Psiho 9 dio

"U pravu si, imala sam drugi izbor. Trebala sam ostaviti tvoje probleme da te stignu i sravne sa zemljom. Tada bi ti naučio svoju lekciju od njih umjesto što sam ja naučila lekciju koju sam već znala. Od toga sam naučila ovo: Ako opet zabrljaš neću te poštedjeti niti jedne buduće lekcije. Ali, zapravo, ti nisi pokušavao usrećiti mene, ti si pokušavao usrećiti sebe, ovako kako si sretan sada."

Opa, mislio sam, da li se naš mali razgovor uz večeru počeo pretvarati u oluju?

"Razlika između sada i onda", rekla je, "jest ta što su se naši životi promijenili, i u današnjem miru i udobnosti, oboje imamo šansu biti sretni. Izgleda da ti misliš daje to zbog toga što sam ja najednom odlučila raditi manje i zabavljati se više. Odlučio si vjerovati da sam ja radila samo zbog rada, čini mi se, i da sam se konačno opametila. Ja mislim da si ti godinama živio u zemlji snova zato što se nisi mogao nositi s ogromnim problemima koje si sam stvorio. Što god da je istina, previše uživam u životu da bih išla u diskusiju dalje od ovoga."

Prešutio sam moj odgovor za trenutak u tišini. Živimo godinama zajedno, ali naša uvjerenja su toliko različita da se danas sjećamo dvije različite prošlosti.

"Je li to za Dickieja", pitala je, utapajući svoje oči plave poput mora u mojima, "ili je to za nas? Hoćeš li mu ispričati o našim svađama?"

"Možda neću. Možda bih mu trebao reći da savršen brak nema svađa. Savršenstvo je kada dvoje ljudi pogleda jedno drugom u oči i kaže: 'Mi smo sve to znali prije braka. Nema svađa, nema testiranja, ni jedno od nas nije se promijenilo u pedeset godina. Nijedno nije naučilo ništa.'"

Slika je izazvala osmjeh na njenom licu. "Smrtno dosadna stvar", rekla je. "Ako izbjegneš probleme nikada nećeš biti onaj koji ih je prevladao."

"Treba znati. Ispričati lekcije o braku znači i podsjećanje i meni samom, Dickie iz toga mora napraviti ono što može, nešto će zadržati a ostatak odbaciti. Reći ću mu ono najbolje do čega sam došao: Nikada nemoj pretpostavljati da tvoja žena može čitati misli, da razumije tko si, ili da zna što ti misliš ili kako se osjećaš. Takvo podrazumijevanje izaziva ogromnu bol. Ona može razumjeti, može čak i znati s vremena na vrijeme, ali nemoj očekivati od nje da te razumije i mrvicu više od onoga koliko ti razumiješ nju. Odluči da budeš sretan radeći ono što ti želiš. Ako tvoja sreću u njoj izazove ljutnju, ili ako ti mrziš kada je ona sretna, onda nemaš brak, imaš pokus koji je od početka bio osuđen na propast."

"Zvuči kao da je brak uživanje koliko i skakanje sa stijene. Jesi li siguran da je to ono što želiš da on misli?"

"Brak se ne može usporediti s ničim drugim što ćeš proživjeti, reći ću mu, zajednica stvorena od čudesne privlačnosti, pronađene nevjerojatnom slučajnošću, srodne duše otkrivene u čari romanse, ali ćete probleme ipak morati rješavati zajedno. Zadivljujuće probleme, istina, oštre testove koji traju iz godine u godinu, ali izgubiš li romansu izgubio si i snagu da prođeš kroz teška vremena, učeći kako se voli. Izgubiš li / romansu nikada nećeš naučiti i nećeš proći na ispitu ljubavi. / Padneš li tu, ostali ispiti više nisu važni." -,r-iiA o djeci?"

"Nemam pravo ništa reći o tome", rekao sam. "Sljedeće?"

"Kako to misliš da mu nemaš pravo reći ništa, sljedeće? Imaš djecu, i sigurno si naučio nešto od njih! Što ćeš mu reći?"

Moja slaba točka, mislio sam. Koristan sam oko djece koliko i nakovanj u dječjoj sobi.

"Reći ću mu da unutarnji vodič ne dolazi samo kod odraslih", rekao sam. "Doživljavamo ono što nosimo u sebi bez obzira na godine starosti. Da je jedina vodilja koju dajemo djeci naš vlastiti primjer najvišeg i najnaprednijeg ljudskog bića koje znamo biti. Djeca mogu razumjeti i ne moraju. Mogu nas voljeti zbog naših odluka i mogu proklinjati tlo po kojem hodamo. Ali djeca nisu naše vlasništvo, i nije na nama da ih

162

163

kontroliramo više nego smo bili vlasništvo naših roditelja ili što je bilo njihovo da nas kontroliraju."

"Osjećaš li se kao santa leda dok to govoriš", rekla je Le-slie, "ili to samo meni zvuči kao četrdeset ispod nule?"

"Zar nije istina?"

"Moglo bi imati nekakvu bazu u istini", prošaputala je. "Svakako, ne posjeduješ djecu, ali osjećam da nešto nedostaje. Da li bi to možda mogla biti nježnost?"

"Pa naravno da ću mu to reći nježnol"

Zatresla je glavom, bespomoćna, i nastavila dalje. "Postoji više od jedne tajne u braku."

"Molim?" ja imam jednu tajnu, mislio sam, je li moguće da ona ima drugu?

"Ako pogledaš nas", rekla je, "ako pogledaš bilo koga kroz duže vrijeme, mi zaista volimo jednom ili dva puta u cijelom životu. Čuvaj tu ljubav poput najvećeg blaga. To je moja tajna ljubavi."

Trideset četiri

Kada je večera bila gotova i posuđe maknuto, bacio sam padobran u auto i odvezao se prema planini. Dok sam se vozio, posegnuo sam u mislima za mojim malim prijateljem.

Sjedio je na istom vrhu brežuljka, ali sada je tamo bilo drveća na obroncima, mladice, i livada koja se protezala duž cijelog zelenog horizonta.

Okrenuo se prema meni istog trenutka kada sam ga ugledao. "Reci mi o braku."

164

"Svakako. Zašto?"

"Nikada nisam vjerovao da će mi se dogoditi ali sada znam da hoće. Nisam pripremljen."

Zatomio sam osmjeh. "U redu je biti nepripremljen." Namrštio se, bio je nestrpljiv. "Što trebam znati?" "Jednu riječ", rekao sam. "Sjeti se jedne riječi i sve će biti u redu. Sjeti se drukčiji. Ti si drukčiji od žene kojom ćeš se I oženiti."                                                                         '

"Kladim se da mi govoriš nešto jednostavno zato što si mislio da je jednostavno a na kraju ipak nije bilo tako jednostavno."

"Jednostavno nije očito, Kapetane. To da smo mi drukčiji je otkrovenje koje većina brakova nikada ne postigne, ostvarenje koje se ne pokaže velikom broju pametnih ljudi sve dok ne prođe dosta godina nakon razvoda i dok se ne slegne prašina."

"Drukčiji ali ravnopravni?"

"Uopće ne", rekao sam. "Brak nije arena u kojoj se odmje-^ rava jednakost. Leslie je bolja od mene u glazbi, na primjer. Nikada neću dostići ono što je ona znala kada je imala dvanaest godina, čak kada bi i zanemarili ono što zna sada. Mogao bih učiti do kraja života i nikada ne znati onoliko koliko ona zna već sada, ili se nadati da bi moja glazba mogla biti toliko lijepa koliko njena. S druge strane, ona vjerojatno nikada neće moći upravljati avionom bolje od mene. Počela je dvadeset godina poslije mene i ne može me stići." "Sve ostalo je isto tako neravnopravno?" "Sve. Ja nisam organiziran kao što je ona, ona nije strpljiva kao što sam ja. Ona se bori za stvari koje su njoj važne, dok sam ja nepristran promatrač. Ja sam sebičan što meni znači da se ponašam najbolje moguće za moje interese dugoročno gledano; ona mrzi sebičnost, što njoj automatski znači trenutno zadovoljavanje usprkos posljedicama. Ponekad očekuje od mene da žrtvujem svoj osjećaj pravičnosti zbog njenog i iznenađena je kada to ne napravim."

"Znači da si različit", rekao je. "Nisu li svaki muž i žena?"

165

"I gotovo svaki muž i svaka žena zaboravljaju. Kada ja zaboravim i očekujem da Leslie bude sebična, kada ona zaboravi i očekuje od mene da budem organiziran, pretpostavljamo da je onaj drugi jednako dobar kao i mi u stvarima koje su nama najnormalnije. To se neće dogoditi. Brak nije natjecanje do gornjih granica naše izdržljivosti, to je suradnja koja treba naše različitosti."

"Kladim se da te to postojanje razlika ponekad izluđuje", rekao je.

"Ne. Izluđuje nas ponekad to što zaboravljamo da smo različiti. Kada krenem od pretpostavke da je Leslie ja u drugom tijelu, da ona zna što ja mislim u svakom trenutku i da su moje vrijednosti i prioriteti upravo i njeni, onda ja tražim spust u bačvi preko suludog vodopada. I tako i dalje pretpostavljam, i onda se pitam zašto sam najednom na kraju rijeke i što predstavljaju ti smrskani komadi drveta i željezni obruči oko mog vrata dok sam sebe podižem kao ofucanu spužvu koja kapa po stijenama? Osjetim se krivim, između ostalog, sve dok se ne suočim s tim, sjetim se da smo različiti i nastavim dalje."

Stisnuo je oči. "Kriv? Zašto kriv?"

"Sjeti se svojih načela", rekao sam. 'JLrivnjiLJL težnja da se promijeni prošlost ili sadašnjost ili budućnost zbog nekog drugog. Krivnja je za brak isto što je i ledenjak bio Titanicu. Pogodiš ga u mraku i potoneš."

Glas mu je poprimio melankoličan ton. "Ja sam se nekako nadao da će žena kojom ću se oženiti biti barem malo poput mene."

"Ne! Neće biti, Dickie! Na dva načina Leslie i ja smo isti: Oboje se slažemo da naši supružnici imaju nekoliko pogrešnih vrijednosti i besmislenih prioriteta. Isto tako se slažemo da smo više zaljubljeni jedno u drugo nego kada smo se upoznali. A što se tiče svega drugog, uglavnom smo više ili manje različiti."

Nije bio uvjeren. "Nisam siguran da bi spuštanje niz vodopad izazvalo u meni veću ljubav za bilo koga."

166

"Nije bila Leslie ta koja me strpala u bačvu, Kapetane, to sam ja napravio! Mislio sam da je poznajem, i ako se sada osvrnem ... kako sam mogao biti toliko glup? Ona je jednako tako napravila nekoliko pretpostavki o meni, isto tako glupih, ali koje zadovoljstvo se može mjeriti s onim koje dolazi od osobe koju voliš! Godina za godinom s njom, čak su i oluje zadovoljstvo, kada postanu prošlost. Ponekad je zagrlim u noći, i siguran sam da smo se tek sreli, upravo smo na putu da jedno drugom uputimo prvu riječ."

"Teško mi je to shvatiti", rekao je.

"Ne možeš shvatiti, Dickie, mislim da ne. Mora se proživjeti. Želim ti da imaš strpljenja i znanje."

Ostavio sam ga u tišini, da razmisli o tome. Tek kasnije sam se sjetio da sam mu zaboravio reći moju tajnu o braku.

Trideset pet

Svaka struktura je svijest. Avioni su živa bića ako želimo vjerovati da jesu. Kada perem Daisy, poliram je, i brinem za svaki jecaj prije nego postane jauk, može se dogoditi da će doći dan kada će vratiti uslugu, da će se vinuti u zrak prije nego to bude moguće, ako mora, ili će aterirati na nezamislivo kratkoj stazi. U četrdeset godina letenja to se dogodilo jednom, i nisam siguran da li ću ikada više zatrebati uslugu.

Dakle, nije bilo ništa čudno vidjeti me kako ležim na betonskom podu našeg hangara tog jutra, čisteći tri sata ispušne ventile i masni film s Daisvnog aluminijskog trbuha.

167

Svake noći mijenja nam se svijest kada uplovimo u san, mislio sam, dok sam namakao krpu u benzin, ali i svakim danom je mijenjamo, svaki put kada napravimo jednu stvar a mislimo na drugu. San i java, snovi i sanjarenje po danu stotinu puta na dan, tko broji ova uzvišena stanja?

Sve što sam mogao vidjeti bile su traperice od koljena na dolje, ali stopala su bila u staromodnim tenisicama, i znao sam tko je.

"Da li je sve tvoja osobna odgovornost?" pitao je Dickie. "Sve u tvom životu? Nosiš cijelu težinu?"

"Sve", rekao sam, sretan što me našao. "Ne postoji nešto što se zove zbrka, postoji samo obična poznata individua koja smo mi, koji stvaramo naš obični poznati život kako god obično poznato želimo. I nije tako teško, Dickie. Odgovornost za sve je zadovoljstvo nositi, i mi individualci obavljamo energičan posao pomažući jedni drugima."

Sjeo je na pod, prekrižio noge i promatrao me kako radim. "Kao na primjer?"

"Kao prodavač živežnih namirnica koji ti olakšava da na-deš hranu koju ćeš staviti na stol. Kao i filmski producent koji nam priča priče, stolar koji postavlja krov iznad naše glave, konstruktor aviona koji je stavio na tržište prekrasnu Daisy."

"A da Daisy nije postojala, da li bi je sam napravio?"

"Ako bi morao napraviti vlastiti avion, ne bi bio manji od Daisy, vjerojatno. Zračnu jedrilicu. Ultra laganu."

Stavio sam na krpu malo dvokomponentne paste za laš-tenje. Već mala količina ukloniti će i najgore mrlje od ispušnih plinova.

"Odgovoran si za hranu, čak i kada ne bi bilo trgovina?"

"Tko drugi bi to napravio umjesto mene?"

"Sam bi ubio krave?"

Dok sam polirao vidio sam napuklinu u fiberglasu, izgledala je kao manžeta uz antenu koja je mjerila udaljenost. Ništa opasno, ali zapamtio sam da je moram izbrusiti i zapuniti.

"Leslie i ja više ne jedemo krave, Dickie. Ne bi je sami ubili, i odlučili smo da ako to ne bi učinili sami, ne možemo

168

našim postupcima dati suglasnost bilo kojem dijelu procesa, pa ga ne možemo dati ni u rezultatu."

Mislio je o tome. "Ne nosiš kožu?"

"Vjerojatno nikada više neću imati kožni kaput, možda čak hi kožni remen, ali mogao bih opet kupiti kožne cipele ne budem li imao drugog izbora. Isto tako moglo bi se dogoditi da s tim kožnim cipelama odem na blagajnu i ne budem u stanju kupiti ih. To je polagani proces, mijenjanje principa, i ne znamo da su se promijenili sve do trenutka kada nešto što$ je bilo u redu odjednom počne u nama izazivati nelagodu."

Kimnuo je, očekujući tako nešto. "Sve je individualno."'

"Da."

"Odgovoran si za vlastito obrazovanje?"

"Oslonit ću se na sebe da si osiguram obrazovanje koje hoću, da."

"Za zabavu?"

"Nastavi", rekao sam.

"Za zrak, za vodu, za posao ..."

"... za moja putovanja, moje navike, moju komunikaciju, moje zdravlje, moju zaštitu, moje ciljeve, moju filozofiju i religiju, moj uspjeh i neuspjeh, moj brak, moju sreću, moj život i smrt. Odgovoran sam sebi za ono što mislim, za svaku riječ koju kažem i svaki pokret koji napravim. Sviđalo ti se ili ne, to je istina, i prije dosta vremena odlučio sam da mi se to sviđa." Kuda je išao s ovim pitanjima, pitao sam se. Da li me je testirao?

Istrljao sam uglancanu površinu voskom, pažljivo oko vrtložnog generatora, koji je stršio kao ograda od noževa uz radio antene, prelazeći dugim zamasima ruke po ostalom dijelu. Radoznalost ili test, bez obzira što je, odlučio sam da hoću da zna.

"Znači sve u svijetu privida radiš zbog sebe", rekao je. "Ti, osobno, stvaraš svoju vlastitu civilizaciju?"

"Stvorio sam je, hvala na pitanju", rekao sam. "Zar te ne zanima kako?"

Nasmijao se. "Umro bi da te nisam pitao?"

169

"Ne bi bilo važno", lagao sam. "Dobro, bilo bi mi krivo."

"Reci mi. Kako si sam stvorio vlastitu civilizaciju?"

"Ti i ja odabrali smo da budemo rođeni u uvjerenju vremena i mjesta, Dickie, i onda smo stali pred vrata svjesnog, snimajući, odlučujući da li da se upustimo ili da se povučemo od svake sugestije, svake ideje i napretka i destrukcije koju naše vrijeme nudi. Čitanje-da, bježanje od kuće-ne, životinje igračke-da, vjera u roditelje-da, vjerovanje u ratnu propagan-du-da, modeli aviona-da, grupni sportovi-ne, točnost-da, sladoled-da, mrkve-ne, domaća zadaća-da, pušenje-ne, alkohol-ne, sebičnost-da, droga-ne, bježanje sa satova-ne, pristojnost-da, samozadovoljno povjerenje u sebe-da, lov-ne, oružje-da, bande-ne, djevojke-da, duh škole-ne, fakultet-ne, vojska-da, politika-ne, služenje drugima-ne, brak-da, djeca--da, vojska-ne, razvod-da, ponovni brak-ne, ponovni brak-da, mrkve-da... Oslikali smo savršeni jedinstveni digitalni portret onoga tko ćemo biti, svako 'da' i svako 'ne' je jedna sićušna točkica na našoj slici. Sto smo odlučniji, to je jasnija naša slika. Sve u svijetu moje svijesti, koja je jedini svijet što za mene postoji na zemlji, prolazi kroz moju suglasnost. Štogod mi nije važno, imam pravo promijeniti. Znači, neffnfplakanja, nema prigovaranja da patim zato što me netko drugi iznevjerio. Ja sam taj koji to mora napraviti, ne oni."

"Što napraviš kad te netko drugi iznevjeri?"

"Ubijem ga", rekao sam, "i idem dalje."

Nervozno se nasmijao. "Zezaš me?"

"Ništa više ne možemo uništiti život nego što ga možemo stvoriti", rekao sam. "Život Je, sjeti se."

Završio sam trbuh, ispuzao ispod aviona i dohvatio ljestve da bi se popeo na vertikalne stabilizatore, tri metra iznad zemlje.

"U svijetu privida", oprezno je pitao, "jesi li ikada ubio nekoga?"

"Jesam. Ubio sam muhe, ubio sam komarce, ubio sam mrave i tužno je reći ali ubio sam i pauke. Ubio sam ribu, kada sam bio ne puno stariji od tebe. Neuništive izraze života,

svaki od njih, ali vjerovao sam da sam ih ubio i to uvjerenje povuklo me dolje, i još uvijek me rastužuje, sve dok se ne sjetim stoje istina."

Oprezno je izabrao riječi. "Jesi li ikada ubio ljudsko biće, u svijetu privida?"

"Ne, Dickie, nisam." Zahvaljujući izuzetnom usklađivanju vremena, mislio sam. Da sam bio u Air Forceu nekoliko godina ranije, ubijao bih ljude u Koreji. Nekoliko godina kasnije, ubijao bih ih u Vijetnamu, u vremenu prije nego sam rekao ne naredbama drugih ljudi.

"Jesi li ikada bio ubijen?"

"Nikada. Prije nego je vrijeme rođeno, jesam, nakon što vrijeme stane, biti ću."

Razljutio se, ogorčen. "U svijetu privida, da lije tvoje uvjerenje ili ti kao ograničeni..."

"O, taj svijet!" rekao sam. "Bio sam ubijen tisuću milijuna puta, neograničen broj puta!"

Dickie se popeo po ljestvama do horizontalnog stabilizatora, hodao po njemu nekoliko metara udaljen od repa i sjeo tako da me gledao u oči, prekriženih nogu, tonući u vlastitu radoznalost. Ni jedno drugo dijete ne bi se moglo popeti gore bez da bih ja panično strahovao da se boja ne ošteti, da se ne poremeti ravnoteža na stabilizatoru ili bilo što drugo što bi mogle izazvati tenisice, ili da ne padne s visine od dva metra na betonski pod. Ali Dickie je bio dobrodošao da sjedne gdje god hoće. Takva su zadovoljstva bestjelesnosti, mislio sam, čudno da ih ne poželimo češće.

"To je reinkarnacija", rekao je. "Vjeruješ li u reinkarnaciju?"

Pošpricao sam gornju polovicu repa tekućim voskom i iz-glancao ga.

"Ne. Reinkarnacija je serija životnih razdoblja, zar nije, jedno iza drugoga, po redu, na ovoj planeti? To mi daje nekako osjećaj ograničenosti, nekako je usko preko ramena."

"Što ti nije usko preko ramena?"

170

171

[:'¦

"Neograničen broj vjerovanja koja proizlaze iz životnih iskustava, molim, neka iz tijela, neka ne, neka na planetima, neka ne, ali sva istovremeno zato jer ne postoji ništa što se zove vrijeme, ništa od toga nije stvarno zato što postoji samo jedan Život."

Namrštio se. "Zašto su neograničena-životna-iskustva istinita a reinkarnacija nije?"

Davno prije, sjetio sam se, to je bilo moje omiljeno pitanje: Zašto ovako a ne onako? Izludio sam mnoge odrasle u svojoj blizini, koliko se sjećam, ali morao sam znati.

"Neograničena životna iskustva nisu ništa više istinita od reinkarnacije", rekao sam mu. "Dok ne prepoznamo Život Je, ni približno ne vjerujemo u reinkarnaciju, ili neograničena životna iskustva, ili raj i pakao, ili sve je crno, miproživljavamo sve te sustave... oni su istina za nas, i svakom minutom dajemo im snagu."

"Onda ne razumijem. Zašto ne prihvatiš Život Je i prestaneš se igrati?"

"Ali ja volim igre! Ako itko sumnja u to da je ovaj život zbog njega samog, ponudi njemu ili njoj detaljan pregled njihove osobne budućnosti... svaki događaj, svaki kraj, godinama prije nego što se dogode. Koliko će proći prije nego te počnu moliti da prestaneš? Nije baš zabavno znati što će se sljedeće dogoditi. Volim šah, čak i kada znam da je samo igra. Volim i svemirsko vrijeme iako znam da nije stvarno."

"U pomoć!" rekao je. "Ako ništa od ovoga nije istina, zašto se onda odlučiti za neograničena životna iskustva a ne za svatko-ide-u-anđele ili reinkarnaciju?"

"Zašto šah a ne dama?" rekao sam. "Ima više kombinacija za igru! Ako su sva moja životna uvjerenja simultana, na primjer, onda mora postojati nekakav način da ih osobno sretnemo. Mora postojati nekakav način da se nađe Richard koji je izabrao Kinu u sadašnjosti koju ja zovem sedam tisuća godina prije, onog koji je postao graditelj brodova 1954. godine umjesto pilota, onoga koji je odlučio postati Proximid i

odabrao je život u svemirskoj floti s Centaurija Četiri u sadašnjosti koja je četiri bilijuna godina od sada. Ako je sve vrijeme Sada, mora postojati način koji će nam omogućiti da razgovaramo s njim. Što je to što oni znaju a ja ne znam?"

Lice mu je imalo radoznao izraz i prikriven osmjeh. "Jesi li imao sreće do sada?"

"Samo iskrice nagovještaja tu i tamo", rekao sam.

"Hm." Opet se nasmiješio tim čudnim osmjehom, kao da je on bio učitelj a ne ja. Trebao sam ga pitati što mu je tako smiješno? Ali pustio sam, misleći da nije bio uvjeren, pri-sjetivši se da ne trebam brinuti. Neka sam stvori svoje mišljenje.

"Ali dokaz nije obvezan", rekao sam, spuštajući se dolje da pomaknem ljestve pokraj lijevog ruba glavnog stabilizatora. riivoi ne ograničava našu slobodu da bi vjerovali u ograničenja. Sve dok ne oslobodimo našu romansu forme, kladim  se da ćemo se buditi iz jednog ograničenog uvjerenja u drugo i u drugo, prerastajući svemirsko vrijeme na način na koji prerastamo igru s kockama bez obzira kakve su boje, bez obzira u kojem obliku dolaze, kako bi našli zadovoljstvo u drugim igračkama."

"Igračke? Za beskrajnu budućnost?" rekao je. "Mislio sam da sam ispred tebe. Mislio sam da će sljedeće što ćeš mi reći biti to daje sljedeći život neuvjetovana ljubav."

"Ne. Neuvjetovana ljubav ne predstavlja snagu u svemirskom vremenu ništa više od onoga što predstavlja u šahu, ili nogometu ili hokeju na ledu. Pravila definiraju život i igre, a neuvjetovana ljubav ne priznaje pravila."

"Navedi mi jedno pravilo", rekao je.

"Da vidimo ... " Završio sam lijevu stranu, spustio sam se dolje te pomaknuo ljestve na desni stabilizator, i našpricao ga tekućim voskom. "Samo-očuvanje je pravilo. Onog trenutka kada prestanemo brinuti o tome da li živimo ili umiremo, od trenutka kada naše vrijednosti maknemo iz svemirskog vremena, u tom trenutku možemo bezuvjetno voljeti."

"Stvarno?"

172

173

"Probaj", rekao sam. Glancao sam navošteni dio stabilizatora i odmaknuo se.

"Kako?"

Vertikalni stabilizatori bliještali su u hangaru kao dvostruka skulptura od slonovače. Premjestio sam se na horizontalne stabilizatore.

"Pretvaraj se da si napredna duša, miroljubivi vođa bez trunke nasilja u sebi, i zakleo si se da ćeš osloboditi svoj potlačeni narod od tirana. Obećao si tiraninu da ćeš organizirati ogromne protestne mitinge u glavnom gradu sve dok se ne povuče s vlasti."

"To ću mu reći? Onda sam stvarno napredan", rekao je Dickie, "ali ja nikako nisam tako pametan, je li tako?"

Nasmijao sam se. Moj tata je tako govorio: nikako nisam tako pametan.

"Upozoren si", rekao sam. "Tiraninovi ljudi su na putu, i dolaze te ubiti. Bojiš se?" *'     "Da!" rekao je Dickie. "Gdje ću se sakriti?" *i      "Nigdje. Ti si napredna duša, sjeti se. I zato sada, ovog trenutka, odbaci samoočuvanje, odbaci pravila, prestani brinuti da li ćeš živjeti ili umrijeti. Ovo je svijet privida i tvoj dom je drukčiji, dublje znan i voljen nego što je Zemlja, i s veseljem ćeš mu se vratiti."

Polirao sam oko Dickieja dok je on sjedio visoko na stabilizatoru, zatvorenih očiju, uživljen u situaciju. "Dobro," rekao je, "prestao sam brinuti. Ne želim ništa, ne trebam ništa od Zemlje. Spreman sam otići kući."

"Sada dolaze ubojice na tvoja vrata. Bojiš se?"

"Ne", rekao je, sanjareći. "Oni nisu moje ubojice, oni su moji prijatelji. Mi smo glumci u predstavi. Odabiremo naše uloge, i glumimo ih."

"Vade mačeve. Osjećaš li strah?"

"Volim ih", rekao je.

i        "Evo", rekao sam. "Sad znaš kakav je osjećaj bezuvjetne i   ljubavi. Ne moraš biti svetac, to može svatko; odbaci svemirsko vrijeme i nije važno da li će te ubiti ili ne."

174

Dickie je odmah nakon toga otvorio oči, pomakao se prema kraju stabilizatora tako da mogu ispolirati mjesto na | kojem je sjedio.

"Zanimljivo. Da li to vrijedi i obrnuto? Što više brinem o 1 vlastitom interesu, manje osjećam neuvjetovanu ljubav?" "Hoćeš saznati?" "Može." Zatvorio je oči čekajući. "Zamisli da si farmer, dobroćudan, ljubazan", rekao sam. "Imaš tri ljubavi: svoju obitelj i svoju zemlju i svoja polja narcisa. Ti i tvoja žena odgajate svoju djecu i uzgajate svoje cvijeće u istoj zemlji koja je bila iskrčena i pretvorena u plodno tlo još od tvojih roditelja prije tebe. Bio si rođen na ovoj zemlji i na njoj planiraš umrijeti."

"Uh", rekao je. "Nešto će se dogoditi." "Da. Goniči stoke, Dickie. Oni hoće tvoju farmu kao prečicu do utovarne postaje, i nisi im je prodao kada su to tražili. Prijetili su ti i nisi pobjegao. Sada su ti dali upozorenje: Danas u podne oduzet će ti farmu silom. Makni se sa svoje zemlje, ostavi svoje cvijeće da umre ili ćeš i ti umrijeti."

"O, Bože", rekao je, zatvorenih očiju sanjareći opet. "Jesi li prestrašen?" "Jesam."

"Gotovo je podne, Dickie. Dolaze sada, na konjim.i   I. i naestak naoružanih muškaraca u oblaku prašine, pm iin i. revolvera, tjerajući u stampedo krdo dugorogili govcd.i pi tvojim poljima. Osjećaš li bezuvjetnu ljubav prema < >\ i¦¦ dima?"

"NE!" rekao je. "Evo vidiš ..."

"Moji susjedi su uz mene", rekao je. "Svaki od otkočenu pušku, imam dinamit uz ogradu. KorukniU cvijeće, frajeri, dobit ćete jedan prokle lo brzi Mumpc šem pravcu! Usudite li se pregazili nas, bili će vam k> sljednje u životu!"

"Shvatio si", rekao sam smijući se njegovoj oMroj obrani. "Vidiš koliko je to različito od bezuvjetne ..."

175

"Nemoj sad prestati", rekao je. "Daj da ih raznesem!"

Smijao sam se. "Dickie, to je misaoni eksperiment, ne masakr!" '

Otvorio je oči. "Buum ..." rekao je prkosno. "Nitko neće uzeti moju zemlju!"

Nasmiješio sam se na njegov namršteni izraz lica, dignuo ga na vrh trupa aviona i pomaknuo ljestve kako bih počeo polirati Daisvno desno krilo.

"Znači, jedini način da Ljubav bude bezuvjetna", rekao je napokon, "je da ne vodi računa o našim igrama."

"Ne vodi računa o igrama, ne vodi računa o temeljnim promjenama ciljeva", rekao sam. "Ne radi se o samoočuvanju, niti o pravdi, niti o spašavanju, niti o moralu, niti o poboljšanju, niti o obrazovanju, niti o napretku. Voli ono štojesmo, ne ono što bismo htjeli biti. To je razlog zašto je umiranje takav šok, mislim. Kontrast između uloge i stvarnosti je upravo tada najoštriji. Oni koji su preživjeli kliničku smrt kada se vrate, tvrde da je to ljubav kao veliki malj."

"Ljubav za goniče stoke jednako kao i za farmere koji uzgajaju cvijeće?"

"Ubijeni i ubojice, dobroćudni i monstrumi. Potpuno isto. Apsolutno. Totalno. Bezuvjetno. Ljubav."

Dickie je legao na trup, licem okrenut prema hladnom metalu gledajući me kako radim. "Sve ovo što mi govoriš, kako si to naučio?"

"Nadao sam se da bi ti mogao znati", rekao sam. "Sve dokle mi seže sjećanje, uvijek mije bilo važno: Na kojem principu radi svemir? Kada je to počelo?"

Očekivao sam od njega da mi da staro sjećanje, ali ako je znao odakle potječe radoznalost nije mi rekao.

"Kako znaš da si u pravu, sa svojim odgovorom?" pitao

je-

"Ne znam. Ali svako pitanje je napetost koju osjećam unutra, mali električni šok, i on prođe kroz mene dok ne nađe odgovor. Kada pitanje dotakne odgovor, temelji se na intuiciji,

176

vidi se plavo svjetlo, i napetost se izgubi. Ne govori ispravno ili krivo, kaže samo da je odgovoreno."

Hm, mislio sam u tišini, još jedna pukotina na vanjskom rubu... mora da smo udarili u oblak teškog zraka, za vrijeme posljednjeg leta.

"Daj mi primjer", rekao je.

Lagano sam se naslonio na krilo, prisjećajući se.

"Dok sam sudjelovao u letačkim atrakcijama", rekao sam, "izvodeći sulude akrobacije na ravnicama Srednjeg zapada u mom starom Fleetu, dvomotorcu, jedno vrijeme osjećao sam krivnju. Da li je bilo pošteno od mene da živim ovakvim životom, slobodno letim na vjetru i time zarađujem za život, dok drugi ljudi moraju raditi od devet do pet da bi zaradili za život? Ne može svatko biti akrobatski pilot, mislio sam."

"To je bilo tvoje pitanje?" rekao je.

"To je bila moja napetost, isto kao i pitanje, odzvanjalo je u mojoj glavi tjednima: Ne mogu svi biti akrobatski piloti. Zašto nisam i ja pod takvim stresom kao i svi drugi? Da li je pošteno od mene da budem toliko povlašten?"

Njemu ta slika nije bila smiješna, nekakav razdražljivi neshvaćeni uljem prekriveni čovjek koji spava ispod krila aviona, kako brekće iznad zemlje za dolarske novčanice i razglaba o tome zašto je najsretniji čovjek na svijetu.

"Što je bio tvoj odgovor?" pitao je, ozbiljan do neba.

"Razmišljao bih o tome čitave noći, sam, pekući palačinke na vatri. Akrobatsko pilotiranje je velika romantična profesija, mislio sam, ali isto tako je i pravosuđe, ili gluma. Da su svi glumci, onda bi otvorili Žute stranice i bilo bi samo jedno iz-listanje, jedna kategorija. G za Glumca. Ne bi bilo instruktora letenja, niti proizvođača igračaka, niti odvjetnika, niti policije ili doktora ili prodavaonica na malo ili građevinskih tvrtki, niti studija, niti producenata. Samo glumci. I na kraju sam razumio. Ne mogu svi biti akrobatski piloti. Ne mogu svi biti odvjetnici ili glumci ili soboslikari, isto tako. Nitko ne može raditi bilo koju stvar!"

"To je bio tvoj odgovor?"

177

"Kao kit koji bi naglo izronio iz velike dubine tako je i do mene došao taj veliki val i zapljusnuo moj um, Dickie. Svatko ne može učiniti bilo što ali netko možel"

"Oh", rekao je, val je i njega zapljusnuo.

"Od tog trenutka prestao sam razmišljati o tome kako nije pošteno što sam postao osoba koja sam odlučio biti." Uzeo sam padobran, u tišini, dok je on još uvijek razmišljao i preme-tao ideju u glavi.

"Mogu li ja biti bilo tko samo ako ja to želim?" pitao je. "Čak ako to nisi ti?"

"Naročito ako to nisam ja", rekao sam mu. "Ja sam zeznuo nekoliko puta, ali moj posao je obavljen. Svačiji posao je obavljen, Kapetane, osim tvoga."

Trideset šest

Tihi šapat u noći. "Nećeš ga učiti da bude sebičan?" Tri sata i dvadeset dvije minute u noći, pokazivao je sat svjetlucajući. Otkud Leslie zna da sam budan? Kako može jelen reći da je list u njegovoj šumi pao u tišini? Čuje da dišem drugačije.

"Ne učim da bude bilo što", prošaptao sam. "Govorim mu što mislim da je istina i on će morati sam odlučiti čemu želi vjerovati."

"Zašto šapćeš?" rekla je. "Ne želim te probuditi."

"Već jesi", prošaptala je. "Disanje ti se maloprije promijenilo u budno disanje. Razmišljaš o Dickieju."

"Leslie", rekao sam, isprobavajući je. "Što sada radim?" Slušala je u tišini. "Trepćeš očima." "NIJE MOGUĆE DA ITKO MOŽE REĆI DA NETKO TREPĆE OČIMA AKO SU IM OČI U MRAKU!"

Tišina. Zatim šapat. "Hoćeš da ti se ispričam zato što imam dobar sluh?" Uzdahnuo sam.

Još tiši šapat, prkosan. "E, pa neću."                           /

"Što radim sada?" rekao sam.                                     ,

"Ne znam."                                                                                          ¦¦;-¦:[

"Smijem se."

Okrenula se tako da me može gledati u oči, i zagrlio sam je, u noći. "O čemu razmišljaš," rekla je, "što te moglo probuditi?"

"Smijat ćeš mi se." "Neću. Časna riječ." "Razmišljao sam o dobru i zlu."

"Zaboga, Richie! Tri sata su u noći i ti se probudiš da bi razmišljao o dobru i zlu?" "Rugaš mi se?" pitao sam. Ublažila je ton. "To je samo pitanje." "Da."

"Što si mislio?" rekla je.

"To da sam to prvi put shvatio ... tako nešto ne postoji." FDobro i zlo ne postoji?"

( "Što postoji umjesto toga?"

"Postoji sretno i nesretno", rekao sam.

"Sretno je dobro a nesretno je zlo?"

"Potpuno subjektivno. Sve se to nalazi u našoj glavi!"

"Pa stoje onda sretno i nesretno?"

"Stoje to za tebe?" rekao sam.

"Sretno je radost! Intenzivno zadovoljstvo! Nesretno je depresija, beznađe, očaj."

Trebao sam znati. Pretpostavljao sam da će njene rijeci biti i moje: sretno je osjećaj dok si dobro, nesretno je manjak

178

179

toga. Ali moja žena je uvijek bila senzibilnija od nas dvoje. Rekao sam joj moju definiciju.

"Nije li to malo prelaskavo?" rekla je. "Osjećaj da si dobro?"

"Ja trebam definiciju koja nema raspon od dva metra između početka sretnog i kraja nesretnog. Kako zoveš to mjesto između?"

"Za mene je to U redu."

"Ja nemam U redu", rekao sam, "ja imam osjećaj da sam dobro."

"Dobro", rekla je. "I što sad?"

"Pomozi mi da nađem bilo koju situaciju u kojoj Dobro nije definirano nacrtanim srcima i natpisom 'Čini me sretnim.' Ili jednu situaciju u kojoj Zlo ne znači 'Čini me nesretnim.'"

"Ljubav je dobra", rekla je.

"Ljubav me čini sretnim", odgovorio sam.

"Terorizam je zlo."

"Možeš i bolje od toga, ljubavi. Terorizam me čini nesretnim."

"Dobro je kada vodimo ljubav", rekla je, pritišćući u mraku svoje toplo tijelo o moje.

"To nas oboje usrećuje", rekao sam, držeći se očajnički intelekta.

Povukla se. "Što zapravo hoćeš reći, Richie?"

"Bez obzira kako gledam na to, stalno proizlazi da moral ovisio nama!"

"Naravno da ovisi o nama", rekla je. "To je ono što te probudilo?"

"Zar ne shvaćaš, Wookie? Dobro i zlo nije ono što su nam roditelji rekli, što nam crkva govori, ili naša zemlja, nije ono što nam svi drugi govore! Svatko od nas odlučuje što je dobro i zlo za samog sebe, automatski, odabirući ono što želimo napraviti!"

"Uh", rekla je. "Molim te, nikada nemoj ni riječ od ovoga napisati."

180

"Samo razmišljam. I daje mi čudan osjećaj jer nikako ne mogu naći put kojim bih to zaobišao!"

"Molim te ..."

"Probaj ovo", rekao sam, "iz knjige Promjena, o stvaranju: I Bog je vidio ono stoje bilo dobro."

"Sad ćeš reći da to znači da je Bog bio sretan."

"Naravno!"

"Ti čak ne vjeruješ u Boga koji vidi svijet", rekla je, "ili koji ima više osjećaja od matematike. Kako tvoj Bog može biti sretan?"

"Pisac Promjena, glupi magarac, nije se posavjetovao sa mnom prije nego što je uzeo olovku u ruke. U njegovoj knjizi, Bog je pun osjećaja - zadovoljstva i tuge, bijesa i spletki i osvetoljublja. Dobro i zlo nisu bili apsolutni, bili su mjereni Božjom srećom. On je pisao priču, i to je bilo ono stoje imao na umu: Ako mislim da bi Bog bio sretniji s ovim, onda ću to nazvati 'dobrim."' Zabrazdio sam u sitne sate. "Trebam primjere gdje ljudi koriste 'dobro' i 'zlo', ali premračno je i ne mogu ih potražiti."

"Dobro."

"Tebe ovo usrećuje?" pitao sam.

"Sigurno. Inače bi upalio sva svjetla, uzeo knjige; kompjutor, mrmljajući na odlasku i bili bi budni cijelu noć."

"Znači ti si sretna zato što je već mrak i vjerojatno nećeš biti ometana mojim zanošenjem o dobru i zlu cijelu noć. Naravno, onda kažeš 'Dobro.'"

"Samo to nemoj napisati", rekla je. "Imat ćeš svakog ekstremista ... ne, svako razumno ljudsko biće u cijeloj zemlji na nogama čitave noći i gurat će tvoje knjige kroz stroj za usitnjavanje papira dok ne unište sve do posljednjeg primjerka knjige koju si napisao!"

"Leslie, to nije ništa više od obične radoznalosti. To što smo mi otkrili da je moral osoban ne znači da je najednom suprotan od onoga stoje uvijek bio, ne pretvaramo se u manijakalne ubojice istog trenutka kada pomislimo da bi to mogli biti. Mi smo obazrivi, ljubazni, pristojni, dobri jedno prema

181

drugom, riskiramo svoje živote da bismo spasili nekoga u f nevolji zato što volimo biti takvi, ne zato što mislimo Bog će I biti ljut na nas, ili Tata će se ljutiti da to nismo napravili. Mi I   smo odgovorni za naš karakter, ne Tata, ne Bog ..."

Nije bila dirnuta mojim govorom. "Ne, molim te. Ako ti pišeš da je dobro ono što nas čini sretnima, zar ne vidiš racionalizaciju? 'Richard Bach tvrdi da je dobro ono što me čini sretnim. Meni se sviđa krasti vlakove, znači krađa vlakova je dobra i kako bi me itko mogao progoniti zato što svaki put došećem kući s tvrtkinom lokomotivom u mojoj kutiji za ručak? Uostalom, to je ionako bila ideja Richarda Bacha.' I tako ćeš se ti naći na sudu sa svakim sretnim kradljivcem vlakova ..."