Govorili smo o neprijateljstvu prema kulturi stvorenom pritiskom koji ona vrši i odricanjima od nagona koje zahtijeva. Zamislimo da su njene zabrane ukinute: čo-vjek sada može izabrati kao seksualni objekt svaku že-nu koja mu se sviđa; svoga rivala prema ženi ili bilo koga tko mu inače stoji na putu može bez dvoumljenja ubiti; drugom čovjeku također može oduzeti bilo koje od njegovih dobara ne pitajući ga za dozvolu; kako bi to bilo krasno, kakav bi neprekidan niz zadovoljstva ži-vot tada bio! Doduše, uskoro nailazimo na prvu pote-škoću. Svaki drugi čovjek ima upravo istu želju kao i ja i neće sa mnom postupati ljepše nego ja s njim. U osnovi takvo ukidanje kulturnih ograničenja može dakle učiniti sretnim samo jednog jedinog čovjeka, tiranina, diktatora, koji se dočepao svih sredstava moći ali koji isto tako ima sve razloge željeti da se drugi ljudi drže barem jedne od kulturnih naredbi i to one: »Ne ubij!«
Ali kako je nezahvalno i uopće kratkovidno težiti uki-danju kulture! Ono što bi tada preostalo bilo bi priro-dno stanje a njega je daleko teže podnijeti. Istina, pri-roda nije zahtijevala od nas nikakva ograničenja nago-na, puštala nam je na volju ali je imala i ima jedan na-ročito djelotvoran način da nas ograniči — ona nas us-mrćuje, hladno, okrutno, bezobzirno i, kako nam izgleda, po mogućnosti upravo u trenutku našeg zadovoljenja. Baš zbog tih opasnosti kojima nas priroda ugrožava mi smo se ipak sjedinili i stvorili kulturu koja između osta-log treba da omogući i naš zajednički život. A to je čak glavni zadatak kulture, pravi razlog njenog postojanja — da nas brani od prirode.
Poznato je da ona to već sada u mnogim elementima prilično dobro čini a očigledno je da će jednom kasnije to činiti još mnogo bolje. Ipak, nema čovjeka koji bi se dao zavarati vjerovanjem da je priroda već sada svlada-na; malo njih se usuđuje nadati da će ona jednom u pot-punosti biti potčinjena ljudima. Tu se elementi koji iz-gleda da se podruguju ljudskoj sili, tu je zemlja koja drhti, rastvara se i pokapa sve ljudsko i svako ljudsko djelo, tu je voda koja se podiže i sve preplavljuje i pota-pa, oluja koja odnosi bez traga, tu su bolesti koje smo tek odnedavno spoznali kao napade drugih živih bića i napokon, tu je bolna zagonetka smrti protiv koje još ni-smo pronašli nikakvo ljekovito sredstvo i vjerojatno ni-kakvo nećemo niti naći. Svojim silama priroda se podi-že protiv nas, veličanstvena, okrutna, neumoljiva, gura nam pred oči naše slabosti i našu bespomoćnost koje smo kulturnim radom mislili otkloniti. Jedan od malo utješnih i uzvišenih dojmova koji se o čovječanstvu mo-gu steći je onaj kada ljudi suočeni s elementarnom kata-strofom zaboravljaju svoju kulturnu rastrojenost, svoje unutrašnje poteškoće i svoja neprijateljstva i prisjećaju se svog zajedničkog zadatka, svog održanja naspram pre-moći prirode.
Život je, kako za čovječanstvo u cjelini tako i za poje-dinca, teško podnošljiv. Dio odricanja nameće mu kultu-ra kojoj pripada, izvjesnu mjeru patnje priređuju mu dru-gi ljudi, ili usprkos kulturnim propisima ili uslijed ne-savršenosti te kulture. Tome pridolazi ona šteta koju mu nanosi još nesvladana priroda — on to naziva sudbinom. Stalno tjeskobno stanje iščekivanja i teško narušen pri-rodni narcizam trebali bi biti posljedica toga stanja. Na-čin na koji pojedinac reagira na štete koje mu nanose kultura i drugi ljudi već nam je poznat; on razvija odgo-varajuću mjeru otpora protiv danog kulturnog poretka, mjeru neprijateljstva prema kulturi. Ali kako se on bra-ni od nadmoćnosti prirode, od sudbine koja mu, kao i svima drugima, prijeti?
Tu djelatnost kultura preuzima na sebe i vrši je za sve na jednak način, a vrijedno je također spomenuti da gotovo sve kulture čine u tome isto. Ona se ne zaustavlja samo na tome da ljude brani od prirode već izvršenje svoje zadaće nastavlja drugim sredstvima. Zadaća je ov-dje višestruka; Teško ugrožen čovjekov osjećaj sebstva priželjkuje utjehu; iz svijeta i života treba da nestanu svi njihovi užasi a pored toga bi i ljudska znatiželja, po-nukana dakako najsnažnijim praktičnim interesima, htje-la imati svoj odgovor.
Već je prvim korakom dobiveno veoma mnogo. A taj je — prirodu očovječiti. Do nadosobnih sila i sudbine čovjek ne može, oni vječno ostaju tuđi. Ali ako u ele-mentima bjesne strasti kao u vlastitoj duši, ako sama smrt nije ništa spontano već nasilni čin jedne zlokobne volje, ako je čovjek posvuda u prirodi okružen bićima koja su mu znana iz vlastitog društva, onda on može odahnuti, u njemu stranom svijetu osjeća se kao kod svoje kuće i svoj je besmislen strah u stanju psihički preraditi. Čovjek se možda još ne može obraniti ali sada on više nije bespomoćno uzet, bar može reagirati, možda čak i nije goloruk, i protiv tih nasilničkih nadljudi u prirodi može primijeniti ista sredstva kojima se služi u svome društvu, može pokušati da ih zaklinje, umiruje, potkupljuje, otimajući im takvim utjecajima jedan dio njihove moći. Jedna takva zamjena prirodne znanosti psihologijom ne donosi samo trenutno olakšanje već ta-kođer ukazuje na put daljnjeg ovladavanja situacijom.
Jer ta situacija nije ništa novo, ona ima jedan infan-tilni uzor i zapravo je samo nastavak ranije bespomoćno-sti u kojoj se čovjek već jednom nalazio, kao malo dijete naspram roditeljskog para kojeg se s razlogom bojao, pogotovo oca, ali čijoj je zaštiti zahvaljujući također bio siguran od opasnosti koje je tada poznavao. Nije dakle bilo teško obje situacije usporediti. Pri tome, kao i u ži-votu snova, želja je došla na svoj račun. Slutnja smrti spopada usnulog i hoće ga premjestiti u grob ali rad sna umije izabrati uvjet pod kojim će i taj zastrašujući do-življaj postati ispunjenje želje; sanjač vidi sebe u jednom starom etrurskom grobu kamo je spokojno sišao da bi zadovoljio svoje arheološke interese. Slično ovome, čo-vjek ni prirodne sile ne pretvara jednostavno u ljude pre-ma kojima se može odnositi kao prema sebi ravnima jer to također ne bi odgovaralo nadmoćnom dojmu koji on ima o tim silama već im daje karakter oca, čini ih bo-govima i pritom ne slijedi samo jedan infantilni nego ta-kođer, kao što sam pokušao pokazati, jedan filogenetski uzor.
S vremenom prva promatranja uočavaju pravilnost i zakonomjernost u prirodnim pojavama i tako prirodne si-le gube svoja ljudska svojstva. Ali ljudi i dalje ostaju bes-pomoćni a time ostaje i njihova čežnja za ocem. Ostaju naravno i bogovi koji zadržavaju svoj trostruki zadatak: da odagnaju strahove prirode, da pomire čovjeka s okrut-nošću sudbine, osobito onom koja se pokazuje u smrti, i da pruže naknadu za patnje i odricanja koja su ljudima nametnuta zajedničkim kulturnim životom.
Ali postepeno se u izvršenju tih zadataka pomiče na-glasak. Čovjek zamjećuje da se prirodne pojave odvijaju same od sebe, u skladu sa svojim unutrašnjim nužnosti ma; zacijelo su bogovi gospodari prirode, oni su je tak-vom uredili i sada se mogu prepustiti sebi. Samo povre-meno upleću se oni takozvanim čudima u njen tok, tek da bi potvrdili da nisu napustili ništa od svoje izvorne sfere moći. Što se tiče udjeljivanja sudbine, i dalje osta-je nelagodna slutnja da se zbunjenosti i bespomoćnosti ljudskoga roda ne može doskočiti. Ovdje bogovi najprije zakazuju; ako oni sami stvaraju sudbinu, njihova će od-luka ostati neshvatljiva; najdarovitiji narod staroga vi-jeka došao je do spoznaje da Moira stoji iznad bogova i da sami bogovi imaju svoju sudbinu. I što se više priro-da osamostaljivala a bogovi povlačili iz nje, tim su ozbilj-nije sva očekivanja silila na izvršenje trećeg zadatka koji im je dodijeljen, tim je više ono moralno postajalo nji-hovom pravom domenom. Božji je zadatak sada bio da izravna nedostatke i štete kulture, da obrati pažnju na patnje koje ljudi jedan drugome nanose u zajedničkom životu i nadgleda provođenje kulturnih propisa koje ljudi tako loše slijede. Samim kulturnim propisima dodijelje-no je božansko podrijetlo, izdignuti su iznad ljudskog društva i prošireni na prirodu i zbivanja u svijetu.
Stvoreno je tako obilje predodžbi rođenih iz potrebe da se ljudska bespomoćnost učini podnošljivom, predo-džbi sastavljenih iz građe sjećanja na bespomoćnost vlas-titog djetinjstva i djetinjstva ljudskog roda. Jasno se mo-že spoznati da taj posjed ljude zaštićuje u dva pravca: protiv opasnosti prirode i sudbine, i protiv šteta koje trpe u samom ljudskom društvu. U cjelini to izgleda ova-ko: život na ovom svijetu služi jednoj višoj svrsi koju doduše nije lako odgonetnuti ali koja zacijelo znači neko usavršenje ljudskog bića. Vjerojatno ono duhovno čovje-ka, duša, koja se tokom vremena tako sporo i nevoljko odvajala od tijela, treba da bude objekt tog uzdizanja i uzvisivanja. Sve što se u ovom svijetu događa predstavlja izvođenje namjere jedne nama nadmoćne inteligencije koja, iako putovima i obilaznicama koje je teško slije-diti, konačno sve okreće na dobro, tj. povoljno po nas. Nad svakim od nas bdije jedna dobrostiva, tek prividno stroga providnost koja ne dopušta da postanemo igračka u rukama nadmoćnih i bezobzirnih prirodnih sila; sama smrt nije nikakvo uništenje, ona nije nikakav povratak anorganskoj beživotnosti, nego početak jedne nove vrste egzistencije koja leži na putu višeg razvoja. I s druge strane, isti zakoni ćudoređa koje su naše kulture posta-vile vladaju i svim zbivanjima u svijetu ali za njih se brine jedna viša sudačka instancija neusporedivo veće moći i dosljednosti. Svako dobro nalazi na koncu svoju nagradu a svako zlo svoju kaznu, ako već ne u ovom obliku života, onda u kasnijoj egzistenciji koja počinje nakon smrti. Time je svim užasima, patnjama, i gorčina-ma života suđeno da nestanu; život nakon smrti kojim se nastavlja naš zemaljski život, kao što se nevidljivi dio spektra nadovezuje na vidljivi, donosi sve savršenstvo ko-je smo ovdje možda izgubili. A nadmoćna mudrost koja upravlja ovim tokom, sveopće dobro koje se u njemu is-poljava, pravednost koja ga prožima, to su svojstva bo-žanskih bića koja su stvorila i nas i svijet u cjelini. Ili bolje, jednog božanskog bića u kojem su se u našoj kul-turi sabrali svi bogovi prapovijesti. Narod kojemu je prvom uspjela takva koncentracija božanskih svojstava bio je i te kako ponosan na taj napredak. Bijaše oslobo-đena očinska srž koja je odvajkada bila skrivena iza sva-kog božjeg lika; u osnovi bio je to povratak historijskim počecima ideje boga. Sada kada je bog bio jedan jedini veze s njim mogle su iznova zadobiti prisnost i intenziv-nost dječjeg odnosa prema ocu. Kad smo tako mnogo učinili za oca htjeli bismo biti i nagrađeni, ako ničim dru-gim onda bar time da budemo jedino dijete, izabrani na-rod. Mnogo, mnogo kasnije istakla je pobožna Amerika zahtjev da bude »god's own country« i za jedan od obli-ka u kojima ljudi slave boga to se i obistinilo.
Nakon što su jednom pribrane, religijske su predodžbe prošle naravno dug razvojni put i različite su ih kulture zadržale u različitim fazama njihova razvoja. Ja sam na-veo jednu jedinu takvu razvojnu fazu koja otprilike od-govara našoj današnjoj kršćanskoj kulturi bjelaca. Lako je primijetiti da se svi dijelovi te cjeline ne slažu među sobom jednako dobro, da nije odgovoreno na sva važna pitanja, da se proturječje sa svakodnevnim iskustvom sa-mo s trudom može odbiti. Ali takve kakve jesu, te se predodžbe — u najširem smislu religijske — ocjenjuju kao najskupocjeniji posjed kulture, kao najvrednije što ona svojim pripadnicima može ponuditi i daleko više ih se poštuje od svih umijeća pomoću kojih se iskorištava-ju zemaljska blaga, čovječanstvo opskrbljuje hranom ili sprečavaju ljudske bolesti, itd. Ljudi misle da neće moći podnijeti život ako tim predodžbama ne priznaju vrijed-nost na koju one polažu pravo. I sada se postavlja pita-nje što te predodžbe znače u svjetlu psihologije, na teme-lju čega ih se tako visoko štuje i, da stidljivo nastavimo: u čemu je njihova zbiljska vrijednost?
Nema komentara:
Objavi komentar