Psiho 2 dio

Otvorio sam korice i pogledao sadržaj.

Obitelj

Škola

Studij

20

Posao

Novac

Odgovornost

Obveze

Služba

Briga za druge

Gledao sam dalje, dvije stranice tiskane sitnim slovima s navedenim poglavljima. Ako Dickie ima bilo kakvih problema sa spavanjem, uskoro će doći kraj njegovim mukama.

Nasumce sam okrenuo stranice. Važan dio vašeg radnog okruženja je briga za povlastice na radu. Dobar program mirovinskog osiguranja jednak je dobroj plaći i klauzula o usklađenju s troškovima života vrijedi jednako kao i novac u banci.

Svašta, pomislio sam. Što se dogodilo s traženjem onoga što voliš raditi i mogućnošću da to bude posao kojim ćeš se baviti?

Pokušaj ponovo. Sve što radiš odražava se na tvoju obitelj. Prije nego učiniš nešto što bi ih moglo dovesti u nezgodan položaj, razmisli: Hoće li moja obitelj biti sretna budem li uhvaćen u tome?

O, Bože! Treći put ću valjda pogoditi. Bog gleda. Doći će vrijeme i upitat će: Jesi li bio dobar građanin? Reci mu da si barem pokušao.

Progutao sam knedlu, najednom nervozan, i okrenuo stranicu. To dijete hoće saznati što sam naučio u proteklih pedeset godina, i onda dobije ovo? Kako jedan anđeo može zapisati ovakve ideje koje proizlaze iz pakla?

Ti stvaraš vlastitu realnost, zato se potrudi da stvoriš sretnu. Žrtvuj se za druge, i oni će biti dobri prema tebi.

Bio sam zatečen činjenicom da mi je bilo teško potrgati knjigu na dvoje, ali kada sam uspio, gurnuo sam jednu od otrgnutih polovica pred Shepherdovo lice. "Ti stvaraš vlastitu realnost? Biti će dobri prema tebi? Ne znam da li bih mislio da si lud zato što vjeruješ u to ili si lud zato što misliš da ja u to vjerujem. U svakom slučaju lud si ako to stavljaš u knjigu namijenjenu nevinom djetetu... Dickieju! Daje čita! Stvarnost

21

je ono što on vidi svojim očima? Za kakvog dijaboličnog ... bolesnog gada ti radiš?"

Stao sam jer se nisam mogao natjerati da viknem još glasnije i primijetio sam da mi drhti ruka kojom sam grčevito držao istrgnute stranice udaljene samo dva centimetra od nosa mog anđela.

"To ne mora tako biti", ponudio je. "Mogu promijeniti, ako hoćeš..."

"Shepherde, taj mali dječak ima san. Ima veliku misao, sa-. znati kakvim bi životom živio kada ne bi morao provesti pola i stoljeća razdvajajući istinu od laži! Ti uzimaš njegov san i pretvaraš ga upovlastice na radul I reći ćeš mu daje to od mene?"

"To je bilo tvoje obećanje", rekao je, glasom duše posrednika. "Znao sam da ti nije dovoljno stalo do toga daje napišeš. Samo sam ti htio olakšati."

Najedanput sam bio povučen u rijeku prepunu gnjeva, duž njenih obala bili su postavljeni natpisi: Opasnost. Slapovi. Koji slapovi? Kako bih uopće mogao biti ljući nego što jesam? Jesam li htio zadaviti to stvorenje golim rukama?

Moj glas postao je vrlo tih. "Shepherde, možeš učiniti sve ono što želiš. Ali ako tom nevinom djetetu daš ovu hrpu ispraznih brbljarija i nazoveš ih polustoljetnim učenjem, s mojim imenom gore," ovdje su mi oči vjerojatno bljesnule probadajući poput užarenih bodeža, "naći ću te makar u paklu i natjerati te da pojedeš sve što si napisao, stranicu po stranicu."

Nije ga dirnula moja prijetnja, čini mi se, već moja čvrsta odlučnost.

"Pa", rekao je, "drago mi je da ti je stalo." j       To je ono što je potrebno da bi netko bio anđeo - oni uvi-ijek vide vedriju stranu.

22

Četiri

Podigao sam svoj paket i bijesno uzmaknuo, tresući glavom. Još jedna lekcija je naučena, mislio sam. Samo zato što netko bane na tebe iz druge dimenzije, Richar-de, nemoj odmah misliti da je mudriji od tebe u bilo čemu, ili da može učiniti nešto bolje nego ti. Bestjelesni ili smrtni, ono što je važno kod ljudi je kvaliteta onoga što su naučili.

Odmotao sam krilo padobrana na vrhu planine odakle smo skakali, gunđajući o anđelu koji umjesto mozga ima vakuum u glavi i koji mi se miješa u prošlost. Kada sam digao pogled, Ford i njegov čudnovati vozač već su nestali.

Molio sam se da Shepherd iščezne, umjesto da pokuša voziti dolje. Ako je izabrao vožnju, očekivao sam da ću ga naći pokraj ceste među drvećem sljedeći put kad budem išao na planinu.

Navukao sam opremu; rukavice na ruke; kopče i kacigu; sve je bilo provjereno i učvršćeno. Ostali letači bili su dugo u zraku od kada su skočili, i troje je sletjelo. Tri padobrana još su bila visoko na nebu, a nisko dolje nalazili su se leptiri nad zimzelenom, očekujući let.

Zbog pomanjkanja povjetarca koji bi napeo krilo padobrana prije skoka, skočio sam ravno s litice, pogledao gore da provjerim da li se krilo napelo iznad mene poput duge i jurnuo u prazan prostor.

Ne bi li Dickie uživao leteći sa mnom ... mogao bi vidjeti što je važno u životu. Spoznaš što voliš i naučiš sve o tome.'?' Staviš život u zalog i kladiš se na ono što znaš i pobjegneš od sigurnosti, sa svoje planine u prazan prostor, uzdajući se da će te načela letenja odnijeti visoko, nebu pod oblake, tako visoko da ne možeš vidjeti golim okom.

Na trenutak, kao zarez iza moje misli, padobran je uhvatio uzlaznu struju zraka. Povukao sam ručicu desne kočnice, okrećući se u toplu struju, i onda smo ja i duga poletjeli prema nebu.

23

Preko zapadnih brežuljaka dizali su se daleki obrisi Seat-tlea, blistavi Smaragdni grad iz prošlostoljetnog Oza. Sunčeva svjetlost blistala je na zgradi Puget Sounda, i tamo daleko, Olvmpic Mountains ostala je i dalje hladna ispod snježne kape. Ima puno toga u ovom trenutku što bi on želio vidjeti.

Najednom sam ugledao leptira, kako nepokolebljivo lepršajući svojim krilcima, ne više od tri metra udaljen s moje desne strane, leti istom brzinom. Okrenuo sam se prema njemu i on se nagnuo u stranu, zatim se vratio prema meni, glasno projurio mimo moje kacige i nestao na jugu.

Da li je to nešto što bi Dickie znao, on koji je volio sve što je bilo rođeno u zraku, što je uopće leptir radio tu, leteći na jug na visini od sedamsto metara?

Napokon, mislio sam, dijete koje sam bio nije živjelo u Shepherdovim mislima, živjelo je u mojima. Tako slabo se sjećam svog djetinjstva, a Dickie ima ta sjećanja. Moji motivi i vrijednosti uzdrmali bi svakoga iz temelja u njegovom svakodnevnom životu. Nađem li načina da dođem do njega mogao bih i sam nešto naučiti, kao što bih mogao i njega naučiti puno stvari o iskušenjima i greškama koje ga očekuju.

Prestao sam se uzdizati - za nekoliko trenutaka Seattle je zašao još jednom za planine. Prvi od letača koji su sletjeli već su se vratili na vrh, gledajući me kako klizim prema podnožju. <*•¦ Opustim li se, tu između neba i zemlje, mislio sam, zatražim li da se otvore vrata između mene i djeteta koje sam bio, što bi se dogodilo? Prošlo je već dugo vremena otkako sam uopće pomislio na malog dječaka. Da nije bilo Shepherda i njegove lažljive knjige, ne bih se čak ni sjetio Dickieja.

Dočarao sam vrata duboko u mojoj prošlosti, dignuo teški drveni zasun i odškrinuo vrata. Unutra je mračno, i hladno -iznenađenje. Možda spava.

"Dickie", zvao sam ga u mislima "ja sam, Richard. Prošlo je pedeset godina, mali moj! Želiš li me pozdraviti?"

Čekao me u mraku, uperivši bacač plamena ravno u mene. Desetinku sekunde, i sve je bljesnulo od odsjaja vatre i grimiznog bijesa. "VAN! GUBI SE VAN TI PROKLETA BOŽJA

24

PRIKRPO GUBI SE TI BEZOBZIRNI SEBIČNI PATETIČNI SAMOZVANI ODRASLI STVORE PREPUN MRŽNJE U KOJEG SE, VJERUJEM, NIKADA NEĆU PRETVORITI! GUBI SE I NIKAD SE NEMOJ VRATITI I OSTAVI ME NA MIRU!"

Počeo sam dahtati, drhtao sam u svojoj kacigi, zalupio vratima, i brzo se vratio svojoj opremi i padobranu iznad drveća podno Tiger Mountaina.

Joj, mislio sam. Zar moj mozak puni moje motore umjesto mene? Vidio sam sebe, kako očekujem da mali dječak dotrči ravno u moj zagrljaj, iz tame u svjetlost, pun pitanja, otvoren prema svakoj mudrosti koju mu mogu dati. Otključao sam vrata jednom predivnom novom prijateljstvu i nije bilo nikakvog upozorenja da će me živog spaliti.

Toliko o onom unutrašnjem nježnom djetetu. Sva sreća da vrata imaju veliku tešku bravu. Budem li ikada i prolazio pokraj njih, neću ni dodirnuti tu tempiranu bombu.

Kada sam sletio, ostali letači već su bili spremni za još jedan skok, s vjetrom ili bez njega. Svejedno, pomislio sam. Složio sam i zapakirao padobran, stavio ga u prtljažnik, upalio auto i vraćajući se kući razmišljao o onome što se dogodilo.

Leslie je mahala sa šljive kada sam stigao, s vrtlarskim škarama u ruci, dok su nejednaki vrhovi odrezanih grana pravili smeće ispod drveta.

"Stigao si, ljubavi", viknula je. "Jesi li imao dobar let? Jesi li se zabavio?"

Moja supruga je nježna i prekrasna žena, srodna duša nađena kada sam već prestao tražiti. Kad bi bar mogla biti sve ovo ali ovaj put ne tako duboko i tajanstveno i izazivajuće. 'Jesi li se zabavio?' Kako bih mogao odgovoriti na to pitanje?

25

"B

Pet

acač plamena?" Bilo tko drugi bi se nasmijao, muž joj dolazi kući i ispriča takvu priču. Smotala se na kauču iza mene, s dekom preko nogu, šalicu čaja od mente obuhvatila je dlanovima da joj ugrije ruke. Ako netko traži način da se prehladi, tvrdila je, obrezivanje drveća u proljeće je najbolji način.

"Što tebi predstavlja bacač plamena?"

"Znači da sam uzrujan", rekao sam. "Želim potpuno zaboraviti nekoga. Ne samo ubiti ga, nego ga pretvoriti uglavnom u prah."

"Ako je to ono što se događa kada si uzrujan", upitala je, "što se događa kada si stvarno ljut?"

"U redu Leslie. On nije samo uzrujan, on je stvarno ljut."

Kada sam joj ispričao priču, promijenio sam je iz uznemirujuće u smiješnu. Shepherd je bio trknuti fanatik, pročitao je nešto o knjizi što ga je fiksiralo na mene, izmislio čitavu ovu priču, napisao užasno loš tekst i nadao se da ću ga ja objaviti u njegovo ime.

Da lije stvarno anđeo-učitelj? Svi smo mi anđeli-učitelji, svi smo mi naučili nešto što bi netko negdje trebao zapamtiti. Trebao sam mu odmah reći da sam danas zaboravio svoju Carobnjačku kapu, i da sam i tako planirao pješačiti na vrh planine, hvala lijepo i želim vam ugodan dan.

Moja žena nije se baš olako nasmijala mom susretu s djete-| tom koje sam bio. Već dugo vremena je sumnjala daje taj dječak živi dio mene, zanemaren i zaboravljen, s potrebom da bude pronađen i voljen. U Shepherdu je pronašla saveznika.

"Možeš li zamisliti ijedan razlog zbog kojeg bi Dickie bio ljut na tebe?"

"Bilo je mračno i hladno tamo dolje, bila je to ćelija u tamnici", rekao sam joj. "Ako misli da sam ga ja zatvorio tamo,

26

jednostavno se okrenuo i otišao i ostavio ga samog i bespomoćnog u mraku ..." Uzeo sam u obzir osjećaje. "Mogu zamisliti da mu je pomalo dosadilo."

"Dosadilo!" Namrštila se.

"Dobro. Mogu zamisliti da bi me najradije izrezao na komadiće i nahranio time štakore."

Naslonio sam glavu na njeno rame, i uzdahnuo gledajući stropne grede. "Zar bih ga trebao voditi sa sobom? Svaki tjedan tu je nova skupina ljudi koja sam nekada bio, uključujući i one koji su došli prije. Sutra ću biti jedan od njih, svoj. Da li trenutni-ja moram vući tu gomilu okolo s njim, pažljivo, da ne povrijedim ničije osjećaje, da glasujemo o tome što ćemo učiniti sljedeće?" Čak i samom sebi zvučao sam kao da se branim.

"Ne čitavu gomilu", rekla je. "Ali ako ih sve odgurneš od sebe, pa čak i uspomene iz djetinjstva, hoćeš li uopće imati prošlost?"

"Imam uspomene." Namrštio sam se, i znao sam daje čula i neizgovoreni dio: ponekad se prisjetim, raštrkane zelene oaze u divljini djetinjstva. Trebala je biti Zemlja čuda, mislio sam, ali pogledam li unatrag vidim da je prazna i izgubljena, kao da sam upao tamo, posjetilac iz Sadašnjosti koji se prikrada kroz lažni prolaz.

"Ispričaj mi stotinu uspomena", rekla je.

Lesliena prošlost ima svoje vlastite crne rupe, skrbnici i njihovi domovi pretvorili su se u praznu statistiku u njenim mislima, bez sjećanja na povrede koje je imala kao malo dijete, a koje su se dobro vidjele na rengenskim snimcima. Sada je •> njen svakodnevni život obogaćen uspomenama na dijete kakvo je bila, stara saznanja pomažu joj da donese odluke danas i odabere sutra.

"Može dvije?"

"U redu, dvije" rekla je.

"Zaboravio sam."

"Molim te. Možeš se sjetiti ako hoćeš."

27

"Promatranje oblaka. Ležanje na leđima, skriven na praznoj parceli uz moju kuću, divlja zelena pšenica oko mene. Gledanje u nebo bilo je gledanje kroz nepostojeće duboko more, oblaci su bili plutajući otoci."

"U redu," rekla je. "Promatranje oblaka. Sljedeća?"

Ali to je važno, mislio sam. Ne možeš samo tako izbrisati promatranje oblaka, nebo je bilo moj bijeg, moja ljubav, postalo je moja budućnost i još uvijek je moja budućnost, i danas. Ne možeš reći sljedeća samo tako, nebo mi je značilo sve!

"Vodeni toranj", rekao sam.

"Što je to vodeni toranj?"

"Živjeli smo u Arizoni kad sam bio mali. Na rancu koji je imao vodeni toranj."

"Što je bilo s tim vodenim tornjem? Zašto ga se sjećaš?"

"Ne znam", rekao sam. "Bio je najveća stvar u okolici, valjda zato."

"Dobro. Sljedeća uspomena?"

"To su dvije."

•   Čekala je dugo vremena, kao da je očekivala tri uspomene nakon što sam joj umjesto sto ispričao samo dvije.

"Proveo sam poslijepodne na drvetu, jednom, sve dok nije pao mrak", rekao sam. Evo, dao sam joj više nego sam obećao.

"Zašto si bio na drvetu?"

"Ne znam. Uostalom, htjela si uspomene, a ne razloge."

Još snažnija tišina. Nekoliko drugih slika naglo je skrenulo u unutarnji fokus mog uzdrmanog kolebljivog poljuljanog djetinjstva, kako sam ga ja zvao, ali isto kao i drvo i vodeni toranj bili su spomenici ničega, vožnja biciklom sa školskim prijateljem, sićušna figura nasmiješenog Buddhe. Da joj kažem i da zatraži objašnjenje, izgubio bih se.

"Troje od mojih djedova i baka je umrlo prije nego sam se rodio, posljednji je umro kad sam bio mali. I moj brat je tada umro. Ali znaš to." Statistika, mislio sam, nije uspomena.

Leslie je bila skrhana smrću svog brata, i odbijala je vjerovati da ja nisam bio shrvan smrću svoga. Ali istina je da sam to jedva osjetio. "Toliko o tome."

28

Očekivao sam da će opet započeti: Kako je moguće da ti brat umre i da ti to nazivaš statistikom a ne uspomenom?

"Da li se sjećaš da si obećao Dickieju da ćeš mu napisati knjigu?"

Riječi su joj bile tako ujednačene da sam pogodio kako smišlja nekakav plan. Ništa od onog što se danas dogodilo, mislio sam, ne znači kraj materijalnog svijeta. Ono najstrašnije, dijete s bacačem plamena, to je u mojoj glavi.

"Ne budi smiješna", rekao sam. "Otkud bih se sjećao nečeg takvog?"

"Pretvaraj se, Richarde. Pretvaraj se da opet imaš devet godina. Baka i djed Shaw su mrtvi, baka i djed Bach su mrtvi, tvoj brat Bobby je nedavno umro. Tko je sljedeći? Zar se ne bojiš da ćeš sutra i ti umrijeti? Zar te ne brine budućnost? Što osjećaš?"

Stoje pokušavala reći? Zna da ja ne brinem. Ako se pojavi prijetnja pokušat ću izbjeći udarac ako mogu. Ako ne mogu, suočit ću se. Ili planiraš što ćeš napraviti ili se boriš s onim što ti je na raspolaganju; brinuti predstavlja gubitak vremena. /

Ali zbog nje sklopio sam oči i pretvarao se da sam ondje, gledajući devetogodišnjaka, znajući o čemu razmišlja.

Odmah sam ga pronašao, smrznutog na krevetu, zatvorenih očiju, čvrsto stisnutih šaka, samog. Nije bio zabrinut. Bio je prestrašen.

"Ako Bobby sa svojim prosvijetljenim umom nije mogao pronaći put da nadživi dob od jedanaest godina, onda nemam što reći." Rekao sam Leslie što sam vidio. "Znam da nema smisla, ali znam da ću umrijeti kad navršim deset godina."

Kakav čudan osjećaj, biti opet u svojoj staroj sobi. Krevet na kat pokraj prozora, gornji krevet još na istom mjestu nakon Bobbvjeve smrti, stol od bijelog bora, površina posuta Testo-rovim Extra-Fast Drving cementom i X-Acto žiletima; dio splavi od balse pokriven papirom, Dometov leteći model kako visi na koncu obješen na strop, obojeni drveni Stombeckerovi modeli smješteni visoko na policama među knjigama, svi rađeni satima i sviju sam se odmah sjetio: JU-88 Štuka smeđe

29

boje, Piper-Club žute boje, Lockheed P-38, jedan od dva identična repa napuknut još od lansiranja s gornjeg kreveta ... zaboravio sam da je bilo toliko malih aviona u mom djetinjstvu. Metalni model P-40 i FW-190, oba s nedovršenim detaljima, parkirani na stolu pokraj noćne svjetiljke.

"Pogledaj tu sobu", rekao sam. "Kako se mogu svega sjetiti tako jasno? Sve ove godine bila je u magli!"

Preko puta ormara bila su dvoja vrata. Unutra su, znao sam, monopolv, ouija ploča, Cammie i Zeebie, zimski pokrivači. Pažljivo preko te krpe od starog tkanog tepiha kojim je prekriven pod od tvrdog drveta, poskliznut ćeš se kao na ledu ne budeš li koračao vrlo polako.

"Zar ne želiš razgovarati s njim?" upitala me Leslie.

"Ne. Samo promatram." Zašto bi me razgovor s njim trebao uplašiti?

Bio je obučen u traperice i jaknu i flanelsku košulju dugih rukava s crnim kvadratima na tamnocrvenoj podlozi i tankim blijedožutim prugama.

Imao je tako mlado lice. Sunčane pjegice preko nosa i obraza, kosa svjetlija od moje, put tamnija, zbog sati provedenih na suncu. Lice šire i okruglije, suze koje su bježale unatoč čvrsto zatvorenim očima. Zdravo dijete, preplašeno na smrt.

Ma daj Dickie, mislio sam. Sve će biti u redu.

Najednom je otvorio oči, vidio je kako ga promatram i otvorio usta kao da će zavrištati.

Munjevito sam se vratio natrag u moderna vremena, i dječak je iščeznuo pred mojim očima u onom istom djeliću sekunde u kojem sam vjerojatno i ja iščeznuo pred njim.

"Bog!" rekao sam, ali prekasno.

30

Šest

"B

og, kome?" rekla je Leslie.

"Smiješno", rekao sam joj. "Vidio me."

____        "Što je rekao?"

"Ništa. Obojica smo bili poprilično zapanjeni. Kakav čudan osjećaj."

"Sto misliš o njemu?"

"Sve će biti u redu s njim. Bit će dobar u školi, zabavljat će se dok bude učio različite stvari: o avionima, astronomiji, raketama, jedrenju, ronjenju..."

Dotakla je moju ruku: "Što misliš o njemu?"

"Srce mi se slomilo. Sve bih dao da ga mogu podignuti i zagrliti i reći mu da ne treba plakati i da je siguran i da neće umrijeti."

Draga Leslie, moja ljubav i moj najiskreniji prijatelj. Nije rekla ni riječi. Pustila me da poslušam ono što sam rekao, u tišini, dok su se riječi ponavljale.

Počeo sam se grčevito boriti za ravnotežu. Nikada nisam bio osobito jak na osjećajima, i tako sam zastupao mišljenje da su osjećaji privatno vlasništvo i samim time često potisnuti. Uzvišena zadaća to potiskivanje, mislio sam, ali ne i nemoguća. Čitava ta stvar, na kraju krajeva, ionako postoji samo u mojoj glavi.

"Ti si čuvar njegove budućnosti", rekla je prekidajući tišinu.

"Njegove najvjerojatnije budućnosti", rekao sam. "On ima i druge."

"Ti si onaj koji zna što on treba znati. Ako njegov život.. bude ikada nadrastao tvoj, ti si taj koji mu treba reći kako."'

U tom trenutku, istinski sam volio tog malog dječaka. I kada sam bio s njim moje djetinjstvo nije bilo u magli, bilo je poput kristala, ništa nije bilo izgubljeno.

31

"Ja sam čuvar njegove budućnosti", rekao sam. "On je čuvar moje prošlosti."

Cijelog me obuzeo taj čudan osjećaj da oni trebaju jedan drugoga, Dickie i Richard, ako je ijedan od njih želio biti cjelovita osoba. Trebam li ići sam, ja koji sam već jednom uzmaknuo, susresti se s djetetom koje me mrzi toliko da bi me najradije pretvorilo u pepeo, da mu osobno pokažem koliko ga volim, bez obzira na sve? Radije bih preko stakla puzao do Oregona.

Ima li drugi način? Moj prirodni nagon bio je zamućen cmo-bijelirn slikama vremena iz kojeg sam došao, s izblijedje-lim upitnicima, Dickie kako žurno korača kroz prolaze sunčeve svjetlosti, detalji urezani poput fine gravure, i ništa nije nedostajalo.

Ipak, još uvijek se tresao zbog nadolazeće tame, bez obzira koliko mi je jasno bilo daje tama samo sjena predstojeće pustolovine, dalokosežno i temeljito otkriće koje je čekalo tamo dolje da ga se uzme i nauči onome za što je i preklinjao da mu se kaže.

Uđi u svoje strahove, poželio sam da mu mogu reći, ohrabri ih da učine ono najgore i pokosi ih kada pokušaju. Ne učiniš / li to, Dickie, samo će se razmnožavati, gomilat će se oko tebe * sve dok ne uguše put kojim si htio poći. Svaki korak kojeg se bojiš samo je prazan prostor, on samo izgleda kao trnoviti pakao.

Meni je to lako reći, mislio sam, ja sam sve to proživio. Njemu i nije tako lako.

Da se ja danas bojim, razmišljao sam, što bih najviše želio čuti od mudrog budućeg sebe?

Kada dođe vrijeme za borbu, Richarde, ja ću biti uz tebe, i oružje koje ćeš trebati biti će u tvojoj ruci.

Jesam li mu mogao to reći sada, nadajući se da će me možda razumjeti?

Ne bih rekao, pomislio sam, ne ako sam ja onaj protiv koga se bori.

Sedam

"L

eslie, zašto ne bih sve ovo jednostavno zaboravio? Imam pametnijih stvari kojima mogu ispuniti život ' nego da se poigravam vlastitom maštom."

"Svakako", rekla je, raskošno se protežući. "Može riža za večeru?"

"Ne, mislim stvarno. Što bih uopće dobio tim sklapanjem očiju i pretvaranjem da sam prijatelj toj maloj osobi koja posjeduje moje djetinjstvo? Zbog čega bih trebao brinuti o nečemu što je ionako daleka prošlost?"

"To nije daleka prošlosti, to je sada", rekla je. "Ti znaš tko si, on zna zašto si. Ako ste prijatelji, možete trgovati. Ali nitko ne kaže da moraš nešto učiniti. Ja te volim ovakvog kakav jesi."

Zagrlio sam je zbog tih riječi. "Hvala, ljubavi."

"Nije mi važno", rekla je, "nije me briga ako si beskarakterna kukavica, ako se bojiš priznati da imaš i tračak osjećaja ili nježnosti ili bilo koje druge ljudske emocije, ako ne shvaćaš da si nekada bio dijete, misli ako hoćeš da si nekakav došljak koji je samo ušetao iz drugog svijeta. Ti dobro kuhaš i to je ono što je važno za jednog supruga."

O, Bože, pomislio sam. Ona vjeruje da će zapravo biti Dobro Za Mene da se vratim natrag i otvorim tu Pandorinu kutiju koja vodi u Dickiejevu tamnicu. Neka druga žena rekla bi da nikada nije željela muža koji bi kopao tko zna koliko dugo po mračnom dijelu svoje svijesti pokušavajući se sprijateljiti s djetetom koje je sam izmislio.

Djeca imaju izmišljene odrasle osobe za svoje prijatelje, mislio sam, zašto ne bi i odrasli mogli imati izmišljeno dijete za prijatelja. U mojim knjigama, pomislih, Galeb Jonathan je izmišljen lik, i Donald Shimoda i Pye ... troje od mojih četvero najbližih prijatelja i najdražih učitelja su bestjelesni.

Što bi bilo toliko čudno ako bi Dickie isto tako mogao promijeniti moj život?

Počeo sam se gubiti, pomislio sam, zahvaljujući ludom Shep-herdu i njegovim suludim izmišljotinama. Vidim li ikada više taj stari Ford, najprije ću zapisati broj tablice i saznati što tip drži u tajnosti. Kako je uopće moguće da jedan šašavi tip preokrene moj ustaljeni životni ritam u kompletnu ludnicu.

"U redu, može riža", napokon sam rekao.

Ostavio sam Leslie na kauču s hladnom šalicom čaja, stavio sam wok na štednjak, pojačao plamen, malo maslinovog ulja, izvukao sam celer i luk i paprike i đumbir iz hladnjaka i sve to sitno narezao.

Čega se zapravo bojim? Tko na kraju upravlja mojim umom? Jednostavno ću zamisliti malog dječaka kako je puno ljubazniji prema meni ovaj put... može doći k meni s isprikom za bacač plamena, popuniti praznine u sjećanjima iz mog djetinjstva i otići svojim zamišljenim putem različitim od mojeg, praviti se sretnijim, praviti se mudrijim, zapravo nitko ne bi bio lošiji izbor za taj susret.

Miješao sam na kockice narezano povrće, jučerašnju rižu koja je cvrčala, soju, dodao sam još klica.

Ako me već toliko veseli postaviti novi fizički rekord, mislio sam, trči tisuću petsto za deset minuta, umjesto deset i trideset pet, ostani u zraku sa padobranom dva i pol sata umjesto dva i petnaest minuta - primoram li se da proširim svoja fizička dostignuća, što ima loše u tome primoram li se i da i emocionalno postignem nešto više?

Postavio sam tanjure, plave na bijele, oslikane cvijećem kako bi odgovarali svježem cvijeću koje je Leslie ubrala za kuću.

Ne moram to učiniti, razmišljao sam, nitko me ne prisiljava. Ali ako sam radoznao da saznam što sam ostavio u djetinj-, stvu i nađem li ono što sam ostavio, kako bi me to moglo pro-' mijeniti danas, ima li u tome nešto protuzakonito? Hoće li se pojaviti nekakva takozvana macho-policija, lupajući mi na vrata i uhititi me zato što sam popustio osjećajima? Netko se

34

usuđuje braniti mi šetnju po mom djetinjstvu samo zato što me to veseli?

"Večera je gotova, Wookie!" viknuo sam.

Razgovarali smo o djeci uz večeru, o svemu. Rekao sam joj koliko sam ponosan na svoju zbog izbora koje su napravili, kako sam sretan što nisam više dijete, što se ne moram ponovo suočiti s najtežim i najokrutnijim i najslabijim izgubljenim godinama koje drugi ljudi rijetko kada okuse.

"U pravu si", rekla je Leslie, dok sam nam nosio jagode za desert. "Prava je sramota da svako dijete mora sve to proći potpuno samo."

Osam

Nikada neću moći zaspati. Inače poljubim ženu za laku noć, udarim šakom u jastuk i napravim udubljenje, padnem i prije nego glavom taknem jastuk već sam otišao.

Ali ne večeras. Dva sata nakon stoje Leslie bila u dubokom snu, još uvijek sam zurio u strop, proživljavajući ovaj dan po trinaesti put.

Zadnji put kada sam pogledao sat bilo je jedan iza ponoći, šest sati do svitanja. U podne ću biti vani, petljati oko Daisy, naše Cessne.

Nadam se da će sutra padati kiša, razmišljao sam u mraku. Trebao bih isprobati nove prilaze s lošim vremenom, otresti hrđu s instrumenata. U Bayview, isprobati prilaz s indirektnim osvjetljenjem, skočiti u Port Angels zbog sustava uređaja za slijetanje ...

35

Bilo gdje, samo da ne spavam, mislio sam.                      |

Bojiš se da će Dickie pronaći put kroz vrata i spaliti te u  *¦ krevetu?                                                                          ,

Ovo je smiješno. Čega se ja to bojim? Kad se Leslie naljuti  ( na mene, da li još uvijek bježim? Naravno. Ne kao nekada. Pa zbog čega onda bježim iz te drvene ćelije? Ja sam ga tamo  ' zatvorio, to nisam smio napraviti, bilo je pogrešno i žao mi \ je, ne mogu shvatiti zašto sam to napravio. To nije bio unaprijed planirani čin i jedino što mogu napraviti je da otvorim vrata i pustim ga van, malog izmišljenog dječaka.

Nakon pola sata, na rubu sna, opet sam vidio vrata, hladni- l ja i tamnija nego ikada.

Uroni u svoje strahove, mislio sam, ohrabri ih da učine ono najgore i onda ih razori kada pokušaju. Svaki korak kojeg I se bojim samo je zrakoprazan prostor i samo izgleda kao pakao.

Podigao sam zasun, ali vrata sam držao zatvorena.

"Dickie, ja sam, Richard. Nisam znao što radim. Nisam to smio učiniti. Strašno mi je žao zbog onoga što sam napravio."

Čuo sam ga kako se miče unutra. "Dobro", rekao je. "Sad uđi unutra i pusti da ja zaključam vrata za tobom na pedeset godina. Nakon toga ja ću doći natrag i ja ću reći tebi koliko; mije žao. Vidim što misliš o tome. Milo za drago, zar ne?"    '

Otvorio sam vrata. "U pravu si", rekao sam. "Žao mi je. !, Bio sam budala što sam te ostavio. Moj život je siromašniji za ono što sam učinio. Sada je red na tebi. Zatvori me."           \:

Čelično plavi okidač na cijevi njegovog bacača plamena  ; podrhtavao je, uperen prema mom licu u trenutku kad sam otvorio vrata. Da se ne znam što dogodi, neću pobjeći. Njegova sloboda daje mu pravo da me ubije ako hoće.

Nije se pomakao s mjesta na klupi preko puta vrata gdje je sjedio.

"Zatvorio si me tu i ostavio samog] Nije te bilo briga da li sam vrištao ili plakao, nisi čuo i nije te bilo briga!" rekao je. ; "RICHARDE, JA SAM TI MOGAO POMOĆI! Ja sam ti ' mogao pomoći ali me nisi trebao, nisi me volio, čak te nije bilo BRIGA!"

36

"Vratio sam se natrag da ti kažem da mi je žao", rekao sam. "Ja sam najveći i najgluplji idiot na svijetu."

"Misliš li da samo zato što ja postojim u tvojoj svijesti, da nisam važan, da me ne boli, da te ne trebam, da me zaštitiš i da me učiš i voliš, e pa da znaš, TREBAM TE! Ti misliš da nisam stvaran, da nemam svoj život, da se ne bojim onoga što ćeš mi napraviti, pa ipak, JESAM!"

"Ne znam previše o tome što znači brinuti, Dickie. Kada sam zatvorio tebe, zatvorio sam i većinu svojih osjećaja s tobom, išao sam kroz život uglavnom s razumom. Nisam znao da si tu do jučer, i odmah sam došao." Najednom su mi se otvorile oči u mraku. "Ovog trenutka ti plašiš mene isto koliko i ja tebe. Imaš sva prava prekinuti veze sa mnom. Prije nego to napraviš, hoću da znaš da sam te vidio kako ležiš na krevetu, odmah nakon što je Bobby umro. Htio sam ti reći kako će sve biti u redu. Htio sam ti reći da te volim."

Oči su mu plamtjele, tamnije od mraka u njegovoj tamnici. "Ovo je način na koji me voliš? Da me zatvoriš? Da ne budem dio tvog života? Proživio sam najgore trenutke umjesto tebe, ja ZASLUŽUJEM da mi kažeš ono što ti znaš, a JA NE ZNAM! ZATVORIO SI ME! ČAK NI PROZOR NISAM IMAO, ZATVORIO SI ME! JESI LI SVJESTAN KAKAV JE TO OSJEĆAJ?" "Ne."

"To je kao dijamant u sefu! To je kao leptir u lancima! To je osjećaj beživotnosti! Znaš li što znači beživotno? Znaš li što je hladnoća? Znaš li nekoga tko bi te trebao voljeti više nego ikoga na svijetu, a jednostavno mu nije stalo da li si živ ili mrtav?"

"Znam što je usamljenost", rekao sam. "Usamljenost, da ne bi! Pokušaj nekoga koga voliš, pokušaj mene pustiti da te zgrabim protiv tvoje volje i da te gurnem u drveni kavez i stavim veliki lokot na vrata i ostavim te bez hrane, Bez vode, bez pozdrava, sljedećih pedeset godina! To probaj i onda mi reci da ti je žao! Mrzim te! Ako postoji išta što ti mogu dati, išta što ti trebaš od mene, išta bez čega bi

37

umro dozvoli da ja tebe mučim dok se ne slomiš i onda mi reci da ti je žao! MRZIM TO TVOJE ŽALJENJE!"

Sve što sam imao bio je razlog, jedino oružje u ruci. "Ova minuta, Dickie, je prva od milijun minuta koje možemo provesti zajedno. Postoji li išta što ti želiš od našeg druženja? Ne znam koliko minuta imamo, ti i ja. Možeš mi okrenuti leda, možeš me zatvoriti ovdje i otići zauvijek i ako ćeš time naplatiti moju okrutnost prema tebi, napravimo to. Ali mogu ti pokazati puno o tome kako ja vidim svijet. Htio bi znati u ovom trenutku sve što ćeš naučiti u pedeset godina? To sam ja, stojim točno ispred tebe. Pola stoljeća iskušenja, uglavnom pogrešnih odluka, ali i onda i sada posrtao sam preko istine. Zatvori me ako hoćeš, ili me iskoristi i dozvoli da tvoj san postane stvarnost. Izbor je tvoj."

"Mrzim te", rekao je.

"Imaš pravo mrziti me. Postoji li išta što mogu napraviti da se iskupim? Postoji li išta o čemu si sanjao a da ti ja to mogu pokazati? Ako sam to učinio, ako sam proživio, ako sam znao, pripada tebi."

Gledao me u polumraku, okrenuo je bacač plamena u stranu i njegove tamne oči napunile su se suzama.

"O, Richarde", rekao je. "Kakav je osjećaj letjeti?"

38

Devet

Leslie je slušala priču sve do jutra i kada sam završio, sjela je u krevet, i promatrala svoj cvijetnjak kroz prozor, tiša od misli.

"Puno toga si ostavio iza sebe, Richie. Zar se nikada nisi osvrnuo?"

"Ne rade to baš svi, mislim da nisam. Djetinjstvo je nešto za što mi nitko nikada nije rekao da je dragocjeno i da ga treba čuvati. Bilo je važno proći kroz njega. Usput naučiti najviše što možeš, ali sagneš se, zadržiš dah, baciš se niz taj brijeg ovisnosti dok ne dobiješ dovoljnu brzinu da možeš stisnuti kvačilo i sam upaliti vlastiti motor."

"Bilo ti je devet godina kad ti je umro brat?"

"Otprilike", rekao sam. "Kakve veze to ima s ovim?"

"Dickie ima devet godina", rekla je.

Kimnuo sam.

"Bilo ti je teško tada, zar nije?"

"Ne. Bobbvjeva smrt nije utjecala na mene. Čudno, zar ne? Osjećam kao da bih ti trebao lagati, da bih trebao reći da mije bilo teško. Ali nije, Wookie. Otišao je u bolnicu, umro, i mi ostali nastavili smo svojim poslom. Nitko nije plakao, znam to. Nema svrhe plakati ako ništa ne možeš promijeniti."

"Većina ljudi bila bi shrvana."

"Zašto? Žalimo li za nekim ako ode? Živi su isto kao što smo i mi, ali samo zato što ih ne viđamo znači li da trebamo žaliti za njima? To nema smisla. Ako smo vječita bića ..."

"Jesi li mislio da si vječit kada si imao devet godina? Jesi li mislio da je Bobby samo otišao kada je umro?"

"Ne sjećam se. Ali to je duboka intuicija. Ne bih se iznenadio."

"Ja bih. Mislim da si pronašao jako puno te intuicije nakon što je tvoj brat otišao u bolnicu i više se nije vratio."

39

"Možda je i bilo tako", rekao sam. "Izgubio sam zabilješ-ke."

Okrenula se prema meni, širom otvorenih plavih očiju. "Pisao si bilješke? Dok ti je brat..."

"Šalim se, ljubavi. Nisam pisao bilješke. Jedva da se i sjećam da je uopće umro."

Nije se smijala. "Kladim se da se Dickie sjeća."

"Nisam siguran da želim znati. Jedino što sada želim je uspostaviti mir između nas i krenuti dalje."

"Opet ćeš ga zatvoriti?"

Legao sam natrag na krevet, promatrajući neravnine na drvenoj gredi iznad moje glave, kvrgu koja je izgledala poput pauka pripijenog svojim sitnim nožicama uza sami rub. Ne, nikoga ne mislim zatvoriti.

"Stoje mislio time, Leslie, da mije mogao pomoći?"

"Kada ideš letjeti", rekla je. "Recimo da je prekrasan dan, i hoćeš letjeti samo da bi uživao u tome. Da li ideš na aerodrom i kupiš kartu i voziš se kao putnik na stražnjem sjedalu najvećeg i najtežeg željeznog čudovišta koje možeš naći?"

Pojma nisam imao na što cilja. "Ne. Ili ću uzeti padobran na planinu ili ću izrulati Daisy iz hangara i izabrati najljepši komadić neba i stopiti ću se s krilima i prostranstvom sve dok ne postanem samo duh na sunčevoj zraci. Sigurno postoji razlog zašto me to pitaš."

"Znaš kako se nosiš s problemima kada ne možeš pobjeći od njih?"

"Zar postoji drugi način? Prebaciš u nižu brzinu," rekao sam, "stisneš grkljanom zemlju, čvrsto zatvoriš oči, osam kilometara na sat i vozi ravno preko njih."

"Misliš li da je Dickie time 'Ja sam ti mogao pomoći' mislio na to da ćeš, nađeš li načina da budete prijatelji, moći otvoriti oči?"

40

Deset

Smještajući se u Daisvnu kabinu s Dickiejem u mislima osjećao sam se opet kao dijete. Dječak koji sam bio nije više predstavljao nekakvog iznenadnog prijatelja, već divljeg rakuna spašenog iz zamke, ali kada je po prvi puta ugledao avion kroz moje oči, a ja kroz njegove, odjeknuo mi je u svijesti njegov glas.

"Hej! Gledaj sve te brojčanike i prekidače! Stoje to!"

"To je visinomjer", rekao sam. "Vidiš mali avion ovdje? To smo mi a ovdje je mali horizont, i ako smo u oblacima, znamo gdje..."

"Što je to?"

"Komande za kontrolu nagiba, po jedna za svaki motor. Postavimo ih u prednji položaj kod polijetanja i kasnije ..."

"Stoje to?"

"To pokazuje gdje su munje kada je vrijeme olujno. Tako da znam gdje ne smijemo letjeti."

"Daj da gaja pokrenem!"

Nasmijao sam se tome. Izgledalo je kao da dotičem komande po prvi puta u životu, teško ali lako ostvarivo. Dosta posla, no ugodnog.

"Što su ovi prekidači?"

"Ovo je mikrofon. Tu je prekidač za ravnotežu. Ovo su kočnice, isključivanje automatskog pilota, ovo su komande za pokretne karte..."

"Upali motore!"

Pritisnuo sam gumb za miješanje goriva.

"Mogu ja?"

Kakav je osjećaj, tom djetetu u meni? Sjediti u pilotskom sjedalu pravog aviona po prvi put, i već znati kako cijela stvar funkcionira! Nebesa!

Glavni akumulator - uključen, usisne pumpe - uključene za prednji motor.

41

"OSLOBODI PREDNJI POTPORANJ!!!" viknuo sam. Magneto-prekidač na START, i... Božanstveno, slušaj kako motori grme!

Potmuli tutanj i iskre koje lete unaokolo; naša vlastita olujna grmljavina.

Zaboravio sam način na koji avion podrhtava i pleše, tu sekundu kada se uključe motori, kao da ne može vjerovati da je opet živ, i da će poletjeti.

"OSLOBODI STRAŽNJI POTPORANJ!" Magneto-prekidač na START.

DVIJE olujne grmljavine!

Pokazivao je na sve komande koje su se micale, i ja sam odgovarao na njegova pitanja.

"Tahometar! Pritisak ulja! Razina goriva! Ispušni plinovi!"

Koliko dugo sam letio, koliko godina, da nisam kao on osjetio ni mrvicu tog predivnog uzbuđenja što se rađa u ovoj kabini? Bilo je to mirno, dobro skriveno zadovoljstvo, tako odraslo.

"Slušam!" rekao sam i stisnuo prekidač za radio vezu s aerodromskim prometnim informacijama. Slušam? Mislio sam.

" ... vjetar jedan sedam nula stupnjeva brzina jedan pet čvorova", rekao je glas u slušalicama, "uzletno-sletna staza jedan šest desno, obavijestite kod startanja da imate informaciju Kilo ..."

Pritisnuo sam prekidač mikrofona i on se izbezumio od sreće. Razgovarao je s kontrolnim tornjem!

"Pozdrav Zemlji, Skvmaster jedan četiri četiri četiri alfa, na pisti kod zapadnih hangara s Kilo ..."

On je bio duh iza mog glasa, govoreći onako kako bi pravi pilot govorio, i stajao je iza sebe.

"Ispod - O!" rekao je dok smo taksirali u poziciju za uzlijetanje. Po prvi puta je uvidio da više nema tijelo malog dječaka. Mogao je dosegnuti poluge i upravljačke pedale bez da mora nabacati jastuke unaokolo, mogao je preko štitnika za sunce vidjeti pistu baš kao pravi pilot.

Gurajući poluge i upravljač od sebe, prvi put u svom životu dotaknuo je veliku snagu. Olujna grmljavina pretvorila se u tornado, Daisy je jurnula naprijed, pritišćući nas na sjedalo, žureći u nebo.

Središnja linija duž uzletne staze promijenila se iz spore bijele isprekidane crte u sto kilometara brzo razmazano blje-štavilo ispod nas.

"Više! Više! Više!"

S naporom je vukao upravljač, avion se uzdigao prema gore i mi smo se penjali, kao snježna raketa ispaljena u nebo.

"Kotači uvučeni! Krilca gore!" vikao je. "Hajde, Daisy! Idemo! Idemo!"

Za mene je uspon značio petsto metara u minuti, mogao sam to očitati na indikatoru vertikalnog ubrzanja. Za njega je to značilo prerezane lance, zemlja je nestala i bili smo daleko u svemiru. Konačno slobodni!

Okrenuo sam nas daleko od aerodroma, od aviona, daleko od kontrole zračnog prometa, a on nas je vozio bočno prema velikom kumulusu, plutajućem otoku blizu planinskih vrhova. Bolje od snova, milijun puta bolje od ležanja u pšenici i pretvaranja da si na oblaku.

Kad smo uletjeli u kumulus, već smo letjeli brzinom od preko 350 kilometara na sat, od uzbuđenja su nas prolazili trnci dok smo ulazili u čvrsti mramorni blok i ništa na svijetu nije bilo ravno ovom ushićenju.

"Hej! Hej! Hej!"

Avion se tresao, u oblaku, ali uz ovu brzinu nije dugo trajalo. Izjurili smo iz oblaka sa suprotne strane kao užarena bijela kugla, vukući iza sebe spiralne tragove magle koja je izlazila iz vrhova naših krila. "Nebesa!"

Vratili smo se natrag, popeli uz snježni toranj i preletjeli vrh, koso niz strminu do uzavrelog vrha kojeg nitko do sada na svijetu nije vidio niti će ikada vidjeti, zatim smo preletjeli okomitu liticu, vidjeli smo nekoliko iznimno hrabrih skijaša na visini od dvije tisuće petsto metara, odbačenih do samog ruba.

43

"Naprijed, Daisy!"

Nevjerojatno, mislio sam. On je pravo dijete!

"Preko planina!" viknuo je. "Gdje se još nitko nije popeo!"

Vodio sam računa da budemo u granicama zakona i sigurnosti, pretražujući pogledom mjesto za eventualno prisilno spuštanje u slučaju da oba motora zataje, jednim okom na indikatoru količine goriva, pritiska ulja i temperature motora.

Pogledao je kroz prozorski zaslon i natjerao Daisy da leti.

Ispod nas, planinska jezera plutala su iznad rubova šume, kao sjajni otopljeni kobalt koji izranja iz snježnog prostranstva. Nijedne ceste, nijedne planinarske staze, nijednog drve-ta. Poput žileta oštri granitni vrhunci, nepregledni stjenoviti platoi i uzvisine prekrivene snježnim pahuljicama, nebesko plavi riječni brzaci koji se divlje valjaju jedan preko drugog zaboravljeni u svemiru.

"MEDVJED! Richarde, gledaj gledaj gledaj! MEDVJED!"

Znao sam da medvjedi nemaju što tražiti ovako visoko u planinama, zatim sam uhvatio tu svoju misao tako karakterističnu razmišljanju 'za odrasle' gdje sve mora biti u skladu s razlozima, jednostavno ignorirajući grizlija koji je stajao tamo dolje.

Medvjed je stajao na stražnjim nogama, njuškajući zrak u našem pravcu, pretpostavljam, dok smo kružili iznad njega.

"Dickie, potpuno si u pravu! Medvjed!"

"Maše nam!"

Zaljuljao je krilima odzdravljajući medvjedu, i već sljedeće sekunde projurili smo preko planinskog vrhunca, spuštajući se prema dolini, ja i dijete koje sam bio, ono koje nikada nije imalo priliku poletjeti.

Sat kasnije, nakon što smo sletjeli i dotaksirali natrag u hangar, Dickie se odvojio od mene i ugledao sam ga opet u njegovom tijelu, bio je nestrpljiv da što prije izađe iz Daisyne kabine. Otvorio je vrata, iskočio i prešao rukama po avionu, kao da nije dovoljno promatrati ga s udaljenosti od pola metra.

Iskočio sam, gledajući za trenutak. "Što vidiš?"

44

"Ovaj metal," rekao je, "ova boja je upravo bila iznutra u oblaku! Prošla je iznad najviše planine! Bila je! Dotakni i sam!"

Bilo je kao da se čarolija čvrsto priljubila uz Daisvnu površinu, i on nije htio izgubiti niti djelić te čarolije. I ja sam je osjetio.

"Hvala, Daisy", rekao sam, iz pristojnosti, stara navika,

Dickie je potrčao prema prednjem dijelu aviona, zagrlio rukama propeler prednjeg motora i poljubio sjajni metal. "Hvala, Daisy," rekao je, "za prekrasnu prelijepu najsretniju najljepšu prekrasnu prekrasnu prekrasnu vožnju ti velika sjajna brza prekrasna ptico volim te!"

Nije me bilo briga ako su ostali otisci prstiju i poljubaca ha Daisynoj glatkoj boji. Sjetio sam se što je to letenje!

Jedanaest

Kada sam došao kući, našao sam Leslie za računalom, kako radi do kasno. Stao sam uz vrata njenog ureda i digla je pogled, smiješeći se. "Došao si, Wook. Kakav je bio let s Dickiejem?"

"Dobar", rekao sam. "Jako zanimljiv." Spustio sam letačku torbu pokraj vrata, prebacio jaknu preko stolice, preletio pogledom poštu. Zašto mi je bilo teško ispričati joj kako je uzbudljiv bio let?

"Svaki let je zanimljiv", rekla je. "Što nije u redu?" "Ništa. Samo je... tako djetinjasto, valjda, osjećam se kao budala, pričajući o tome."

45

"Richarde, to i treba biti djetinjasto!" rekla je. "Pozvao si dijete u svoju svijest, gdje ga nikada nije bilo!"

"Nećeš misliti da sam lud, ako ti ispričam?"

"Uvijek sam mislila da si lud", rekla je. "Nemoj me tjerati da sada mijenjam mišljenje."

Smijao sam se, ispričao joj što se dogodilo, kako je bilo ponovo razmišljati kao dijete, sve je bilo novo, kao da nikada prije nisam letio, opet sam osjetio ono isto uzbuđenje kao da se sve dogodilo prvi put.

"Prekrasno, ljubavi", rekla je. "Koliko ljudi bi se usudilo učiniti ono što si ti učinio danas? Ponosna sam na tebe!"

"Ali to ne može trajati zauvijek. Što će se dogoditi kad mu poželim ispričati o stvarima iz svijeta odraslih, hoće li ga to zanimati? Žena, brak, posao i život, stvaranje vjere - ništa nije toliko zanimljivo i bojim se da će me prekinuti u sredini rečenice i zatražiti lizaljku. Ja ne poznajem djecu, ne znam što bih rekao djeci dok ne odrastu."

"Zar ne bi on mogao biti ono što si ti govorio za sebe?" pitala je. "Potpuno nesvjestan ali beskrajno inteligentan? Ako se on nada na mu pišeš knjigu o svemu što si naučio proteklih pedeset godina, onda najvjerojatnije treba daleko više nego stoje lizaljka."

Kimnuo sam glavom, sjećajući se vremena kada sam bio on... Morao sam znati sve o svemu osim poslu, vladi i medicini, i morao sam to saznati odmah.

Mozgao sam o tome za trenutak, zbog čega iznimke? Danas sam već otupio na to jer se sve svodilo na društvene ustupke, i nema ničeg dosadnijeg od usuglašavanja nesklone većine. Mora da se i on tako osjećao. Je li moguće da imamo zajedničkog više nego što je prošlost, je li moguće da još nismo otkrili da smo u srži jednaki, da priznajemo iste vrijednosti? Što bi njemu moglo biti vrijedno?

Buljio sam u tepih. Devetogodišnjak s vrijednostima? Nemojmo se baš previše zanositi, Richarde!

Leslie me promatrala kako tonem u misli, okrenuvši se kompjutoru.

46

On želi znati ono što ja znam. Objasniti, to je lakši dio posla, ali iza činjenice nema osjećaja, nema puno toga što bi se moglo osjetiti. Sumnjao sam da bi on to mogao promijeniti, ali nema ništa loše u tome da ga podučavam i da on uči. Nitko ne tvrdi da to mora biti dvosmjerni put.

Nije skidala pogled s ekrana. "Gdje je on sada?"

"Vidjet ćemo." Sklopio sam oči. Ništa. Bez slike, bez djeteta koje sam bio. Bezlična crna praznina.

"Wookie, da li ti zvučim ludo?" rekao sam. "Nestao je!"

Dvanaest

Kada sam se bacio na krevet te noći i zatvorio oči, prvo mjesto na kojem sam ga potražio bila je ćelija u tamnici.

"Dickie!" zvao sam ga. "Oprosti! Zaboravio sam!" Masivna vrata stajala su otvorena. "Dickie? Čuješ me?" Unutra, ništa. Klupa, poljski krevet, hladan bacač plamena. Proveo je desetljeća ovdje zato što sam ja odlučio ne biti zatočenik osjećaja, neodlučno rastrgan između sadašnjosti i prošlosti dok su razlozi slabili. Zašto sam toliko pretjerao u toj odluci? Zbog čega prekomjernost - zar nisam bio dovoljno siguran u ono što jesam? "DICKIE!" Odjeci.

On je negdje u mojoj svijesti, mislio sam. Ima dovoljno mračnih kutaka gdje se može sakriti ako ne bude htio izaći

47

van. Zbog čega ne bi htio biti sa mnom? Zato što je nekako uspio preživjeti sam sve ove godine i zna da ne bi bilo previše pametno vjerovati tamničaru.

Pobjegao je kada sam prestao razgovarati s njim, na putu kući dok sam se vraćao s aerodroma. Kad sam ga promijenio iz ljudskog bića u čudnovatu umnu zagonetku nestao je kroz vrata, a ja nisam čak ni primijetio.

U što sam to upao, mumljao sam, moram li s njim razgovarati svaku minutu samo da ne pobjegne?

Možda ne moramo razgovarati, mislio sam, ali trebao bih očistiti od trnja i paučine taj put između nas. Možda bi bilo dovoljno da brinem o njemu. "DICKIE!" Bez odgovora.

Podigao sam se u mislima na visinu helikoptera, rasprostro sam kartu i počeo ga tražiti. Vidio sam neprohodne obronke brežuljaka, izgledalo je kao Arizona, dok je podnevno sunce pržilo svom snagom.

Spustio sam se na zemlju na samom rubu nepreglednog suhog jezera čija je površina izgledala kao razmrskani cijepovi. U daljini, u sredini te pećnice, stajala je sićušna figura. Razdaljina je bila veća nego što se činilo na prvi pogled, i dok sam trčao prema njemu, pitao sam se čemu tako zlokoban pejzaž. Da li ga je on izabrao ili sam možda ja? "DICKIE!"

Okrenuo se prema meni, gledajući koliko sam udaljen, ali nije se ni pomaknuo niti progovorio. "Dickie", dahtao sam. "Što radiš tu?" "Hoćeš li me opet zatvoriti?"

"Ne! Nikada! Kako možeš i pomisliti da bih, nakon što smo letjeli zajedno? Bio je to najljepši let u mom životu, zato što si ti bio tamo, letjeli smo zajedno!"

"Odbacio si me! Čim smo krenuli kući, odmah si prestao misliti na mene! Ja sam onaj koji mora odlučiti, i nemoj misliti da ne znam da mogu otići! Mogu te ostaviti i nikada se ne vratiti! Gdje ćeš onda biti?"

48

Rekao je to tako kao da sam ja trebao odgovoriti na to, kao da bi bio kraj svijeta ako ode, kao da nisam već živio bez njega najveći dio svog života i nije mi uopće nedostajao.

"Zbog čega te ja ne mogu upoznati? Zašto ne možemo biti prijatelji?" Preživjet ću, mislio sam. Ali mrzio bih samoga sebe da sada iščezne, nevin i neotkriven, izgubljen u ranama i opekotinama moje unutrašnjosti.

Nije odgovorio. Ovo bi moglo biti gusto i moglo bi potrajati, mislio sam, ali on nije budala koja će pobjeći od mene. Zašto bi vjerovao nekome tko ga je bacio u tamnicu i otišao zauvijek? Ako je itko ovdje budala, onda to nije on.

Sjeo sam na suhe glinene ploče na rubu jezera, gledajući brda u daljini.

"Gdje smo?" pitao sam.

Rekao je to tužno. "Ovo je moja domovina."

"Tvoja domovina? Zašto tu, Dickie? Mogao si izabrati bilo koje mjesto u mojim mislima, bilo gdje, mogao si izabrati savršeno mjesto gdje ćeš biti, ako si htio."

"Ovo je savršeno mjesto", rekao je. "Pogledaj ga."

"Mrtvo je! Izabereš najveće isušeno jezero u južnoj pustinji i nazoveš to svojom domovinom, zoveš to svojim savršenim mjestom?"

"To nije isušeno jezero."

"To samo ti vidiš", rekao sam. "Ravno kao pećnica, kilometri i kilometri blata spaljenog u obliku kvadrata? Ako ovo nije Dolina smrti, što je onda?"

Okrenuo je glavu od mene, gledajući u daljinu. "To nisu napukle kocke", rekao je. "Svaka je različita. To su tvoje uspomene. Ova pustinja je tvoje djetinjstvo."

49

Trinaest

Svaka riječ odzvanjala mi je u glavi, dok sam stajao u tišini bez odgovora. U pravu je, pomislio sam, napokon, ovo je njegova domovina. Onih nekoliko puta što sam posegnuo za starim uspomenama, to je mjesto kamo sam došao: suho, mrtvo, izgubljeno, sve ono što je nekada postojalo, pretvoreno je u prah. Nakon nekog vremena slegnuo sam ramenima, sretno djetinjstvo, ali užasne uspomene, i naučio sam živjeti bez mladosti, njenog najvećeg dijela. Tu ona leži.

Okrenuo se i pogledao mene, sebe-odraslog, nakon svih ovih godina, oči u oči.

Povratio mi se glas. "Jesu li uspomene i za tebe mrtve?"

"Naravno da ne, Richarde."

"Zbog čega tako izgledaju?"

"Sahranjene su. Sve do jedne. Mogu ih izvući van, ako hoćeš." Smijao se kao da me polio kantom vode i kao da ima još tisuće kanti s vodom.

"Moje cijelo djetinjstvo?"

"Da", rekao je. "Ti si napustio mene, ja sam napustio tebe."

Pokazao sam prstom na tvrdu zemlju ispod mene, trznuvši se dalje od korom prekrivenog, spaljenog poligona. Glina je isto tako mogla biti i izbrazdani željezni plato.

"Je li vodeni toranj tu? Zbog čega se sjećam vodenog tornja? Kakvo značenje ima?"

Nasmijao se, oponašajući moj glas najbolje što je mogao. "To je najveća stvar u okolici, mislim."

"Dickie, molim te, moram znati. Mijenjat ću vožnju avionom za vodeni toranj, što kažeš?"

"Već imam vožnju avionom", rekao je. "To si mi dugovao. A duguješ mi još milijun stvari."

Nitko ne tvrdi da se moramo dopadati jedan drugom, mislio sam, ali nisam mislio da će doći do ovakvog pogađanja, svaki sjedne strane željezne ploče. Ovo je osuđeno na propast.

50

"Dickie, u pravu si. Žao mi je. Dugujem ti milijun letova avionom, i dugujem ti više od toga. Dugujem ti sve ono što sam naučio u godinama kada smo prestali biti jedno, i platit ću ti to. Ti zadrži svoje uspomene. Ti meni ne duguješ ništa, ja dugujem tebi."

Usta su mu se otvorila od iznenađenja. "Stvarno tako misliš?"

"Možeš bježati koliko god te volja. Ja ću se vraćati i pokušavati ispraviti, sve dok živim."

Tada je napravio najčudniju stvar. Otišao je nekoliko koraka dalje, posegnuo za suhom glinom i taknuo jedan kvadrat u mozaiku, po ničemu drugačiji od ostalih. Na njegov dodir, mozaik se uzdigao, staklena saća jantarno žute boje iz njegove pustinjske riznice.

"Evo ti tvoj vodeni toranj", rekao je, i bacio tu krhku stvar da se smrska o zemlju pred mojim očima.

Četrnaest

Nikada se nijedna uspomena nije brže razbila, djelići su još letjeli na sve strane, i onda se svijet oko mene izmijenio, potpuno prizivajući prošlost. Vidio sam čegrtuše oko kuće, prisjećao sam se, škorpione u kući, stonoge u kadi. Ali za dječaka s ranca u Arizoni, to su rizici s kojima se može nositi.

Ne oblači cipele prije nego nekoliko puta lupiš njima o pod kako bi noćni posjetioci uspjeli pobjeći. Ne guraj ruke 1 pod stijene dok ne provjeriš da li bi nekom izgledao kao uljez kojeg treba otjerati napadom.

Pustinja je bila more mudrosti i stijena. Planine su bili oblaci na horizontu. Sve drugo pretvorilo se u ravninu, vrijeme uhvaćeno u pješčane stijene.

51

To i nije bio baš vodeni toranj, više je ličio na vjetrenjaču. Jedina vertikalna dimenzija u mom životu bila je ta nejasna struktura. Svaki dan netko je imao obvezu da se popne na drvene stepenice na vjetrenjači i očita razinu vode u otvorenom spremniku smještenom visoko iznad vrha krova. Moja braća obavljala su to kao dosadnu dužnost. Za mene, stepenice koje su bile na tornju bile su isto što i vješala osuđeniku na smrt. Nije bila visina ono čega sam se toliko bojao, već pad s te visine, i to nisam nikako mogao objasniti.

Bobby me pokušao natjerati da se popnem. "Na tebi je red, Dickie. Popni se i očitaj razinu vode."

"Nije moj red."

"Nikada nije! Roy se penje gore, ja se penjem. I ti moraš isto tako."

"Ja sam premali, Bobby, nemoj me tjerati na to."

"Bojiš se, to je?" zadirkivao me. "Mala beba boji se popeti na toranj?"

Pola stoljeća je prošlo i ne bih znao koliko sam volio svog brata, a tad je tako lako bilo poželjeti da umre. "Previsoko je."

"Mala beba boji se popeti", i otišao je gore, bezbrižan, popeo se uz ljestve do ruba spremnika, viknuo 1990 litara, spustio se niz ljestve i otišao u našu sobu čitati knjigu.

Bilo bi tako lako priznati, tada: U pravu si, Bobe, ja sam samo malo dijete i previše se bojim da bih se popeo, ja sam malo dijete koje je prokleto sigurno da će se okliznuti i pasti, i udariti tri-četiri puta u ljestve padajući, i tresnuti naglavačke ravno na oštar kamen i radije ću pričekati s tim iskustvom dok ne porastem još malo, hvala ti lijepo.

Danas to mogu reći i slutim da bi me moj brat ionako mogao razumjeti. Tada, bez obzira, priznati da si dijete bilo je nezamislivo čak i djetetu, i toranj je gubio svoje uzvišeno svojstvo pred riječju kukavica.

Mrzio sam tu visoku građevinu kao što igla mrzi magnet. Visoko hrapavo drvo kao spomenik prezira prema maloj djeci, prema slabićima koje kontrolira strah, prema dječacima koji su poraženi i prije nego završe drugi osnovne.

S vremena na vrijeme, u razdoblju u kojem smo živjeli na rancu, zatekao bih samoga sebe, samog na širokoj prvoj prečki Ijestava, pola metra od zemlje. Druga prečka bila je nešto uža od prve, i bila je šezdeset centimetara u zraku. Treća je bila gdje već počinje strah, devedeset centimetara iznad zemlje, i od tamo sam se obično vraćao na početak.

Usuđujući se stati na četvrtu prečku, gledajući gore, ljestve su izgledale kao drvene tračnice koje su se ne baš posve ravno penjale u nebo. Ljestve se jesu iskrivile prema unutra, pričvršćene kao dizalo do uskog krana na tornju, ali nije bilo čuvara na kranu, i čvrsti stisak na površini od dva-puta-četiri prečke postajao je slabiji kako je rastao strah od visine.

Na petoj prečki sam već bio smrznut, dvadeset prečki udaljen od vrha Ijestava. Nitko me ne gleda, mogao bih pasti i ubiti se s ove visine. Sto bi bilo da su te gledali, da li bi to nešto promijenilo, Dickie? Još uvijek se možeš ubiti. Sam si i vrijeme je da siđeš dolje. Nešto o sjedenju na zemlji: možeš biti siguran da nećeš pasti.

Polako, sasvim polako, spustio sam jednu nogu dolje, zatim drugu, na pijesak. Natrag na zemlju, drhtao sam od olakšanja i bijesa.

Mrzim biti kukavica. Užasava me umiranje. Zašto moram riskirati vlastiti život samo zato što on sada jednostavno tu stoji i nije ga briga što ja radim i nitko uostalom i nije tražio da se popnem na glupi toranj.

Naslonio sam se na drvo. Nije bilo tako loše na trećoj prečki. Mogu se popeti na treću prečku i naviknuti se na to, i sići dolje ako hoću i penjati se gore ako hoću. Ako se mogu popeti na treću prečku i fućkati, znači da sam dobro. Ako mogu fućkati, ostat ću sve dok mogu fućkati, ili ću sići i nitko neće znati.

Proklinjanje tornja nije tako lagan posao ako ne znate riječi za proklinjanje osim prokletstvo, i prokletstvo je bilo moj najviši domet još mnogo godina. Prokletstvo ne pretvara strah u ljutnju na način na koji to radi moderni rječnik - bio je to dugačak, spor uspon na petu prečku.

52

53

Ali ideja je funkcionirala. Sprijatelji se sa svakom prečkom, korak po korak. Svaka od njih je posebna... ostanem li dovoljno dugo da popričam sa svakom prečkom, možda bih se mogao popeti.

Kada bih mogao fućkati na petoj prečki, popeo bih se na šestu. Ostao bih dugo tamo ... teško se diše, još teže fućka: Zbog čega se čini tako visoko, samo sam metar i osamdeset iznad zemlje...

... stopala su mi samo metar i osamdeset iznad zemlje, Moja glava, centar svijesti i života i bića gotovo je tri metra gore! Nemam zraka za fućkanje.

Ali, hej! Ako je to tako, ne moram se popeti uz preostalih devetnaest prečki! Moram se popeti samo toliko da mogu vidjet preko ruba spremnika - moja stopala ne moraju gledati u spremnik, oči trebaju ... to su tri i pol prečke manje za penjanje.

Zafućkao sam na šestoj, i popeo se na sedmu.

Ne gledaj dolje, bio mi je rekao brat.

Jedva čujno fućkanje, i osjećao sam se jednako ugodno kao kada bih gledao škorpiona dok plazi po meni u krevetu. Radije sam ovdje na ljestvama nego da škorpion gazi po meni sa žalcem uzdignutim preko glave i raširenim kliještima. Fućkanje. Još jedan korak.

Osjećao sam kako mi stisak popušta na prečkama, bacio sam ruku oko dva-puta-četiri prečke i čvrsto je stisnuo na pr-> sima. Ruka će mi morati otpasti prije nego padnem.

Ili ću jednostavno popustiti i pasti naglavačke. Što radim ja ovdje? Zar ću poginuti ni zbog čega? Zbog čega radim sve ovo?

Stajao sam na sedamnaestoj prečki, prianjajući čvrsto s obje ruke oko drveta, ali sada ne šireg od šezdesetak centimetara. Rame mi je sezalo do tamne šljunkom posute strane spremnika, umirujuća masa, ali za ništa se neću moći uhvatiti kada se jednom popnem na toranj. Nisam fućkao. Mogao sam samo čvrsto zagrliti drvo i suzdržati se da ne počnem vrištati od straha, a ostale su mi još tri prečke za penjanje.

54

Dvije prečke, rekao sam sam sebi. Samo još dva koraka, nije me briga ako su još tri, ja imam još samo dva. I neću gledati dolje dolje dolje. Gledat ću gore. 'I upravit ću oči prema brdu ...' Tata izgovara molitvu za stolom u blagovaonici, a nitko neće pasti za stolom. Nebesa, ovo je visoko! Još dvije prečke.

Nakon dvije prečke razbolio sam se od pogleda na okrugli rub spremnika. Ne od pogleda, nego od pomisli da je rub bio tako blizu da sam ga mogao zgrabiti s obje ruke i napravim li to, ostat ću visjeti preko ruba i nema izgleda da opet dograbim ljestve i visjet ću tako u svemiru sve dok mi prsti ne popuste ...

Zašto tako razmišljam? Što se dogodilo s mojom glavom? Stani stani stani. Misli na još jednu prečku.

Cijeli rub spremnika je premazan katranom. Netko se nekada popeo tu gore, i ne samo popeo, nego popeo s kantom katrana u jednoj ruci i četkom u drugoj i namazao je katran po cijelom rubu na vrhu tornja kako drvo ne bi istrunulo. Je li se bojao? Bio je tu prije nego sam ja i postojao i nije se užasavao pomisli da bi mogao pasti, bojao se da bi drvo moglo istrunuti... sigurno je sjeo na rub spremnika, hodao uokolo, mazao sve dok nije potrošio sav katran i onda se spustio dolje, uzeo još katrana, popeo se natrag i završio posao.

Čega se ja bojim? Ja ne moram ništa mazati, ja ne moram napraviti ništa, ja se samo moram popeti još jednu prečku i pogledati preko tog spremnika spremnika spremnika.

Bila je četrdeset centimetara široka ta posljednja prečka za kojom sam posegnuo teško se uzdižući, gledajući u kotač vjetrenjače, ogroman, sada, metar i osamdeset iznad moje glave.

Vidiš željezne klinove i zakovice na plosnatim oštricama koje je pokretao vjetar, mrlje hrđe. Slabašan povjetarac pokrenuo je plosnate dijelove za centimetar i kada je stao, sekundu kasnije, kotač se vratio taj isti centimetar unatrag. Pogled na kotač, izbliza, još je pogoršao stvari ako je to uopće bilo moguće. Proporcije su bile zastrašujuće ... kotač je trebao biti

55

malen, kilometrima u krugu najviši objekt. Molim te, ne bi smio biti tako veliki disk tako blizu moje glave, to je značilo da sam ja bio gotovo najviši objekt, i da ništa u vidokrugu ne bi moglo pasti s takve visine osim mene.

Što ako me netko sad vidi? Molim te ne, netko bi me zazvao i ako bih morao odgovoriti i držati se za ljestve istovremeno, ne bih mogao i onda bih pao. Molim te Bobby molim te Roy, molim vas nemojte izaći van i vidjeti me.

Okrenuo sam glavu, centimetar po centimetar, u agoniji, pogledao preko ruba spremnika. Dolje u unutrašnjosti, pomno oslikani bijeli brojevi, mali brojevi na dnu, veliki brojevi pri vrhu. A na dnu spremnika, tako čudnovato visoko u zraku: voda! Prozirno zelena, nejako duboka, mirni bazen nešto ispod broja 1500.

Roy je stajao ovdje i vidio taj broj, Bobby je stajao ovdje na ovom istom mjestu gdje ja upravo stojim. Znam da ću umrijeti za nekoliko sekundi kad me potres ili vjetar bace dolje, ali 'Ja sam hrabar kao i moja braća!'

Jedino što moram još sići, korak po korak, ali ja jesam već sada POBIJEDIO! Već sam POBIJEDIO!

Natjerao sam se na ukočeni samrtni osmjeh, držeći se neba poput pijavice izmorene glađu. NIKADA više neće moći reći da se bojim.

Polako, kao nikada do tada, okrenuo sam glavu, skrenuo pogled sa spremnika, s tornja.

Dok sam se penjao, netko je promijenio svijet. Daleko is pod, krov naše kuće, čađa u dimnjaku, drveni crijep koji ne-dostaje tu i tamo, kuće za igračke do u najsitnije detalje s Iju dima-igračkama ne većima od mog prsta. Kaktusi su umjesto čudovišta na straži postali patuljasti jastučići za igle. Tamo su magarci u koralu i pasu, mekani kao vjeverice, tamo je prilaz, čak i autoput, Bisbee, u jednom smjeru, Phoenix sto pedeset kilometara dalje u drugom. Kada bih samo mogao letjeti! Tamo su planine, za cijelu moju visinu, još iznad mene. Jednog dana, Dickie, šaputale su. Kad nas pogledaš iz visina, hoćeš li misliti da je svijet igračka? I kako ćeš se igrati ako je?

56

Podrhtavao sam, ledeni žmarci na svaki i najmanji pokret očima ili vratom, tresao sam se nekontrolirano. Past ću i umrijeti prije nego uspijem sići na zemlju, ali nikada nisam vidio...

Iz aviona... sve se mijenja! Prekrasno je! Kako život može biti tako običan na zemlji i tako veličanstven iz zraka?

Petnaest

Dickie me pogledao s ruba kamenog jezera, mali trag olakšanja na njegovom licu. Za jednu uspomenu lakši, a još tisuće koje nosi kao teret. "Kada?" upitao sam, omamljen onim što mi je pokazao. "Imali smo sedam godina. Ti si se pretvorio u odraslog i otišao svojim putem kada sam ja imao devet godina, kada je Bobby umro. Nakon toga, zanimala te samo budućnost, samo si htio odrasti i otići bez opterećenja!" Nije se žalio, samo me podsjećao na ono što sam znao.

"Meni si ostavio sva sjećanja koja nisi htio. Sjećanja su tu, svako od njih, ali ništa ne mogu naučiti iz njih, ne mogu ih shvatiti bez tebe." Glas mu se gubio i jedva da sam ga čuo kroz pustinjsku tišinu. "Mogao bi mi pokazati što znače."

Gledao me u tišini, zaprepašten tajnama koje su me natjerale da nemilosrdno prođem kroz djetinjstvo. Jesam li ja jedini koji može stati između njega i njegovog neznanja, razmišljao sam, jedini koji može ugrabiti bič iz njegove ruke, zar sam ja jedini spasilac kojeg će ikada imati?

"Ispričaj mi!" rekao je. "Moram znati! Svega se sjećam, i ništa znači bilo što!"

57

Umjesto da se rastopim u njegovom bolu, namrštio sam se. "Naravno da ne, Dickie. Ništa znači bilo što."

"Ali tebi to nisu prazna sjećanja." Imao je očajničku potrebu da se popne na ono što je za njega predstavljalo stakleni zid, klizav od bezbroj upitnih znakova. "Vodeni toranj, Ri-charde, ti znaš što on znači!"

Digao sam se s mjesta gdje sam sjedio, kako bih mu dotaknuo rame. "Ja znam što znači meni, Dickie. Ali vodeni toranj ima milijun drugih značenja koja meni nisu istinita. Ništa nema "značenje dok ne promijeni ono što mislimo i ono što jesmo."

"Govoriš kao odrasli", rekao je. "Ništa nema značenje?"

"Moraš razumjeti; shvatiti što se dogodilo; kako je utjecalo na tvoje razmišljanje", rekao sam. "Penjanje na vodeni toranj ravno je nuli sve dok mu ti ne daš značenje. Odluči da je to tvoja lekcija, dok si još uvijek u zraku, da je visina jednaka strahu i cijeli tvoj život se mijenja. Budućnost u kojoj postoji visina? Ne za mene! Nikako visina, molim te, hvala ti!"

"Ta odluka", rekao sam, "lekcija koju si stvorio, donosi deset tisuća budućnosti koje mogu biti za tebe, briše deset tisuća budućnosti koje nisu za tebe, uključujući usput i moju. Ne za visinu znači ne za avione znači ne za letenje znači ne za padobranstvo znači ne za Shepherda znači ne za Dickieja znači ne otvaranju njegove ćelije znači ne za tebe i mene u sredini ovog jezera sjećanja."

"Ti nisi odlučio da je visina jednaka strahu?"

"Bilo je previše lijepo, Dickie! S vrha vjetrenjače, strah je bio u slabijem položaju, LJEPOTA je bila nenadmašiva. Značenje koje sam ja odabrao, značenje koje je promijenilo moj život: PREBRODI STRAH, PREPOZNAJ LJEPOTU. I još uvijek je istinito."                                                           i

Gledao sam ga u oči. "Ti si jedina osoba koja može odlučiti da lije moja istina tebi istinita ili je glupost", rekao sam. "Prin-' cipi za koje bih ja umro, najuzvišenija pravda koju poznajem -- za tebe su naznake, to su mogućnosti. Ti odlučuješ, ti živiš; s posljedicama. Svako da, ne, možda, biti će škola koja se zove vlastito iskustvo."

58

Mislio sam da će ga težina riječi zaustaviti na tren, ali u sekundi se nagnuo prema meni, trkač na startu. "Pedeset godina, odlučivao si, za sebe naravno, kakvo značenje imaju događaji, kako život funkcionira?"

"Da budem iskren", rekao sam skromno, "uglavnom jesam, bile su to moje odluke."

Šesnaest

Sve od kada mi je onaj luđak Shepherd rekao o knjizi za dječaka koji sam bio, jedan dio moje svijesti neprestano se time bavio, pripremajući tu knjigu. "Reci to jednostavnije", rekao je Dickie. Da lije taj strah u njegovom glasu, da će se obistiniti san o tome da zna, zapravo bojazan da će mu biti presloženo da bi mogao pratiti? Probao sam ovo već ranije, reći ono što mislim o svijetu, bez puno uspjeha. Postoji i teoretski dio, napokon, i potreban je da bi se mogli postaviti temelji. Ali svaki put, redovito, nakon dva ili tri sata teorije, moji slušaoci prevrnuli bi se poput kamenih kipova, otvorenih očiju ali ošamućenog pogleda uperenog u prazno. I baš kada bih došao do zanimljivog dijela oni bi već otišli na drugu stranu ne poslušavši me.

S Dickiejem bi, napokon, bilo drugačije. Ništa što ja smatram uzbudljivim ne bi mi bilo teško razumjeti bez obzira koliko godina imao.

"Da bi našao svoj put kroz život," rekao sam sjedajući na pustinjsko tlo, "trebaš naučiti razumjeti dvije stvari: snagu t privole i svrhu sreće. Ali prije nego spoznaš značenje ovoga, moraš znati princip onog što te okružuje: Život Je. Sve ostalo

59

samo se prelijeva u ono što ja zovem logičnom kaskadom. A ovo je put..."

Klečao je na zemlji, oči su mu bile gotovo u ravnini s mojima. "Kako je to biti star?"

"Molim?" Zar me to dijete nije uopće slušalo?

"Kakav je to osjećaj", ponovio je, "biti star?"

Zatreptao sam očima. "Što misliš o tome kako svemir funkcionira?"

"Izmišljaš", rekao je. "Ja hoću znati ono što ti znaš."

"Izmišljami Ovdje govorimo o mom životu, tu je sadržano sve ono za što tvrdiš da hoćeš naučiti! Ja mislim da je prokleto važno znati princip svemira. Bio bih dao sve na svijetu da sam to mogao znati kada sam bio ti. Usput, jedna stvar o kojoj ne znam ništa je starost. Ne vjerujem u starost."

"Ne možeš ne vjerovati", rekao je. "Koliko imaš godina?"

"Prestao sam brojati već odavno. Preopasno je."

"Opasno?" Možda ga nije zanimala moja filozofija iz kućne radionice ali godine su bile itekako važne. Kako se mijenjamo!

"Brojanje je opasno", rekao sam. "Kada si dijete, postajati stariji je zabavno. To su zabave i pokloni i slavljenik i čokoladna torta. Ali budi oprezan, Dickie. Svaka godina na toj torti je udica, i ako progutaš previše udica, bit ćeš uhvaćen u mrežu i nećeš je se više moći osloboditi."

"Stvarno?" Mislio je da se šalim.

"Kako djeca umiru?" zapitao sam.

"Padaju s drveća," rekao je, "pregazi ih tramvaj, sahrane ih u kavezima..."

"Točno", rekao sam. "Kako se prezivaš?"

Namrštio je čelo zanijemivši od čuda. Zar je ovaj stari to zaboravio? "Bach."

"Krivo", rekao sam. "To je tvoje predzadnje prezime. Tvoje pravo prezime, u ovoj kulturi, je broj, i broj su tvoje godine starosti. Ti nisi Dickie Bach, ti si..."

"... Dickie Bach, Devet."

"Bravo!" rekao sam. "Ljudi s niskim brojem prezimena gotovo uvijek umiru od Nesretno Lošeg Događaja - nalaze se

60

na krivom mjestu u krivo vrijeme. Jimmy Merkle, Šest, visio je na prevelikom snopu balona, vjetar gaje otpuhnuo na otvoreno more i nikad se više nije vratio. Annie Fisher, Četrnaest, ostala je zarobljena na morskom dnu u potopljenom riječnom parobrodu kad se ovaj otkotrljao s police. Dickie Bach, Dvanaest, raznio je sam sebe pokušavajući napraviti hidrocinčano raketno gorivo s kemijskim setom za početnike."

Kimnuo je, čekajući da vidi u kojem fantomskom smjeru sam išao.

"Ali ljudi s visokim brojem prezimena", rekao sam "umiru od Neizbježnog Lošeg Događaja; ne može se pobjeći. Gospodin James Merkle, Osamdeset Četiri, izgubio je prošli tjedan bitku s krajnjim stadijem letargije. Gospođa Annie Fisher--Stovall, Devedeset Sedam, shrvana Lothmanovom bolešću. Gospodin Richard Bach, Stotinu Četrdeset Pet, umro od beznadne starosti."

Nasmijao se ovom zadnjem, biti star 145 godina, bilo je nemoguće. "U redu", rekao je. "I onda? Što ima lošeg u rođendanima?"

"Kada su brojevi mali, znaš da ne moraš umrijeti. Kada su brojevi veliki..."

" ... onda moraš."

"Visoki broj prezimena, moram umrijeti. To se zove pomanjkanje vjere, kad pristaneš na pravila prije nego razmisliš, kada prihvatiš nešto samo zato što se to od tebe očekuje. Tisuće ' takvih stvari ima u životu, osim ako budeš oprezan."

"Pomanjkanja vjere su loša", rekao je.

"Ne sva. Ako ne prihvatimo neka opća mišljenja, ne možemo opstati u svemirskom vremenu. Ali ako ne vjerujemo u starost određenu godinama, bar ne moramo umrijeti zato što nam se broj mijenja."

"Meni se sviđa torta", rekao je.

"Jedna svijeća za svaku godinu. Jedeš i svijeće?"

Napravio je grimasu. "Ne!"

"Tortu možeš jesti kad god poželiš. Samo nemoj jesti svijeće s tortom."

61

"Sviđaju mi se pokloni."

"Odrekneš li se rođendana, možeš imati vlastite poklone, svakog dana u godini."

Sjedio je u tišini za trenutak, razmišljajući o prijedlogu. Svi koje je poznavao imali su rođendan. "Jesi li ti mentalno bolestan?" pitao je.

Zabacio sam glavu unatrag i smijao se, prisjećajući se. U našoj kući oduvijek su se cijenile, nazovimo ih, cerebralne vrijednosti. Prva odrasla riječ koju sam naučio bila je voka-bular. Mama me još kod kuće naučila čitati, prije nego sam krenuo u prvi razred, i osjećao sam se O-TAKO-PAMETAN jer su moji roditelji više cijenili inteligenciju nego osjećaje. Emocije smo kontrolirali, dok je intelekt divljao.

Ne samo da sam mogao upotrijebiti riječ mentalno bolestan, sjetio sam se, znao sam \fiduciary, egregious ipolysyllabia. Za show-program imao sam još antidisestablishmentarianism i diisobutylphenoxypofyethoxyethanol. Nikada nisam previše držao do mojih prvih riječi kojima sam se pravio važan, ali još i danas volim način na koji se kotrljaju i prianjaju, i koristim to kad god imam priliku.

"Naravno da sam mentalno bolestan, Dickie. Na lijep način."

"Upravo si mi oduzeo rođendan. To je ono što je tebi lijepo?"

"Da. Ono stoje lijepo je osloboditi se konvencija. To oduzima još nešto."

"Što?"

"Kada ne vjeruješ u rođendane, pomisao o starenju ti nekako postane strana. Ne padaš u depresiju kad navršiš šesnaest godina, ili tridesetu ili velikih Pet-Nula ili smrtonosno stoljeće. Život mjeriš onim što si naučio, ne time koliko si kalendara imao. Ako želiš imati traume onda bolje da to bude šok zbog otkrivanja fundamentalnog principa na kojem je zasnovan svemir nego zbog nekakvog datuma koji je predvidljiv kao i sljedeći srpanj."

62

"Druga djeca će upirati prstom u mene - Dječak Koji Nema Rođendan."

"I hoće. Tvoja odluka. Ako misliš da postoji jedan dobar razlog zbog kojeg bi trebao brojati koliko puta si na ovoj planeti obišao Sunce, zadrži svoje rođendane, odbrojavaj svoje sitne sate. Progutaj udicu svake godine i plati cijenu kao i svi drugi."

"Ti manipuliraš mnome", rekao je.

"Ja bih tobom manipulirao kada bih te prisilio da se odrekneš rođendana koje ti zapravo želiš brojati. Ako ih se nisi odrekao, ja ne manipuliram tobom."

Pogledao me sa strane, da bi me upozorio kako se ne šali. "Jesi li ti stvarno odrasla osoba?"

"Probaj na sebi", rekao sam."Jesi li ti stvarno dijete?"

"Trebao bih biti, ali osjećam se puno stariji! Da li se ti osjećaš kao odrasla osoba?"

"Nikada", rekao sam.

"Znači, čudan osjećaj je nešto normalno? Kad sam mlad osjećam se star, i kad sam star osjećam se mlad?"

"Sudeći po onome kako ja vidim stvari," rekao sam, "mi smo bezvremenska stvorenja. Čudnovati osjećaj da smo mlađi ili stariji od vlastitog tijela je suprotnost između zdravog razuma - naše svijesti koja bi trebala biti stara koliko i naše tijelo] - i istine, da svijest uopće ne poznaje vrijeme kao mjerilo starosti. Naš um ne može pomiriti taj kontrast ni po kojim svemirskim pravilima, i umjesto da pokuša primijeniti nekakva druga pravila, jednostavno prestane pokušavati. Kad god osjetimo da naša dob ne odgovara našim brojevima kažemo: čudan osjećaj! i promijenimo temu."

"Sto ako ne promijenimo temu? Kakav je onda odgovor?"

"Nemoj etiketirati dob. Nemoj govoriti: 'Imam sedam' ili 'Imam devedeset godina'! Sve dok kažeš sam sebi: 'Ja sam bez-vremensko biće', ne postoji kontrast koji moraš uspoređivati i čudan osjećaj će nestati. Stvarno. Probaj."

Zatvorio je oči. "Ja sam bezvremensko biće", šaputao je, i u trenutku se nasmiješio. "Zanimljivo."

"Istinito?"

63

"Djeluje", rekao je.                                                     i

"Ako je naše tijelo savršen odraz naše svijesti o našem ti-' jelu", rekao sam, "i ako je naša svijest o tijelu uvjet koji je zapravo unutarnje viđenje i nema veze s vremenom, onda nema ! razloga da budemo nestrpljivi budemo li previše mladi ili uplašeni budemo li previše stari."

"Tko je rekao da je tijelo savršen odraz svijesti? Odakle ti to?"

Udario sam rukom po čelu. "Ah! To je filozofija koju upravo smišljam, uostalom nisi li rekao, preteško i predosadno za nekoga tko ima samo devet godina?"

Gledao me s nepromijenjenim izrazom lica, tračak osmjeha: "Tko ima devet godina?"

"D

Sedamnaest

ickie, ispričat ću ti priču." "Volim priče", rekao je. "Ova priča je iz mog sjećanja, ne tvog. Ti se sjećaš moje prošlosti, ja se sjećam tvoje budućnosti. Jedne od mogućih, u svakom slučaju. Pokazat ću ti, može?"

"Može", rekao je oprezno, ovog trenutka više radoznao nego uplašen. "Je li nešto kao filozofija?"

"Priča. Istinita priča iz tvoje budućnosti-koja-će-tek-biti. Ostani uz mene, i gledaj što će se dogoditi. Onda mi reci da li je filozofija ili ne."

Polako, Dickie je postajao prijatelj, bila je to igra u zamjenu za pustolovine. "Spreman. Idemo!" Zatvorio sam oči i sjetio se.

64

1

Bila je to masivna dugačka željezna greda, visjela je vodoravno obješena o srebrno čelično uže, visoko iznad mog unutarnjeg svemira. Proveo sam godine živeći, učeći i igrajući se na toj gredi, uvijek u sredini, tako da bi se rijetko nagnula, a i kada bi, jedva da sam i zamijetio.

Ali u doba adolescencije sve vrijednosti ponovo prolaze ispit.

"Znam što ćemo", rekao je Mike. Bilo je ljeto, oko podneva u njegovoj kući, otac mu je radio, majka je bila u kupovini. Mike, Jack i ja, sva trojica smo se dosađivali. U povjerenju, onako besposlen razmišljao sam da ne bi bio kraj svijeta ako bi škola počela nešto ranije, prije nego se ubijem od dosade.

"Što ćemo raditi?" pitao sam.

"Možemo popiti nešto!"

Najednom sam postao nervozan. Nije mislio na limunadu. "Popiti što?"

"Popiti PIVO!"

"Što kažeš!" rekao je Jack. "Imaš PIVO!"

"Tone pive! Idemo uzeti!"

Bio sam gurnut u pravcu kojim nisam htio ići... u trenutku odbačen od sredine dalje nego sam ikada bio, i greda koja je predstavljala ravnotežu u mom životu, opasno se nagnula ispod mene.

"Nisam siguran da je to pametno", rekao sam. "Tvoj tata će otkriti. Kad se vrati kući i vidi da nema piva ..."

"Ma daj", rekao je Mike. "Ima i previše, imaju društvo ve '•'.ras. Neće ni primijetiti da nedostaje nekoliko boca ."

Mike je nestao u kuhinji i kad se vratio, u jednoj je ruci držao tri boce, u drugoj ruci tri čaše, i otvarač za boce u zubima. Stavio je čaše na niski stolić za kavu.

Ovo je ludo, mislio sam. Nisam dovoljno star da bih pio!

"Hoće li te ubiti kad otkrije," pitao sam, "ili će te samo obogaljiti?"

"Neće otkriti," rekao je moj prijatelj, "to trebamo napraviti prije ili kasnije. Kakva je razlika ako to učinimo prije. Slažeš se, Jack?"

65

"Naravno."

"SLAŽEŠ SE, JACK?"

"SLAŽEM!"

"SLAŽEŠ SE, DICKIE?"

"Ne znam. Valjda."

"Natočimo ih, za dva muškarca ijedno dijete."

"Daj prestani", rekao sam.

Tko zna, mislio sam. Ovo bi trebalo biti nešto fino. Hladno u vrućem danu. Svi muškarci piju pivo osim mog tate. Jedna čaša vjerojatno nije dovoljna da me napije, i ako je tako dobro kako pričaju, kakve ima veze što sam nekoliko godina premlad?

Čelična ravnoteža u meni tako se divlje nagnula u stranu i da sam jedva ostao na nogama. Pojma nisam imao što bi se dogodilo ako padnem i nije me ni zanimalo.

Mike je uz fućkanje otvorio boce, natočio pjenušavu žutu tekućinu u naše staklene krigle.

Podigao je svoje pivo, slasno oblizujući usnice. "Nazdravlje, dečki! Za nas!" %   Pili smo.

Pola gutljaja i grlo mi se stisnulo. Hladno, da. Fino? Odvratno! Ovo nije bilo u redu. Ja sam još uvijek premlad da bih pio pivo.

"Fuj!" rekao sam. "Ovo bi trebalo biti dobro?"

"Samo naprijed!" rekao je Mike, držeći čašu visoko u ruci, gledajući nas.

"Da", rekao je Jack. "Mogao bih se naviknuti na ovo."

"Prestanite", rekao sam. "Vi niste normalni. Ovo ima okus kao moje kemikalije, oni to naliju u lonac i puste da se usmrdi!"

"Fermentira - prava riječ \e fermentira." Mike je zaboravio da smo prijatelji. "To je pivo, zaboga! Ne radi se o tome kakvog je okusa, ili što ti se ne sviđa. Sviđat će ti se kad popiješ više. Ali sada, moraš popiti!"

Smrznuo sam se od straha ... zar moram to napraviti bez obzira što to nije ono što je za mene u redu? Je li ovo odrasta-| nje, kad moraš raditi ono što i drugi rade? Ništa mi se tu ne dopada. Kako ću van iz ovoga? U pomoć!

Kao odgovor, došla je eksplozija negdje u nekakvom kutku moje svijesti, vrata izbačena iz okvira, olovno-siva snaga poput rastaljenog olova:

Ova nakaza misli da će mi on govoriti što da radim i što da, ne radim? Što misli on time: Ti moraš? Ti ne moraš ništa akol nećeš! Ovaj magarac ti govori da napraviš TI ono što hoće ON!|

Tresnuo sam čašom o stol, pivo je letjelo uokolo. "Ja NE moram, Mike! NITKO mi ne može NIŠTA narediti!"

Njih dvojica promatrala su me bez riječi.

"NEĆU!" Skočio sam, bijesan, neustrašivo podižući prst, neka me pokušaju zaustaviti. "NITKO!"

Jurnuo sam van, tresnuvši vrata za sobom, i izgledao sam jednako zapanjeno kao i njih dvojica. Tko je taj divlji čovjek koji me obuzeo? To nije bilo nečije malo pretjerivanje, nekoga koga ne poznam, zaskočio me s leđa, zgrabio me, gurnuo u stranu, nije ga bilo briga što ja mislim, što bilo tko misli, on je prokleto LUD!

Ponosno sam išao niz ulicu prema kući, brzo se hladeći, vidjevši najedanput daje ogromna čelična greda moje ravnoteže na kojoj sam stajao opet vodoravna i čvrsta kao granitna stijena. Trepnuo sam, nasmiješio se malo, glasno se nasmijao, brzo hodajući. Taj tip je ... divlji! I on je ja! On je na mojoj strani! Tko si ti?

Nitko te ne prisiljava ni na što. Shvaćaš to, Dick? Nikada! Nitko! Ni Mike ni Jack, ni Mama ili Tata ili N-I-T-K-O u I tvom životu ne može te prisiliti da napraviš ono što ne želiš!

Usta su mi se objesila. Tebi je stalo do mene!

Da. I drugim ljudima je stalo do tebe, ali ćeš ih sresti tek kasnije. Ti si važan, mali, i ako se previše bojiš da bi se branio, ja ću to napraviti umjesto tebe!

Čekaj malo, mislio sam, Mike je moj prijatelj. Ne moram se braniti od vlastitih prijatelja!

Glup, glup, glup. Slušaj me, zato što me nećeš vidjeti sve dok potpuno ne izgubiš kontrolu nad sobom i ne budeš ponovo prestrašen. Mike nije tvoj prijatelj. Nauči već sada da je najbolji prijatelj kojeg imaš Dickie Bach. Puno različitih razina

66

67

tebe samog, i uvijek se možeš pozvati na nas. Nitko te ne poznaje, nitko te stvarno ne poznaje, osim nas. Ti se možeš uništiti ili možeš poletjeti dalje od zvijezda, / nikome nije stalo, nitko neće biti uz tebe kroz sve to, osim nas!

Minutu nakon toga pomislio sam hvala što si me spasio, od onog tamo. Oprosti što sam glup. Puno toga još moram naučiti.

Nije bilo odgovora.

Rekao sam ti hvala, čuješ me? Stvarno to mislim!

Nije bilo odgovora. Moj nepopustljivi čuvar u meni već je' otišao.                                                                                 >

Osamnaest

I o će se meni dogoditi?" upitao je Dickie, ošamućeO onim što ga čeka u budućnosti, malo uplašen.    ¦¦'¦• "Doneseš li odluke koje sam ja donio, hoće. Ali nešto se dogodilo, posljedica tog trenutka, mislim da bi to    ' trebao znati."                                                                     '>'

"Pokaži mi", rekao je.

trp

Usporavajući hod, nedaleko kuće, otišao sam na veliku parcelu, prekrivenu divljom pšenicom, visokom i zelenom, i utonuo u travu koja je skrivala obrise skloništa koje sam iskopao prošlog ljeta.

Legao sam na leđa, gledao u nebo, promatrao ljetne oblake kako plutaju iznad mene, oblike uokvirene u neprocjenjivo bogatstvo, dok klize na povjetarcu.

Svaki glas iz moje svijesti, oduvijek sam mislio, trebao bi biti moj vlastiti bezglasni razgovor, odjeci u praznim pećinama. Ponekad obziran, ponekad dijelovi razgovora koje bih jedva poslušao, to duh trenira riječi da ne padne u mrtvilo.

Ali različite razine u meni? Dijelovi mene koje nisam upoznao? Osjećao sam kako u meni rastu uzbuđenje i radoznalost.

Ako su unutarnji glasovi više nego jeka, jesu li oni moja obitelj koju je vježbom moguće pretvoriti iz besciljnih brbljarija u učitelje i vodiče?

Namrštio sam se. Ne. Ne postoji način da nekoga pretvorim u osobnog učitelja. Kako bih uspio napraviti tako nešto?

Osjećao sam da istražujem nešto ogromnim mikroskopom. Odgovor je bio ispod optičke leće, ali nekako van fokusa. Na samom sam rubu, samo mali, minijaturni pokret, pažljivo ...

Što ako su moji učitelji ovdje, baš sada?

Umjesto da stalno pričam, u mislima, što bi se dogodilo kada bih za promjenu slušao?

Nikad mi slika svijeta nije izgledala tako oštra, boje tako kristalno čiste. Trava i nebo i oblaci, čak i vjetar, a sve je bilo tako jasno.

Moji učitelji već postoje!

Sto ako su sve te različite razine u meni moji prijatelji i ako one znaju puno više nego ja? To bi bilo kao da ...

" .... kao da si ti kapetan fregate jedrenjaka, gospodine, vrlo mladi kapetan prekrasnog brzog broda."

U sljedećem trenutku u mojim mislima nebo i oblaci pretočili su se u drukčiju sliku: dječak u plavoj odori, sa zlatnim epoletama, stoji naslonjen na krmenoj palubi ratnog broda, korita presvučenog ebanovinom, jedara visoko dignutih na jarbole poput glatkih oblaka.

Jesam li ja izmislio ovaj prizor, ili je netko naslikao ovu sliku u rasterećenju?

Brod je plovio svojim putem, u zavjetrini, otvori za izbacivanje vode bili su u razini mora, režući trupom duboke brazde uz glasan tutanj, raspršujući kapljice na sve strane: dječak na komandnom mostu, i uniformirana posada koja obavlja svoj p< >sa< >.

69

Zadivljen, požurio sam naprijed u mislima, malo prebrzo. > Gomila ispred, monstruozni grebeni kao noževi ispod površine.                                                                                 ;

"Veliki obalni valovi!" vikao je mornar iz košare obješene na j arbol." Smrt ispred nas!"

Brod je jednako jurio naprijed i, svako rebro i greda i križ i jedro, svaki oblik života na brodu, išao je naprijed, nepromijenjenog kursa.

"Obalni valovi su grebeni, zar ne?" Pitao sam, shvatio sam u sekundi, i postao dječak. "Ako ne promijenimo kurs, udarit ćemo u grebene?"

Lice prvog časnika opaljeno suncem ostalo je nepromijenjeno, glas u kojem se moglo prepoznati da plovi već dugi niz godina. "Da gospodine, udarit ćemo."

"Recite im da promijene smjer!"

"Možete sami okrenuti kormilo, kapetane, ili odredite da to učini kormilar", rekao je časnik. "On će poslušati samo vaše komande."

S krmene palube mogao sam vidjeti eksploziju plave vode kako se pjeni na udaljenosti od oko dvanaest dužina broda.

Nitko ne daje komande na ovom brodu osim kapetana.

Okrenuo sam se kormilu, više zato što sam bio uplašen nego što sam želio uhvatiti kormilo. "Pripremite se!"

Začula se škripa kormila pod rukom, brod se okrenuo u suprotnom smjeru, dignuvši vodenu zavjesu od kapljica, zavrtio se kao divlji mustang u punom galopu. Gore na jarbolu, posada je skočila i uhvatila jedra i konope kako se fregata naginjala na bok uz vjetar, okrenuvši se s lijevog boka na desni, dok je u jedrima tutnjala oluja.

Na krmenoj palubi, časnici su gledali, čekali, ni riječi kapetanu. Nije važno koliko gospodar ima godina, niti su važne posljedice njegove naredbe. Dužnost posade je da izvrši gospodarevu komandu. Komentar je dozvoljen samo u vrijeme kad i ako kapetan zatraži.

Slika je bila jasnija nego u najživopisnijem kazalištu, i bio je to moj život na ekranu.

I

70

jj

Nisam ja stvorio sliku. Ja sam je želio, ali nisam je stvorio. Postoji li nekakva nevidljiva posada u meni? Tko je odgovoran za tu sliku?

"Ovdje, gospodine."

Da li sam umislio i glas, isto tako jasan kao i slika? "Da, gospodine. Mi govorimo jezikom koji jedno vrijeme niste koristili. Vaša mašta pretvara naše znanje u slike i riječi koje će vam biti korisne na putovanju." "I vi govorite samo kad vam se obratim?" "Riječima, da. Mi smo u stvari osjećaji, intuicija, savjest." Vjetar je zviždao oko fregate, nestrpljive da promijeni smjer, u bilo kojem smjeru ja odaberem. Otišao sam straga na krmu, dograbio čeličnu užad krmenog jarbola s obje ruke. Moj brod? Zbog čega je tako teško vjerovati u nešto što je tako ispravno?

"Ja dajem naredbe", rekao sam, posljednja potvrda. "Da, gospodine."

"I ti si onaj koji me spasio od Mikea i piva?" "Ne gospodine ... u ovom filmu, on je drugi časnik. Mi bi dali život za vas gospodine, ali na različite načine, i Drugi razmišlja više crno i bijelo za razliku od nas ostalih. Kad vas vidi u opasnosti, postane prilično živahan." "Vi ostali ne?" "Svaki od nas je različit."

Cijeli svoj život bio sam usamljen. Bio sam mirno dijete s nekakvim nejasnim NEČIM, nečim snažnim i dobrim, oblikovanim po meni tako da nisam mogao razumjeti.

I najednom sam znao. Nešto je bio moj brod, i njegova tajna posada. Nikada prije nisam shvaćao da ja upravljam s potpunom odgovornošću, brodom svog života. Ja odlučujem o misiji o pravilima o disciplini, na moju riječ spremno čekaju svaka alatka i jedro, svaki top, snaga duha sviju koji su na brodu. Ja sam gospodar skupine sastavljene od strastvenih vještina koje će me provesti i kroz same paklene ralje iste sekunde kada kimnem glavom u tom pravcu.

71

"Zašto mi niste rekli da postojite?" rekao sam. "Toliko toga moram naučiti! Trebam vas! Zašto mi niste rekli da ste tu, sa mnom?"

Legao sam na travu i slušao vjetar.

"Nismo rekli, gospodine," došao je odgovor, "zato što niste pitali."

Otvorio sam oči usred dugačke tišine, Dickie je sjedio pokraj, zatvorenih očiju, proučavajući brod.

"Što misliš?" pitao sam. "Filozofija ili ne, mali čovječe?"

Otvorio je oči. "Ne znam", rekao je, gledajući me. "Ali od sada, hoću da me zoveš Kapetane."

Dodirnuo sam ga šakom, dovoljno lagano da shvati kako mislim da to nije loša ideja.

Devetnaest

To prelazi moju radoznalost, mislio sam, buljeći u ogledalo bez da išta vidim, stavljajući kolonjsku vodu na lice. Medicina je ulica koja ide u krivom smjeru. Ja sam zapanjen licemjerjem koje vlada medicinom, zgranut ljudima koji joj služe. Lijek za sve je ludilo. Legalan ili ne, prepisan ili ne prepisan, preko stola ispod stola plaćen krvlju na ulicama - svaka pilula razdvaja nas od saznanja kako ćemo završiti i neminovnosti kojom pogađa istina. Bolje bi se osjećali kad bi odbacili lijekove, u potpunosti, iz mnogo razloga. To je kriminal, mislio sam, da ja podržim gomilu koja se odnosi prema tijelu kao stroju umjesto da ga gleda kao manifest misli, koja ne može prodrijeti iza onog što joj se prvo pokaže.

72

Leslie je moja suprotnost. Medicinske knjige na krilu u krevetu, čita satima, a oči su joj kao tanjuri. Ponekad se mršti, gunđa: "Prehrana! Vježbanje! Kako mogu zanemariti takve stvari?" od tako vitalnog značaja za složene medicinske posljedice.

Ona može čitati sve, podsjetio sam samog sebe, može proučavati pileće znakove ako hoće. Ali moil Podržati ideju bijelih ogrtača PILULA-PRIJE-SVEGA koji su previše rastreseni da bi uvidjeli da molimo za vlastitu pažnju kroz spektar kreativnih bolesti? Ne bi išlo!

Zatekao sam se u takvom razmišljanju dok sam se oblačio za bolnički dobrotvorni bal.

Počašćeni smo, mislila je Leslie, pozvani da malim dijelom doprinesemo napretku znanosti glede smrtonosnih bolesti i mukotrpnog umiranja.

"Idemo", bio sam rekao. Rijetko kad imam priliku vidjeti svoju ženu odjevenu za bal. Rušenje vlastitih principa, podržavanje istraživanja u farmakološko nazadovanje, bila je mala cijena za veličanstven prizor.

Uvukao sam se u najtamniji sako, pričvrstio malu značku Cessne za rever, i istrljao je prstom do punog sjaja.

"Hoćeš mi pomoći, ljubavi?" zvala me iz kupaonice. "Struk je u redu, ali, ili se gornji dio haljine stisnuo, ili se moj gornji dio povećao."

Uvijek sam sretan kad mogu pomoći, pa sam jurnuo pomoći svojoj ženi.

"Tu! Hvala ti!" rekla je, najprije provjerivši u ogledalu. Popravila je rukav. "Što ti misliš? Može proći?"

Čula je mukli udarac iza sebe, okrenula se nakon jedne minute da bi mi pomogla da ustanem, naslonila me na dovratak i čekala kritiku, izgovorenu.

Haljina je bila mekana, fluidna, crna, gornji dio otvarao se na dolje sve dokle se donji dio rastvarao prema gore, obavijajući joj tijelo u dugački senzualni zagrljaj.

"Lijepo", hvatao sam zrak, dijagonalno. "Jako lijepo."

Oteturao sam do police i pritisnuo četku na kosu. Probat ću na svaki način, mislio sam, koliko god bilo uzaludno, da

73

izgleda kako pripadam uz ovu ženu kada uđemo u balsku dvoranu.

Proučavala je ogledalo, procjenjujući sliku stotinama strogih kriterija, i gledala u nedoumici. "Nije previše nepristojno, što misliš?"

Glas mije prepukao. "Sve dok ne izađeš iz spavaće sobe", uspio sam reći, "dobro je."

Namrštila se gledajući me u ogledalu. Kad se Leslie obuče za izlazak, njene vrijednosti vrate se na beskompromisno vrijeme Hollywooda, a to je ozbiljna stvar. "Richie! Reci mi što stvarno misliš. Ako misliš da je previše, skinut ću je ..."

Skini je, mislio sam. Ostanimo kod kuće večeras, Leslie, samo otiđimo u drugu sobu, da dio po dio polako skinemo tamnu haljinu - sjenu Noći Oscara i zaboravimo otići bilo gdje sljedećih osam dana ili tako nešto.

"Ne", rekao sam, odvratan samom sebi zbog propuštene prilike. "To je slatka mala haljina. Pravi izbor, zapravo odličan izbor usudio bih se reći, haljine za bal. Vani je puni mjesec, policija vjerojatno neće ni dizati telefon."

Stajala je u nedoumici. "Ovu sam haljinu kupila nedugo prije nego smo se upoznali, Richie, stara je dvadeset godina", rekla je. "Misliš li da bi bijela svila bila bolja?"

"Vjerojatno bolja", rekao sam joj u ogledalu. "Sigurnija, svakako. Nitko u ovom gradu nikada u svom životu nije vidio ovakvu haljinu." Dvadeset godina, i čak ni iz pristojnosti nisam mogao skinuti pogled. Ona me očarava, mislio sam. Leslie se uvijek zna obući tako da padneš na mjestu mrtav, ali kunem se, ovo večeras će biti masovni pokolj!

Sjetio sam se nečega što sam napisao prije nego smo se sreli, kasnije sam to našao na dnu fascikla: "Ljubavnici prerastaju jedan drugom u ideale, vremenom svako od njih postaje privlačnijim." Sada je to bila istina, stajala je ispred mene, namještajući ogrlicu, da li jedan niz ili dva? Žena u ogledalu bila je moja supruga.

Gledao sam i pitao se. Da li ona izgleda tako veličanstveno zato što postoji zajedništvo između ljubavnika ... bez obzira

74

kako se oni promijenili drugima, i dalje su prekrasni jedno drugom? Ili je to namjerno zato što smo mi to učinili nečim važnim, poklon koji smo dali jedno drugom da bi izgledali sve bolje i bolje?

Bez pušenja, bez alkohola, bez droge, bez muškarca ili žene. Bez mesa, bez kave, bez šećera, bez masnoće, bez čokolade, bez premora, bez stresa. Uspori, manje hrane, više vježbanja, vrtlarenje i letenje padobranom, plivanje i yoga i zrak i svježi sok, glazba i učenje i razgovor i san. Svako od nas ima svoju strast od koje ne želi odustati ili barem nastoji izmisliti razloge za gomilu prigovora, a svaki cilj s namjerom, pobijeđenih nakon nekoliko ili više žalosnih popuštanja pred slabostima. Čokolada, moj najgori zloduh, nemilosrdan rad, njezin.

"Ne možeš se odreći svega, a da nešto ne dobiješ za uzvrat", rekao sam.

Uvojak plave kose htio se zakovrčati ulijevo, a ona ga je brižljivo ispravila desno. Prekasno za mijenjanje odjeće. Ubojita haljina će ići s nama. Kako uspjevaju proizvesti žensku odjeću koja tako prianja uz tijelo.

"Ostajem bez daha, prekrasna si."

Okrenula se od ogledala i nasmješila mi se.

"Molim?" Bilo je vrijeme da uskoro krenemo.

"Ti to stvarno misliš, zar ne?" Držala je ruke ispružene. "O, Wookie, hvala ti. Žao mije, toliko se zanesem, ponekad. Neću da ti bude neugodno pokraj mene kad izlazimo."

Zagrlio sam je i pustio da završi. Zašto je izgled tako važan? Bio je, iako sam nekada mislio da je ljepota nevažna stvar koju bi trebalo tražiti od srodne duše. Ja sam je tražio, ali nisam znao zašto ... nije li ljepota ono što leži u nama?

Sigurno sam poznavao najprije što a tek onda zašto, u to vrijeme. Da nismo moja žena i ja bili prekrasni jedno drugom, nikada ne bismo mogli proći kroz oluje kada je sve drugo bilo izgubljeno. "Ne razumijem je", škripao sam bijesno zubima, više no jednom. "Tvrdoglavi ludi perfekcionist! Da nije tako prokleto lijepa, otišao bih zauvijek!"

75

A ipak, bilo je prekrasnih žena u mojoj prošlosti koje sam ostavio bez premišljanja, kada smo naučili ono po što smo došli. Neke zapanjujuće, kada ih upoznaš, postanu obične. One jedinstvene, srodne duše, što ste bolji prijatelji, to su ljepše.

Jesmo li Leslie i ja isto takvi? Jesam li mogao znati da će se ta božanstvena ljepota moći stvoriti i ostati s nama, da bi još i danas plamtjela jače nego ikada? Dogodilo mi se to samo jednom, i ona stoji upravo tu.

Naglo je završila s ogledalom, ogrnula crnu svilenu stolu oko ramena, posegnula za torbicom. "Na vrijeme sam."

"Dobro!"

"Voliš li me?"

"Da", rekao sam.

"Ne znam zašto..."

"Zato što si draga, topla, duhovita, domišljata, ljubazna, radoznala, senzualna, inteligentna, kreativna, smirena, oštroumna, slobodna, otvorena, puna razumijevanja, pronicljiva, zagonetna, zaštitnički radoznala, dobrodušna, nepredvidiva, snažna, pustolovna, ozbiljna, iskrena, neustrašiva i mudra."

Dvadeset

Osjećao sam se kao Robin Hood, prerušen, kada smo ušli, i balska dvorana stopila se s onom u Nottingha-mu. Ljudi su kimali i smijali se i zračili, pijuckali pjenušavu tekućinu iz kristalnih čaša dajući si oduška. Uhvaćen sam u zamku, mislio sam, ja ratoborni pilulofobičar, okružen liječnicima svih vrsta. Osuđen sam na propast već kod prve Aspirinske Zdravice, uhvatiti će me dok budem nastojao gurnuti svoj aspirin u lonac s palmom, počet će vrištati i urlati i prstom pokazivati u mene.

76

1

Stepenište, mislio sam. Odjurit cu na stepenište, skočiti na draperiju, baciti se kroz ona visoka francuska vrata, razbiti staklo u krhotine, preletjeti preko balkona na ispust koji visi nešto niže, popeti se uz onaj kameni zid s grotesknim ljudskim likovima na krov i nestati u mraku.

Ja sam otpadnik, nemilosrdan prema samom sebi, prodavač letova u dvomotorcu, pilot na parni pogon, došao s ravnica Srednjeameričkog zapada, jedva oporavljen od bankrota, najniži fiskalni sloj društva ... što bih ja uopće mogao imati zajedničko s ovom sofisticiranom gomilom? Zašto zaraditi udio u najmanjoj Manjini na svijetu Svi-Lijekovi-Su-Zlo i onda odjuriti na bal koji pripada Većini? Da bih mogao promatrati svoju ženu, podsjetio sam se.

Lesliene oči su zasjale kad sam maknuo šal s njenih ramena.

Uzeo sam njenu ruku, sačekao trenutak, dva na rubu tvrdog drvenog poda, i pustio da se drvo pretopi u polja pšenice, i ona i ja, veličanstveni i dostojanstveni, mi puni sebe, uplovili smo unutra privučeni veličanstvenim zvucima Straussovih valcera. Ne može se reći kako smo izgledali plešući, ali se čovjek, ponesen glazbom, osjeća kao na vrhu svijeta.

"Čovjek bi rekao da je doktorima već dosta anatomije, dan za danom", rekao sam joj dok smo se okretali.

"Da?" rekla je kraljevski. Kosa joj je vijorila dok smo plesali.

"Ne. Otkad si ti ušla unutra, još nisam vidio muški potiljak."

"Šašavac", rekla je, misleći daje ono što sam rekao uglavnom istina.

Kako sam se osjećao sigurno, prije nego sam naučio plesati. Da bih bio gospodar plesnog podija preko posrednika, nisam se trebao ni truditi ni riskirati, i to je vrsta gospodara koja je za mene bila najprihvatljivija.

Imati posrednika, svakako oduzima veselje koje donosi nabujalo tijelo što se giba uz zvuke muzike. Da bih to dobio, morao sam pronaći vlastiti put k pravom plesnom podiju i pravom plesu, vlastitim tijelom, posrćući kao budala u nekakvoj

77

plesnoj učionici prepunoj ogledala. Jeziva pomisao. Nisam valjda došao do toga da bih sad trebao opet postati nekakav nespretni početnik, u bilo čemu.

Leslie se nije složila sa mnom, i upisala se na satove plesa bez mene, dolazeći kući tako sjajno raspoložena sa svojih plesnih večeri da me to počelo brinuti. Što bi moglo biti toliko zabavno u plesanju?

Pokazala mi je jedan ili dva koraka, i u trenutku, dostojanstvena sigurnost postala je manje privlačna nego ideja da učim s njom.

I tako, potpuno sigurno, obistinili su se moji najgori strahovi. Tjednima sam izgledao kao odbjegla kreatura iz Franken-steinova podruma, čak i gore od toga. Da su mi elektrode stršile iz glave bilo bi manje napadno od mojih monstruoznih koraka koji su gazili sve pred sobom a najviše od svega noge mog hitrog učitelja. Nemoj odustati, mislio sam, i prije ili kasnije ...

Sada sam se sav predao muzici, vidio sam samo nju u cijeloj balskoj dvorani. Hvala ti, nekadašnji hrabri Richarde, mislio sam, što si konačno pobjegao sudbini djevojke bez plesača! Osjećao sam se kao na nebu, s glazbom, i moja žena mora da se osjećala jednako tako.

"Kada si bio mali dječak, Wookie, jesi li. ponekad mislio da si stigao na Zemlju s neke daleke planete?"

"Hm. Znao sam." Moji teleskopi napravljeni u dvorištu, sjećao sam se. Gledati kroz okular bilo je kao da gledam kroz prozor svemirskog broda, čekajući da pronađem dom.

"I ja sam znala", rekla je. "Ne s planete koja uopće postoji. Samo od Tamo Negdje."

Kimnuo sam, polagano nas vodeći oko drugih plesača, lijevi okret unatrag i desni okret unatrag. "Da mi netko kaže da pokažem pravac u kojem je dom", rekao sam, "ja bih pokazao prema gore, i do nedugo nisam znao zašto."

Privukla je glavu.

"Nisam mogao pokazati prema unutra: tijesni prostor zatrpan dijelovima tijela, gotovo nije bilo mjesta za disanje. Nisam

78

mogao pokazati ni lijevo ni desno: ovi pravci odveli bi me samo u različito ovdje. Jedini preostali pravac u kojem sam mogao pokazati bilo je gore, daleko od Zemlje, i tako sam dugo vremena osjećao nostalgiju prema zvijezdama.

"Ja još uvijek osjećam", rekla je. "Ako bi ljudi iz letećeg tanjura došli dolje i sletjeli na krov, ne bismo li rekli odvedite nas kući?"

Zamišljena slika izmamila mi je osmjeh. Naš krov nije dovoljno čvrst da bi izdržao slijetanje svemirskog broda. Možda bi letjeli s posjetiocima iz nekog drugog svemira nakon što bi našu kuhinju sravnili sa zemljom.

"Oni nas ne bi mogli odvesti kući", rekao sam. "Nismo mi došli sa zvijezda. Kako uopće ljudi koji žive izvan vremena mogu pokazati gdje je dom?"

"Moraju postojati putokazi", rekla je. Nisam mogao odgovoriti, razmišljao sam o onome što je rekla dok se glazba vratila na početak i konačno stala.

Postoje putokazi, mislio sam, nisam pokazivao prema zvijezdama, onda, pokazivao sam negdje dalje od Zemlje. Kada sam shvatio da unutar tog doma nije planeta, pokušavao sam samom sebi pokazati kako dom nije nijedno "gdje", ali nekako nisam to baš razumio do kraja, do nedavno.

Pronašli smo naš stol, upoznali strance, doktora i njegovu suprugu, ravnateljicu bolnice i njenog supruga. Pitao sam se, što da kažem nakon 'drago mi je što smo se upoznali'.

Osjećate li se na bilo koji način odgovorni za porast temperature u društvu čiji principi se temelje na lijekovima svih vrsta? Čini li vas sretnima to što vjerujete da smo svi bespomoćni putnici u našim tijelima? Da lije istina da se, više nego u ijednoj profesiji, doktori boje smrti, da je postotak samoubojstava veći nego drugdje?

Ima li koji umbrolog ovdje? pomislio sam da bih mogao upitati?

Umbrolog?

Fizijatar koji liječi poremećaje sjene, rekao bih: frakture sjene, sjene s deformacijama, nestale sjene, hvperumbria -

79

ekstremno povećana aktivnost sjene. Znate što mislim, um-brolog. Ima li tu koji umbrolog?

To je suludo, nasmijali bi se. Sto god da tijelo napravi, sjena imitira.

Isto tako je suludo, ja bih rekao na to, zaboraviti da što god vjera učini, tijelo imitira. Nema nijednog umbrologa ovdje? Zapravo svaki liječnik u ovoj prostoriji. I onda bih se digao i

otišao.

Nisam rekao ništa od svega toga niti sam igdje otišao.

"Vi letite na Skvmasteru!" rekla je ravnateljica.

Pogledao sam je. Zar fizijatri čitaju misli?

"Značka na reveru", rekla je. "To je Cessna Skvmaster, zar ne?"

"O! Naravno. Da, je", rekao sam. "To ne opazi baš previše

ljudi."

"Ja letim na Cessni 210", rekla je. "Ista je kao i Skvmaster, gotovo ista. Skvmaster ali jednomotorac."

"Cessna, Cessna, Cessna", rekao je liječnik. "Zar sam ja jedini za ovim stolom koji leti na Piperovom avionu. Još nisam uspio pogoditi kako ijedno od vas može proći Twin Coman-che."

"Stisneš čvrsto zube i uz malo poniranja", rekao sam, "nije tako teško." Na moje iznenađenje, smiješio sam se.

Nakon toga pogledao sam u Leslie i ona je navukla onaj nevini izraz kao, nikad ne znaš ... večer s plesom i avionima ne može biti baš potpuni promašaj.

I tako je večer protjecala. Cesto smo plesali. Sjetio sam se da su mnogi liječnici ujedno i piloti, dvorana je bila krcata liječnicima-pilotima. Do ponoći smo upoznali i zavoljeli njih desetak, i gotovo nemoguće, osjećao sam se kao kod kuće.

To što stvari gledaju s drugog gledišta, mislio sam, nije kraj svijeta. Rade najbolje što znaju, ne izrabljuju ljude u svrhu medicinskog istraživanja protiv njihove volje, za sve nas ima mjesta na nebu.

Nije bilo Aspirinske Zdravice, nisam bio prisiljen pobjeći na krov okupan krhotinama francuskih vrata. To je bila uza-

80

vrela mašta devetogodišnjeg djeteta, mislio sam, Dickieja koji napeto promatra, uzmi ili ostavi, iza zavjese u mojim očima.

Lesliena haljina-ubojica bila je prekrasna dok se kretala, gospoda su odobravala, bez puno buke, dame, neustrašive, promicale su u svojoj vlastitoj sjajnoj eleganciji.

"Toliko toga sam naučila večeras!" rekla je moja žena dok smo se vraćali kući.

"Jesi li im podijelila brojeve?"

Nasmijala se. "Broj jedan: Mi dok plešemo! Nismo dvoje koje smo nekada bili. Bolji smo, i to mi se dopalo!"

"Meni isto."

"Broj dva: Ti, isto. Svidjelo ti se to spremanje za izlazak i to što smo otišli na bal! S ljudima koji vjeruju u medicinu! Nisam se htjela previše nadati, ali nisam mislila da ćeš tako lako odbaciti šansu da izazoveš nekoga na dvoboj, nadglasan i okružen i boreći se na smrt za uvjerenje da je tijelo um i zbog čega ga tretirati kemikalijama kad bi već samo promijeniti misao, i tako dalje, i tako dalje, i tako dalje."

"Bio sam spriječen", rekao sam joj.

"Zato što i oni lete, dosta njih. Da nisu piloti, ti bi mislio da su Kraljevska Straža ili nešto slično, sluge Vražjih Pilula prokleti na vječni pakao. Ali budući su piloti, vidio si ih kao ljude kao što si i ti, i niti jednom nisi uzviknuo Smrt Bijelim Ogrtačima!"

"Ne. Ja sam prirodno pristojna osoba."

"Osim ako nisi prestrašen", rekla je. "I nisi bio kada si vidio da i oni vole letjeti."

"Dobro, da."

"Treće: Dopao Mi Se Naš Mali Razgovor O Domu. Zaista sam se osjećala kao da ne pripadam nigdje, cijeli svoj život. Ne zato što sam se stalno selila, nego zato što ne pripadam* nigdje. Ne razmišljam na način na koji oni razmišljaju, tamo! gdje sam odrasla, ne razmišljam kao moja mama ili moj tata ili itko u mojoj obitelji."

"Ti razmišljaš na isti način kao i oni, ljubavi", rekao sam joj. "Samo što tvoja obitelj nije ono što si ti mislila da jesu."

81

"Mislim da imaš pravo", rekla je. "Dok sam to shvatila, već sam bila poprilično usamljena. Tada sam našla tebe."

"Mene?" rekao sam, zapanjen. "Ti si se udala, začovjeka-kojijenamnogonačina tvoj brat?"

"Opet bih to napravila", rekla je, ne srameći se. "Koliko ljudi ima, Richie, koji misle da su čudni i različiti i usamljenici koji ne pripadaju nigdje, a zapravo, dogodilo se to da nikada nisu pronašli svoju obitelj?"

"Osim što smo bili čudni i različiti," rekao sam, "osim što smo bili negdje, nikada nećemo osjetiti što znači vratiti se u dom."

"Ali postoji dom. Reci mi, što je dom za tebe?"

Kad sam započeo rečenicu, nisam znao kako će završiti. "Dom je, mislim, nešto poznato i voljeno." Osjetio sam kako je nešto sjelo na svoje mjesto, kao svaki pravi odgovor kada sjedne točno na svoje mjesto u mislima. "Zar nije tako? Sjed-neš za klavir, samo da bi svirala za sebe, poznaješ muziku i voliš je, zar to ne znači doći kući? Kad sjednem za komande u avionu, to je dom za mene. Ti i ja smo zajedno, i upravo u ovom trenutku dom je ovaj auto, sljedeći mjesec mogao bi biti neki drugi grad. Kad smo zajedno, kod kuće smo."

"Dom nije na zvijezdama?"

"Dom nije mjesto. Znan i voljen, i mislim da nije zakovan , ili natkriven ili posađen. Možemo se vezati za čavle i krovove, i ali promijeni značenje iz poznato u nepoznato, i kada se vratimo reći ćemo kakva je to hrpa dasaka. Dom je određeno značenje nama drago, gdje se osjećamo sigurni onakvi kakvi jesmo."

"To je bilo jako lijepo, Wookie", rekla je.

"I kladim se da prije nego smo odabrali život na Zemlji sigurno je postojalo nekakvo značenje koje smo voljeli tamo odakle smo došli, i to nema nikakve veze s vremenom i prostorom, to nije ništa opipljivo."

"I samo zato što smo ovdje ne znači da smo zaboravili", rekla je.

82

"Nemaš li ponekad osjećaj, ljubavi, nisi li imao, kada se možeš ... gotovo sigurno ... sjetiti?"

"Šesti razred!" I u tom trenutku, vozeći se sa svojom ženom, Dickieju ni traga, bilo je uz mene kao da me nikada i nije napustilo.

"S

Dvadeset jedan

esti razred je bio gužva, Leslie, što sam radio u gužvi?"

Nije više bilo ranca, vodeni toranj ostao je samo uspomena, more mudrosti među stijenama treperilo je i pretvaralo se u more tijesnih kuća, travnatih predgrađa nošenih sporom kalifornijskom plimom.

Toliko djece u školi, mislio sam, ni jedno od njih ne zna osedlati i zajahati magarca, ali nekako nisu oni loši ljudi, većina njih. Ograničeni, ali ne loši.

Zauzvrat, gledali su me začuđeno nekoliko dana, ali doći u Californiju iz Arizone nije bilo ni približno važno kao doći iz New Yorka ili Belgije. Bio sam bezopasan, ne drukčiji od njih, i s vremenom, kada više nisam bio velika novost, bio sam prihvaćen, postao sam još jedan dio svakodnevnice.

"Budgie, jesam li ja lud?"

"Jesi."

Klizili smo polako praznom jesenjom ulicom, poslije škole na biciklima jedan pokraj drugog, dok su debeli kotači drobili lišće američke platane.

"Nemoj reći da jesam dok ti ne kažem kako mislim da sam lud, jer onda si i ti lud."

"Onda nisi lud."

83

Možda je i postojao netko pametniji od Anthonvja Zerba u Osnovnoj školi Marka Tvvaina, ali sumnjao sam. Sigurno nije bilo nikoga tko bi mislio brže, ili bio jači ili brži na nogama ili koga bi radije imao na svojoj strani kad si u nevolji.

"Jesi li ti dijete, Budgie?" pitao sam.

"Jesam, tehnički gledano, ja sam dijete. Ti i ja smo djeca."

"Točno. Tehnički gledano, to je točno. Ali unutra, jesi li dijete? Unutra, da li se osjećaš kao dijete?"

"Naravno da ne", rekao je, prekrižio ruke na prsima i upravljao biciklom samo nogama, za dužinu ispred mene, klizeći tako dok ga nisam dostigao. "Moj um je odrasliji nego um nekih odraslih koje poznajem. Trebam li spomenuti... gospodin Anderson? Ali, moje tijelo nije dostiglo moj um. Ne znam kako zaraditi novac, ili se oženiti ili kupiti kuću. Nisam ni dovoljno visok. Toliko informacija trebam i još uvijek ih nemam. Ali unutra, kao osoba, ja sam odrastao."

"To znači da razlog što smo djeca nije to što smo bezvrijedni nego da trebamo vremena da dobijemo te informacije, i da | porastemo, i, kada budemo odrasli, osjećat ćemo se isto kao i sada, osim što će nam biti jasnije kako se živi s tim?"

"To je to", rekao je, ni malo zabrinut. "Iznutra, osjećat ćemo se jednako kao i sada."

"Zar ti to ne smeta?"

"Zašto?"

"Mi smo jednaki odraslima, samo što smo bespomoćni, Budgie! Zar ti ne smeta što si bespomoćan? Zar ne želiš to prevladati?"

"Ne. Ja sam bespomoćan ali za razliku od tebe, ja sam ..."

"Za razliku od mene ti si što?"

"Ja sam strpljiv?" rekao je kroz vjetar. "Ne smeta mi što moj tata zarađuje, a ja ne. Ne smeta mi što sam dijete. Još toliko toga moram naučiti, svaka matica ima svoj vijak, još jako puno toga moram naučiti!"

"Meni smeta. Ja hoću to nadvladati. Ja sam iznutra odrastao ... trebali bi nešto napraviti, nekakav test za koji, ako pro-deš, dobiješ potvrdu da si odrastao, bez obzira koliko godina imaš ili nemaš."

84

"Sve u svoje vrijeme", rekao je.

Moj prijatelj spustio je noge natrag na pedale, zgrabio upravljač, skrenuo na kameni rub pločnika i sekundu prije nego što bi udario, trznuo je prednji kotač tridesetak centimetara od zemlje i spustio bicikl na pločnik. Zaboravio sam dane kada su me bicikli užasavali, kad sam bježao mami i tražio zaštitu nakon što me Roy stavio na visoko sjedalo i gurnuo, prijeteći da će me pustiti da sam održavam ravnotežu.

Skrenuo sam na pločnik iza Zerba preko sljedeće ulice, izgubivši se za trenutak u prostoru koji nas je razdvajao:

"Zar ti ne misliš da si nešto posebno?"

"Aha!" rekao je, krivudajući srednjom brzinom, vozeći pokraj mene za trenutak, i onda se zaustavio na travnjaku ispred svoje kuće. "Ti ne misliš?"

I ja sam stao, uspravivši se na pedalama dok bicikl ispod mene nije počeo gubiti ravnotežu, onda sam skočio i spustio ga na travu.

"Naravno, ja jesam netko poseban", rekao sam. "Svatko je netko poseban! Navedi mi bilo koga u našem razredu, reci da bilo tko u Osnovnoj školi Marka Tvvaina planira odrasti i biti nitko."

Zerb je sjeo i prekrižio noge, na travi, naslonjen na sjedalo svog bicikla. "Ali događa se, zar ne? Nešto se dogodi između sada kada znamo da smo posebni i onda kada kažemo: valjda i nisam poseban i postaneš nitko."

"Meni se to neće dogoditi", rekao sam.

Nasmijao se. "Otkud znaš? Zbog čega si tako siguran? Možda mi i nismo stvarno odrasli. Možda smo odrasli samo kad znamo da nismo posebni. Možda je biti ništa posao s kojim samo odrasli mogu izaći na kraj."

"Da ne bi!" rekao sam. "Mi možda jesmo samo djeca, ali iznutra smo već gotove osobe, i nismo samo ... ništa."

"Ma dobro", rekao je. "Ja nisam protiv tebe. Reci mi. Kako znaš da si nešto posebno?"

"Jutra", rekao sam. "Ponekad se probudim ujutro i izađem van i zrak je tako ... zelen, razumiješ? Zrak mi govori: Nešto

85

će se dogoditi danas! Nešto snažno će se dogoditi! I nikad se ne dogodi, koliko ja znam, ali to je taj osjećaj u zraku. Ne dogodi se ali se dogodi. Pojma nemaš o čemu pričam?"

"Možda ti samo želiš da se nešto dogodi."

"Ne izmišljam, Budgie. Kunem ti se da ne izmišljam. Nešto je tamo vani i to je kao ... kao neki zov. I ti to čuješ, zar ne? Ne mislim baš čuješ, ali nekako osjećaš?"

Pogledao me ravno u oči. "To je svjetlo u meni", rekao je, "kao da sam progutao zvijezdu."

"TAKO JE! I čak da nekoga rasporiš ne bi našao tu zvijezdu sve i da je tražiš mikroskopom velikim kao kuća!"

Moj prijatelj ležao je oslonjen na svoj bicikl promatrajući sumrak kroz drveće. "Zvijezde ne možeš vidjeti danju. Moraš zatvoriti oči, privikavanje na tamu i onda vidiš to slabašno svjetlo daleko u daljini. Je li to ono što ti vidiš, Dickie?"

Samo se prijatelji usuđuju tako razgovarati, mislio sam. "Svjetlo je srebrni lanac, kao lanac na čijem drugom kraju je sidro u mojoj svijesti, koji se spušta van vidokruga duboko u vodu."

"Duboko u vodu!" rekao je. "To je to! A mi smo ronioci, spuštamo se dolje, i duboko, duboko dolje lanac nas vodi do potopljene zvijezde. To je naše sidro ..."

Bio sam delfin koji se vinuo visoko izašavši iz svog bazena--zatvora, koji je došao u dubine da potraži svog prijatelja, jednakog sebi kao što bi bio i lik u ogledalu. Nisam bio jedini koji je znao da nas vuče ono Nešto skriveno iza običnih riječi.

"Znaš, Budge! Sidro svjetlosti! Otplivam tamo dolje, i kako god stvari loše stoje, sve je u redu. Ja sam duboko dolje, ispod vode, moj brod je na površini, ali to sidro svijetli jasnije nego što će svijetliti ijedna žarulja ikada i ta svjetlost je u meni!"

"Da." Uzdahnuo je, osmjeh je nestao, postao je sjetan. "Tu je."

"Onda, što ćeš poduzeti u vezi toga? Znaš, to ... svjetlo ... to je tu i što ćeš poduzeti?"

"Mislim da ću čekati."

"Čekati ćeš? Zaboga, Budgie, kako možeš znati da je tu i čekati?" Nadao sam se da je shvaćao da je to bila frustracija u mom glasu, a ne ljutnja.

"Što mogu napraviti? Što ti radiš u svoja zelena jutra?" Otrgnuo je list divlje trave, žvačući tvrdu stabljiku.

"Imam želju pobjeći. To je kao da imam jedno mjesto, tu odmah pokraj, i kada bih znao kuda trebam ići, tamo bi bio svemirski brod, sakriven, s otvorenim vratima, i tamo je netko tko me poznaje, nisu dolazili na Zemlju dugo vremena i vratili su se po mene i čuješ vrata kako se zatvaraju shhhhhhhhhhh i onda mmmmm brod se diže i dižemo se sve više i među zvijezdama sam, vraćam se kući."

Moj prijatelj vrtio je prstom prednji kotač svog bicikla, polagani prazni rulet. "Zato si me pitao da li si lud?" "Recimo."

"Pa," rekao je, "lud si, jesi." "Jesam. Ti isto tako." "Ja nisam", rekao je.

"Reci mi opet o gutanju zvijezda, molim te." Smijao se. "Poreći ću svaku riječ pred svima osim pred tobom." "Hvala."

"A bolje je da i ti porekneš", rekao je. "Ili barem nemoj pričati previše okolo o tome."

"Misliš da bih ja mogao pričati o ovome sa bilo kim?" rekao sam. "Neću više nikada. Ali mi jesmo nešto posebno, i ti to znaš, zar nije tako? Ne samo ti i ja. Svatko." "Dok ne odrastemo", rekao je. "Ma daj, Budgie. Ne vjeruješ u to." Stajao je u svjetlu prvog sumraka, digao bicikl, i odgurao ga prema stražnjem dvorištu svoje kuće.

"Stvarno. Nemoj se toliko žuriti", rekao je. "Za to sve skupa treba vremena. Ako se želiš sjećati tko si sada, bolje j nađi način kako da nikada ne odrasteš."

Vozeći se kući, po mraku, razmišljao sam o tome. Možda me moj svemirski brod neće naći, možda ću ja morati naći njega.

86

87

i

Leslie je vozila polako, slušajući, skrenula prema dignutoj rampi, zaustavila se ispred znaka STOP, čekajući na širokoj ulici tipičnoj za predgrađa.

"Nikada mi to nisi ispričao", rekla je. "Svaki put kada pomislim da sam te konačno upoznala, ti se pojaviš s nečim ovakvim."

"Možda me nikada nećeš upoznati: Sjetit ću se više toga, ako me pitaš."

"Stvarno? Reci mi."

"Zeleno vrijeme! Svako malo, znao sam kako stvari stoje, zašto sam bio, tko sam bio, gdje sam bio, što će se dogoditi. Nisam znao izraziti riječima. Osjećao sam, osjećao sam se kao da, to je bilo to što sam tražio i sada sam tu, na toj maloj planeti u sredini čini-se-da-je. Povuci zastor i kod kuće si, samo jedna misao, skretanje."

"Ali zavjesa se opet spustila, zar nije?" rekla je. "Za mene barem."

"Da. Uvijek se spusti, kao da se zatvori krov nad mojom privatnom kino-dvoranom, a ja i dalje sjedim u mraku i jedino što se vidi je moj život, u dvije dimenzije, samo što izgleda kao da su četiri."

Osjećao sam dijete u sebi, kako sluša dok govorim. "Jednom na Floridi, u Air Forceu, vraćajući se u barake s noćnog leta, pogledao sam gore i na nebu je bilo nešto kao ogromna zavjesa, kao da se cijela Mliječna staza premjestila na jednu stranu, otprilike pola minute, i ja sam se ukipio, stajao okamenjen, gledajući nebo."

"Što je bilo na drugoj strani?" pitala je. "Što si vidio?"

"Ništa! Nije li čudno? Ono što sam vidio bila je blještava koprena koja je samo projurila i umjesto nje nije ostala slika nego osjećaj veličanstvene radosti: Ureduje. Sve je u redu. Tada se koprena opet pojavila i vidio sam zvijezde, iste kao i uvijek, i sebe kako stojim u mraku." Pogledao sam je, prisjećajući

88

se. "Taj osjećaj nikada me nije napustio, Wookie. Sve do sada, nikada nije nestao."

"Vidjela sam te strašno ljutog, ljubavi", rekla je. "Vidjela sam te u trenucima kada bih se zaklela da nisi mislio da će sve biti u redu."

"Naravno. Ali zar tebi to nije isto: to je kao da igraš rukomet, i tako te igra ponese da i zaboraviš da je to samo igra."

"Bilo je puno trenutaka u kojima sam zaboravila daje sve samo igra", rekla je. "Ja mislim da je pravi život pravi, a mislim da i ti misliš isto tako."

"Ponekad izgleda tako, priznajem. Postanem frustriran, nešto mi stoji na putu. Ili sam ljut, što znači da sam prestrašen, kada ono što hoću napraviti ili ono što želim biti netko ugrožava. Ali to su raspoloženja igre. Isključi me iz igre, reci mi u trenutku vrhunca moje ljutnje, Tvoj Život je završio, Richarde, svemirsko vrijeme je upravo stalo, i ljutnja će otići, što god da je bilo, više nije važno, ja sam opet Ja."

"Dozvoli da zapamtim", rekla je. "Tvoj život je završio ..."

Smijao sam se, znajući da ću čuti te riječi sljedeći put kada izgubim živce. "Trenutna perspektiva, to je samo to. Slažeš se?"

Skrenula je autom iza ugla, ugasila motor.'To je ono što on hoće?" rekla je.

"Tko?"

"Dickie. On hoće trenutnu perspektivu. Što god da se dogodi, on hoće biti siguran da će sve biti u redu."

89

Dvadeset dva

Mora da je padala kiša u njegovoj pustinji, jer se suho jezersko dno prekrilo travom, jedva nazirući dokle sežu tužni obrisi njegovog djetinjstva. Vidio sam drvo ne tako daleko. Kako se moglo tako brzo promijeniti?

Jasno sam ga vidio kako stoji s druge strane jezera, u podnožju brda, i otrčao prema njemu. "Bio si tu, Kapetane?" pitao sam.

"Na balu?" rekao je. "Kad si se bojao? Jesam."

"Nisam se bojao."