Što zapravo mjere testovi
inteligencije?
Zbog sve većeg korištenja testova inteligencije, a osobito
zbog njihove upotrebe u školama, sve veći broj ljudi
shvaća važnost pitanja: »Što zapravo mjere testovi inteligencije?
« Raspon odgovora proteže se od odgovora
u stilu: »Inteligenciju, naravno.« (vjerni poklonik) do »Ništa
osim majmunarija!« (nepopravljivi skeptik). Čak i psiholozi
malčice problijede kad čuju to pitanje bilo da
im je ono upućeno iz redova ljudi zabrinutih za sudbinu
ljudskog mozga, ili članova udruženja za odgoj i obrazovanje,
bilo da im ga postavljaju »obični« sugovornici.
Takva reakcija nije toliko posljedica nepoznavanja pravog
odgovora, koliko posljedica spoznaje složenosti problema.
Kako je svaki znanstveni pojam neodvojiv od
čitavog procesa mjerenja i teorijske strukture u koju
pristaje, nužno je da nas odgovor na jedno jedino izolirano
pitanje ne može zadovoljiti, štoviše, može nam se
činiti posve proizvoljnim. To je logična posljedica zanemarivanja
većeg broja varijabli koje na odgovor utječu.
Ako ne želimo napisati čitav udžbenik pun eksperimentalnih
podataka i nerazumljive matematičke stenografije,
Gramovih matrica i Kroneckerovih delta, ne možemo dati
točan odgovor. Ono što možemo učiniti jest, da u opsegu
jednog kratkog poglavlja, damo razumno potpun
odgovor, no i to, međutim, samo ako je čitalac spreman
prihvatiti matematiku kao datost.
PRVI DIO - Testiranje inteligencije
1
Prije svega, moramo se dakle odreći jedne veoma raširene
predrasude, a to je mišljenje da se znanstveni pojmovi
odnose na predmete i pojave koji zaista postoje.
Prema tome mišljenju, vještina znanstvenika sastojala
bi se samo u tome da već postojeće datosti izdvoji i izmjeri.
Tako se, na primjer, obično misli da predmeti imaju
duljinu; tu činjenicu znanstvenik najprije otkriva, a
zatim se daje na posao mjerenja. Slično tome, obično se
misli da ljudi posjeduju inteligenciju, a znanstvenik koji
je to otkrio samo tu inteligenciju mjeri. To bi zapravo
značilo da znanstveni pojmovi i zakoni postoje u prirodi
nezavisno o čovjeku i sve što je potrebno da bismo ih
otkrili jest marljivo traganje. Ovaj nadasve popularan
pogled na znanost posve je pogrešan. Thurstone ovako
opisuje pravo stanje stvari:
»Svaka znanost živi u uvjerenju (ili barem u nadi), da
se pomoću ograničenog broja pojmova ili idealnih konstrukcija,
može obuhvatiti neograničen broj pojava. Ta
vjera i jest motivacija znanosti. Zanijekati je, značilo bi
potvrditi primarni kaos prirode, pa prema tome i uzaludnost
znanstvenih napora. Konstrukcije kojima obuhvaćamo
prirodne pojave čovjekovo su djelo. Otkriti znanstveni
zakon jednostavno znači načiniti shemu zajedničku
određenom skupu prirodnih pojava, shemu koja se temelji
na zajedničkim svojstvima tih pojava i tako ih pojednostavnjuje
i čini lakše razumljivim. Ideja o 'nezavisnosti
znanstvenih zakona' pogrešna je baš kao i mišljenje
da je znanstvenik jednostavno sretnik koji se spotakao
na neke od tih zakona. Znanstveni zakon nije dio
prirode, on je samo sredstvo za njezino razumijevanje.«
Nužnost ovog upozorenja bit će nam jasnija ako se
vratimo svojem primjeru »duljine« ili »visine«. Mjerimo li
visinu nekog čovjeka ili duljinu metalne šipke ljeti, brojevi
koje ćemo dobiti bit će veći od onih koje bismo dobili
zimi. Mjerimo li određenu udaljenost polaganjem metalne
šipke, vidjet ćemo da će ta udaljenost varirati u
skladu s temperaturom u trenutku mjerenja. Na temelju
velikog broja mjerenja, racionalno donosimo zaključak
koji tada zovemo prirodnim zakonom i koji (u ovom
specijalnom slučaju) glasi: Tijela se na toplini šire, a na
hladnoći skupljaju. Zakon nam je pomogao da pojednostavnimo
svoj opis prirode i da tako pojednostavnjenu
prirodu bolje razumijemo. Prema tome, visina neke osobe
nije nešto apsolutno; to je konstrukcija do koje smo
došli služeći se znanstvenom teorijom i još mnogim pojmovima
koji, naizgled, s njome nemaju nikakve veze.
Slično tome, inteligencija nije nešto što se u prirodi
može izdvojiti i izmjeriti. To je jednostavno pojam kojim
se služimo pri opisivanju ljudskog ponašanja. »Ako se
psihologija želi zvati znanošću, tada glavni predmet njezina
istraživanja mora biti ljudsko ponašanje. Očito je
da se pojedinci međusobno razlikuju po rezultatima koje
postižu u golemom broju najrazličitijih djelatnosti. Upravo
kao što fizika da bi opisala kretanje materijalnih
tijela, postulira postojanje fizikalnih sila, tako i psihologija
mora postulirati postojanje (ili nepostojanje) odleđenih
sposobnosti kao primarnih uzroka uspješno izvršenih
zadataka.«
Ova izjava može poslužiti kao upozorenje onima koji
tvrde da je inteligencija sposobnost stjecanja znanja, ili
sposobnost apstraktnog rezoniranja, brzina i dubina razmišljanja,
ekvivalent mudrosti ili kombinacija navedenog
(ili nečeg posve drugog). Zastupnici ovih i mnogih sličnih
tvrdnji, obično nastavljaju kritikom testova inteligencije
i kažu da je očito da ovi ne mjere navedena
svojstva te da posve sigurno ne mjere ni inteligenciju.
Ponekad je dobro imati na umu izreku Thomasa Hobbesa:
»Riječi su za mudra čovjeka žetoni, a za budalu
novci.« Iako se, naime, mudrost, dubina razmišljanja ili
sposobnost učenja ne mogu definirati, a ni mjeriti na
bilo koji prihvatljiv način, opasno je izjednačavati ih s
inteligencijom ili davati izjave o tome u kojoj se mjeri
ona može mjeriti postojećim testovima inteligencije. Takav
način razmišljanja dovodi do semantičke zbrke. On,
posve nepotrebno, čini problem još složenijim nego što
U stvari jest, a objektivni točno određeni standard pomoću
kojeg želimo ispitati adekvatnost svojih testova,
zamjenjuje neodređenim izrazima.
Ne treba posebno dokazivati da se laici, u svojoj definiciji
inteligencije, ne slažu. No jednako je tako očito,
da se ni psiholozi međusobno ne slažu kad treba dati
formalnu, verbalnu definiciju. To ne mora značiti, a i
ne znači da oni pritom ne misle na isto. Zatražimo li od
političara, vlasnika garaže i domaćice da definiraju određeni
pojam X, dobit ćemo, vjerojatno, tri posve različita
odgovora: »uzrok neslaganja sa mnogim bliskoistočnim
zemljama«, »pogonsko sredstvo za automobile« i
»sredstvo za uklanjanje mrlja«. To su, eto, tri posve
različite definicije onoga što bi većina ljudi nazvala »benzinom
«. Ova različitost definicija ukazuje samo na to da
ni jednu od njih ne možemo uzeti kao standardnu mjeru
svojih testova. Takav bi izbor bio posve proizvoljan i
u suprotnosti sa znanstvenim metodama. Stoga moramo
krenuti drugim putem i pozvati u pomoć ono što obično
zovemo »praktičnom definicijom«.
Za razliku od verbalne, praktična je definicija takva
definicija koja uspostavlja praktičan kriterij i koja prema
općem mišljenju, sadrži ono što želimo definirati,
iako ne u njegovu čistom obliku. Svatko će se složiti da
nam je inteligencija potrebna da bismo uspjeli u školi ili
na sveučilištu, da bismo bili uspješan oficir ili poslovan
čovjek, ili da bismo se uspješno bavili bilo kakvim intelektualnim
radom. Jednako je tako opće mišljenje da su
mentalna defektnost kakvu vidimo kod ispodprosječne
djece ili neshvaćanje jednostavnih radnji unatoč gorljivom
nastojanju i velikom naporu, pojmovi suprotni velikoj
inteligenciji. Očito je da su za uspjeh na područjima
ljudskih djelatnosti, osim inteligencije, potrebni još neki
činioci kao na primjer: dobri učitelji, prave veze, sreća,
upornost i stabilnost, no isto je tako očito da je najvažnija
inteligencija. Prema tome, trebalo bi očekivati da će
na testovima inteligencije dobre rezultate postići ljudi
koji su uspjeli u školi, proizvodnji, trgovini, na sveučilištu
ili u raznim mnogobrojnim profesijama i zanimanjima.
Naprotiv, treba očekivati, da oni koji nisu u tome
uspjeli neće postići takve rezultate. Ako se ipak dogodi
da netko tko je na testu postigao velik broj bodova, ne
uspije u poslu kojim se bavi, pokušavamo njegov neuspjeh
objasniti emocionalnom nestabilnošću ili nekom
drugom sličnom smetnjom. S druge strane, uspije li netko
tko je na testu postigao izrazito slabe rezultate, pretpostavljamo
da je bio izuzetno marljiv, ili da je imao »dobre
veze« ili bilo kakve prednosti na neintelektualnom
planu. Činjenice potvrđuju ove pretpostavke. U kasnijim
ću poglavljima detaljno pokazati koliko je uspjeh u školi,
koledžu i životu uopće, usko povezan s rezultatima testova
inteligencije. Osim toga, obično postoji korelacija između
tih rezultata i ocjene inteligencije koju su o nekom
dali njegovi učitelji, profesori, supervizori, šefovi i općenito
ljudi u poziciji da ocijene njegove sposobnosti. Stotine
studija o tome iznose vrlo slične podatke. S praktičnog
stanovišta ovi su pokazatelji posve dovoljno opravdanje
za korištenje testova inteligencije pri selekciji i
planiranju budućnosti. Sa znanstvenog stanovišta, međutim,
mnogo toga ostaje nepotpuno.
Pokušat ću objasniti što je, vjerojatno, glavni razlog
te nepotpunosti. Pretpostavimo da želimo pomoću metra
usporediti visinu dvojice ljudi. Rezultat mjerenja morao
bi biti isti bez obzira na to koji smo, od postojećih metara
upotrijebili (recimo da je X viši nego Y). Ako je X
viši od Y-a, a Y viši nego Z, mjerenje bi moralo potvrditi
da je i X viši nego Z. Kad ne bi bilo tako, s pravom bismo
mogli sumnjati u točnost svojih mjerenja i morali bismo
pomnije razmotriti uvjete pod kojima su ona izvršena.
Ako se raskorak ne može pripisati uobičajenim pogreškama
do kojih nužno dolazi pri svakom fizikalnom i mentalnom
mjerenju, tada našem načinu mjerenja nedostaje
ono što psiholozi zovu »unidimenzionalnošću«. Uvjet »uniimenzionalnosti
« je pri svakom naučnom mjerenju toliko
važan, da ga treba detaljnije razmotriti.
Pretpostavimo da se poslovična deva pokušava provući
kroz poslovične iglene uši. Želimo li predvidjeti ishod
tog vrlo hazardnog pothvata, moramo znati visinu i širinu
deve, kao i visinu i širinu ušice na igli. Kad bi nam
te unidimenzionalne veličine bile date, mogli bismo s prilično
velikom točnosti predvidjeti što će se dogoditi. No
pretpostavimo sada, da znamo samo »veličinu« deve, tj.
njezinu visinu pomnoženu s njezinom širinom i »veličinu
« ušice dobivenu na isti način. Tako dobivena »veličina
« višedimenzionalna je mjera koja nam daje veoma malo
podataka. Deva, na primjer, može zaglaviti i ako je ušica
igle »veća« od nje (tj. ušica može biti veoma duga i
uska). Iz ovog se primjera vidi da su predviđanja koja se
ne oslanjaju na unidimenzionalno mjerenje mnogo netočnija
od predviđanja koja se na takvim mjerenjima temelje.
U navedenom smo primjeru pretpostavili da je »veličina
« pojam do kojeg smo došli dogovorom, tj. dogovorili
smo se da ćemo visinu pomnoženu sa širinom smatrati
»veličinom«. Drugim riječima, pretpostavili smo da
znamo određene dvije dimenzije, kao i to što treba s
njima uraditi. No uzmimo primjer u kojem skupina ljudi
procjenjuje »veličinu« skupine deva. Netko će, u svojoj
ocjeni uzeti u obzir samo visinu, a širinu će potpuno
zanemariti. Netko će učiniti obrnuto. Netko će opet potražiti
kompromis između ta dva ekstrema, a netko će se
ravnati prema raspoloženju, pa se jedanput priklanjati
jednoj, a drugi put drugoj metodi. Želimo li, na temelju
takvih ocjena, nešto predvidjeti, naše će predviđanje biti
točnije no što to dopuštaju zakoni vjerojatnosti, no sa
stanovišta točnog mjerenja i uspješnog predviđanja, cijena
koju smo platili zato što pojam »veličine« nismo
razložili na njegove osnovne dimenzije, bit će vrlo visoka.
Prvobitni pojam »inteligencije«, ili bolje rečeno, ono
što su pod inteligencijom smatrali pioniri na tom području
istraživanja, može se usporediti s pojmom »veličine
«. Metode mjerenja i testovi »inteligencije« bili su,
u stvari, mjere »veličine«. Znanstvenici nisu točno znali
od kojih se unidimenzionalnih komponenata ta »veličina«
sastoji, a nisu se slagali ni u njihovu izboru. Zadovoljavali
su se činjenicom da njihovi testovi daju prihvatljive
praktične rezultate i nisu se obazirali na kritiku koja je
smatrala da njihov način »mjerenja« nema racionalnog
temelja i da su rezultati do kojih dolaze često proturječni.
Osoba A može, na primjer, na Stanford-Binetovom testu
biti bolja od osobe B, B bolji od osobe C na Porteusovom
testu labirinta, a C bolji od osobe A na Vojnom alfa
testu. Može se pokazati da takvi rezultati nisu posljedica
slučajnih grešaka koje su pri mjerenju neizbježne. Jedino
razumno objašnjenje jest da svaki od nabrojenih
testova mjeri drugu kombinaciju istih ili različitih fundamentalnih
dimenzija. Stoga te staromodne testove inteligencije,
unatoč njihovoj uspješnosti, treba podrobnije
analizirati. Takva analiza neminovno vodi, kako točnijem
mjerenju, tako i eliminaciji navedenih nepodudarnosti.
Stoga je pomalo neobično što nije odmah i provedena u
djelo.
Jedan od razloga neprihvaćanja takve analize bila je
i konzervativnost »potrošača« testova inteligencije. Učitelji,
psihijatri, socijalni radnici i drugi korisnici testova
navikli su se na pojam kvocijenta inteligencije* (uobičajena
je kratica I. Q.) i počeli su ga smatrati mjerom
* I. Q. ili kvocijent inteligencije jest omjer mentalne i kronološke
dobi neke osobe pomnožen sa 100, tj.
mentalna dob
I. Q. = -------------------- x 100. Mentalna se dob djeteta definira
kronološka dob
djetetovom sposobnošću da rješava zadatke koje može liječiti prosječno
dijete dane dobi. Dijete koje bez poteškoća rješava probleme
koje može riješiti 50 posto devetogodišnjaka ima mentalnu
dob 9, bez obzira na svoju kronološku starost. Ako ono, u tom
trenutku ima, recimo, 9 godina, tada su njegove sposobnosti
prosječne, a kvocijent inteligencije mu je I. Q. = 9/9 x 100 = 100
(kvocijent inteligencije prosječnog djeteta jest i po definiciji 100).
Ako djetetova kronološka dob iznosi 6 godina, tada je dijete,
očito, veoma bistro, a njegov kvocijent inteligencije vrlo velik,
I. Q. = 9/6 X 100 = 150. Ako dijete ima 12 godina, ono je zaostalo,
a kvocijent inteligencije mu je I. Q. = 9/12 x 100 = 75. Samo
jedno od 200 djece ima kvocijent inteligencije veći od 150, a
manji od 60. Otprilike polovina sve djece ima kvocijent inteligencije
između 90 i 110. Kvocijent inteligencije duševno nerazvijene
djece često je manji od 70. No taj nas broj može zavarati, pa se
dijagnoza mentalne dafektnosti samo djelomično temelji na testovima
inteligencije.
čovjekove opće inteligencije. Kvocijent inteligencije tipična
je mjera za »veličinu«, no budući da je u praksi
veoma korisna, mnogi ljudi ne vide taj nesumnjivi nedostatak.
Drugi, jednako snažan razlog jest nespremnost
većine ljudi, a na žalost i mnogih psihologa, da svladaju
matričnu algebru i druge matematičke metode pomoću
kojih se »inteligencija« može razložiti na svoje sastavne
dijelove. No najglasnije prigovore stavljaju oni koji smatraju
da im pojam kvocijenta inteligencije omogućava
da čovjekovu intelektualnu snagu u cjelini ocijene bolje
no što bi to mogli služeći se analitičkim mjerama. Nema
nikakve sumnje o tome da nam »veličina« kazuje više o
devi, nego samo njezina »visina« i to usprkos tome što
»veličina« nije točno određen pojam, pa se kao takva
ne može ni točno izmjeriti (nasuprot tome »visina« to
jest). No, kombinirajući »visinu« i »širinu« saznajemo o
devi najviše, a time smo dobili i na strogosti definicije
i na točnosti mjerenja. Slično tome, ako nečije intelektualne
sposobnosti moramo izraziti jednom jedinom brojkom,
tada ćemo se poslužiti nečim što nalikuje kvocijentu
inteligencije. Ipak, mislim da bi protiv takvog jednobrojčanog
izražavanja trebalo uvijek žestoko protestirati i
uporno tvrditi da nam treba više od jednog broja, tj. onoliko
brojeva koliko polje inteligencije ima dimenzija. Na
sreću, ne postoji razlog zbog kojeg bismo se morali ograničiti
na samo jedan broj, pa će naša slika nečije inteligencije
biti više profil s jasno izraženim jakim i slabim
točkama, nego jednostavan prosjek.
zbog njihove upotrebe u školama, sve veći broj ljudi
shvaća važnost pitanja: »Što zapravo mjere testovi inteligencije?
« Raspon odgovora proteže se od odgovora
u stilu: »Inteligenciju, naravno.« (vjerni poklonik) do »Ništa
osim majmunarija!« (nepopravljivi skeptik). Čak i psiholozi
malčice problijede kad čuju to pitanje bilo da
im je ono upućeno iz redova ljudi zabrinutih za sudbinu
ljudskog mozga, ili članova udruženja za odgoj i obrazovanje,
bilo da im ga postavljaju »obični« sugovornici.
Takva reakcija nije toliko posljedica nepoznavanja pravog
odgovora, koliko posljedica spoznaje složenosti problema.
Kako je svaki znanstveni pojam neodvojiv od
čitavog procesa mjerenja i teorijske strukture u koju
pristaje, nužno je da nas odgovor na jedno jedino izolirano
pitanje ne može zadovoljiti, štoviše, može nam se
činiti posve proizvoljnim. To je logična posljedica zanemarivanja
većeg broja varijabli koje na odgovor utječu.
Ako ne želimo napisati čitav udžbenik pun eksperimentalnih
podataka i nerazumljive matematičke stenografije,
Gramovih matrica i Kroneckerovih delta, ne možemo dati
točan odgovor. Ono što možemo učiniti jest, da u opsegu
jednog kratkog poglavlja, damo razumno potpun
odgovor, no i to, međutim, samo ako je čitalac spreman
prihvatiti matematiku kao datost.
PRVI DIO - Testiranje inteligencije
1
Prije svega, moramo se dakle odreći jedne veoma raširene
predrasude, a to je mišljenje da se znanstveni pojmovi
odnose na predmete i pojave koji zaista postoje.
Prema tome mišljenju, vještina znanstvenika sastojala
bi se samo u tome da već postojeće datosti izdvoji i izmjeri.
Tako se, na primjer, obično misli da predmeti imaju
duljinu; tu činjenicu znanstvenik najprije otkriva, a
zatim se daje na posao mjerenja. Slično tome, obično se
misli da ljudi posjeduju inteligenciju, a znanstvenik koji
je to otkrio samo tu inteligenciju mjeri. To bi zapravo
značilo da znanstveni pojmovi i zakoni postoje u prirodi
nezavisno o čovjeku i sve što je potrebno da bismo ih
otkrili jest marljivo traganje. Ovaj nadasve popularan
pogled na znanost posve je pogrešan. Thurstone ovako
opisuje pravo stanje stvari:
»Svaka znanost živi u uvjerenju (ili barem u nadi), da
se pomoću ograničenog broja pojmova ili idealnih konstrukcija,
može obuhvatiti neograničen broj pojava. Ta
vjera i jest motivacija znanosti. Zanijekati je, značilo bi
potvrditi primarni kaos prirode, pa prema tome i uzaludnost
znanstvenih napora. Konstrukcije kojima obuhvaćamo
prirodne pojave čovjekovo su djelo. Otkriti znanstveni
zakon jednostavno znači načiniti shemu zajedničku
određenom skupu prirodnih pojava, shemu koja se temelji
na zajedničkim svojstvima tih pojava i tako ih pojednostavnjuje
i čini lakše razumljivim. Ideja o 'nezavisnosti
znanstvenih zakona' pogrešna je baš kao i mišljenje
da je znanstvenik jednostavno sretnik koji se spotakao
na neke od tih zakona. Znanstveni zakon nije dio
prirode, on je samo sredstvo za njezino razumijevanje.«
Nužnost ovog upozorenja bit će nam jasnija ako se
vratimo svojem primjeru »duljine« ili »visine«. Mjerimo li
visinu nekog čovjeka ili duljinu metalne šipke ljeti, brojevi
koje ćemo dobiti bit će veći od onih koje bismo dobili
zimi. Mjerimo li određenu udaljenost polaganjem metalne
šipke, vidjet ćemo da će ta udaljenost varirati u
skladu s temperaturom u trenutku mjerenja. Na temelju
velikog broja mjerenja, racionalno donosimo zaključak
koji tada zovemo prirodnim zakonom i koji (u ovom
specijalnom slučaju) glasi: Tijela se na toplini šire, a na
hladnoći skupljaju. Zakon nam je pomogao da pojednostavnimo
svoj opis prirode i da tako pojednostavnjenu
prirodu bolje razumijemo. Prema tome, visina neke osobe
nije nešto apsolutno; to je konstrukcija do koje smo
došli služeći se znanstvenom teorijom i još mnogim pojmovima
koji, naizgled, s njome nemaju nikakve veze.
Slično tome, inteligencija nije nešto što se u prirodi
može izdvojiti i izmjeriti. To je jednostavno pojam kojim
se služimo pri opisivanju ljudskog ponašanja. »Ako se
psihologija želi zvati znanošću, tada glavni predmet njezina
istraživanja mora biti ljudsko ponašanje. Očito je
da se pojedinci međusobno razlikuju po rezultatima koje
postižu u golemom broju najrazličitijih djelatnosti. Upravo
kao što fizika da bi opisala kretanje materijalnih
tijela, postulira postojanje fizikalnih sila, tako i psihologija
mora postulirati postojanje (ili nepostojanje) odleđenih
sposobnosti kao primarnih uzroka uspješno izvršenih
zadataka.«
Ova izjava može poslužiti kao upozorenje onima koji
tvrde da je inteligencija sposobnost stjecanja znanja, ili
sposobnost apstraktnog rezoniranja, brzina i dubina razmišljanja,
ekvivalent mudrosti ili kombinacija navedenog
(ili nečeg posve drugog). Zastupnici ovih i mnogih sličnih
tvrdnji, obično nastavljaju kritikom testova inteligencije
i kažu da je očito da ovi ne mjere navedena
svojstva te da posve sigurno ne mjere ni inteligenciju.
Ponekad je dobro imati na umu izreku Thomasa Hobbesa:
»Riječi su za mudra čovjeka žetoni, a za budalu
novci.« Iako se, naime, mudrost, dubina razmišljanja ili
sposobnost učenja ne mogu definirati, a ni mjeriti na
bilo koji prihvatljiv način, opasno je izjednačavati ih s
inteligencijom ili davati izjave o tome u kojoj se mjeri
ona može mjeriti postojećim testovima inteligencije. Takav
način razmišljanja dovodi do semantičke zbrke. On,
posve nepotrebno, čini problem još složenijim nego što
U stvari jest, a objektivni točno određeni standard pomoću
kojeg želimo ispitati adekvatnost svojih testova,
zamjenjuje neodređenim izrazima.
Ne treba posebno dokazivati da se laici, u svojoj definiciji
inteligencije, ne slažu. No jednako je tako očito,
da se ni psiholozi međusobno ne slažu kad treba dati
formalnu, verbalnu definiciju. To ne mora značiti, a i
ne znači da oni pritom ne misle na isto. Zatražimo li od
političara, vlasnika garaže i domaćice da definiraju određeni
pojam X, dobit ćemo, vjerojatno, tri posve različita
odgovora: »uzrok neslaganja sa mnogim bliskoistočnim
zemljama«, »pogonsko sredstvo za automobile« i
»sredstvo za uklanjanje mrlja«. To su, eto, tri posve
različite definicije onoga što bi većina ljudi nazvala »benzinom
«. Ova različitost definicija ukazuje samo na to da
ni jednu od njih ne možemo uzeti kao standardnu mjeru
svojih testova. Takav bi izbor bio posve proizvoljan i
u suprotnosti sa znanstvenim metodama. Stoga moramo
krenuti drugim putem i pozvati u pomoć ono što obično
zovemo »praktičnom definicijom«.
Za razliku od verbalne, praktična je definicija takva
definicija koja uspostavlja praktičan kriterij i koja prema
općem mišljenju, sadrži ono što želimo definirati,
iako ne u njegovu čistom obliku. Svatko će se složiti da
nam je inteligencija potrebna da bismo uspjeli u školi ili
na sveučilištu, da bismo bili uspješan oficir ili poslovan
čovjek, ili da bismo se uspješno bavili bilo kakvim intelektualnim
radom. Jednako je tako opće mišljenje da su
mentalna defektnost kakvu vidimo kod ispodprosječne
djece ili neshvaćanje jednostavnih radnji unatoč gorljivom
nastojanju i velikom naporu, pojmovi suprotni velikoj
inteligenciji. Očito je da su za uspjeh na područjima
ljudskih djelatnosti, osim inteligencije, potrebni još neki
činioci kao na primjer: dobri učitelji, prave veze, sreća,
upornost i stabilnost, no isto je tako očito da je najvažnija
inteligencija. Prema tome, trebalo bi očekivati da će
na testovima inteligencije dobre rezultate postići ljudi
koji su uspjeli u školi, proizvodnji, trgovini, na sveučilištu
ili u raznim mnogobrojnim profesijama i zanimanjima.
Naprotiv, treba očekivati, da oni koji nisu u tome
uspjeli neće postići takve rezultate. Ako se ipak dogodi
da netko tko je na testu postigao velik broj bodova, ne
uspije u poslu kojim se bavi, pokušavamo njegov neuspjeh
objasniti emocionalnom nestabilnošću ili nekom
drugom sličnom smetnjom. S druge strane, uspije li netko
tko je na testu postigao izrazito slabe rezultate, pretpostavljamo
da je bio izuzetno marljiv, ili da je imao »dobre
veze« ili bilo kakve prednosti na neintelektualnom
planu. Činjenice potvrđuju ove pretpostavke. U kasnijim
ću poglavljima detaljno pokazati koliko je uspjeh u školi,
koledžu i životu uopće, usko povezan s rezultatima testova
inteligencije. Osim toga, obično postoji korelacija između
tih rezultata i ocjene inteligencije koju su o nekom
dali njegovi učitelji, profesori, supervizori, šefovi i općenito
ljudi u poziciji da ocijene njegove sposobnosti. Stotine
studija o tome iznose vrlo slične podatke. S praktičnog
stanovišta ovi su pokazatelji posve dovoljno opravdanje
za korištenje testova inteligencije pri selekciji i
planiranju budućnosti. Sa znanstvenog stanovišta, međutim,
mnogo toga ostaje nepotpuno.
Pokušat ću objasniti što je, vjerojatno, glavni razlog
te nepotpunosti. Pretpostavimo da želimo pomoću metra
usporediti visinu dvojice ljudi. Rezultat mjerenja morao
bi biti isti bez obzira na to koji smo, od postojećih metara
upotrijebili (recimo da je X viši nego Y). Ako je X
viši od Y-a, a Y viši nego Z, mjerenje bi moralo potvrditi
da je i X viši nego Z. Kad ne bi bilo tako, s pravom bismo
mogli sumnjati u točnost svojih mjerenja i morali bismo
pomnije razmotriti uvjete pod kojima su ona izvršena.
Ako se raskorak ne može pripisati uobičajenim pogreškama
do kojih nužno dolazi pri svakom fizikalnom i mentalnom
mjerenju, tada našem načinu mjerenja nedostaje
ono što psiholozi zovu »unidimenzionalnošću«. Uvjet »uniimenzionalnosti
« je pri svakom naučnom mjerenju toliko
važan, da ga treba detaljnije razmotriti.
Pretpostavimo da se poslovična deva pokušava provući
kroz poslovične iglene uši. Želimo li predvidjeti ishod
tog vrlo hazardnog pothvata, moramo znati visinu i širinu
deve, kao i visinu i širinu ušice na igli. Kad bi nam
te unidimenzionalne veličine bile date, mogli bismo s prilično
velikom točnosti predvidjeti što će se dogoditi. No
pretpostavimo sada, da znamo samo »veličinu« deve, tj.
njezinu visinu pomnoženu s njezinom širinom i »veličinu
« ušice dobivenu na isti način. Tako dobivena »veličina
« višedimenzionalna je mjera koja nam daje veoma malo
podataka. Deva, na primjer, može zaglaviti i ako je ušica
igle »veća« od nje (tj. ušica može biti veoma duga i
uska). Iz ovog se primjera vidi da su predviđanja koja se
ne oslanjaju na unidimenzionalno mjerenje mnogo netočnija
od predviđanja koja se na takvim mjerenjima temelje.
U navedenom smo primjeru pretpostavili da je »veličina
« pojam do kojeg smo došli dogovorom, tj. dogovorili
smo se da ćemo visinu pomnoženu sa širinom smatrati
»veličinom«. Drugim riječima, pretpostavili smo da
znamo određene dvije dimenzije, kao i to što treba s
njima uraditi. No uzmimo primjer u kojem skupina ljudi
procjenjuje »veličinu« skupine deva. Netko će, u svojoj
ocjeni uzeti u obzir samo visinu, a širinu će potpuno
zanemariti. Netko će učiniti obrnuto. Netko će opet potražiti
kompromis između ta dva ekstrema, a netko će se
ravnati prema raspoloženju, pa se jedanput priklanjati
jednoj, a drugi put drugoj metodi. Želimo li, na temelju
takvih ocjena, nešto predvidjeti, naše će predviđanje biti
točnije no što to dopuštaju zakoni vjerojatnosti, no sa
stanovišta točnog mjerenja i uspješnog predviđanja, cijena
koju smo platili zato što pojam »veličine« nismo
razložili na njegove osnovne dimenzije, bit će vrlo visoka.
Prvobitni pojam »inteligencije«, ili bolje rečeno, ono
što su pod inteligencijom smatrali pioniri na tom području
istraživanja, može se usporediti s pojmom »veličine
«. Metode mjerenja i testovi »inteligencije« bili su,
u stvari, mjere »veličine«. Znanstvenici nisu točno znali
od kojih se unidimenzionalnih komponenata ta »veličina«
sastoji, a nisu se slagali ni u njihovu izboru. Zadovoljavali
su se činjenicom da njihovi testovi daju prihvatljive
praktične rezultate i nisu se obazirali na kritiku koja je
smatrala da njihov način »mjerenja« nema racionalnog
temelja i da su rezultati do kojih dolaze često proturječni.
Osoba A može, na primjer, na Stanford-Binetovom testu
biti bolja od osobe B, B bolji od osobe C na Porteusovom
testu labirinta, a C bolji od osobe A na Vojnom alfa
testu. Može se pokazati da takvi rezultati nisu posljedica
slučajnih grešaka koje su pri mjerenju neizbježne. Jedino
razumno objašnjenje jest da svaki od nabrojenih
testova mjeri drugu kombinaciju istih ili različitih fundamentalnih
dimenzija. Stoga te staromodne testove inteligencije,
unatoč njihovoj uspješnosti, treba podrobnije
analizirati. Takva analiza neminovno vodi, kako točnijem
mjerenju, tako i eliminaciji navedenih nepodudarnosti.
Stoga je pomalo neobično što nije odmah i provedena u
djelo.
Jedan od razloga neprihvaćanja takve analize bila je
i konzervativnost »potrošača« testova inteligencije. Učitelji,
psihijatri, socijalni radnici i drugi korisnici testova
navikli su se na pojam kvocijenta inteligencije* (uobičajena
je kratica I. Q.) i počeli su ga smatrati mjerom
* I. Q. ili kvocijent inteligencije jest omjer mentalne i kronološke
dobi neke osobe pomnožen sa 100, tj.
mentalna dob
I. Q. = -------------------- x 100. Mentalna se dob djeteta definira
kronološka dob
djetetovom sposobnošću da rješava zadatke koje može liječiti prosječno
dijete dane dobi. Dijete koje bez poteškoća rješava probleme
koje može riješiti 50 posto devetogodišnjaka ima mentalnu
dob 9, bez obzira na svoju kronološku starost. Ako ono, u tom
trenutku ima, recimo, 9 godina, tada su njegove sposobnosti
prosječne, a kvocijent inteligencije mu je I. Q. = 9/9 x 100 = 100
(kvocijent inteligencije prosječnog djeteta jest i po definiciji 100).
Ako djetetova kronološka dob iznosi 6 godina, tada je dijete,
očito, veoma bistro, a njegov kvocijent inteligencije vrlo velik,
I. Q. = 9/6 X 100 = 150. Ako dijete ima 12 godina, ono je zaostalo,
a kvocijent inteligencije mu je I. Q. = 9/12 x 100 = 75. Samo
jedno od 200 djece ima kvocijent inteligencije veći od 150, a
manji od 60. Otprilike polovina sve djece ima kvocijent inteligencije
između 90 i 110. Kvocijent inteligencije duševno nerazvijene
djece često je manji od 70. No taj nas broj može zavarati, pa se
dijagnoza mentalne dafektnosti samo djelomično temelji na testovima
inteligencije.
čovjekove opće inteligencije. Kvocijent inteligencije tipična
je mjera za »veličinu«, no budući da je u praksi
veoma korisna, mnogi ljudi ne vide taj nesumnjivi nedostatak.
Drugi, jednako snažan razlog jest nespremnost
većine ljudi, a na žalost i mnogih psihologa, da svladaju
matričnu algebru i druge matematičke metode pomoću
kojih se »inteligencija« može razložiti na svoje sastavne
dijelove. No najglasnije prigovore stavljaju oni koji smatraju
da im pojam kvocijenta inteligencije omogućava
da čovjekovu intelektualnu snagu u cjelini ocijene bolje
no što bi to mogli služeći se analitičkim mjerama. Nema
nikakve sumnje o tome da nam »veličina« kazuje više o
devi, nego samo njezina »visina« i to usprkos tome što
»veličina« nije točno određen pojam, pa se kao takva
ne može ni točno izmjeriti (nasuprot tome »visina« to
jest). No, kombinirajući »visinu« i »širinu« saznajemo o
devi najviše, a time smo dobili i na strogosti definicije
i na točnosti mjerenja. Slično tome, ako nečije intelektualne
sposobnosti moramo izraziti jednom jedinom brojkom,
tada ćemo se poslužiti nečim što nalikuje kvocijentu
inteligencije. Ipak, mislim da bi protiv takvog jednobrojčanog
izražavanja trebalo uvijek žestoko protestirati i
uporno tvrditi da nam treba više od jednog broja, tj. onoliko
brojeva koliko polje inteligencije ima dimenzija. Na
sreću, ne postoji razlog zbog kojeg bismo se morali ograničiti
na samo jedan broj, pa će naša slika nečije inteligencije
biti više profil s jasno izraženim jakim i slabim
točkama, nego jednostavan prosjek.
Nema komentara:
Objavi komentar