Strogi glas našeg protivnika zapovijeda nam da ovdje stanemo pozivajući nas pritom na odgovornost zbog na-šeg neumjesnog vladanja. On nam kaže: »Arheološki in-teresi svakako su hvale vrijedni no ne započinje se otkapanjima ako će se njima obitavališta živih toliko potkopati da će se ona srušiti i svojim razvalinama za-suti ljude. Religijska učenja nisu predmet o kojem se može mudrovati kao o bilo kojem drugom. Na njima je sagrađena naša kultura i pretpostavka je održanja ljud-skog društva da većina ljudi vjeruje u istinu tih učenja. Ako ih se pouči da ne postoji nikakav svemoćni i sve-pravedni bog, nikakav božji poredak u svijetu i nikakav budući život, osjećat će se oni slobodni od obaveze da poštuju kulturne propise. Svatko će nesputan i bez stra-ha slijediti svoje asocijalne, egoistične nagone, htjeti potvrditi svoju moć i iznova će započeti kaos koji smo odagnali našim kulturnim radom kroz više tisuća godina. Čak kad bi čovjek znao i mogao dokazati da religija nije u posjedu istine, morao bi to prešutjeti i ponašati se ta-ko kako zahtijeva filozofija »kao da«. U interesu odr-žanja svih! Ako i zanemarimo poteškoće samog pothvata ipak se tu radi o okrutnosti bez svake svrhe. Nebrojeni ljudi nalaze u učenjima religije svoju jedinu utjehu i samo njihovom pomoći mogu podnijeti život. Sada im se hoće oduzeti taj njihov oslonac a da im se u zamjenu ne može dati ništa bolje. Već je priznato da znanost za sada ne pruža mnogo pa čak i kada bi još mnogo više napredovala ipak ne bi ljudima bila dostatna. Čovjek ima i drugih imperativnih potreba koje proračunata zna-nost nikada neće moći zadovoljiti i veoma je čudno, upravo je vrhunac nedosljednosti, kada se jedan psiholog koji je uvijek naglašavao koliko mnogo se inteligencija u životu čovjeka povlači pred nagonskim životom sada trudi da ljudima otme jedno skupocjeno zadovoljenje želje hoteći ih za to obeštetiti intelektualnom hranom.«
Odveć je tu optužbi najednom! No ja sam spreman da im svima proturječim' i zastupat ću osim toga tvrdnju da je opasnost za kulturu daleko veća ako se njen današnji odnos prema religiji zadrži nego ako ga se ona oslobodi. Ali jedva da znam čime bih moj odgovor trebao započeti.
Možda uvjerenjem da moj pothvat sam držim potpuno bezazlenim i neopasnim. Procjenjivanje intelekta ovaj puta ne pada meni na teret. Ako su ljudi takvi kakvima ih protivnici opisuju — a ja tomu ne želim proturječiti
— onda ne postoji nikakva opasnost da će jedan ponizni vjernik, prisiljen mojim izvodima, napustiti svoju vjeru. Osim toga, nisam rekao ništa što prije mene ne bi daleko potpunije, izražajnije i upečatljivije rekli bolji ljudi. Ime-na tih ljudi su poznata; neću ih navoditi jer ne bih htio ostaviti dojam da želim njima stati uz bok. Ja sam samo
— to je jedino novo u mom prikazu — kritici mojih ve-likih prethodnika dodao nešto psihološkog obrazloženja. Teško se može očekivati da upravo taj dodatak izaziva učinak koji ranijim pokušajima nije uspio. Dakako, mo-glo bi me se upitati čemu pišem takve stvari ako sam siguran u njihovu nedjelotvornost. Ali tome ćemo se kas-nije vratiti.
Jedini kome objavljivanje ovoga može nanijeti štetu sam ja sam. Morat ću slušati najneprijatnije prigovore zbog plitkosti, ograničenosti, nedostatka idealizma i ra-zumijevanja za više interese čovječanstva. Ali s jedne stra-ne ta predbacivanja nisu za mene ništa novo, i s druge, ako je netko još u svojoj mladosti morao prijeći preko negodovanja svojih suvremenika, što da mu to u starač-koj dobi naudi kada je siguran da će uskoro uteći svakoj milosti i nemilosti. U pređašnjim vremenima to je bilo drukčije i takvim bi izjavama čovjek zaslužio sigurno skraćenje svoje zemaljske egzistencije te tako pospješio mogućnost da dođe do vlastitih iskustava o onostranom životu. Ali ponavljam, ona vremena su prošla i danas je takvo piskaranje i za autora bezopasno. Najgore što se može dogoditi je da se njegova knjiga u ovoj ili onoj zem-lji neće smjeti prevesti ili pustiti u promet. Naravno, upravo u onoj zemlji koja se osjeća sigurnom u visok stupanj svoje kulture. No ako čovjek općenito zagovara odricanje od želje i predavanje sudbini, morat će biti u stanju da i tu štetu podnese.
Pojavilo se zatim kod mene pitanje ne bi li objavljivanje ovog spisa ipak moglo nekome nanijeti zla. Ne doduše osobi, ali zato stvari, stvari psihoanalize. Ne može se da-kako poreći da je ona moja tvorevina a prema njoj se iskazalo podosta nepovjerenja i pakosti; kako sada istu-pam s tako nemilim izjavama, ljudi će biti odveć spremni da stvar prebace s moje osobe na psihoanalizu. »Sada se vidi«, tako će reći, »kuda ta psihoanaliza vodi. Krinka je spala; poricanju boga i ćudorednog ideala kao što smo oduvijek nagađali. Kako bi nas se spriječilo da otkrijemo tu istinu, obmanjivalo nas se izjavama da psihoanaliza nema nikakav svjetonazor i da nikakav ne može stvoriti.«
Ta će mi buka odista biti neprijatna, prije svega zbog mnogih mojih suradnika od kojih mnogi ne dijele moj stav o religijskim problemima. Ali psihoanaliza se već othrvala mnogim olujama i valja je i toj novoj izložiti. U stvari, psihoanaliza je metoda istraživanja, jedan ne-pristrani instrument, otprilike kao infinitezimalni račun. Ako bi jedan fizičar pomoću njega otkrio da će Zemlja nakon određenog vremena propasti, onda će čovjek ipak oklijevati da samom računu pripiše destruktivne tenden-cije i da ga zbog toga proskribira. Sve što sam ovdje re-kao protiv istinosne vrijednosti religija nije trebalo psiho-analizi i davno prije nje su rekli drugi. Ako se primjenom psihoanalitičke metode moglo doći do nekog novog argu-menta protiv istinosnog sadržaja religije tant pis za re-ligiju, ali branioci religije moći se se s istim pravom po-služiti psihoanalizom kako bi u potpunosti ocijenili afek-tivno značenje religijskog učenja.
Recimo sada nešto u obranu: religija je ljudskoj kulturi očigledno dobro poslužila i mnogo je doprinijela obuzdavanju asocijalnih nagona, ali u tome nije učinila dovolj-no. Mnogim je tisućljećima ona vladala ljudskim dru-štvom; imala je vremena pokazati što može pružiti. Da joj je uspjelo većinu ljudi usrećiti, utješiti, izmiriti ih sa životom, učiniti od njih promicatelje kulture, onda ni-kome ne bi padalo na pamet da teži promjeni postojećih odnosa. Što vidimo umjesto toga? Da je jedan zastrašu-juće velik broj ljudi nezadovoljan kulturom i nesretan u njoj, da je osjeća kao jaram koji se mora zbaciti, da ti ljudi ili sve snage ulažu u promjenu te kulture ili u svom neprijateljstvu prema kulturi idu tako daleko da o kul-turi i ograničenju nagona uopće ništa ne žele znati. Ovdje će nam se prigovoriti da to stanje dolazi baš od činjenice što je religija jedan dio svog utjecaja na ljudske mase izgubila upravo uslijed žaljenja vrijednog djelovanja na-pretka u znanosti. To ćemo priznanje i njegovo obrazlo-ženje zabilježiti i kasnije upotrijebiti u skladu s našim namjerama, no sam prigovor je nemoćan.
Pitanje je da li su ljudi u vrijeme neograničene vlada-vine religijskih učenja u cjelini bili sretniji nego danas; ćudoredniji zacijelo nisu bili. Oni su uvijek znali religij-ske propise učiniti površnima i time osujetiti njihove na-mjere. Izašli su im ususret svećenici čija je dužnost bila da bdiju nad pokornošću religiji. Božja dobrota morala je spriječiti ostvarenje njegove pravičnosti: Čovjek je gri-ješio a zatim je prinio žrtvu ili se pokajao i bio je slobo-dan za nove grijehe. Ruska duševnost uzdigla se do za-ključka da je grijeh neophodan kako bi se okusilo bla-ženstvo božje milosti, dakle u osnovi boguugodno djelo. Očigledno je da su svećenici poniznost masa prema reli-giji mogli održati samo priznanjem tako velikih ustu-paka nagonskoj prirodi čovjeka. Pri tome je ostalo: bog je jedini jak i dobar a čovjek je slab i grešan. Nećudored-nost u svim vremenima u religiji nije našla manji oslo-nac nego ćudorednost. Ako postignuća religije u vezi s usrećenjem ljudi, njihovom sposobnošću za kulturu, nji-hovim ćudorednim ograničavanjem nisu bolja, tad se ipak postavlja pitanje ne precjenjujemo li njenu nužnost za čovječanstvo i činimo li odista mudro kada na njoj temeljimo naše kulturne zahtjeve.
Razmislimo o danas očiglednoj situaciji. Čuli srno pri-znanje da religija nema više isti utjecaj na ljude kao ranije. (Ovdje se radi o evropsko-kršćanskoj kulturi.) Ne zbog toga što su se njena obećanja umanjila već zato što ona ljudima izgledaju manje uvjerljiva. Dodajmo da je razlog te promjene učvršćenje znanstvenog duha u gor-njim slojevima ljudskog društva. (To možda nije jedini razlog.) Kritika je izglodala dokaznu snagu religijskih dokumenata, prirodna je znanost pokazala zablude sadr-žane u njima, komparativno istraživanje uočilo je fatalnu sličnost religijskih predodžbi koje toliko štujemo s du-hovnim proizvodima primitivnih naroda i vremena.
Znanstveni duh stvara jedan određeni način na koji se čovjek postavlja prema stvarima ovoga svijeta; pred stva-rima religije on se na neko vrijeme zaustavlja dok napo-kon i tu ne prekorači prag. U tom procesu nema zaustav-ljanja; što je ljudima pristupačnije blago našeg znanja, tim se više širi odmetništvo od religijskog vjerovanja, is-prva samo od njegovih zastarjelih, dvosmislenih izdanja a zatim i od njegovih fundamentalnih pretpostavki. Je-dini su Amerikanci, procesom u Daytonu,* dokazali svo-ju dosljednost. Neizbježni prijelaz inače se vrši polovi-čno i neiskreno.
Kultura se malo mora bojati obrazovanih ljudi i du-hovnih radnika. Zamjena religijskih motiva za kulturno ponašanje drugim, svjetovnim motivima u njih bi se od-vijala nečujno a oni su osim toga velikim dijelom i sa-mi promicatelji kulture. Stvar stoji drukčije kada se radi o velikoj masi neobrazovanih i potlačenih koji ima-ju sve razloge da budu neprijatelji kulture. Sve dok ne saznaju da se više ne vjeruje u boga, dobro je. Ali oni će to zasigurno saznati čak i ako ovaj moj spis ne bude
* U gradiću Daytonu, Tennesee, godine 1925. jedan je učitelj bio-logije optužen zbog toga što je podučavao svoje učenike da čov-jek potječe od životinje, (prim, prev.) objavljen. Međutim, oni su spremni prihvatiti razultate znanstvenog mišljenja a da u njima ne dođe do promje-na koje znanstveno mišljenje u čovjeku izaziva. Ne po-stoji li tu opasnost da će se neprijateljstvo prema kul-turi tih masa svaliti na slabu točku koju su osjetili na svojoj tiranskoj vladarici? Ako čovjek svoga bližnjega ne smije ubiti samo zato što je to zabranio dragi bog i zato što će mu se to u ovom ili onom životu teško osve-titi, a zatim saznaje da nema nikakvog dragog boga, da se ne treba bojati njegove kazne, onda će svog bližnjeg zacijelo bez razmišljanja ubiti, i u tome ga može spri-ječiti samo zemaljska sila. Dakle, ili najstrože tlačenje tih opasnih masa, brižna izolacija od svih mogućnosti za duhovno buđenje, ili temeljita revizija odnosa izme-đu kulture i religije.
Nema komentara:
Objavi komentar