. Jednako tako sasvim
je moguće da između inteligencije i tjeskobnosti
postoji određeni odnos, te da one djeluju jedna na drugu.
Rješenje nije u nalaženju neke globalne »veličine« koja
će se temeljiti na njihovoj kombinaciji, već u pronalaženju
točnog zakona koji ih povezuje (i koji se može matematički
izraziti). Da bismo to učinili, moramo svaku od
ovih veličina izmjeriti posebno. Tjeskobnost možemo
mjeriti jednako točno kao i inteligenciju (vidi poglavlje
10). Postoje, naime, različite eksperimentalne metode kojima
se tjeskoba može povećati, pa utjecaj njezina porasta
možemo vidjeti na rezultatima testova inteligencije.
Također možemo proučavati ljude koji pate od tjeskobe
i pratiti eventualne promjene rezultata postignutih na
testovima u slučajevima kad se tjeskobnost smanjuje.
Ono što se zasad iz takvih eksperimenata može zaključiti
jest da je tjeskoba, pri rješavanju problema u testovima
inteligencije, mali hendikep, i da testovi zahtijevaju korekciju
jedino u ekstremnim slučajevima, tj. onda kad je
utjecaj tjeskobe izuzetno snažan.
O međusobnom djelovanju »inteligencije« i emocionalnih,
kao i ostalih intelektualnih aspekata ličnosti, vjerojatno,
postoji mnoštvo sličnih pretpostavki. No postojanje
tog »međusobog djelovanja« ne bi smjela biti prepreka
mjerenju sposobnosti. To bi nas, baš naprotiv,
trebalo potaknuti da pretpostavku pomno provjerimo i
pronađemo najtočnije moguće zakone kojima ovaj međusobni
utjecaj podliježe. Skup pojmova s kojima radimo
samo je prva aproksimacija; lako se može dogoditi
da ćemo tijekom rada mnoge od njih odbaciti i nadomjestiti
novima. U principu mislim da ćemo pojmove
kojima ćemo se najviše koristiti, kao i način na koji su
oni međusobno povezani, uspjeti otkriti samo strogom
i detaljnom analizom.
Kakva će vrsta analize razbiti pojam »veličine« inteligencije
na unidimenzionalne varijable. Jedna od metoda
jesu takozvani »šrajbtiš-eksperimenti« koji se izvode
sjedeći za radnim stolom i duboko razmišljajući. Rezultati
takvih eksperimenata obično su brojni tomovi knjiga.
Grubo rečeno, to i jest ono što su filozofi činili tijekom
čitave povijesti, a iz toga je, kao najvažnije saznanje
proistekla doktrina o »sposobnostima«. Ona kaže da čovjek
ima velik broj sposobnosti koje mu omogućuju da
izvršava najrazličitije zadatke (sposobnosti su, na primjer,
pamćenje, zamišljanje, razmišljanje, itd.). Često
se smatralo da su središta tih sposobnosti u određenim
dijelovima mozga, a frenolozi* su išli čak tako daleko da
su tvrdili da opipavanjem izbočina na lubanji mogu odrediti
koje su sposobnosti upadljivo, a koje slabo razvijene.
»Geografske karte« mozga, sa jasno označenim područjima
sposobnosti, bile su jedno vrijeme veoma popularne,
a »čitanjem karaktera« na takav način, mnogi su
se obogatili. U špekulacije ovakve vrste bili su ponekad
uvučeni čak i ozbiljni znanstveni radnici. Danas, povijest
ovog pokreta može poslužiti jedino kao opomena protiv
sličnih smicalica u suvremenom ruhu.
Danas su i psihologija sposobnosti i frenologija prilično
diskreditirane, djelomično zbog očite apsurdnosti
objašnjavanja pamćenja pomoću »sposobnosti pamćenja«
(dokaz da takva sposobnost postoji opet je činjenica da
smo nešto upamtili), a djelomično zato što je usavršavanjem
električne stimulacije mozga, među ostalim, pokazano
da pacijent prilikom stimuliranja »ljubavnog područja
« ne kreće, pohotljivo kličući, u pohod na medicinske
sestre, već samo miče nožnim palcem. Psihologija
sposobnosti, ipak je ostavila traga u svakodnevnom govoru,
pa čak i u sistemu obrazovanja. Kad silimo djecu
da uče latinski, da bi stekla »smisao za logiku« ili da
pamte povijesne datume da bi »popravila memoriju«, ponašamo
se u skladu s psihologijom čije su filozofske pretpostavke
nadiđene, a tvrdnje odlučno pobijene eksperimentima
izvršenim u ovom stoljeću.
Možda bi bilo najbolje da pažljivo pogledamo različite
tipove testova koji danas postoje na tržištu i da se upitamo
po čemu se oni međusobno razlikuju. Pažnju će
nam, najprije, privući »materijal« od kojeg je test sačinjen.
Neki se testovi služe riječima, neki brojevima,
drugi vizualnim apstrakcijama ili crtežima, a neki i
* Frenologija je nauka koja po obliku lubanje zaključuje o
čovjekovim duševnim osobinama (prim. prev.).
stvarnim predmetima kao što su, na primjer, šarene kocke,
slagalice i tome slično. Moguće je da neki ljudi lakše
barataju jednim, a drugi drugim »materijalom«. Imamo,
dakle, već jednu smjernicu u tražeju naših, pretpostavljenih,
sposobnosti.
Zatim bismo mogli razmotriti »mentalne operacije«,
potrebne da bi se izvršio dani zadatak. U jednom se testu
može, recimo, od ispitanika tražiti da »nauči« sadržaj
određenog danog teksta, u drugom da nešto »upamti«, u
trećem da donese »induktivan sud«, dok ponekad glavni
ispitanikov zadatak može biti i posve »perceptualne« prirode.
Ova je vrsta klasifikacije, a priori, teža od one prve
(klasifikacije prema materijalu), jer o mentalnim procesima
koji se odvijaju prilikom bilo kojeg mentalnog čina,
ne znamo gotovo ništa.
Treći bi se mogući pristup mogao temeljiti na razlici
između brzine i dubine. Neki od testova zahtijevaju brz
i eventualno površan odgovor, dok drugi mjere dubinu
našeg rasuđivanja, a ne njegovu brzinu. Mnogi kritičari
testova inteligencije napadali su upravo tu slabu točku
i isticali da testovi zanemaruju dubinu na račun brzine.
Tri su, dakle, puta kojima možemo krenuti pri analiziranju
testova inteligencije; možemo tražiti razlike u »materijalu
«, u »mentalnim procesima« i u onom što bismo,
u nedostatku boljeg izraza, mogli nazvati »kvalitetom«.
Mogu li se ove hipoteze provjeriti, potvrditi ili pobiti i
ako se mogu, onda na koji način? Najuobičajeniji i u
praksi najefikasniji jest statističko-eksperimentalni postupak
nazvan faktorska analiza. Ona se temelji na vrlo
jedostavnom principu.
Podvrgnemo li veću skupinu ljudi različitih zanimanja,
stavova, nejednakog društvenog porijekla i položaja itd.,
određenom broju testova koji mjere tako zvanu inteligenciju,
tada ćemo prema rezultatu svakog od tih testova
moći ljude svrstati u niz. Na početku niza bit će »najbolji
«, na kraju »najgori« — ostali će biti negdje između.
Ako dva testa mjere isti mentalni proces pomoću istovrsnog
»materijala«, a »kvaliteta« obaju testova je konstantna,
tada bi nakon testiranja, poredak ljudi u oba
niza morao biti isti. Slučajne greške pri mjerenju mogu
taj poredak malo poremetiti (na nepredviđen način), ali
u cjelini gledano, naše je očekivanje razumno i praksa ga
potvrđuje. Dva testa, koji zadovoljavaju navedene uvjete,
daju ponekad čak i gotovo identičan niz.
Uzmemo li sada dva testa koji se u nekim aspektima
razlikuju — bilo da su sastavljeni od »materijala« različitog
tipa, ili da se pri njihovu rješavanju koriste različiti
mentalni procesi, ili da zahtijevaju brzinu ili dubinu razmišljanja.
Tada će se, naravo, i poredak ljudi nakon testiranja
razlikovati. Čim su razlike u testovima veće, tim će
se i poredak ljudi u nizu više razlikovati. Konačno ćemo,
u konstrukciji testova, doći do točke u kojoj će se dva
niza toliko razlikovati, da znajući rezultat što ga je netko
postigao na prvom od njih, nećemo moći predvidjeti
njegov uspjeh na drugom testu. Ili, drugim riječima, čim
je sličnost u izboru materijala, mentalnih procesa i kvalitete
između dva testa veća, tim je veća i vjerojatnost
da će ispitanik na oba testa postići sličan rezultat. Obratno,
ako se razlika (u ova tri aspekta) među testovima povećava,
ta se vjerojatnost smanjuje.
Ovi, prilično magloviti pojmovi »sličnosti« ili »razlike«
mogu se prevesti na precizan matematički jezik pomoću
takozvanog koeficijenta korelacije. Raspon toga koeficijenta
kreće se od 1, čime se označava potpuno slaganje,
do 0 koja označava nepostojanje bilo kakvog odnosa.
Kadikad se zna desiti i da koeficijent ispadne negativan,
npr. u slučaju kad netko vrlo dobro riješi zadatke testa A,
a slabo ili nikako zadatke testa B (ili obratno). No kad
je riječ o testovima inteligencije, takvi koeficijenti rijetko
se pojavljuju (gotovo nikada). Značenje koeficijenta bit
će nam jasnije, ako pogledamo nekoliko primjera. Znamo
da su visoki ljudi obično i teži od niskih — korelacija
između visine i težine iznosi 0,6. To je negdje u sredini
između savršene korelacije i nepostojanja bilo kakve korelacije.
Korelacija između visine i inteligencije iznosi
samo 0,2. To je tako malen broj da se iz njega na temelju
visine ne može ništa zaključiti o inteligenciji (iako se
vidi neznatna tendencija porasta inteligencije s visinom).
Između duljine lijeve i desne ljudske ruke korelacija je
0,98, dakle vrlo bliza savršenoj korelaciji. No duljina
ljudskog nosa ne stoji, na primjer, ni u kakvom odnosu
prema duljini ljudskog stopala.
Sada, postavljenu hipotezu, možemo i drugačije formulirati.
Možemo kazati da među testovima, koji su slični
u »materijalu«, »procesima« i »kvaliteti«, postoji visok
nivo korelacije, dok je među testovima koji se u ova tri
aspekta razlikuju, korelacija slaba. Čim je sličnost veća
korelacija je bolja — čim su razlike veće korelacija je
slabija. Vrijedi i obrat ove tvrdnje, tj. čim je bolja korelacija
tim je i sličnost među testovima veća, čim je ta
korelacija slabija, sličnost je manja. Ovako formulirana
tvrdnja korisnija je u praksi, jer ono što u praksi mjerimo
jest korelacija između testova. Na temelju veličine
korelacije zaključujemo koliko su testovi međusobno slični
ili koliko se jedan od drugoga razlikuju. Taj proces
dedukcije prilično je složen, no bez obzira na to, većina
je znanstvenika, kad se radi o prirodi glavnih mentalnih
sposobnosti ili mentalnih procesa potrebnih za rješavanje
problema u testovima, usvojila vrlo slične stavove. Dosad
se, doduše, pažnja najviše posvećivala razlikama u
sposobnostima baratanja različitim tipovima materijala
i razlikama u efikasnosti pojedinih mentalnih procesa.
Sve do nedavno gotovo da nitko i nije proučavao odnos
brzina, dubina.
Glavni faktori* koje su psiholozi uspjeli izdvojiti do-
* Površno gledano, ovi su faktori vrlo slični sposobnostima
koje sam tako strogo kritizirao na početku ovog poglavlja. Glavna
razlika između ova dva pojma leži u načinu na koji su nastali.
Pojam sposobnosti nastao je nesistematskim promatranjem i
verbalizacijom određenih stereotipova (i predrasuda koje su u
to određeno vrijeme vladale). Faktori su pažljivo definirani na
temelju eksperimentalnih i statističkih procesa, a u skladu sa
znanstvenim metodama. Mjestimična sličnost ne bi smjela zamagliti
ove temeljne razlike. Da bi se to izbjeglo, faktori se često,
umjesto riječima, označavaju slovima (u zagradi kraj svakog
faktora).
bili su slijedeće nazive: verbalna spretnost (V), verbalna
tečnost (W), spretnost u baratanju brojevima (N), prostorni
zor (S), percepcija (P), memorija (M) i sposobnost
induktivnog zaključivanja (I). Malo je teško te sposobnosti
opisati bez primjera testova na kojima se temelje
definicije ovih faktora. Stoga sam, u poglavlju 2, naveo
primjere, za određene faktore karakterističnih zadataka.
Većina zadataka vrlo je laka, a čitalac će ubrzo i sam
uvidjeti da bi oni mogli biti i složeniji i kako bi se mogli
učiniti složenijim. U dobrom testu moraju, naime, biti
zastupljeni svi stupnjevi težine. Prilikom testiranja, daju
se, naravno, i detaljne upute, a i nekoliko slobodnih
minuta u kojima ispitanik može provjeriti da li je shvatio
što se od njega traži.
Navedenih je sedam faktora, relativno, ali ne i potpuno
nezavisno. Onaj tko uspješno riješi testove koji se odnose
na jedan faktor, obično uspješno riješi i testove koji se
odnose na druge faktore (ta je tendencija, ipak, nešto slabija
nego kad se radi o testovima iste vrste). Možda
bismo tu univerzalnu tendenciju uspješnog rješavanja
različitih zadataka mogli identificirati s našim, hipotetičkim
pojmom »inteligencije«. Razmotrimo detaljnije
različite faktore kako bismo otkrili koji se od njih mjere
testovima za čije je rješavanje potrebno ono što obično
zovemo »intelektualnom« kvalitetom. Mislim da će se
većina ljudi složiti u tome da testovi koji mjere faktor
induktivnog zaključivanja zahtijevaju najviše inteligencije,
testovi koji mjere verbalne i numeričke faktore, nešto
manje, dok ostali zahtijevaju znatno manje inteligencije.
I korelacija među testovima potvrđuje ovakav subjektivan
i a priori stav. Zajedničko je svojstvo (tj. visok
stupanj korelacije) najizraženije kod testova koji mjere
induktivno zaključivanje, manje izrazito kod verbalnih i
numeričkih testova, a najneizrazitije kod prostornih testova
i testova pamćenja. Time smo došli do općenitog zaključka
da je inteligencija svojstvo na kojem se temelje
(iako ne u jednakoj mjeri) sve intelektualne operacije.
Osim toga općeg svojstva koje možemo zvati »inteligencijom
«, ili opreznije, jednostavno označiti slovolm »g«,
postoje i različite vrlo specifične sposobnosti koje nam
omogućavaju efikasno baratanje specifičnim materijalom
ili efikasno korištenje određenog mentalnog procesa.
Vjerojatnost da su nabrojeni faktori (njih sedam) i jedini
faktori koji se mogu izolirati posve je neznatna. Najnoviji
radovi ukazuju na mnoštvo drugih. Ovih je sedam,
međutim, dosad najbolje definirano i proučeno, pa ćemo
ih stoga uzeti kao predstavnike ostalih.
Dosad nismo još ništa kazali o brzini rješavanja problema
kao ni o dubini razmišljanja. Za psihologa je to
nesigurno tlo, djelomično i zato što interes za taj odnos
godinama jedva da je postojao, pa se na njegovu istraživanju
nije ni radilo. Taj je problem tek nedavno
pobudio pažnju, a budući da su neka od njegovih eksperimentalnih
rješenja vrlo zanimljiva i važna, pokušat
ću ih ukratko objasniti. Pritom ću se služiti otkrićima D.
Furneauxa, kao i pojmovima koje je on definirao. On je,
uostalom, bio i prvi koji je predložio neka rješenja tog
teškog i složenog problema.
Da bih objasnio ono što želim, morat ću se poslužiti
primjerom. Neka to bude određeni tip zadatka u testu
inteligencije, recimo nizovi slova na str. 56. ove knjige.
Pretpostavimo da smo konstruirali veći broj različitih
zadataka istoga tipa i razdijelili ga reprezentativnom
uzorku stanovništva. Pretpostavimo da smo za rješavanje
tih zadataka dali proizvoljno mnogo vremena. Na
temelju broja ljudi koji su uspješno riješili određeni zadatak
možemo odrediti težinu tog zadatka. Ako neki zadatak
uspješno riješi 90 posto ljudi iz našeg odabranog
uzorka, možemo taj zadatak smatrati relativno lakim; ako
ga uspješno riješi samo 10 posto ljudi iz uzorka, zadatak
je, relativno, težak. Ako sada test sačinjen od zadataka
svih nivoa težine primijenimo na drugi uzorak
populacije, tada svaki ispitanik u tom uzorku može
određeni zadatak ili točno riješiti, ili pogrešno riješiti,
ili odustati od rješavanja, tj. taj određeni zadatak preskočiti.
Većina testova inteligencije daje konačnu ocjenu
na temelju broja točnih odgovora danih u zadanom vremenskom
intervalu. Stoga ta ocjena ovisi o sva tri načina
rješavanja problema, tj. o točnom i pogrešnom rješavanju
i o preskakanju. Želimo li analizirati doprinos
brzine, moramo odrediti udio svakog pojedinog načina
ili, drugim riječima, moramo pokušati razmrsiti nerazmrsivo.
To zahtijeva mjerenje vremena potrebnog za
rješavanje svakog pojedinog problema. Mislim da je svakom
odmah jasno da se dijeljenjem broja točnih odgovora
s ukupnim potrebnim vremenom ne može dobiti
nikakav razuman prosjek (neki će ljudi, na primjer,
trebati mogo vremena za dobivanje pogrešnog odgovora,
ili će podosta vremena provesti mozgajući o problemu
od kojeg će konačno odustati, dok drugi neće time gubiti
vrijeme).
Kad izmjerimo vrijeme potrebno za rješavanje svakog
pojedinog problema, možemo grafički prikazati vrijeme
potrebno određenom ispitaniku za rješavanje zadataka
određenog nivoa težine. Takav grafički prikaz vidimo
na slici 1A. Također odmah vidimo i to đa vrijeme potrebno
za rješavanje ne raste proporcionalno s porastom
nivoa težine. Tu poteškoću možemo izbjeći ako upotrijebimo
logaritam naše mjere vremena (log vrijeme). Tada
se odnos između naše dvije varijable (nivoa težine i
logaritma vremena) može prikazati pravcem (slika 1B).
Grafikon prikazuje rezultate trojice ispitanika, Alfe, Bete
i Game. Vidimo da su sva tri pravca jednako nagnuta
prema horizontalnoj osi, ili drugim riječima, da su paralelna.
Taj, neobično važan, eksperimentalni zaključak nismo
mogli predvidjeti. Iz njega se vidi da smo mjerenjem
došli do jedne univerzalne konstante (tj. univerzalne
za našu kulturu). Ako pomislimo da su nad njezinim
nepostojanjem očajavale generacije psihologa, tada njezina
važnost postaje još očitija.
S dijagrama B možemo odmah pročitati da je ispitanik
Alfa, na svim nivoima težine, brži od ispitanika Beta,
koji je opet na svim nivoima težine brži od ispitanika
Gama. Gama može riješiti samo zadatke koji nisu teži
od određenog, vrlo niskog, nivoa težine. Beta već uspijeva
riješiti zadatke srednje težine, a Alfa rješava čak i
vrlo teške zadatke. Bilo bi zgodno kada bismo točku u
kojoj se pravci alfa, beta i gama sijeku s horizontalnom
koordinatom (ta točka određuje veličinu brzine kojom
Alfa, Beta i Gama rješavaju najjednostavnije zadatke —
zadatke koje može riješiti gotovo svatko) mogli identiteta.
Nema komentara:
Objavi komentar