ne može učiniti i to iz dva razloga. Razumno je, naime,
očekivati da uspjeh na testu ne ovisi samo o brzini, već
i o spremnosti ispitanika da traži odgovor — drugim
riječima o onom što zovemo upornošću. Kad bi naša
tri ispitanika bila krajnje uporna i voljna da se dovoljno
dugo pozabave svakim od zadanih problema, tada
bismo njihove rezultate mogli prikazati crtkanim produžecima
dužina koje prikazuju stvaran postignuti rezultat.
Tako bi čak i relativno tupi ljudi, voljni da us-
A
traju dovoljno dugo vremena, uspjeli riješiti relativno
teške probleme, dok relativno bistri ljudi, nesposobni
da problemu posvete više vremena ne bi riješili ni relativno
lake probleme.
Za ovu teorijsku tvrdnju ne samo da ne manjka dokaza,
već je ona, štoviše, i posve u skladu sa svakodnevnim
iskustvom i zdravim razumom: vrhunski intelektualni
domet jest produkt brzog mentalnog rada i uporne
marljivosti. Budući da smo se poslužili logaritamskomskalom,
treba držati na umu da je dužina vremena potrebna
tupom čovjeku za rješavanje teškog problema,
neproporcionalna težini toga problema (misli se, naravno,
na linearnu proporcionalnost). Dok će njemu za teži
problem trebati mjeseci upornog rada, bistar će čovjek,
isti problem, riješiti za svega nekoliko minuta. Ipak, ta
dva faktora (brzina i upornost) relativno su nezavisna, pa
stoga o dubini ne možemo govoriti kao o korisnom unidimenzionalnom
psihološkom pojmu. Dubina se obično
identificira s najvišim nivoom težina kojeg ispitanik može
doseći. Jasno je da je ona složen pojam koji ovisi o
jednostavnijim pojmovima brzine i upornosti. Zanimljivo
je da jedan od tih elementarnih faktora (upornost)
uopće i nije intelektualna kvaliteta — prije bi se moglo
kazati da je on funkcija organizacije ličnosti i njezina
emocionalnog integriteta. Gledano samo sa spoznajne
strane, brzina mentalnog funkcioniranja primarna je determinanta
intelektualne snage. Postoje dobri razlozi za
identificiranje te brzine sa »o«, tj. općom mentalnom sposobnosti
ili inteligencijom.
Čak ni ovakva kombinacija brzine i upornosti ne uzima
u obzir svu složenost procesa rješavanja problema. Često
se događa, a tu eksperimetalni dokazi podupiru svakodnevno
iskustvo, da napišemo pogrešan odgovor pod
dojmom da je on ispravan (barem jednako tako često
kao što odustajemo od daljnjeg rješavanja problema).
Ovo opažanje uvodi u našu analizu nešto kao »nehaj«.
Možda ta riječ baš i ne opisuje posve adekvatno ono
što se događa, iskustvo je međutim pokazalo da baš zbog
Slika 2
TESTOVNI MATERIJAL
Zaključivanje
Pamćenje
Opažanje
ovakvog postupka kojim se netočna rješenja prihvaćaju
kao točna, a točna odbacuju kao netočna, netko tko je
i brz i uporan postiže relativno slabe rezultate.
Furneaux je pokazao da činjenice koje smo ovdje ukratko
saželi i odnosi koji među njima vladaju (neke od tih
odnosa nismo navodili jer se mogu izraziti jedino u
obliku matematičkih formula) vode do prilično plauzibilne
hipoteze o prirodi procesa koji se u mozgu odvijaju prilikom rješavanja problema. Prema toj hipotezi, uočeni
problem uzrokuje u mozgu niz zbivanja koji imaju za
posljedicu čitav lanac »pokusnih rješenja«. Ta pokusna
rješenja ne dopiru nužno do naše svjesne razine, svako
je od njih jednostavno osobit način organizacije jednog
dijela moždane strukture. Brzina kojom se ti pojedini
oblici organizacije stvaraju, razaraju i iznova oblikuju
jest temelj na kojem se zasniva pojam mentalne brzine.
Mozak testira adekvatnost svakog pokusnog rješenja nekom
vrstom mehanizma povratne sprege (feed-back) kakvim
se služe i elektronski računari (to je najvjerojatnija
pretpostavka). U toj fazi procesa igra određenu ulogu »nehaj
« ili »nemarnost« ili tehničkim rječnikom rečeno, »greška
«. Može se, naime, dogoditi da pokusno rješenje koje
zadovoljava samo neke od traženih uvjeta otkoči mehanizam
testiranja i dovede do pogrešnog odgovora. Ukoliko
do toga ne dođe, proces stvaranja pokusnih rješenja
nastavlja se sve dok ispitanik ne pronađe točan odgovor,
ili dok zbog toga što nije dovoljno uporan, ne
odustane od rješavanja jednog i ne pređe na drugi problem.
I tako smo, zanemarivši pritom neke složenije aspekte,
okončali potragu za odgovorom na pitanje: »Što zapravo
mjere testovi inteligencije?« Dobro i na analitičkim
principima konstruiran test mjeri brzinu mentalnog
funkcioniranja koja je, izgleda, temelj intelektualne efikasnosti.
On također mjeri našu sklonost prema brojevima,
riječima, crtežima ili nekim drugim tipovima testovnog
materijala, kao i to koji nam mentalni proces najviše
»leži« (pamćenje, opažanje, zaključivanje, itd.). U
testu nužno dolaze do izražaja i neintelektualne komponente
ličnosti, kao na primjer upornost koja igra važnu
ulogu u određivanju nečije efektivne inteligencije, tj.
spremnosti i sposobnosti da se rješavaju sve teži i sve
složeniji problemi. Ovi različiti odnosi shematski su prikazani
na slici 2. Loše sačinjen test mjerit će sve ove
različite dimenzije kao jednu zbrkanu cjelinu iz koje se
ne može izlučiti doprinos što ga svaka od tih dimenzija
daje konačnom kvocijentu inteligencije. Dobro konstruiran
test, ili bolje rečeno, niz testova mjerit će svako od
ovih svojstava posebno, čime će se dobiti bolji uvid u ispitanikove
jake i slabe točke, a time i mogućnost boljeg
predviđanja onoga što on može postići u budućnosti.
Očiti praktični uspjesi čak i slabih testova mogu poslužiti
kao pokazatelji onoga što će se moći postići kad
praksa dostigne teoriju. Već postoje neki dokazi o tome
da analitički testovi udvostručuju ili čak utrostručuju
točnost predviđanja starijih testova.
Nema komentara:
Objavi komentar