Psiho 6 dio

Nakon minutu ili dvije, kada bi avion pokazao da se penje, pilot bi rekao: "Ručica za slijetanje spuštena", i kopilot bi spustio ručicu koja bi uvukla kotače i avion bi se penjao još brže.

Dogodilo se jedan dan da se C-124 malo prenisko spustio na posljednjem dijelu manevra za slijetanje i pilot je odlučio napraviti još jedan krug i pokušati ponovo sletjeti pravilno.

"Takeoff power!" viknuo je, kao što je bilo napisano u priručniku. Kopilot, koji je bio spreman na slijetanje, mislio je daje avion bio valjda koji centimetar udaljen od piste. Kada je čuo "Takeoff power!" mislio je da treba oduzeti gas do kraja ... smanjio je gas na sva četiri motora.

130

131

1 I

I tako, jedan od najvećih aviona na svijetu pao je s neba, srušio se pola kilometra od aerodroma i otklizao kroz rižina polja gubeći dijelove unaokolo dok mu je nos ostao zapiknut nekoliko centimetara od sletne staze.

Kisela obavijest od United States Air Forcea došla je na stol direktora Douglas Aircraft, Publikacijskog odjela. Naglo smo promijenili komandu na Check-listi C-124 iz "Takeoff povver" u "Maximum power" i time smo riješili moguće posljedice svake riječi koju odaberemo. Važan posao, tehnički pisac.

Većina pisaca tehničkih tekstova u Douglasu bili su bivši vojni piloti, pisari u poznim godinama koji prepisuju Bibliju. Mogli smo izravno razgovarati s inženjerima, prevesti značenja u jednostavne riječi s kojima smo svi mogli živjeti. Ne samo da je bio odgovoran posao, već i korisno i nagrađeno životno djelo.

Nakon nekoliko mjeseci, ipak, postao sam nemiran. S vremena na vrijeme, nadređeni se nisu slagali s mojom sintaksom, odlučili su da bolje nego ja znaju gdje bi zarez mogao doći.

"Smiri se, Richarde, smiri se", rekli su moji kolege preko svojih pisaćih strojeva. "To je samo zarez, ne pišemo Veliki američki priručnik. Douglas plaća dobro i nikada nećeš izgubiti ovaj posao. Budi sretan što ga imaš i nemoj prigovarati, molimo te, njihovom stavljanju interpunkcije."

Teško sam prihvaćao. Zbog čega je trava ispod mojih nogu tako suha i uvela kad postoji ona svježa zelena djetelina odmah čim se prođe ograda u daljini? Budem li pisao samo za sebe neće biti nikoga tko će mi podmetati zareze, zarezi, bi išli, točno, gdje,, k vragu, ja ho,ću da i,d,u,!.

Opet se javljala stara dilema: imao sam srce primadone i tijelo vola.

"Odlazim iz Douglas Aircrafta", rekao sam za vrijeme pauze za ručak, naslonjen na prednji branik svog Borgvvarda kupljenog iz treće ruke. "Jedno vrijeme ću biti slobodni pisac, imam neke priče koje neće biti tiskane u Tehničkom redoslijedu 1-C-124G-1 bez obzira gdje stavim svoje zareze."

132

"Naravno", rekao je Bili Coffin, hrskajući čips punim ustima. "Svi odlazimo iz Douglas Aircrafta. Zack ide jer će ga pozvati iz United Airlinesa sljedeći mjesec i postat će kapetan već za godinu dana; patent Willyja Pearsona ugradit će se na automatskog dobroćudnog glupana i postat će bogat; novela Marte Dyer je već u poštanskom sandučiću i ovaj put će sigurno postati bestseler." Poravnao je svoju vrećicu za ručak. "Imam previše tih stvari. Hoćeš čipsa?" "Hvala."

"Mislim da nema novca koji bi se mogao zaraditi pecajući u komercijalnim vodama, iako ti je možda dosadilo da slušaš ovo što ti govorim. Ali sigurno si primijetio, Richarde, da još nitko od nas nikada nije morao otići s druge strane ograde. Douglas možda i nije tako glamurozan kao što bi bilo, recimo, ploviti morem na brodu od petnaest metara, ali Douglas je ono što mi zovemo sigurnost, jesi li svjestan toga?" Kimnuo sam.

"Razumiješ što ti hoću reći, sigurnost? Ovo nije najteži posao na svijetu, i sve dok ovo što ti govorim ostaje među nama, tvrdim da smo plaćeni više za manje posla nego bilo tko koga poznajemo i sve dok Amerika treba aviokompanije i Air Force treba teretne avione, ti i ja nikada nećemo ostati bez posla."

"Da ..." odgrizao sam rub čipsa, više iz pristojnosti nego zato što sam bio gladan.

"Vjeruješ mi, ali još uvijek želiš uhvatiti maglu. Jesam u pravu?"

Nisam odgovorio.

"Zar stvarno misliš da možeš ovoliko zaraditi pišući kao slobodni pisac? Koliko priča bi trebao prodati da mozcS zaraditi približno onome što zarađuješ sada?" "Puno", rekao sam.

Slegnuo je ramenima. "Piši vlastite priče iz zadovoljstva, radi kod Douglasa zbog novca, i ako se priče ne budu prozivale, barem nećeš umirati od gladi. A ako se budu prodavale, uvijek možeš otići."

133

Oglasila se sirena, kraj pauze za ručak, i Bili je istresao ostatak čipsa na zemlju, tako su marinci častili galebove.

"Još uvijek si mlad i ne slušaš i znam da ćeš otići", rekao je. "Ali jednog dana molit ćeš Boga da se možeš opet vratiti ovdje u A-23 i da možeš opet slušati nadređene kako ti naređuju gdje da staviš zareze." Pokazao je u pravcu parkirališta. "Pogledaj tamo. Imam novčić u džepu koji kaže da ćeš jednom stajati na ulazu, s vanjske strane i gledati unutra, i sjetiti se što znači sigurnost."

Ne! mislio sam. Nemoj mi reći da moja sigurnost dolazi od nekog drugog! Reci mi da sam ja odgovoran. Reci mi da je sigurnost popratni proizvod talenta koji dolazi od mojih mogućnosti i mog učenja i moje ljubavi za svijet. Reci mi da sigurnost dolazi iz ideje kojoj je dato vrijeme i pažnja. Tvrdim da je ovo moja istina, bez obzira koliko sigurnih i solidnih platnih čekova može doći iz Odjela za obračune plaća u Douglas Aircraftu. Dragi Bože, mislio sam, nemoj mi dati posao, daj mi ideje, i dozvoli mi da krenem otuda!

Nasmijao sam se, otresao mrvice, i preskočio preko ograde. "Možda si u pravu, Willy. Doći će vrijeme. Stajat ću na tom ulazu, s vanjske strane i gledati unutra."

Sljedeći dan dao sam otkaz, i pri kraju mjeseca bio sam slobodni pisac na putu za gladovanje.

Dvadeset godina kasnije, ne točno u dan, ali vrlo blizu, u posjeti Los Angelesu, odvezao sam se južno na autoput za San Diego, i ugledao poznati znak. Impulzivno sam se okrenuo prema sjeveru na Hawthorne Boulevarde, koji je zavijao malo prema istoku.

Kako se tijelo sjeća vožnje na posao! Ovdje lijevo, onda ovdje opet lijevo, onda gore duž avenije koja ima drvored eukaliptusa.

Bilo je gotovo podne, sunce je sjalo punim žarom kad sam pronašao mjesto, i sasvim sigurno, tamo se protezala ista

134

žičana ograda oko istog nepregledno velikog parkirališta, stršila je ista željezna građevina, veća nego što sam je pamtio. Zaustavio sam se kod ulaza, izašao iz auta, dok mi je srce uzbuđeno kucalo a slika mi gorjela u očima.

Parkiralište je bilo blijedo sivi betonski pod, korov je rastao na mjestima gdje je bilo napuknuto, niti jedan auto nije stajao na jednom od tisuće slobodnih mjesta.

Lanci su stajali oko stupova na kojima su bila velika ulazna vrata, bili su čvrsto omotani i držao ih je veliki lokot.

Vremena su teška za slobodne pisce, sjetio sam se, ali vremena su postala teška i za velike avio-kompanije.

Daleko unatrag na tom istom parkiralištu bljesnuo mi je lik Billa Coffina, kako se kladi sa čovjekom koji sam bio, i upravo sada je dobio svoju opkladu. Sjetio sam se što to znači, sigurnost, i stajao sam sam, isključen, gledajući kroz ulaz u ništa.

Bacio sam mom prijatelju novčić kroz lance i nakon dugog trenutka tišine odvezao sam se, pitajući, se, gdje, je, sada.

Trideset

i ć/""^ vrJet se raspada na komadiće u ratovima i terorizmu", ^^ rekao je komentator, u trenutku kada je televizor oži-\J vio. "Večeras, žao nam je što moramo najaviti, imamo smrt i glad i sušu i oskudicu i poplavu i kugu i epidemije i nezaposlenost širom cijelog svijeta, mora odumiru i budućnost s njima, klima se mijenja, šume gore i mržnja upravlja bjesnilom, bogati protiv onih koji to nisu i pojedinačni problemi protiv neka-budu, recesija i ozonske rupe i efekt staklenika i chlorofluorocarboni, vrste koje su na putu oprostite koje su

135

već izumrle, droge divljaju i obrazovanje je mrtvo i gradovi drobe i svugdje je prenapučenost i kriminal posjeduje ulice i čitave zemlje su na rubu bankrota i imamo zagađenje zraka i radijaciju u zemlji, kisele kiše i propale žetve, vatre i živi pijesak i vulkane i potrese i orkane i oceanske valove izazvane potresima i tornada i potope i naftne mrlje i nuklearna taljenja i sve je bilo predviđeno, neki kažu, u Knjizi Upozorenja i prema načinu na koji se monstruozni asteroid valja prema Zemlji i okrzne li nas samo toliko da dotakne Sjeverni ili Južni pol, izbrisat će svaki znak života na planeti."

"Hoćeš neki drugi program?" upitao sam.

"Ovaj je dobar", rekla je Leslie.

Dickie se stisnuo od straha iza mojih očiju. "Svi ćemo umrijeti."

"Tako kažu." Gledao sam Armageddon na ekranu.

"Zar ti nikada nisi potišten?" rekao je. "Zar se nikada ne osjećaš loše? Nikada nisi u depresiji?"

"Hoće li to pomoći? Zbog čega bih trebao biti u depresiji?"

"Što gledaš! Što slušaš! Oni govore o Kraju svijeta! Zar se šale?"

"Ne", rekao sam. "Stvari stoje daleko lošije nego oni mogu ispričati u trideset minuta."

"Nema nade! Što radiš ovdje?"

"Nema nade? Naravno da postoji nada, Kapetane! Nema nade za ono kako su stvari bile jučer jer će takve biti i sutra. Nema nade da će išta osim realnosti ostati, a realnost nije mjesto i vrijeme. Mi mjesto nazivamo Zemljom, ali njeno pravo ime je Promjena. Ljudi koji trebaju nadu ili neće izabrati Zemlju ili neće biti ozbiljan dio igre ovdje na Zemlji." Osjećao sam se kao jahač apokalipse, govoreći mu ovo, i onda sam shvatio da to i jesam.

"Ali, vijesti su grozne!"

"To ti je kao letenje, Dickie. Ponekad ćemo otići na let i vremenska prognoza će nas upozoriti da pazimo na oluju s grmljavinom i led i smrznutu kišu, da moramo paziti na pješčanu oluju i planinske vrhove koji su skriveni u magli, da su

136

jaki udari vjetra i mikroeksplozije i da je uzlazni indeks prevelik i da smo proklete budale koje se usuđuju uzletjeti na takav dan. A mi ipak idemo na let i taj let je prekrasan." "Prekrasan?"

"Vijesti su kao vrijeme. Ne letimo kroz vremensku prognozu, letimo kroz vrijeme koje je tamo gdje smo mi." "I vrijeme koje je tamo je uvijek lijepo?" "Ne. Ponekad je užasno. Ponekad je gore nego što kažu." "I što onda napraviš?"

"Suočavam se s nebom koje je oko mene u tom trenutku onako kako najbolje znam. Nisam odgovoran za preživljavanje u svim vremenskim uvjetima svugdje, odgovoran sam za to da iziđem na kraj s vremenom koje je oko mene u rasponu od jednog do drugog vrha krila i od dna kotača do vrha repa. Odgovoran sam jer je to vrijeme koje sam odabrao za let i odgovoran sam za to u kom pravcu ću usmjeriti Daisvn nos. Do sada još nisam poginuo."

"A svijet?" Vidio sam brigu u njegovim očima, morao je znati.

"Svijet nije kugla, Dickie, to je velika plutajuća piramida. Na dnu piramide je najniži oblik života koji možeš zamisliti, pun mržnje, pokvaren, koji uništava samo da bi uništavao, lišen uživanja, samo korak iznad svjesnog, tako divlji da predstavlja samouništenje onog trenutka kad je rođeno. Mjesta za takvu vrstu svijesti, jako puno mjesta, ima na ovoj našoj trokutastoj trećoj planeti." "Što je na vrhu piramide?"

"Na vrhu je svijest tako pročišćena da jedva prepoznaje išta osim svjetla. Bića koja žive za svoju ljubav, za njihovu najuzvišenija prava, stvorenja savršenog značaju, knj;i umu u s prekrasnim osmjehom bez obzira na bilo koji mlai.u ko|il>i im netko monstruozan mogao zadati samo tla hi ih moguć gledati kako umiru. Kitovi su takvi, mislim. NajviSc delfini Poneki ljudi - ljudska bića među nama." "U sredini smo mi ostali", rekao je. "Ti i ja, mali."

137

"Možemo li mi promijeniti svijet?"

"Apsolutno", rekao sam. "Možemo promijeniti naš svijet kako kod želimo."

"Ne naš svijet. Svijet. Možemo li učiniti da postane bolji?"

"Bolji za tebe i za mene", rekao sam, "nije bolji za svakog drugog."

"Mir je bolji od rata."

"Oni koji su blizu vrha piramide sigurno bi se složili. Mir bi ih učinio sretnijima."

"A oni bliže dnu ..."

" ... vole borbu! Uvijek postoji razlog za borbu. Uz malo sreće to je gorući cilj: Ovaj rat vodimo za Boga, ovaj rat da bi spasili Domovinu, ovaj da bi očistili Rasu, da bi proširili Carstvo, da bi dobili aluminij i kositar. Ratujemo zato što dobro plaćaju, zato što je uzbudljivije uništavati živote nego ih graditi, zato što rat donosi posao za preživjeti, zato što se svi drugi bore, zato što će to pokazati da sam muškarac, zato što volim ubijati."

"Grozno", rekao je.

"Nije grozno", rekao sam. "Predvidivo. Kad na jednoj planeti ima mjesta za tako široku lepezu umova, očekujemo dosta sukoba. Slažeš se s tim?"

Namrštio se. "Ne."

"Sljedeći put izaberi usku planetu."

"Što ako nema sljedeći put?" rekao je. "Što ako nisi u pravu o drugim životima? Ako postoji samo ovaj?"

"Nema nikakve razlike", rekao sam. "Mi stvaramo vlastiti svijet, miran ili uzburkan, ovisno o tome kakav život želimo živjeti. Možemo odbaciti unutarnji mir u samo središte kaosa. Možemo sami sebe uništiti u sredini raja. Ovisi o tome kako ćemo izgraditi svoj duh."

"Richarde," rekao je, "sve što ti misliš je tako osobno! Zar ne možeš zamisliti da možda postoje stvari nad kojima nemaš kontrolu? Da možda postoji nekakva potpuno drugačija postavka - da se život jednostavno dogodi, bez razloga, bez obzira što ti misliš ili ne misliš, ili je možda cijela planeta

138

samo pokus ljudi iz letećih tanjura koji nas promatraju ispod mikroskopa?"

"Preobično, Kapetane, bez kontrole. Predosadno. Ako idem za nečim samo zbog nečijih očekivanja, osjećam se beskorisno, nisam sretan. Nije zadovoljstvo letjeti ako ne mogu upravljati avionom; radije ću izaći van i hodati. Sve dok ljudi iz letećih tanjura ostani mirni i lukavi, sve dok me puste da mislim da sam ja gospodar moje male sudbine, igrat ću njihovu igru. Ali onog trenutka kada me pokušaju zauzdati, prerezat ću uzde."

"Možda povlače tvoje uzde j-a-k-o p-a-ž-1-j-i-v-o", rekao je-

Nasmiješio sam mu se. "Do sada nisu napravili pogrešku. Onog trenutka kada osjetim da sam vezan, onog trenutka kada . vidim konopce oko ruku, na scenu stupaju škare."

Na kraju dokumentirane tragedije, komentator nam je poželio sretan dan, i nada se da će nas opet vidjeti sutra.

Leslie se okrenula prema meni. "Dickie je tamo, zar ne?"

"Otkud ti to?"

"Brine ga budućnost."

Ona je vidovnjak, mislio sam. "Jeste li razgovarali vas dvoje?"

"Ne", rekla je. "Kada ne bi bio zabrinut, nakon ovoga što smo upravo vidjeli, mislila bih da gubiš razum."

139

Trideset jedan

Leslie je zurila u svoj kompjutor sljedećeg jutra kada sam se zaustavio na vratima njenog ureda. Pokucao sam na dovratak. "To sam samo ja."

"Nisi samo ti", rekla je, gledajući prema meni. "Ti si puno! Ti si moja ljubav!" Što god da je radila, išlo je dobro. Kad ne ide dobro onda ne zuri, ne gleda me, samo otvori još jedan dodatni prijemni kanal u svojoj svijesti za mene i onda nastavlja istovremeno raditi i slušati me.

"Koliko imaš kila?" pitao sam.

Podigla je ruke iznad glave. "Pogledaj."

"Zgodno. Jako lijepo. Ali ipak malo premalo."

"Ti ideš u kupovinu", rekla je.

Uzdahnuo sam. Nekada sam običavao navaliti na nju u sekundi kvocajući o tome kako se anoreksija podlo uvlači pod kožu zaposlene žene, ili bih podrivao diskusiju time kako dolazi ledeno doba i kako se smanjuju svjetske zalihe hrane. Leslie sada može prozreti i moje najsmionije verbalne vratolomije.

Nije baš sve bilo izgubljeno, još uvijek sam mogao vidjeti koliko je smršavila.

"Imaš posebnih želja?" Štrudle i kolače i vruće suhe kekse, nadao sam se da će reći.

"Povrće i žitarice", rekla je, disciplina bez razmišljanja. "Trebamo mrkvu?"

"Već je na popisu", rekao sam. Dan prije nego odlučimo napustiti naša tijela, napravit ću nam dvije štrudle od limuna, po jednu za svako od nas, i predložit ću da ih pojedemo dok još budu vruće. Moja žena će odbiti, šokirana gubitkom moje samokontrole, i ja ću morati pojesti obadvije.

140

Našao me kod police gdje je bila riža, u prolazu sa žitaricama. "Postoji filozofija letenja, jesam li u pravu?"

Okrenuo sam se, sretan što ga vidim. "Dickie, da, jesi! Da bi mogli letjeti, moramo naučiti vjerovati onome što ne vidimo, slažeš se? I što više učimo o nevidljivom Principu aero-dinamike dobivamo sve više slobode, sve dok ne počne izgledati kao čarolija, što ne možemo napraviti dok ..." "A postoji i filozofija kuglanja."

Ova promjena me toliko zapanjila da sam na glas ponovio kao jeka: "Kuglanje?"

Žena koja je stajala pokraj cjelovitih žitarica okrznula me pogledom dok sam stajao sam, ponavljajući tu riječ, dižući vrećicu smeđe riže. Odmahnuo sam glavom i nasmijao joj se: Malo sam ekscentričan.

Dickie nije primijetio. "Mora biti", rekao je. "Ako postoji filozofija letenja, mora postojati i filozofija kuglanja isto tako, za ljude koji ne vole letenje."

"Kapetane," rekao sam mu tiho, gurajući kolica u samoposluživanju prema odjelu s povrćem, "ne postoji takva kategorija ljudi koji ne vole avione. Ali postoji filozofija kuglanja. Svi mi odlučujemo o zaokretima koje ćemo napraviti na stazi, i ono što je zgodno, je očistiti stazu od čunjeva koji predstavljaju ispite u životu, startamo vrijeme i idemo ispočetka. Čunjevi su izbalansirani i dizajnirani tako da budu srušeni baš kao da su namjerno takvi. Ali stajaće do vječnosti na kraju naše slaze sve dok ne odlučimo poduzeti nešto da ih maknemo s puta. Sedam od deset nije katastrofa, već zadovoljstvo, to je prilika da pokažemo disciplinu i umijeće i gracioznost pod pritiskom. i oni koji nas gledaju jednako su zadovoljni kada ih srušimo " "Vrtlarenje", rekao je.

"Žanjemo ono što sijemo, naravno. Vodi brinu o tome koje sjeme ćemo posijati, zato što će plodovi lo^ sjemem..) jednog dana postati naša večera ..."

Tako sam bio uhvaćen u njegova pitanja i u sliranja tlu sam prošao pokraj čokolade da joj nisam u|>uin> joS jctlan pogled, dovršavajući moju metamorfozu siuu.i i sjcmcnjii i

141

vode, pripremajući se unaprijed za njegovo pitanje o Filozofiji Skakanja Motkom, Vožnji Trkaćim Automobilima, Prodaji na Malo. U bilo čemu što nazivamo najdražim, mislio sam, očekuje nas najčišća metafora i najljepša staza za koju ćemo otkriti zašto smo je odabrali da bi se mogli igrati na zemlji.

"Ali na kojem principu radi, Richarde?" Najednom se is-kesio užasnut vlastitom pogreškom. "Što ti misliš na kojem principu radi?"

"Svemir? Rekao sam ti." Izabrao sam vrećicu s jabukama iz otvorenog štanda.

"Ne svemir. Sjeme. Način na koji se stvari događaju, i zašto. Nije da je to jako važno, budući ti tvrdiš da je sve to privid, ali kako nevidljiva uvjerenja postaju vidljivi predmeti i događaji?"

"Ponekad poželim da si odrasla osoba, Dickie."

"Zašto?"

Zanimljivo, mislio sam, dok sam imao ruke pune cikle. Nisam ni za trenutak zagunđao kada sam za promjenu poželio nemoguće. Jesam li emocionalno bio ispred njega, kao stoje i mali bistri čovjek bio ispred mene?

"Zato što bih ti mogao objasniti s daleko manje riječi kada bi poznavao kvantnu mehaniku. Srezao sam fiziku svijesti na nekakvih stotinjak riječi, ali ti ćeš morati razmišljati o tome zauvijek. Nikada nećeš biti odrasla osoba, i ja ti nikada neću moći dati ovu moju raspravu tako da stane na jednu stranicu papira."

Ipak je prevladala radoznalost. "Pretvaraj se da sam odrasla osoba koja obožava kvantnu mehaniku", rekao je. "Na koji način bi ti objasnio kvantnu mehaniku na jednoj stranici papira? Ja sam premali da bih razumio, naravno, ali svidjelo bi mi se da čujem. Reci to koliko god hoćeš komplicirano."

Izaziva me, mislio sam, misli da blefiram. Okrenuo sam kolica prema blagajni.

"Najprije bih naveo naslov:

Fizika svjesnog, ili, Objašnjenje svemirskog vremena."

"Sljedeće što ćeš reći biti će apstraktno", rekao je.

142

Pogledao sam ga. Nisam učio ništa o apstrakciji sve dok nisam pobjegao iz škole. Otkud je on mogao znati?

"Dobro", rekao sam. "Sad moram govoriti učenim jezikom, onako kako se izražavaju u American Journal of Particle Science. Pozorno slušaj, i možda ćeš razumjeti riječ ili dvije, vi koji bijaste još uvijek dijete."

Smijao se. "Ja koji bijah još uvijek dijete."

Pročistio sam grlo, usporio kolica i stao uz blagajnu, sretan što ću čekati nekoliko minuta u redu. "Hoćeš li ovo čuti sve najednom, bez prekida?"

"Ako bijah ja kvant mehanike", rekao je.

Umjesto da ispravljam njegovu gramatiku, rekao sam mu što mislim.

"Mi smo fokusirane točke svjesnoga", rekao sam, "iznimno kreativni. Kada stupimo u hologrametrijsku arenu koju smo sami konstruirali nazovemo to svemirskim vremenom, i odmah počinjemo generirati kreativne čestice, imajonse, u naprasitoj neprekinutoj pirotehničkoj poplavi. Imajonsi nemaju vlastitog naboja ali se snažno polariziraju kroz naše navike i snagom našeg izbora i želje pretvaraju se u oblake conceptionse, koji spadaju u grupu vrlo-visoko-energiziranih čestica koje mogu biti pozitivne, negativne ili neutralne."

Slušao je, pretvarajući se da može razumjeti.

"Neki poznati pozitivni conceptionsi su razveseljavanje, razdražljivost, hvalospjevi, društvenost. Neki poznati negativni conceptionsi supotištenost, tjeskobnost, agonija, iskušenje, mizerija.

Beskrajan broj conceptionsa stvara se u neprekidnoj erupciji, grmeća kaskada kreativnosti koja se toči iz središta vlastite svjesnosti. Naseljavaju se poput gljiva u oblakecon-ceptionsa, koji mogu biti neutralni ili snažno nabijeni -

143

potkupljivi, bestežinski ili teški kao olovo prema svojstvima svojih dominantnih čestica. Svaka nanosekunda je nedefiniran i beskrajan broj con-ceptions oblaka naraslih do kritičnih razmjera, zatim se transformiraju u quantum eksplozije u visoko energetsku mogućnost radijacije radio valova brzinom tajfuna kroz vječiti rezervoar superzasićenih alternativnih događaja. Ovisno o njihovom naboju i prirodi, valovi vjerojatnosti kristaliziraju određene od ovih potencijalnih događaja kako bi se uskladili s mentalnim polaritetom pri kreiranju svjesnog u holografski privid. Pratiš li me, Dickie?"

On je kimnuo a ja sam se nasmijao.

"Materijalizirani događaji postaju tako misaonim iskustvom, preplašeni svim aspektima fizičke strukture neophodne da bi postali stvarni i edukacijsko pomagalo za kreiranje svijesti. Ovaj autonomni proces je izvor iz kojeg izviru svi objekti i događaji u teatru svemirskog vremena. Uvjerljivost imajonske hipoteze leži u njenom kapacitetu za osobnom potvrdom. Hipoteza predviđa da ako fokusi-ramo naše svjesne namjere na pozitivne i životno-po-tvrdne, ako fiksiramo našu misao na ove vrijednosti, polariziramo masu pozitivnih conceptionsa, realizirajući korisne mogućnost-valove, donoseći korisne alternativne događaje k nama koji inače ne bi rezultirali kao da postoje.

Istina je obrnuta u produkciji negativnih događaja, budući je osrednjost u sredini. Kroz model namjere, nesvjesne ili kreirane, ne samo da biramo već kreiramo vanjske vidljive uvjete koji su najbliži našem stanju u unutrašnjosti vlastitog bića.

Kraj."

Čekao je dok sam ja platio na blagajni. "I to je to?" rekao

"Nešto nije u redu?" pitao sam. "Jesam li negdje počinio grešku?"

Nasmijao se, Tata nas je obojicu naučio kako je važno pravilno izgovoriti tu riječ. "Kako bih mogao reći da li si počinio grešku, ja koji dijete jesam?"

"Smij se ako moraš", rekao sam mu, "samo naprijed, možeš me zvati i zombijem. Ali za sto godina netko će tiskati ove riječi u Modernoj kvantnoj teoriji, i nitko neće misliti da je to ludost."

Stao je na rub kolica, vozeći se u njima dok sam ih gurao prema autu. "Ako ne budeš uhvaćen u potištenost", rekao je, "to će se najvjerojatnije i dogoditi."

je-

Trideset dva

Bio sam s Daisy na pokusnom letu, dugački uspon na visinu od sedam tisuća metara, kako bih provjerio turbo-ubrizgavanje na visini. U zadnje vrijeme motori su bili dosta bučni dok su se penjali visoko, i nadao sam se da će jednostavan popravak kao što je podmazivanje ispušnih otvora možda riješiti stvar.

Svijet je nježno promicao, tri tisuće metara ispod mene, tonući na pet i pol tisuću metara, planine i rijeke i rubovi oceana pretvorili su se na toj visini u nejasnu anđeosku sliku doma u izmaglici. Daisvna brzina penjanja veća je od najviše brzine mnogih malih aviona, ali na visini, gledajući dolje, činilo se kao da se lijeno prepušta vjetru i kao da pluta na jezeru dubokog plavog neba.

144

145

"Iz svega što si naučio", rekao je Dickie, "reci mi jednu! stvar koju trebam znati više nego išta drugo, nešto što se nikada ne zaboravlja."

Razmišljao sam o tome. "Jednu stvar?"

"Samo jednu."

"Što znaš o šahu?"

"Sviđa mi se. Tata me naučio kad sam imao sedam godina."

"Voliš svog tatu?"

Namrštio se. "Ne."

"Prije nego umre voljet ćeš ga zbog njegove radoznalosti i njegovog smisla za humor i zato što je živio najbolje kako je znao u skladu sa svim svojim krutim principima. Za sada, voli ga zato što te naučio kako se igra šah."

"To je igra."

"Isto tako je i nogomet", rekao sam, "i tenis i košarka i hokej na ledu i isto tako je i život."

Uzdahnuo je. "To je jedna stvar koju trebam znati? Očekivao sam nešto više ... skriveno", rekao je. "Nadao sam se nekakvoj tvojoj tajni. Svi kažu da je život igra."

Na pet tisuća metara, obrtaji u stražnjem motoru su počeli naizmjence rasti i padati, lagano su se povećavali i smanjivali. Nije bilo odstupanja u nivou dotoka goriva, ali čuo sam tutnjanje mašine i onda je nestalo. Otpustio sam ručicu propelera prema naprijed i sve se smirilo.

"Hoćeš tajnu?" pitao sam." Ponekad, u rijetkim prilikama, desi se da ono što drugi kažu bude istina. Što ako su drugi u pravu, i ako je vjera u život koja egzistira na vjeri o postojanju zemlje zaista igra? Onda ...?"

Okrenuo se prema meni zbunjen. "Onda ... što?"

"Recimo da smo ovdje iz sportskih nakana zato da bi učili o izborima koji će nam donijeti dugoročne posljedice. Surov sport, Dickie, teška utakmica za pobijediti. Ali ako je život igra, reci mi što je istina o životu."

Pogodio je. "Ima pravila."

"Da", rekao sam. "Koja pravila?"

146

"Moraš se pojaviti na utakmici... " "To je sigurno najhitnije. Moramo se pojaviti, spremni na igru, svijesti spremne na ono što nas očekuje." Namrštio se. "Molim?"

"Ako ne uključimo svijest, Kapetane, ne možemo se igrati na zemlji. Sve-znajući izraz savršenog Života mora odbaciti sve-znanje i potvrditi samo pet osjetila. Tada se moramo dogovoriti da limitiramo čak i ovih pet, odrediti određene frekvencije i ni jedne druge. Čuješ frekvencije od dvadeset do dvadeset tisuća ciklusa u sekundi i to zoveš zvukom; vidiš spektar između infracrvenog i ultraljubičastog i to zoveš svjetlost; prihvaćaš prošlost-prema-budućnosti linearno vrijeme u ekskluzivnom trodimenzionalnom prostoru u tijelu čija je površina na bazi ugljika uspravni-dvonožac oblik-života kopneni sisavac prilagođen solarnom energetskom sustavu na planeti Klase M koja kruži oko jedinstvene zvijezde Klase G. Sad smo spremni na igru." "Richarde..."

"Ovo su pravila, Dickie, i ti i ja ćemo ih se pridržavati!" "Ne znam za tebe," rekao je, "ali... " "Neka bude po tvome", rekao sam. "Misaoni eksperiment: što ako ne limitiraš samog sebe? Što ako možeš vidjeti infra-crvene i ultraljubičaste i X-zrake zajedno sa svakom drugom vrstom vidljive svjetlosti? Da li će kuće i parkovi i ljudi izgledati jednako tebi kao što izgledaju meni? Možemo li ti i ja jednako gledati pejzaž? Što ako tvoj pogled uključuje uglove tako male da ti vrhovi stolova izgledaju kao planinski vrhunci a muhe kao ptice? Da li je tvoj svakodnevni život jednak mom? Što ako ti čuješ svaki zvuk, svaki razgovor u krugu od pet kilometara? Kako ćeš moći pažljivo slušati u školi? Što ako ti imaš tijelo koje se nikako ne može nazvati ljudskim? Što ako se sjećaš budućnosti prije nego si rođen i prošlosti koja se još nije dogodila? Misliš li da si pozvan da sudjeluješ u igri s nama ostalima ako ne prihvaćaš naša pravila? Što misliš tko će se igrati s tobom?"

147

Stresao je glavom u lijevo, pa onda u desno. "Dobro", popustio je, ni približno impresioniran ovim pravilima kao ja, ali zagrijavao se za svoj test. "A igra ima neku vrstu igrališta. Ploča ili polje ili dvorište."

"Da! I?"                                                                  ".;¦

"Ima igrače. Ili ekipe."

"Da. Bez nas nema igre", rekao sam. "Koja još pravila?"

"Početak. Sredinu. Kraj."

"Da. I?"

"Akciju", rekao je.

"Da. I?"

"To je to", rekao je.

"Zaboravio si najvažnije pravilo", rekao sam. "Uloge. Svaka igra koju igramo traži od nas da se uživimo u ulogu, identitet igre koju igramo. Mi odlučujemo da li smo spasioci, žrtve, vođe-sa-svim-odgovorima, sljedbenici-koji-nemaju-pojma, bistri, hrabri, časni, lukavi, dosadni, bespomoćni, samo-pokuša-vamo-biti-isti, dijabolični, lakomisleni, vrijedni žaljenja, iskreni, brižni, sol-na-zemlji, gospodari lutaka, komičari, junaci ... mi biramo naše uloge prema hirovima i sudbini, i možemo ih izmijeniti u bilo kojem trenutku ako hoćemo."

"Koja je tvoja uloga?" pitao je. "Točno ovog trenutka."

Nasmijao sam se. "Ovog trenutka ja se igram Dovoljno--Dobrog-Čovjeka-Iz-Tvoje-Budućnosti-S-Omiljenim-Ide-jama-Za-Djecu-Da-Razmišljaju-O-Njima. Koja je tvoja?"

"Ja se pretvaram da sam Dječak-Iz-Tvoje-Prošlosti-Koji--Te-Treba-Da-Bi-Saznao-Kako-Funkcionira-Svemir." Pogledao me na najčudniji način kad je to rekao, kao da mu je spala maska, kao da je znao da ću kroz njegovu ulogu ugledati istinu u njemu. Previše sam bio zanesen vlastitom ulogom da bih gledao, ionako, previše zanesen veseljem koje je pružala ta lekcija da bih uočio.

"Dobro", rekao sam. "Sada, izdigni se van igre, ali nastavi mi govoriti o igri."

Nasmijao se, izvijajući obrvu. "Sto misliš time?"

148

Nagnuo sam avion na desno, upravljajući ga prema zemlji, pet tisuća metara ispod mene. "Što znaš o igrama iz ove visine?"

Pogledao je dolje. "Oh!" rekao je. "Trenutno ima puno igara koje traju istovremeno. Različiti prostori, različita dvorišta, različita polja, različiti gradovi, različite zemlje ... " " ... različite planete i galaksije i svemiri", rekao sam. "Različito vrijeme!" rekao je. "Igrači mogu igrati igre jednu za drugom." Gledajući odozgo, razumio je. "Mi možemo igrati u različitim ekipama, igrati iz zadovoljstva ili za životnu egzistenciju, igrati protiv nekoga koga se lako može pobijediti ili ići protiv nekoga gdje ne postoje izglede za pobjedu ...