rasprostranjeno mišljenje da su izrazito inteligentna
djeca obično hendikepirana na nekom drugom
području. Taj je stav poznat kao »teza o kompenzaciji«
prema kojoj je inteligentno dijete zaostalo u rastu, boležljivo,
nespretno, napeto, nervozno i preozbiljno, a uz
to još ima i upala prsa, spuštena ramena i nosi naočale.
S druge strane, prema istoj pretpostavci manje inteligentno
dijete kompenzira tupost svojim karakternim
svojstvima, svojim zdravljem i tjelesnom građom. Termanovi
podaci odlučno pobijaju takvo mišljenje. Nadarena
djeca u njegovoj grupi često su po visini i težini,
kapacitetu pluća, širini ramena i mišićnoj snazi, nadmašivala
i najviše američke standarde, pa prema tome
i prosječnu djecu. Nadarena su djeca bila zdravija a
nervozne navike, tikovi i mucanje bili su među njima
jednako česta pojava kao i među prosječnom djecom
odgovarajuće dobi. Ti se podaci uklapaju u širi model i
pokazuju da umjesto zakona kompenzacije vrijedi zakon
korelacije; inteligentna djeca nadmašuju manje inteligentnu
u gotovo svim poželjnim svojstvima koja je Terman
mjerio.
Skupina darovitih je i u školi postizala daleko bolje
rezultate od svojih vršnjaka. Obrazovanje nadarenog djeteta
u cjelini bilo je za 44 posto iznad norme, ili drugim
riječima, školsko znanje darovitog djeteta i od njega
za 44 posto starijeg prosječnog djeteta bilo je jednako.
Na intelektualnom polju interesi darovite djece bili
su daleko širi od interesa prosječnog djeteta, a na društvenom
planu nešto malo širi. Na polju aktivnosti interesi
darovite i prosječne djece bili su gotovo identični.
Djeca su podvrgnuta i različitim objektivnim testovima
karaktera i ličnosti, a njihovi su učitelji dali svoje mišljenje
o njihovim mentalnim, moralnim i socijalnim karakteristikama.
Sve su ocjene pokazivale da su darovita
djeca i na tim područjima iznad prosjeka. To se osobito
odnosilo na svojstva koja proizlaze iz htijenja, kao što
je na primjer snaga volje, upornost, želja za isticanjem,
samopouzdanje, smotrenost i opreznost, a u manjoj mjeri
i na emocionalna svojstva kao što su smisao za humor,
veselost, optimizam i postojanost raspoloženja. To se
odnosilo i na moralna svojstva kao što su savjesnost,
istinoljubivost, velikodušnost, obzirnost, nesebičnost i
suosjećanje s drugima. Pokazalo se da su darovita djeca
često superiorna i na društvenom polju. Ona su često
vođe velikih grupa u kojima su i omiljena jer i sama
vole velike grupe i nisu tašta.
Točnost ovih ocjena potvrđuju i neki objektivni testovi.
Tako je, na primjer, prema procjenama učitelja, 67
posto nadarene djece nadmašivalo prosječno dijete u pozitivnim
emocionalnim karakteristikama, a taj isti postotak
dobiven je i na temelju testa emocionalne stabilnosti.
I drugi su objektivni testovi pokazali da darovita
djeca nadmašuju prosječnu. U usporedbi sa slučajnim
uzorkom djece inteligentni dječaci i djevojčice bili su manje
skloni hvalisanju ili precjenjivanju vlastitog znanja;
također su se pokazali dostojnijim povjerenja kad su bili
u prilici da prevare; njihova lektira, izbor omiljelih ličnosti
i društveni stavovi bili su, u cjelini, zdravi. Na svim
testovima karaktera daroviti devetogodišnjaci postizali su
rezultate jednake rezultatima prosječnih dvanaestogodišnjaka.
Poslije šest godina čitav je postupak ponovljen, te se
pokazalo da se slika skupine u cjelini nije bitno izmijenila.
Grupa je još uvijek bila intelektualno vrlo superiorna
s tim da se kvocijent inteligencije dječaka nešto
malo smanjio, a kvocijent inteligencije djevojčica nešto
više smanjio. Na temelju statistike takva se regresija prema
prosjeku mogla i očekivati. Uspjesi koje su djeca postizala
u školi bili su još uvijek značajni, a darovita je
grupa nadmašivala prosječno dijete odgovarajuće dobi
i u svim ispitanim mentalnim, fizičkim i karakternim
svojstvima.
Ispitivanje grupe nastavljalo se u određenim vremenskim
razmacima, a zadnje je izvršeno četvrt stoljeća nakon
prvog. Prosječna dob grupe bila je tada oko trideset
i pet godina, pa je trebalo ocijeniti što su pripadnici
grupe postigli kao odrasli ljudi. Pokazalo se da se grupa
u odnosu na svoje vršnjake ni za četvrt stoljeća nije
bitno izmijenila. Počnemo li s najobjektivnijim tipomi
podataka, naime, s tjelesnim mjerama, nalazimo da su
daroviti muškarci visoki prosječno 180,3 centimetra što
je više od prosjeka regruta u vojsci Sjedinjenih Američkih
Država koji iznosi 170,7 centimetara, kao i od prosječne
visine studenata (173,2 cm). I darovite žene bile
su više od nedarovitih, brojčani odnos bio je 165,0 centimetara
naprema 162,5 centimetara.
Iako je opće zdravstveno stanje teško izravno izmjeriti,
izgleda da je darovita skupina bila prilično zdrava,
jer Terman svoj izvještaj o zdravlju zaključuje izjavom
da je »darovita skupina barem jednako zdrava kao i prosječna,
ako ne od nje i zdravija. Također je superiorna
u visini i težini, a ima i manji broj tjelesnih nedostataka
«.
Za čitaoca je mentalno zdravlje možda ipak nešto zanimljivije
od fizičkog. Kao dio hipoteze o »kompenzaciji
« često se kaže da su izrazito inteligentni ljudi neurotični
ili drugačije duševno poremećeni. Poznata izreka
da su genijalnost i ludilo usko povezani uporno egzistira
unatoč potpunom nedostatku dokaza. Opća mentalna
prilagodba navedene darovite skupine ocijenjena je nakon
njezina dvadesetpetogodišnjeg praćenja. Prema mentalnoj
prilagođenosti ljudi se mogu klasificirati u tri kategorije,
na (1) dobro prilagođene, (2) neprilagođene i
(3) izrazito neprilagođene. Ispitanici koji su dospjeli u
treću kategoriju podijeljeni su u dvije potkategorije, na
one koji (3a) nisu patili od psihoze i na (3b) psihotične.
Kriterij za klasifikaciju u potkategoriju (3b) bio je živčani
slom koji je zahtijevao bolničko liječenje.
Budući da u rezultatima prema spolu nije bilo nikakvih
razlika, Terman nije odvojio muškarce od žena. Pokazalo
se da je 81 posto svih pripadnika skupine bilo
dobro prilagođeno, 15 posto neprilagođeno, 3 posto izrazito
neprilagođeno bez psihoze, a 1 posto (točnije 0,81%)
izrazito neprilagođen i psihotičan. Takova je klasifikacija
izvršena 1940. godine; do 1945. broj slučajeva u kategoriji
(3) porastao je na 4, odnosno 1,29 posto.
Usporedni brojevi* teško su dostupni, a i tada samo
u slučaju da se radi o mentalnoj bolesti. Usporedba nadarenih
ispitanika s tablicama očekivanja načinjenih na temelju
ispitivanja stanovništva iste starosne dobi pokazuje
»da je tendencija prema mentalnoj bolesti kod nadarenih
ispitanika obaju spolova bila nešto malo ispod
tog očekivanja« (za 1940. i 1945. godinu). Terman tvrdi
da se u slučajevima »svih stupnjeva mentalne neprilagođenosti,
uključivo kategoriju (3b) iznenađujuće veliki dio
ispitanika znatno oporavio ili posve ozdravio. Smatra se
da je u tom poboljšanju superiorna inteligencija igrala
značajnu ulogu. Budući da se ova tvrdnja ne temelji na
usporednim istraživanjima, upućujem čitaoca na poglavlje
»Djelovanje psihoterapije« u kojem su izneseni dokazi
da je taj brzi oporavak prije pravilo, nego li iznimka
i to za sve bolesnike bez obzira na njihovu inteligenciju.
Između mentalne prilagodbe i kvocijenta inteligencije u
djetinjstvu Terman nije pronašao nikakvu korelaciju, ali
je otkrio da je broj neprilagodbi obrnuto razmjeran količini
obrazovanja (i tu je korelacija dosta slaba).
Bilo bi zgodno kad bismo se mogli osloniti na rezultate
testova inteligencije kojima su ispitanici testirani u
prosječnoj dobi od trideset godina. No uspoređivanje
kvocijenta inteligencije otežano je očitim statističkim poteškoćama.
Kvocijent inteligencije definiran je kao omjer
mentalne i kronološke dobi, pa ima smisla samo za
djecu jer njihova mentalna dob raste pari passu s njihovom
kronološkom dobi. Jasno je da se takva definicija
ne može primijeniti ondje gdje se mentalna dob ne
mijenja, tj. poslije šesnaeste, ili ondje gdje ona opada
kao, recimo, nakon četrdesete. Osim toga iako za mjerenje
dječje inteligencije postoje standardizirani testovi
(bez obzira na veličinu dječje inteligencije) za odrasle
takvih testova gotovo da i nema, a oni koji postoje nisu
standardizirani na slučajnom uzorku populacije. No sve
se te poteškoće mogu svladati statističkim metodama o
* Misli na brojeve dobivene komparativnim studijama (prim.
prev.).
kojima ovdje ne bih govorio. Neka bude dovoljno da kažem
da je Termanova ocjena kvocijenta inteligencije odraslih
ispitanika iznosila oko 134. Vidi se da se prosječni
kvocijent inteligencije njegove skupine smanjio za 17.
Terman smatra da su uzroci tome greške u mjerenju,
činjenica da testovi inteligencije za djecu i odrasle ne
mjere istu funkciju, promjene do kojih dolazi sazrijevanjem
ličnosti kao i utjecaj sredine i obrazovanja. Prema
njegovoj procjeni prva dva navedena faktora uzrokuju
polovinu toga pada, dok se pad za preostalih devet ili
deset bodova ima pripisati procesu sazrijevanja ili utjecaju
okoline. »Apstrahiramo li greške u mjerenju i nemogućnost
da se testovima izmjeri ista funkcija, kvocijent
inteligencije opada za svega pet do deset bodova.«
To su, naravno, samo prosječni podaci, a pojedina djeca
pokazivala su i mnogo veće promjene u jednom ili drugom
smjeru. U cjelini uzevši vidimo da su originalni testovi
s prilično uspjeha predvidjeli budući intelektualni
status testirane djece.
Također se ne bi moglo reći da nisu uspjeli predvidjeti
što će djeca postići na polju obrazovanja. Oko 90 posto
darovitih muškaraca i 86 posto darovitih žena upisalo se
u koledž, a diplomiralo je 70, odnosno 67 posto. To je oko
osam puta više od kalifornijskog prosjeka. Prosječne ocjene
u koledžu također su im bile iznad prosjeka, no nisu
uvijek dostizale visinu kakvu bismo očekivali od tako izrazito
inteligentnih studenata. Oni koji su diplomirali na
koledžu postizali su kao djeca na testovima inteligencije
nešto bolje rezultate od onih koji nisu uspjeli diplomirati.
Nešto veće razlike u kvocijentu inteligencije nađene su
između onih koji su se u koledžu osobito istakli i onih
koji su bili prosječni ili štoviše slabi.
Bit će zanimljivo pogledati i što su nadarena djeca postigla
kasnije na profesionalnom području, kao i to koliko
su zarađivala u usporedbi sa svojim vršnjacima. Četrdeset
i pet posto pripadnika Termanove skupine steklo
je stručno zvanje — postotak za sedam i pol puta veći od
kalifornijskog prosjeka. Dvadeset i šest posto pripadalo
je profesionalnim i većim poslovnim grupama što je opet
više od kalifornijskog prosjeka koji iznosi samo 8 posto.
S druge strane, samo 6 posto »darovitih« radilo je poslove
kvalificiranih radnika, pisara ili sitnih trgovaca (kalifornijski
prosjek bio je 32 posto). Zanimanjima koja
nisu zahtijevala ni naobrazbu ni neku specifičnu sposobnost
bavilo se manje od 10 posto pripadnika nadarene
skupine, dok se takvim zanimanjima bavilo 18 posto sveukupnog
stanovništva Kalifornie. Vidimo, dakle, da je
stručno zvanje steklo gotovo osam puta više ljudi, no što
bi se moglo očekivati da je izbor tih ljudi bio slučajan.
U usporedbi sa ostalim fakultetski obrazovanim ljudima
»daroviti« su i profesionalno bili nešto uspješniji —
71 posto darovitih i otprilike 51 posto svih fakultetski
obrazovanih građana Kalifornije uspjeli su se popeti na
sam vrh profesionalne ljestvice. »Zaključujemo da su daroviti
ljudi, bili oni fakultetski obrazovani ili ne, zauzimali
položaje i preuzimali odgovornost i vodstvo mnogo
češće od običnih fakultetski obrazovanih građana.« Godine
1940. kad je u Sjedinjenim Državama vladala nezaposlenost
broj nezaposlenih među »darovitima« nije iznosio
ni 1 posto. Istodobno je u čitavoj Kaliforniji bilo
nezaposleno 11 posto svih za rad sposobnih muškaraca.
Terman je uspoređivao kvocijente inteligencije koje su
muškarci na raznim radnim mjestima imali kao djeca i
kao odrasli ljudi. Razlika u kvocijentu inteligencije bila je
u djetinjstvu neznatna; stručna zanimanja odabrali su
oni čiji je kvocijent inteligencije iznosio 153,2, polustručna
zanimanja i svijet velikog biznisa oni čiji je kvocijent
inteligencije iznosio 152,6, a djeca s kvocijentom inteligencije
150,3 uglavnom su se odlučila za administraciju,
trgovinu na malo ili kvalificirani rad. Ostale niže kategorije
zajedno kao djeca su imale prosjek od 146,8. Inteligencija
skupine odraslih bila je u znatno užoj vezi s
njihovom klasifikacijom prema radnim mjestima — prosječni
rezultati vrhunskih stručnjaka bili su znatno viši
od prosječnih rezultata ostalih grupa. To je sasvim u
skladu s pretpostavkom da su testovi inteligencije dobro
sredstvo za mjerenje sadašnje intelektualne sposobnosti,
ali ne i za točno predviđanje te sposobnosti u budućnosti.
Ono što vrijedi za muškarce vrijedi i za žene. Između
njihova sadašnjeg radnog mjesta i kvocijenta inteligencije
što su ga imali u djetinjstvu nije bilo gotovo nikakve
veze, no između radnog mjesta i rezultata na testovima
inteligencije za odrasle, ona je postojala. Žene u vrhunskim
profesijama kao i one koje su predavale na koledžima
bile su upadljivo superiornije. Na drugom mjestu bila
su zvanja kao što je socijalni rad, književni rad, knjižničarstvo,
njega bolesnika itd., a na trećem učiteljska zvanja.
Rad u uredima i domaćinstvu bio je na zadnjem
mjestu.
Daroviti muškarci i žene zarađivali su više od ostalih
fakultetski obrazovanih građana odgovarajuće dobi koji
su opet zarađivali više od slučajnog uzorka kalifornijskih
muškaraca i žena. Srednji godišnji prihod muškaraca iznosio
je 1940. godine točno hiljadu funti, brojka koja za
otprilike stotinu funti premašuje prihod prosječnog fakultetski
obrazovanog građanina. U godini 1945. prihod
veći od 2 500 funti bio je među darovitim muškarcima
osam puta češći nego što bismo mogli očekivati da su oni
odabrani slučajno. Gotovo polovica svih darovitih muškaraca
zarađivala je više od 2 000 funti, prihod što ga je
imalo samo sedam posto svih obitelji u Sjedinjenim Američkim
Državama.
Iz ovoga se jasno vidi da su daroviti muškarci i žene
radili na boljim poslovima i zarađivali znatno više od
ostalih fakultetski obrazovanih osoba, a pogotovo više
od prosječnog kalifornijskog građanina. Djelomičan uzrok
tome mogla bi biti i činjenica da su i očevi natprosječne
skupine radili na važnijim i odgovornijim radnim
mjestima. Treba, međutim, naglasiti i to da je broj stručnih
zvanja među darovitim muškarcima bio veći od toga
broja među njihovim roditeljima, što bi se lako moglo
objasniti utjecajem sredine.
U pitanjima braka i dobi stupanja u brak darovita
se grupa nije znatno razlikovala od ostalog stanovništva.
Njezini su pripadnici sklopili, doduše, nešto veći broj brakova
u koje su stupili nešto mlađi od ostalih fakultetski
obrazovanih građana. Do 1945. godine 14 posto muškaraca
i 16 posto žena rastavilo se od svog bračnog druga.
Iako se čini da su ti brojevi znatno manji od očekivanog
prosjeka, ne može se ništa sa sigurnošću tvrditi jer Terman
nije uspio prikupiti točne podatke. Da su daroviti
ljudi pri odabiranju bračnog druga veoma selektivni vidi
se iz činjenice da su njihovi bračni drugovi u prosjeku
barem jednako inteligentni kao i osobe koje su dobile
fakultetsko obrazovanje. No »daroviti« nisu imali samo
natprosječne bračne drugove, već i natprosječno inteligentnu
djecu (kvocijent inteligencije njihove djece iznosio
je, u prosjeku, 128). Među tom djecom bilo je 28 puta
više dječaka i djevojčica s kvocijentom inteligencije većim
od 150, nego u skupini slučajno odabrane djece. Izgleda
da su daroviti i u braku bili nešto malo sretniji
kao i da su se bolje spolno slagali od nedarovitih, no o
tome ne postoje posve točni podaci. Istražene kontrolne
skupine nisu, naime, bile reprezentativni uzorci čitavog
stanovništva.
Dosad smo o uspjehu govorili kao o isključivoj funkciji
inteligencije. To, međutim, sigurno nije istina. Osim »sreće
«, povoljnih prilika i porodične tradicije za uspjeh inteligentnog
djeteta neobično je važna i emocionalna stabilnost.
Taj je faktor za inteligentno dijete jednako važan
kao i za prosječno ili tupo dijete. Terman je to dokazao
čitavim skupom usporedbi. Ograničavajući se na muškarce
u svojoj odabranoj skupini (uspjeh žena često je posljedica
vanjskih okolnosti, a i teže ga je procijeniti) tri
su Termanova suradnika ispitala životnu situaciju 730
nadarenih muškaraca starijih od dvadeset i pet godina
i na temelju toga, neovisno jedan o drugome, ocijenili
njihov uspjeh u životu. Za kriterij uspjeha uzet je stupanj
do kojeg je ispitanik iskoristio svoje natprosječne intelektualne
sposobnosti. Prema postignutom uspjehu muškarci
su podijeljeni u tri skupine. U prvu skupinu stavljena
je petina muškaraca koji su postigli najveći uspjeh,
u drugu 60 posto onih koji su postigli osrednji uspjeh,
a u treću petina onih koji su u životu najmanje uspjeli.
»Svaku od ekstremnih skupina, označenih slovima A i C,
sačinjavalo je 150 ljudi. Srednja dob, kao i raspon godina
starosti bili su u obje grupe vrlo slični. Rezultati
dobiveni istraživanjem obadviju grupa uspoređeni su sa
oko dvije stotine podataka sakupljenih između 1922. i
1940. godine.« Pripadnici grupa A i C bili su u osnovnoj
školi gotovo jednako uspješni, prosječne su im ocjene
bile otprilike iste, a grupa A postizala je nešto bolje rezultate
na testovima stečenog znanja. Razlike među grupama
pojavile su se u srednjoj školi, da bi u koledžu
dostigle neočekivane razmjere. Zastrašujući neuspjeh pripadnika
C skupine ne bi se mogao pripisati slabljenju njihovih
intelektualnih sposobnosti tim više što su intelektualne
razlike između pripadnika grupe A i pripadnika
grupe C bile još uvijek relativno malene.
Opažene razlike mogle bi se pripisati mentalnom zdravlju.
Treba, naime, naglasiti da je već u djetinjstvu gotovo
trostruko veći broj pripadnika grupe C patio od »malih«
ili »izrazitih« simptoma nervoze. Pripadnici grupe A su
već i u toj ranoj dobi nadmašivali pripadnike grupe C
u smotrenosti, opreznosti, samopouzdanju, upornosti,
snazi volje i želji za isticanjem. Slično vrijedi i za ocjenu
prilagodbe mladih ljudi obiju skupina. U skupini C je dva
puta više neprilagođenih i devet puta više izrazito neprilagođenih.
Ovi podaci zanimljivi su i važni. Osamnaest godina
prije ove klasifikacije na temelju uspjeha, učitelji
i roditelji zamijetili su razlike i sličnosti koje će kasnije
karakterizirati skupine A i C. Očito je da pri predviđanju
uspjeha u životu moramo uzeti u obzir i neke druge, a ne
samo intelektualne kvalitete.
U pogledu društvene prilagodbe skupina C bila je znatno
slabija od skupine A. U skupini A bilo je mnogo više
pojedinaca koji su u srednjoj školi i koledžu ispoljavali
svojstva vođe; broj sklopljenih brakova bio je veći u
skupini A, a broj rastava u skupini C (više nego dvostruko
veći). Brakovi pripadnika skupine A bili su sretniji,
a isto vrijedi i za njihove žene.
Slaba prilagođenost pripadnika grupe C odrazila se i u
njihovoj čestoj nezaposlenosti kao i u čestim promjenama
posla (posao su mijenjali iz nezadovoljstva i sličnih
razloga, a ne zato da bi napredovali). Trostruko veći broj
pripadnika C skupine izjavio je da bezvoljno i iz navike
radi svoj posao i da bi više volio raditi nešto drugo, što
pokazuje da nisu odabrali odgovarajuće zvanje. Terman
smatra da je tome uzrok djelomično i njihovo nesnalaženje
u društvenoj sredini.
Ocjene koje su o pripadnicima obiju grupa dali njihovi
roditelji, njihove žene, znanstveni suradnici na terenu,
kao i oni sami pokazuju da je skupina A mnogo upornija,
da ima više samopouzdanja i da se lakše koncentrira na
cilj. Njezini pripadnici rjeđe pate od osjećaja manje vrijednosti,
a nadmašuju pripadnike skupine C i u izgledu,
držanju tijela, privlačnosti, živahnosti, pažnji, radoznalosti,
originalnosti i ljubaznosti. Ono po čemu su se,
međutim, pripadnici skupina A i C najviše razlikovali bio
je snažan poriv društvenog prilagođavanja u skupini A.
Sve su to pokazatelji iz kojih se vidi da je za uspjeh u
životu veoma važna i emocionalna stabilnost.
Osvrnemo li se na hipotezu o »ludom geniju«, moramo
naglasiti da se ispitanici čiji je kvocijent inteligencije iznosio
više od 170 (dakle potencijalni »geniji«) po neurotskim
simptomima ili mentalnoj prilagodbi nisu nimalo
razlikovali od ostalih pripadnika grupe, a isto vrijedi i
kad se radi o društvenom prilagođavanju obaju spolova.
Sve u svemu izgleda da se ispitanici s najvišim kvocijentom
inteligencije mogu sredini prilagoditi jednako lako
kao i ispitanici s manjom inteligencijom.
Ovi se podaci ne mogu uopćiti u hipotezu o istinskom
geniju kakvim će ga priznati kasnije generacije, no isto
tako ne potvrđuju ni popularno mišljenje o vezi između
»genijalnosti« i »ludila«.
Ovaj prikaz Termanovog monumentalnog djela pokazuje
da se čak i relativno grubim testovima iz vremena
prvog svjetskog rata mogu prilično točno predvidjeti profesionalni
uspjesi. Iz diskusije na početku ovog poglavlja
možemo zaključiti da se pomoću testova specijalno konstruiranih
za predviđanje mogu postići još bolji rezultati.
To je vrlo važan podatak. Ljudi često napadaju testove
inteligencije kao igračke bez veze s onim što u životu
smatramo važnim. Takav prigovor teško da bi mogao
izdržati objektivnu teorijsku kritiku, no najbolji način
njegova otklanjanja svejedno ostaje postizanje rezultata
sličnih ovima koje smo ovdje ukratko izložili. Nijedno
sredstvo pomoću kojeg se uspjeh u budućnosti može predvidjeti
barem jednako dobro kao pomoću starog Binetovog
testa ne možemo bez razmišljanja odbaciti kao
beskorisno. Možemo priznati njegove manjkavosti kao i
to da ga još treba znatno usavršiti. Ipak na današnjem
stupnju razvoja za predviđanje ne postoji bolja metoda
od dobro konstruiranog testa inteligencije i njegove stručne
interpretacije u svjetlu dostupnih psiholoških i statističkih
spoznaja (koja se odnose na predviđanje). Očito
je da bistro dijete čija je bistrina provjerena testom inteligencije
odrasta u inteligentnog čovjeka i da, ne spriječi
li ga u tome emocionalna nestabilnost ili neprilagođenost
sredini, postaje uspješan stručnjak ili poslovni
rukovodilac.
