inteligencija?
Posljednjih dvadeset godina odgovorni psiholozi zvone
na uzbunu i očajni izjavljuju da inteligencija ove nacije,
kao i većine Zapadnih nacija, opada. Ta se njihova tvrdnja
temelji na neobično jednostavnom nizu zaključaka.
Počinje se s pretpostavkom da je inteligencija svojstvo
koje se većim dijelom nasljeđuje. Zatim se prelazi na
poznatu činjenicu da inteligentni ljudi obično imaju
manji broj djece od manje inteligentnih osoba. Potraje li
to duže vremena dolazi do izumiranja inteligentnih ljudi
u populaciji (sve manje ljudi s genima koji prenose veliku
inteligenciju), pa postepeno opadanje inteligencije postaje
neizbježno. Ponekad se iznose dokazi kojima se želi
pokazati da je do tog pada već došlo, tvrdi se, na primjer,
da se posljednjih godina povećao broj mentalno
defektnih. Neki se od tih pokazatelja temelje na velikom
broju eksperimentalnih rezultata i stoga se ne mogu
olako odbaciti. Ako se pokaže da su u pravu, imamo
pred sobom problem u usporedbi s kojim su pad dolara
i prijetnja inflacije samo beznačajne nezgode.
Prije no što klonemo duhom pogledajmo još jednom
činjenice ili još bolje, njihove moguće posljedice. Prva
tvrdnja dokaza odnosi se na nasljeđivanje inteligencije.
O njoj su fiziolozi mnogo raspravljali, ali je zasad nisu
uspjeli uvjerljivo dokazati. Prvi su istraživači običavali
navoditi slučaj američkog vojnika koji je jedno dijete
imao s mentalno defektnom, a jedno sa zakonitom ženom.
Oba su djeteta imala potomstvo i dok su potomci
s majčine strane bili normalni, bogobojažljivi a donekle i
poslovno i profesionalno uspješni Amerikanci, vanbračni
su potomci bili tupa djeca, sklona kriminalu i prostituciji.
Veći broj bio je i mentalno defektan. Takva porodična
stabla nuđena su kao dokaz nasljeđivanja inteligencije
usprkos činjenici što je gotovo nemoguće vratiti
se stoljećima unazad ili dokazati mentalnu defektnost
vojnikove nezakonite žene, koja nije bila temeljito liječnički
pregledana, da o tome kako se pri iznalaženju porodičnog
stabla takvog tipa mogu potkrasti i veće greške
i ne govorimo. Očevidno je da pobornici mišljenja da je
inteligencija determinirana sredinom u ovoj pripovijesti
nalaze za svoj stav jednako mnogo dokaza kao i oni koji
vjeruju da je inteligencija nasljedna osobina. S vremenom
je postalo jasno da sličnost u inteligenciji između
roditelja i djece nema nikakve veze s pitanjem da li se
inteligencija nasljeđuje ili ne. Ta se sličnost može jednako
dobro objasniti i nasljeđivanjem i utjecajem sredine,
pa moramo potražiti uvjerljivije dokaze.
Različite u tu svrhu smišljene metode neću potanko
izlagati jer je većina jednako nesavršena kao i »metoda
porodičnog stabla«. Izložit ću samo one koje izgledaju
uvjerljive i najvećim skepticima. Prva od njih je tako
zvana metoda blizanaca, u kojoj nam priroda pomaže
svojom dovitljivošću. Znamo da postoje dva tipa blizanaca.
Jednojajčani blizanci rađaju se iz jednog jedinog:
oplođenog ženskog jajašca koje se rascijepi na dva dijela
i razvije u dva odvojena i neovisna ljudska bića. Osobine
jednojajčanih blizanaca su identične. Drugi tip blizanaca
nastaje ako se u maternici slučajno nađu dva jajašca i
budu oplođena sa dva različita muška spermatozoida.
Tada se rađaju dva odvojena i neovisna ljudska bića međusobno
nimalo sličnija od djece istih roditelja koja nisu
rođena istovremeno. Drugim riječima, oni imaju samo
50 posto jednakih nasljednih osobina. Ovi dvojajčani
blizanci mogu biti istog ili različitog spola — jednojajčani
blizanci uvijek su, naravno, istoga spola.
Iako to često nije lako, uvijek je moguće sa sigurnošću
odrediti da li su blizanci jedno - ili dvojajčani. To se radi
ispitivanjem krvnih grupa i uzimanjem otisaka prstiju
kao i raznim drugim fizikalnim mjerenjima. Postoji, doduše,
i sasvim mala vjerojatnost da dvojajčani blizanci
budu međusobno toliko slični da na temelju ispitanih
osobina budu proglašeni jednojajčanima.
Dokaz koji se zasniva na postojanju blizanaca počiva,
uglavnom, na tome što se s blizancima, bez obzira na to
da li su jedno - ili dvojajčani, u obitelji obično jednako
postupa. U većini slučajeva oni dobivaju iste intelektualne
poticaje, pohađaju iste škole, čitaju iste knjige, imaju
iste prijatelje, razgovaraju s istim ljudima itd. Stoga do
razlika među jednojajčanim blizancima može doći jedino
pod utjecajem sredine. Razlike između dvojajčanih blizanaca
nastaju i pod utjecajem sredine kao i pod utjecajem
nasljednih osobina. Kad u determiniranju inteligencije
nasljeđivanje ne bi igralo nikakvu ulogu, tada bi i
razlike među dvojajčanim blizancima nastajale isključivo
zbog utjecaja sredine. Drugim riječima razlike između
jednojajčanih i dvojajčanih blizanaca bile bi jednake.
(Zahvaljujući relativnoj jednostavnosti situacije izrekli
smo dokaz u obliku jednostavne jednadžbe).
S porastom važnosti nasljednih osobina u određivanju
dječje inteligencije morale bi rasti i razlike između dvojajčanih
blizanaca (u usporedbi s jednojajčanima). Sličnost
među blizancima može se izraziti i pomoću koeficijenta
korelacije koji se kreće od nule, za nepostojanje
korelacije, do jedinice, za potpunu identičnost. Mjerimo
li inteligenciju jedno- i dvojajčanih blizanaca, pazeći pritom
da uzimamo samo istospolne dvojajčane blizance,
kako bismo ih lakše usporedili s jednojajčanima, nalazimo
da korelacija između jednojajčanih blizanaca iznosi
0,95, a između dvojajčanih samo 0,65. Korelacija između
jednojajčanih blizanaca otprilike je jednaka veličini korelacije
između rezultata dvaju uzastopnih testiranja jednog
te istog djeteta, ako između prvog i drugog testiranja
nije prošlo više od osam dana. Drugim riječima jednojajčani
blizanci slični su u najvećoj mogućoj mjeri. Dvojajčani
blizanci nisu ni izdaleka toliko slični. Iz toga
neizbježno slijedi da je utjecaj naslijeđa na inteligenciju
veoma snažan. Doprinosi naslijeđa i sredine mogu se u
ovom slučaju ocijeniti, i stručnjaci se slažu da se 80 posto
inteligencije nasljeđuje, dok je preostalih 20 posto determinirano
sredinom. Kasnije ćemo razmotriti koliko je
ova tvrdnja razumna, a sada ćemo preći na drugu metodu
dokazivanja.
Radi se o takozvanoj metodi siročeta. Slučaj blizanaca
poslužio nam je kao primjer nasljeđivanja identičnih
osobina; u slučaju siročeta imamo posla s djecom čija
okolina gotovo da se i ne mijenja. Svatko tko je ikad
posjetio sirotište s užasom će se sjetiti potpune identičnosti
životnih uvjeta, hrane, školovanja i općeg postupka.
Uzmemo li djecu koja su u sirotištu provela skoro čitav
život, tada bi prema pretpostavci o utjecaju sredine na
inteligenciju, sva ta djeca morala biti jednako inteligentna
— sva su rasla u istim uvjetima. Budući da su toj djeci
dostupne iste knjige i isti časopisi, da se druže s istim
drugovima i da ih podučavaju isti učitelji, ta se identičnost
sredine odnosi osobito na intelektualnu stranu
njihova razvoja. Kad bi za intelektualne razlike među
djecom bila odgovorna sredina, tada se u ovoj za svu
djecu gotovo identičnoj sredini, djeca međusobno ne bi
smjela razlikovati. No ako se inteligencija uglavnom nasljeđuje,
i intelektualni uspjesi djece bit će veoma različiti.
Neka od njih bit će bistra, inteligentna i uspješna,
dok će druga biti itupa, glupa i neće dobro učiti. Većina
će ih biti negdje između te dvije krajnosti. Usporedimo
li prosjek inteligencije unutar takve jedne ustanove s
prosjekom inteligencije izvan njezinih zidova, vidimo da
su razlike ili veoma malene ili da uopće ne postoje. Drugim
riječima djeca u sirotištu međusobno se razlikuju
baš kao i sva ostala djeca. Tu činjenicu teško je pomiriti
s hipotezom o utjecaju sredine, ona dapače podupire
dokaz metode blizanaca.
Treća metoda dokazivanja ovisi o pojavi koja često
(gotovo uvijek) prati naslijeđe, a rijetko ili nikad utjecaj
sredine. To je pojava regresije. Već je Galton primijetio
da su sinovi i kćeri visokih roditelja iako obično visoki,
nešto malo niži od svojih roditelja, dok su sinovi i kćeri
niskih roditelja, iako po visini ispod prosjeka, ipak nešto
malo viši od svojih roditelja. Drugim riječima djeca izrazito
visokih ili izrazito niskih roditelja »vraćala« su se
prema prosjeku ukupnog stanovništva. Visina djece visokih
roditelja oscilirala je negdje na polovici između visine
roditelja i prosječne visine svih Engleza i Engleskinja.
Kasnije je pojava regresije opažena i u drugim slučajevima
u kojima naslijeđe igra važnu ulogu, a izgleda da je
najizrazitija u slučaju nasljeđivanja inteligencije.
To se može pokazati uspoređivanjem inteligencije roditelja
i djece u određenim društvenim slojevima ili profesionalnim
kategorijama. Kvocijent inteligencije pripadnika
najviših profesionalnih kategorija i državne uprave
iznosio je oko 150, kvocijent inteligencije njihove djece
bio je nešto veći od 120. Kvocijent inteligencije nižih
profesionalnih kategorija i tehničkih rukovodilaca iznosio
je oko 130, a kvocijent inteligencije njihove djece oko 115.
Visoko kvalificirani radnici i administrativni službenici
imali su prosječan kvocijent inteligencije 118; njihova djeca
oko 109. Prosječni kvocijent inteligencije kvalificiranih
radnika iznosio je 108; njihove djece 104. Na drugom
kraju ljestvice kvocijent inteligencije odraslih pacijenata
duševnih bolnica kreće se oko 55, dok kvocijent inteligencije
njihove djece iznosi, u prosjeku, 70. Povremeni
primaoci socijalne pomoći, tj. ljudi koji i raditi mogu
samo povremeno, imaju kvocijent inteligencije oko 80, a
njihova djeca oko 90. Prosječni kvocijent inteligencije
nekvalificiranih radnika iznosi otprilike 86, a njihove djece
oko 92. Polukvalificirani radnici imaju kvocijent inteligencije
97, a njihova djeca 98. Namjerno sam prikazao
pojavu regresije na primjeru različitih društvenih slojeva,
jer je tako možemo lakše uočiti, iako ona, naravno
postoji i u jednom te istom društvenom sloju (razlike u
inteligenciji među pripadnicima istog društvenog sloja
mogu biti vrlo, vrlo velike).
Pojava regresije teško da bi se mogla objasniti utjecajem
sredine. Ono što pobornici te hipoteze u biti tvrde
jest da su djetetove intelektualne sposobnosti određene
intelektualnim poticajima njegove okoline, kao i hiljadama
drugih utjecaja kojima je izloženo u ranom razdoblju
svojega razvoja. Kad bi to bilo tako, djeca viših rukovodećih
i profesionalnih kategorija morala bi po intelektualnim
sposobnostima nadmašivati roditelje ili im barem
biti ravna. Ta su djeca, naime, dobila najbolje moguće
obrazovanje, a njihova ih je kulturna sredina, također
najbolja u našem društvu, neprestano poticala na intelektualni
rad (prednosti koje njihovi roditelji možda i
nisu imali). No ono što u stvarnosti vidimo, porazan je
pad inteligencije upravo takve djece, a često i razočarane
i nesretne roditelje i njihova neispunjena očekivanja (očekivali
su da će sredina koju su mogli priuštiti svojoj djeci
pozitivno djelovati na njihove sposobnosti i inteligenciju).
S druge strane trebalo bi očekivati da će primaoci socijalne
pomoći i pacijenti duševnih bolnica imati djecu čija
će inteligencija biti još manja od njihove. No događa se
upravo suprotno. Premda ta djeca žive u sredini siromašnoj
poticajima, a često i u nezamislivo lošim općim
uvjetima, ona su začudo upadljivo bistrija od svojih
roditelja.
Pojava je, donekle, paradoksalna. Obično o naslijeđu
mislimo kao o faktoru odgovornom za sličnost između
roditelja i djece. Tako je gledanje, međutim, ako ne
pogrešno, a ono jednostrano. Roditelji i djeca samo djelomično
dijele isto naslijeđe. Djetetove nasljedne osobine
u velikoj su mjeri određene faktorima koji kod roditelja
ne dolaze do izražaja. Drugim riječima dijete često nasljeđuje
od roditelja ono po čemu se od njih razlikuje.
Na toj se činjenici temelji i jedan drugi dokaz važan
zato što se odnosi na kritiku testova inteligencije u cjelini.
Često se, naime, čuje da testovi inteligencije toliko
ovise o sredini, školovanju, intelektualnim poticajima itd.
da favoriziraju neke društvene slojeve, a neke opet zapostavljaju.
Prema hipotezi o utjecaju sredine na inteligenciju
morala bi između rezultata postignutih na testovima
i pripadnosti društvenom sloju postojati vrlo dobra
korelacija. To, međutim, nije slučaj. Ta korelacija u Velikoj
Britaniji i Americi iznosi svega 0,3, što grubo rečeno
znači da pripadnost društvenom sloju djeluje samo na
jednu desetinu rezultata postignutog na testu inteligencije.
Tako slaba korelacija između po utjecaju nedvojbeno
najsnažnije sredine koja danas postoji u ljudskom
društvu i rezultata testova inteligencije odlučno pobija
hipotezu o utjecaju sredine jer se njome ne može objasniti
čime je determinirano preostalih 90 posto ljudske
inteligencije. Ovaj se dokaz često iznosi u manje strogoj
ali zato dojmljivijoj anegdotskoj formi, naime u izreci
da mentalno defektni roditelji obično rađaju izrazito inteligentnu,
a genijalni roditelji mentalno defektnu djecu.
Nerazmjer je i suviše čest a da bi se mogao zanemariti,
teško ga je objasniti utjecajem sredine, a upadljivo lako
utjecajem naslijeđa. Isti je dokaz sadržan i u činjenici
da su razlike u inteligenciji među pripadnicima istog
društvenog sloja mnogo veće od tih razlika među pripadnicima
različitih društvenih slojeva. Ni ta se činjenica
ne da objasniti utjecajem sredine.
Relativni doprinosi utjecaja sredine i naslijeđa čovjekovoj
inteligenciji mogu se dobro vidjeti kod usvojene
djece. Kod njih nasljedni faktori djeluju na inteligenciju
na jedan (majke usvojene djece su gotovo uvijek tupe,
a često i mentalno defektne), a okolina na posve drugi
način (roditelji koji usvajaju obično su izabrani zahvaljujući
natprosječnoj inteligenciji i mogućnostima da pruže
djetetu dobre uvjete za razvoj). Inteligenciju djeteta
koje je u svom novom domu provelo nekoliko godina
možemo usporediti s inteligencijom njegove majke, kao
i pomajke i vidjeti kojoj je od njih dijete po inteligenciji
sličnije. Nažalost, takav je tip eksperimenta veoma teško
izvediv. Osim toga, djetetov je otac obično nepoznat, pa
ne možemo ocijeniti njegovu inteligenciju. On je često
pripadnik višeg profesionalnog staleža, pa postoji vjerojatnost
da je dijete od njega naslijedilo i viši stepen inteligencije.
Taj faktor može uravnotežiti, a i nadjačati
majčinu tupavost što će se pokazati u dobroj, ali lažnoj
korelaciji između djetetove inteligencije i inteligencije
njegovih novih roditelja. Čak i ako je otac poznat, on
često neće da surađuje i ne dopušta da mu se izmjeri inteligencija.
Tako smo opet suočeni s istim problemom,
doduše u njegovu blažem obliku jer se, ponekad, inteligencija
može procijeniti i bez formalnog testa.
Nastojanjem da djecu smjeste u »odgovarajuću« sredinu,
agencije za udomljivanje djece stvaraju mnogo veće
poteškoće. Ako znadu da djeca imaju relativno dobre
nasljedne osobine ili ako vide da su bistra i inteligentna,
daju ih na usvojenje ljudima koji su i sami vrlo inteligentni.
S druge strane djecu koja izgledaju tupa i za koju
se zna da bi mogla naslijediti loše osobine daju na usvojenje
u manje poželjnu sredinu. Rezultat takvog postupka
je lažna korelacija između inteligencije usvojenog djeteta
i roditelja koji su ga usvojili. Interpretiramo li rezultate
istraživanja imajući na umu ove činjenice, vidimo
da ipak postoji prilično dobra korelacija između inteligencije
djeteta i inteligencije njegove prirodne majke.
Iako se ne bi moglo reći da su rezultati istraživanja konačni,
izgleda da oni ipak ukazuju na utjecaj nasljednih
faktora.
Većina je studija, međutim, pokazala da postoji i dosta
dobra korelacija između inteligencije usvojenog djeteta i
inteligencije roditelja koji su ga usvojili. Toj dobroj korelaciji
teško je naći uzroke, koji kao što sam već naglasio,
mogu ležati u utjecaju sredine no i u nekim drugim
utjecajima koji izmiču našoj kontroli i tako stvaraju lažnu
sliku o odnosu inteligencije usvojenika i roditelja koji
su ga usvojili.
Na kraju bih želio nešto reći o jednom dokazu koji se
temelji na pokusima sa životinjama, pa ga pobornici
mišljenja da ljudska inteligencija nikako ne može biti
nastavak životinjske neće smatrati nimalo uvjerljivim.
Premda samo malen broj biologa zastupa takvo antropocentrično
gledište, treba priznati da se podaci dobiveni
eksperimentiranjem na životinjama ne mogu uvijek izravno
prenijeti na ljude — treba ih, najprije, osobito
pomno ispitati. Imajući to na umu, navest ću Tryonov
pokušaj laboratorijskog uzgoja bistre i tupe pasmine štakora.
Pritom je sasvim jednostavno postupio. Služio se
testom trčanja kroz labirint — štakor mora naučiti kako
da se kroz složeni labirint probije do hrane
(nagrade). Štakori se znatno razlikuju po brzini učenja i
sposobnosti eliminacije pogrešnih okuka. Test je prilično
sličan takozvanom Porteusovom testu labirinta kojim
se na klinikama često testiraju djeca i gdje se od djeteta
traži da olovkom zacrta put kroz labirint. Pomoću testa
labirinta Tryon je odabrao najinteligentnije i najneinteligentnije
štakore. Međusobno ih je odvojio, a zatim dopustio
križanja samo među pripadnicima iste skupine.
Tako je dobio početne bistre i tupe pasmine. Kasnije je
vršio križanje najboljih u pasmini »bistrih« i najgorih u
pasmini »tupih«. U sedmoj generaciji skupine su se po
uspjehu trčanja kroz labirint toliko razlikovale da su sve
»bistre« životinje postizale mnogo bolje rezultate od svih
»tupih« životinja. Kad bismo mogli kvalitetu koja osigurava
uspješno trčanje kroz labirint identificirati s inteligencijom,
imali bismo ovdje neposredan dokaz njezina
nasljeđivanja.
Što dokazuje ovaj eksperiment? Ponekad se bez okolišanja
kaže da je kod ljudi 80 posto inteligencije određeno
nasljednim faktorom. Nažalost, ovakva je tvrdnja
besmislena, i da bi barem nešto značila treba je dopuniti.
Prije svega ono što nas zanima i nije inteligencija već
razlike u inteligenciji. Očito je, naime, da se inteligencija
kao takva, tj. sposobnost inteligentne akcije u potpunosti
nasljeđuje. Čovjek se od puža ili kamena i razlikuje baš
zahvaljujući utjecaju naslijeđa, no ovdje nas ne zanima
taj za sve ljude karakterističan apsolutni standard. Mi
bismo samo htjeli objasniti razlike između dvaju ljudskih
bića. Želimo li stoga da naša definicija nešto znači, treba
riječ »inteligencija« zamijeniti izrazom »razlike u inteligenciji
«.
Drugo, nije razumno govoriti o ljudima kao cjelini jer
relativna važnost naslijeđa i sredine u mnogome ovisi o
specifičnim uvjetima koji vrijede za neku određenu skupinu.
Tvrdnja da je dano svojstvo nasljedno, ne znači da
ono ne podliježe utjecaju sredine. Geni (nosioci nasljednih
osobina) veoma različito reagiraju na uvjete u svojoj
okolini. Tako, na primjer, gigantski gen u voćnoj mušici
uzrokuje njezin porast za 75 posto, no samo u slučaju ako
ima dovoljno hrane. Ako se larvama ne daje dovoljno
hrane, gigantske se mušice po svojoj veličini neće nimalo
razlikovati od normalnih. Neke druge mušice posjeduju
gen abnormalnog abdomena, ali ta abnormalnost dolazi
do izražaja samo u vlažnoj okolini. Iz toga se vidi da u
jednoj vrsti sredine (obilje hrane, vlažnost) nasljedne
osobine dolaze do izražaja potpuno, tj. utjecaj naslijeđa
iznosi 100 posto. U drukčijoj sredini (smanjena količina
hrane, suha okolina) došli bismo, međutim, do posve
drugog zaključka.
Primijenimo li ovo razmatranje na inteligenciju, zaključujemo
da će u zemlji u kojoj svi imaju jednake mogućnosti
obrazovanja utjecaj nasljednih faktora na individualne
razlike u inteligenciji biti mnogo izraženiji nego
u zemlji u kojoj to nije slučaj. Stoga brojka od 80 posto
može biti razumna procjena za Englesku ili Ameriku,
ali nas može zavarati ako su u pitanju Kina ili Japan.
Ova će nam tvrdnja biti još jasnija ako je primijenimo
na neku fiziološku varijablu kao što je, na primjer,
visina, jer tu nema neslaganja u metodama mjerenja.
O tome da su razlike u visini određene nasljednim faktorima
nema nikakve sumnje. Taj utjecaj naslijeđa bit
će gotovo stopostotan u sredini gdje za svako dijete ima
dovoljno hrane. U nekoj drugoj sredini gdje dovoljno
hrane ima samo za neke, dok neki skapavaju od gladi,
bit će samo 80 ili čak samo 60 posto visine određeno
nasljednim faktorima. U toj igri nasljeđivanja i sredine
utjecaj jednog mijenja se ovisno o utjecaju drugog. Stoga
ne možemo dati konačnu definiciju kojom bi bio izražen
njihov relativan doprinos inteligenciji. Možemo dati
jedino grubu procjenu za određeni skup ljudi koji žive
u određenim točno definiranim uvjetima. Ovisno o uvjetima
procjena će varirati. U skladu s tim izjavu da
je 80 posto ljudske inteligencije determinirano nasljednim
faktorima treba dopuniti informacijom da ona vrijedi
za uvjete obrazovanja i društvene prilike koje danas
vladaju u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama.
Taj postotak je za većinu drugih zemalja netočan.
Nema komentara:
Objavi komentar