Psiho 3 dio

"Nije ti smetalo da ti ja pronađem način na koji ćeš pobjeći, u slučaju da dođe do Aspirinske Zdravice ..."

"Odličan plan, Dickie. Skoro da sam priželjkivao Zdravicu."

"Hvala ti", rekao je. "Siguran sam da bi bilo spektakularno."

"Da, bilo bi. Bilo bi i posljedica."

"Moj dio je bio da te maknem iz te dvorane. Posljedice su za odrasle."

"Posljedice su bile nepotrebne", rekao sam. "Mogao sam otići istim putem kojim sam i došao. Bez objašnjenja, jednostavno zato što se nisam osjećao ugodno. Bez potjere, bez gužve, bez poderanih draperija, bez razlupanog stakla, bez penjanja uz onaj groteskni zid, nema hodanja preko šest ulica u mojim novim cipelama, nema razmišljanja kako da siđem s krova i vratim se k Leslie. Nema posljedica."

Slegnuo je ramenima. "Znači ti si odrastao."

"U pravu si", rekao sam. "Mogao sam to izvesti, bila bi to prava predstava."

Odmaknuo se hodajući prema vrhu brežuljka, kao da postoji nešto gore što bi mi htio pokazati.

"Ti stvarno ne vjeruješ u medicinu?" upitao je. "Čak ni u aspirin?"

90

Odmahnuo sam glavom. "Ne."

"Što onda kada si bolestan?"

"Ja nisam nikada bolestan", rekao sam.

"Nikada?"

"Gotovo nikada."

"Što radiš kada jesi bolestan?" pitao me.

"Dopužem iz ljekarne vukući kolica puna lijekova. Počnem s acetaminophenom i ne prestajem ih gutati sve dok Zantac ne ode."

"Ako je tvoje tijelo savršen odraz tvoje misli o tijelu," pitao je, "zašto si ćelav kao biljarska kugla? Zašto nosiš naočale kad gledaš zemljopisne karte, dok letiš?"

"NISAM ĆELAV KAO BILJARSKA KUGLA!" rekao sam mu. "Moja misao o tijelu uključuje i moju odluku da moja kosa sada bude lakša za održavanje nego stoje bila prije, i da je u redu da mi se sitno tiskana slova čine kao mrlje i da ja onda mogu piljiti u njih kroz naočale i misliti kako se oštro vide. Jesam li uhvatio tu misao uočavajući svaki dan kada sam bio star kao ti da je Tatina kosa tanja od moje, da Tata i Mama nose naočale dok čitaju?"

Nije odgovorio.

"Samo zato što ja znam da je moje tijelo slika u ogledalu moje svijesti", rekao sam, "to ne znači da nisam lijen, da ne idem i linijom manjeg otpora. Onog trenutka kada me izgled , mog tijela počne ozbiljno smetati, kada bude neminovno da se promijenim, ja ću se promijeniti."

"Što ako si stvarno bolestan?" pitao je. "Bez zezanja?"

"Nije se dogodilo. Jednom u puno godina. Kada sam naučio letjeti, bio sam uvjeren da piloti na avionima ne mogu oboljeti. To je istina. Ne poznajem nikoga tko leti i tko je često bolestan."

Pogledao me poprijeko. "Zašto?"

Kako to da ne znamo odgovor sve dok ne pronađemo pita- ? nje, razmišljao sam. Prije nego sam otvorio usta, pojma nisam imao, zašto su piloti jako zdravi.

91

"Letjeti još uvijek predstavlja maštariju", rekao sam, "mnogima. Koliko maštarija uključuje bolest? Živiš li dovoljno od onoga što si cijeli život sanjao da ćeš raditi i nema mjesta za loše osjećaje."

Smiješio se, planinareći uz brdo, kao da je mislio da mi čita misli. "Šališ se, Richarde", rekao je. "Ti si isti tata. Šališ se i to s tim tako-jako-ozbiljnim izrazom lica da nikad nisam siguran."

"Nemoj meni vjerovati. Uči za sebe, Kapetane. Postoji jedna studija koja je usporedila zdravlje ljudi koji rade ono što vole raditi i onih koji mrze ono što rade. Što misliš tko je bolje prošao?"

"Mogu pogoditi."

Dotakao sam ga po ramenu, dok smo planinarili. "Što bi bilo da ta studija ne postoji?" pitao sam. "Da lije zbog toga tvoj pogodak manje istinit?"

Uputio mije osmjeh, potpuno nezaštićenog pogleda.

"To se zove misaoni pokus", rekao sam mu. "To je način da saznaš ono što već znaš."

"Misaoni pokus!" rekao je."Sjajno!"

"Hoćeš odgovore?"

"Molim te, Richarde. Naravno!"

"Ne", rekao sam.

"Zašto neću odgovore?"

"Zato što se odgovori mijenjaju", rekao sam. "Ne želiš

milijun odgovora toliko koliko želiš nekoliko pitanja. Pitanja

su dijamanti koje držiš izložene na svjetlosti. Možeš cijeli život

učiti i vidjet ćeš različite boje u istom dragom kamenu. Ista

t pitanja, ponovo postavljena, dat će ti odgovor koji trebaš tog

/ trenutka kada pitaš."

Namrštio se, fiksirajući pogled na vrh brežuljka kako se penjao. "Pitanja kao što?"

"Pitanja kao Tko samjaT'

Nije bio impresioniran. "Na primjer."

"Na primjer, recimo da imaš problem. Svatko će u školi napraviti sve da bude popularan. Hoćeš li ti? Hoćeš li nositi

92

pomodnu odjeću, nositi pomodna mišljenja i predrasude i navike da bi bio kao i drugi?"

"Ne znam. Htio bih imati prijatelje ..."

"To je tvoj problem. Pronađi trenutak mira i upitaj se: Tko sam ja?"

Penjući se, mogli smo vidjeti dalje kroz baršunasto-zelenu pustinju. Da li je to moj nutarnji pejzaž ozelenio zahvaljujući tome što sam našao to dijete i što mu hoću dati slobodu?

"Tko sam ja", rekao je. "I što onda?"

"Onda slušaj. I slušajući, moći ćeš se sjetiti. Onaj koji jesi je netko tko je htio biti ostavljen ovdje na Zemlji tako da bi mogao napraviti nešto značajno, nešto što će tebi biti važno. Da li Nešto Značajno znači uprljati se svakim glupim stavom koji ti nametne svaki besmisleni popularni nitko da bi se mogao pretvarati da imaš prijatelje?"

"Pa..."

"Tko sam ja, nije nešto što se nosi, Dickie. To ti pomaže da odlučiš što ćeš napraviti, svaki put, tvoj cijeli život."

"Tko su moji prijatelji?"

"Shvatio si!" rekao sam, ponosan.

Prestao se penjati i pogledao me. "Shvatio sam što?"

"Tko su tvoji prijatelji? To je pitanje koje traje! Sljedeći put kada se okružiš tucetom izgubljenih ovaca koje obožavaju tvoju novu jaknu i tvoju novu frizuru i tvoje super-guba naočale, pitaj. Tko su moji prijatelji, moji pravi prijatelji, tko su ti drugi koji su došli sa zvijezda? Gdje su sada i što rade? Da li sam samom sebi prijatelj, ako trujem svoj izvanzemaljski um nekakvim konformizmom izraslim iz mrtvog mulja, dižući čašu pića zvanu Mrtav Pijan i nazdravljajući s drugima?"

Dickie mi je pružio umirujuću ruku. "Richarde, ja sam samo dijete..."

"Nema veze", grmio sam i dalje dok smo nastavili hodati. "Shvatio si što sam htio reći. Sjeti se tko si i to je tvoj odgovor. Što svemirski čovjek radi zablaćen ustajalim vrijednostima?"

Smijao mi se. "Da li bi ti smetalo, Richarde, ako bih odlučio biti pijanac?"

93

Okrenuo sam se k njemu, zapanjen. "Dickie?"

"Recimo, ispadne da sam postao cigareta-ovisnik tableto-man vatreni radikal Biblijski odmetnik hedonistička životinja da postanem pijani ženskar broj jedan", rekao je. "Da li bi te smetalo?"

"Ako to bude tvoj izbor, Kapetane, ne znam hoće li te ijedna žena htjeti dotaknuti štapom. Prema tome ženskar možeš prekrižiti."

"Samo recimo da to napravim", rekao je. "Što bi ti mislio?" ^, Za trenutak, poljuljan, jesam li se uzrujao? Ljutnja je uvijek strah, a strah je uvijek strah od gubitka. Da li sam se bojao da ću izgubiti sebe ako se on odluči za ovaj put? Trebala mi je sekunda da se smirim. Ne bi izgubio ništa. To bi bile njegove želje, ne moje, i on je slobodan živjeti kako želi. Gubitak bi bio kad bih se usudio forsirati njegove odluke, kad bih pokušao živjeti za njega kao i za sebe. To bi bila veća tragedija nego provesti život na barskoj stolici.

Taj trenutak i ta misao bili su dovoljni da se moja zlovolja raspline, opet sam se opustio.

"Jedine kvalitete koje si zaboravio", rekao sam strogo, "su kritičnost i vladanje situacijom. One su moje i ne možeš ih imati. Što se tiče sveg ostalog mislim daje tvoj život tvoje pravo."

"Ne bi ti bilo žao?"

"Ne mogu biti nesretan zbog nečega što je izvan moje kontrole", rekao sam. "Ali reći ću ti nešto, Dickie. Daj mi pravo da upravljam tvojim životom, doslovce poslušaj sve što budem tražio od tebe, misli i reci i napravi samo ono što ja budem tražio od tebe i ja ću biti odgovoran za tvoj život."

"Neću biti Kapetan?"

"Nećeš", rekao sam. "Ja preuzimam komandu."

"Uspjeh zagarantiran?"

"Nema garancija. Ali ako nasučem tvoj život na hridine, obećavam da će mi biti žao."

Stao je. "Molim? Ti preuzmeš kontrolu, ti doneseš moje odluke za mene, ja izvršavam sve tvoje zapovijedi i kad razbiješ

94

moj brod o stijene, obećavaš da će ti biti žao? Ako moj život treba doživjeti brodolom, onda ću sam njime upravljati, hvala ti!"

Nasmiješio sam mu se. "Početak mudrosti, Kapetane."

Kad smo došli do vrha brežuljka, stao je pokraj grube drvene ploče zabijene u zemlju. Mogu razumjeti zbog čega je odabrao ovo mjesto da sjedne, bilo je najbliže onome gdje je mogao doletjeti bez krila ili snova.

"Lijep pogled", rekao sam. "Proljeće u tvojoj zemlji?"

Sramežljiv osmjeh. "Proljeće dolazi sporo."

Zašto mu otvoreno ne kažem, mislio sam. Zbog čega mi? jednostavno ne kažem da ga volim i da ću biti njegov prijatelj sve dok živim. Da li značenja srca plivaju u struji našeg razgovora, i da li su najvažnija kada ih letimično ugledamo kroz. duboku vodu i nikada ne uhvatimo.

"Mislim da treba još malo kiše", rekao sam.

"Malo", rekao je. Na trenutak je pogledao u daljinu, kao da skuplja hrabrost. Tada se okrenuo prema meni. "I tvoja zemlja treba kišu, Richarde."

"Može biti." Što je imao na umu? Zadovoljstvo je dati mu na poklon sve što sam naučio, mislio sam, i ništa ne očekivati za uzvrat.

"Nisam siguran što ti ovo znači", rekao je, "ali vjerojatno ti znači mnogo."

Prije nego sam mogao pitati o čemu se radi, zgrabio je drvenu ploču trzajući je divlje s jedne strane na drugu, konačno je iščupao iz zemlje i predao meni, dijete Mojsije koje predaje izblijedjelu ploču.

Nije bila samo obična drvena ploča kao što sam pomislio u jednom trenutku, bila je to nadgrobna ploča, vlastitom rukom napravljen nadgrobni spomenik. Nije bilo ugraviranog datuma u drvetu, ni epitafa. Samo četiri riječi:

BobbyBach

Moj Brat

Pola stoljeća sigurnosti palo je u zaborav, sve se vratilo u prošlost.

95

Z

Dvadeset tri

ašto si ti tako pametan?"

Moj brat digao je pogled s knjige, pogledao do-,__^' lje u godinu i pol razlike medu nama, proučavajući moj pogled. "O čemu pričaš, Dickie? Nisam tako pametan."

Razmišljao sam o tome, a on se vratio čitanju.

"Svi kažu da si pametan, Bobby."

Bilo koji drugi brat okrenuo bi se na drugu stranu, rekao bi klincu od sedam godina da se izgubi. Iz nekakvog razloga mog brata to nije smetalo.

"U redu, u pravu su", rekao je. "Moram biti pametan zato što ja moram ići prvi, moram prokrčiti put za tebe."

Ako se i šalio, nije to pokazivao.

"Je li Roy prokrčio put tebi?"

Odložio je knjigu za trenutak. "Ne, Roy jedva daje odrastao, i Roy je drukčiji. Ja ne znam dobro crtati ili slagati stvari. Ne znam crtati kao Roy."

"Ni ja."

"Ali možemo zajedno čitati, zar ne?" Pomakao se u stranu na velikoj stolici. "Hoćeš vježbati čitanje?"

Popeo sam se na naslon i sjeo uz njega. "Jesi li zato jako pametan, zato što puno čitaš?"

"Ne. Čitam puno zato što moram biti ispred tebe. Ako ću ja krčiti put, moram biti ispred, slažeš se?" Raširio je knjigu na koljena. "Samo se nadam da ne možeš već sada čitati ovu knjigu! Nije moguće da si toliko pametan!"

Pogledao sam stranice, zaista vrlo pametno, i nasmijao se. "O da, mogu ..."

Pokazao je velika slova. "Što tu piše?"

"Polako", rekao sam mu. "TRINAESTO POGLAVLJE. IZVAN SUNČEVOG SUSFAVA."

"Odlično. Pročitaj mi prvi odlomak."                       : *

96

Dijete je moglo zaraditi pohvale radeći nešto u kući, ali najbrže se dobivala pohvala za pravilno čitanje, "izražajno", kako je Mama govorila. Pretvori pisanu riječ u izgovorenu i bio si odličan sin.

I tako sam tog dana čitao mom bratu, trudeći se iz petnih žila da zvuči kao da mu ja pričam o zvijezdama umjesto što čitam o njima. Ali ono što se duboko urezalo u mene bile su riječi koje su meni bile čista istina: "Ja moram prokrčiti put za tebe."

Iz škole kući, kroz vrtna vrata gladan, otvaram stražnja vrata na kuhinji. S malo sreće mogao bih prokrijumčariti tri ili četiri komada raženog kruha što bi mi pokvarilo večeru ako me Mama uhvati.

Fuj... Tata je došao ranije s posla, sjedi s Mamom i Bob-byjem za kuhinjskim stolom.

Razgovarali su ozbiljno, ravnodušno ujedinjeni kao daje moj brat nekakav gost a ne njihov sin. Ovo se još nije dogodilo. Moj otac, kod kuće tako rano?

"Bog, tata", rekao sam, ni traga prestrašenosti. "Hoćemo li se opet seliti? Nešto važno se dogodilo? Je li ovo zasjedanje?"

"Razgovaramo s Bobbyjem", rekao je moj otac. "I mislim da bi htjeli biti sami. U redu?"

Piljio sam u njega čitavu sekundu, pogledavši Mamu. Gledala je ukočeno u mene, nije rekla ni jednu riječ. Dogodilo se nešto užasno loše.

"U redu," rekao sam, "naravno. Biti ću preko kod Mikea. Vidimo se kasnije."

Prošao sam kroz pokretna kuhinjska vrata u dnevnu sobu, zatvorio ih iza sebe i izašao van kroz prednja ulazna vrata.

Što se događa? Nikada nisu razgovarali o nečemu što ja nisam smio čuti. Ja sam dio ove obitelji, nisam li? Možda nisam! Možda vijećaju o tome da me se otarase? Zašto?

97

Odmah do Mikeove kuće raslo je najbolje drvo za penjanje za koje sam znao, crnogorica s granama poput gazišta spiralnih stepenica sve do vrha, tako puno njih da nije bilo šanse da padnem. Ako uspiješ dosegnuti onih nekoliko najtežih grana, dva metra od zemlje, ostalo je bilo lako.

O čemu su mogli razgovarati? Zašto nisu htjeli da čujem?

Skok sa zaletom. Tenisice su čvrsto obuhvatile koru drveta, kliznule i opet uhvatile, još jedan poluskok i uspio sam. Nestao sam u čvrstoj krošnji, odlučan, penjući se bez straha.

O čemu god da su razgovarali, sigurno nije ništa lijepo, nije iznenađenje za mene. Prestali bi razgovarati, ili bi promijenili temu kad sam ušao, razgovarali o uredu ili Bibliji ili nečemu.

Prema vrhu grane su bile manje, djelomice se naziralo prostranstvo preko krovova kuća. Pogled je bio najbolji s vrha, ali grane su bile grančice, a deblo je bilo samo desetak centimetara debelo, i lako savitljivo.

Prestao sam se penjati pri samom vrhu ... nije to bio vražji izazov, trebao sam razmisliti, i ovo je bilo najusamljenije mjesto za koje sam znao.

Mama je uvijek pitala kako je bilo u školi, razmišljao sam, što sam danas naučio? Htio sam joj reći da sam učio o zakonu vjerojatnosti, pitati što ona zna o tome, ali odjednom više joj nije važno. I zašto je tata kod kuće? Da lije netko umro? Sto je moglo biti tako loše?

Jedina osoba koju sam ikada poznavao i koja je umrla bila je moja baka, i rekli su mi kad se to dogodilo. Jednom sam je vidio, ozbiljna i s bijelom kosom, jedva nešto viša od mene i nisam plakao zato što je umrla. Nije plakala ni Mama, ni Tata, naravno.

Nitko nije umro. Rekli bi mi.

Četiristo metara daleko, najveći dio moje kuće bio je skriven u drveću, ali sam mogao vidjeti dio krova na kuhinji. Nije teško pogoditi zašto. Sve kuće u Lakewood Villageu imale su kosi krov, naša je imala ravni.

Što se tamo događalo?

98

Dašak vjetra prošao je kroz drvo, nježno ga zaljuljavši. Rukama sam obgrlio stablo.

Mora biti nešto u vezi mene, mislio sam, zašto bi inače bilo važno da izađem. To mora imati veze sa mnom i nije dobro.

Nije moguće. Čak kada me i upravitelj škole pozvao u svoj ured, bilo je dobro: čestitam na izboru za nadglednika (ostalih učenika), hoćeš li razmisliti o tome da se natječeš za školsku upravu, imao si najbolje rezultate na državnom testu izuzev tvog brata.

Sumrak me zatekao kako sjedim na drvetu, zabrinuti rakun na drvetu, još uvijek u dubokom mraku što se tiče moje zabrinutosti, uznemiren ali odlučan da nikad ne upitam za razlog. Pustit ću ih da mi kažu što se događa onda kad mi sami odluče reći. Bespomoćan sam. Ništa ne mogu napraviti. To je nešto veliko, nešto što ja ne trebam znati, i to je to.

Skliznuo sam dolje i otišao kući, trljajući mrlje od borove smole u traperice.

Kad sam ušao kroz pomična vrata u kuhinju, Tate više nije bilo, Mama je spremala večeru. Ne samo večeru, upravo je stavljala šaum-tortu u pećnicu.

"Bog, Dickie" rekla je, oči joj se nisu više caklile. "Što si naučio danas u školi?"

Oponašao sam njeno raspoloženje. "Ništa", rekao sam.

Bobby je češće izostajao iz škole, i ovi sastanci između njih troje ponavljali su se s vremena na vrijeme.

Sam u sobi koju smo on i ja dijelili, ponekad bih čuo tihe glasove kroz zidove, uglavnom Tatin, ponekad Mamin, i Bob-byjev tako rijetko ili tako tiho da nisam bio siguran da je i bio njegov.

Jednom, u vrijeme određeno za spavanje, dok se penjao na gornji krevet, slomila se moja odlučnost.

"Što se događa, Bobby?" rekao sam. "S Mamom i Tatom. O čemu razgovaraju? Nešto o meni?"

99

Nije me pogledao preko ruba, kao što je ponekad činio. "To je tajna", rekao je. "Ne radi se o tebi. Nije ništa što bi ti trebao znati."

Gotovo uvijek smo mogli razgovarati, Bobby i ja, a sad nismo mogli. Bar neće doći po mene u sred noći, ubaciti me s povezom preko očiju u prtljažnik kamiona i baciti me u pakao. Možda se moj brat šalio. Možda će doći po mene. Ali ako mi ne želi reći, ne želi.

Sljedeći dan našao sam torbu od mekane kože na stolu u našoj sobi, veličine gusarske vrećice za zlatnike. Nikada prije je nisam vidio ...

Kad sam otpustio vrpce i otvorio vrećicu nisam unutra našao zlato već figuricu. Fino izrađen, od polirane ebanovine, bio je to kipić nasmijanog Budhe, ruku iznad glave, dlanova okrenutih nagore, vrhovi prstiju skoro da se dodiruju. Što se k vragu...

Zvuk koraka. Bobby dolazi! Gurnuo sam figuricu natrag u vrećicu, zatvorio je, bacio se na svoj krevet i otvorio knjigu, Rakete, projektili i svemirska putovanja, od Willyja Leya.

"Bog, Bobby." Podigao sam pogled kad je ušao, i vratio se čitanju.

"Bog."

Pažljivo sam čitao, pamteći u tom trenutku ono čega se i danas mogu sjetiti: motori na pogon čvrstim raketnim gorivom nisu pretrpani prahom, oni imaju prah smješten okolo konusne komore za paljenje. Što je veća površina sagorijevanja to je veći potisak. Prevelik, kladim se, i raketa eksplodira VOOM! kao dinamit.

"Vidimo se kasnije", rekao je moj brat, i otišao je, uzevši kaput i kožnu vrećicu, nekuda s Tatom autom.

100

Dva tjedna kasnije, Bobby se, izgledajući umorno, odvezao s Tatom u bolnicu, ništa ozbiljno.

U tjedan dana, bez pozdrava, moj brat je bio mrtav.

Naravno, mislio sam, devetogodišnji Holmes iz Baker Stre-eta, to je bila tajna! Naravno, dugački tihi razgovori bez mene: svi su znali da je Bobby umirao osim mene! To je bio njihov način da me poštede boli.

Budna od ebanovine mogao je imati odgovore, a ja nisam mogao naslutiti da li ih je moj brat našao.

Mogao mi je reći, ne bi bio tužan. Mogao sam pitati kako je to kad umireš, da li boli? Kuda ideš kad umreš, Bobby, možeš li ne-umrijeti ako ne želiš da ti se to dogodi? Posjećuju li te anđeli u snu? Da li je umiranje tako čisto kako zvuči? Bojiš li se?

Koliko ja znam, Mama nije plakala, Roy nije plakao, Tata sigurno nije plakao. Tako nisam ni ja, ne da bi itko vidio. Jedina promjena je bila ta grozna tišina, dok sam bio sam u sobi.

List Press-Telegram iz Long Beacha objavio je malu osmrtnicu, rekavši da je Bobby bio nadživljen od Tate, Mame, Roya i mene. Pričvrstio sam novinski izrezak na vrata značkom s modelom aviona, zaveden time što su novine primijetile i objavile naša imena.

Sljedeći dan, izrezak više nije bio na vratima; našao sam ga na stolu, licem na dolje. Opet sam ga stavio na vrata, i sljedećeg dana opet je bio na stolu. Shvatio sam. Mama možda i ne plače, ali ne bi je trebalo tako brzo podsjećati novinskim izrescima da je Bobby mrtav.

Napokon mi je rekla, brišući suđe, slažući ga, uz polagani zveket kineskog porculana, u kredenc: "Bobby je imao leukemiju."

Odmah sam upamtio riječ.

"Nema lijeka. Posljednje dane, Dick, bio je tako miran, tako mudar u svemu tome."

101

I

Bez suza, i promijenila je moje ime u Dick.

"Sve ima svoj red, Mama", rekao mi je. "Moj je red da umrem sada. Ne bojim se, molim te nemoj biti tužna, nemoj tugovati za mnom, ne bih mogao podnijeti da plačeš."

Suza je kliznula i razgovor je bio završen.

Imao sam sreće, slažem se. Nema veće sigurnosti u životu nego da sigurno letim iza svog brata. On vodi, ja slijedim.

Sada, umjesto mirnog leta i ugodnih zaokreta ispred mene, Bobby je nakrcao svoje motore gorivom do vrha, vinuo se punom brzinom i nestao u sunčevoj svjetlosti.

Srce mi je bilo prestrašeno. Jecao sam ispod pokrivača noću, vičući u jastuk. Molim te Bobby, MOLIM TE! Nemoj me ostaviti samog ovdje! Obećao si da ćeš mi pokazati put! Obećao si! Nemoj otići! Ne znam kako ću živjeti bez mog brata!

Od plakanja nema nikakve koristi, uvidio sam. Osjećaji ne mogu promijeniti činjenice. Činjenice su ono što je važno, i još puno toga trebam naučiti.

Pogledao sam u rječniku 'smrt': formalni navodi očitog.

Pogledao sam u enciklopediji: bez odgovora.

Bobbv je bio tako miran, mislio sam, neuplašen. Izgledalo je gotovo kao daje odlučio čvrstim korakom i otvorenih očiju otići u umiranje, kao da se pripremao za ispit. Kad je došao trenutak, da se vrata otvore, uspravio je ramena i prošao ravno kroz njih, uspravne glave, ne obazirući se.

Dobro si to napravio brate, mislio sam, hvala ti što si mi pokazao put.

Ali, znaš što još, Bobby? Najednom sam se promijenio, najednom sam postao ratoborni gad i neka budem proklet ako umrem prije nego budem znao za što sam živio.

, Dječaka koji je oplakao strah nakon što je ostao bez brata, pustio sam da ode tog dana, ostavio ga tamo samog i nastavio živjeti bez njega.

i

102

Dvadeset četiri

Dickie je uzeo nadgrobnu ploču iz mojih ruku. "Ponovi mi opet", rekao je. "Što znači značenje?" Trepnuo sam očima.

Upravo oslobodivši jedan od najbolnijih trenutaka u mom životu, oslobođen zahvaljujući njemu u još uvijek živom sjećanju na bol, zar se opet pretvorio u hladnog nedostižnog stranca?

Odgovorio je na moju misao. "Zašto ne? To je ono što si napravio."

"Hvala na podršci", rekao sam.

"Znaš svoj odgovor. Što znači značenje!"

Bezvoljno sam se okrenuo, promjena koja vremenom postane nešto obično i rekao mu: "Značenje, meni, je bilo ono / što mijenja našu misao, i samim tim mijenja naše živote."   ¦

"Što za tebe znači Bobbvjeva smrt?" Uglavio je nadgrobnu ploču u onaj isti otpad odakle ju je i iščupao. Činilo se gotovo čim je maknuo ruku. "Kako je to promijenilo tvoj život?"

"Nisam znao do sada. Maknuo sam od sebe i zaboravio."

Pokušao je opet s pločom, i ovaj put, kad je pala, ostavio je da tako leži.

"Što ti to znači?"

Onog trenutka kad je upitao, znao sam. Izvući skriveno sjećanje na svjetlo dana značilo je izvući sigurnosni čep na začepljenoj brani, i trenutak sadašnjosti bio je odnesen buji-' com.

"Bobbvjeva smrt po prvi puta u životu natjerala me da budem ovisan o samom sebi. Pola stoljeća sam vjerovao da , sam bio ovisan o samom sebi, potpuno sam izbrisao vrijeme prije toga. Ali krivo! Kada sam bio ti, Bobby je obećao da će on napraviti sva otkrića, da će on preuzeti sve životne šokove prije nego dođu do mene. Smekšao bi ih, objasnio ih tako da

103

bi moj put bio lagan, kao popločena staza kroz divljinu. Sve što sam trebao učiniti bilo je da slijedim mog brata i sve bi bilo dobro."

Sjedio je tiho na travi, ja sam se vratio natrag iz tog vrerne^ na, kao hrt koji se nestrpljivo sprema na trk. "Tog dana, sve se promijenilo. Kada je Bobbv umro, njegov brat, do tada samo putnik u vagonu, morao se brzo popeti za upravljač i naučiti da bude sam svoj izviđač na granici."

Letio sam iznad svog života punom brzinom, gledajući dolje. "Sve što sam naučio, Dickie, od tog trenutka sve do sada, naučilo me stoje snaga jednog čovjeka da promijeni sudbinu, snaga individualnog izbora. Sve što se dogodilo poslije: f Roy je otišao u vojsku, Tata se udaljio, Mama se okrenula politici, ja sam naučio letjeti na avionima... naučilo me što je vjera u sebe, naučio me da nikada ne očekujem od nekog drugog da mi pokaže put kojim trebam ići ili da me učini sretnim."

Gledao je u daleki horizont. "Mama i Tata ne misle tako." r "Imaš pravo. Oni razmišljaju na potpuno drukčiji način. Mama misionarka, socijalni radnik, savjetnica; Tata propovjednik, kapelan, upravnik Crvenog križa. Oni su propovijedali Živi Za Druge, i Dickie, bili su potpuno u krivu!"

Ukočio se. "Nemoj mi govoriti da Mama nije u pravu", zarežao je. "Možeš reći da je drukčija, Richarde, ali nikada više nemoj reći da nije u pravu!"

Koliko sam volio svoju majku, i kako malo su njene vrijednosti utjecale na mene! Živi za druge, Mama, to je najgori mogući udarac koji možeš zadati onima kojima želiš pomoći. iPovuci njihova kola na vrh planine umjesto njih i završit ćeš ' sa slomljenim srcem. Štitila si me od Bobbvjeve smrti, pošted-jela me mojih osjećaja, i prošlo je pedeset godina prije nego sam se sam suočio s njima. Kako si mogla biti toliko u krivu, i zašto te još uvijek volim?

"Drago mi je što mi nije rekla da Bobbv umire. Ne mogu zamisliti, nisam si u stanju predočiti tko sam mogao postati da me nije poštedjela."

"Misionar?" rekao je.

"Ja misionar? Nemoguće! Najvjerojatnije."

"Da li bi sada mogao biti misionar?" rekao je to kao da se nadao da bi to moglo posmrtno usrećiti moju majku.

Glasno sam se nasmijao. "Svećenik je bio onaj koji je ubio Boga umjesto mene, Dickie! Zar se ne sjećaš?"

"Ne."

Naravno, mislio sam. On je Čuvar Zaboravljenog, a ovoga se sjećam kao danas.

"Nakon što je Bobbv umro", rekao sam, "u mojim jednostavnim dječjim pitanjima-za-preživljavanje koja sam postavljao svećeniku u sebi pritajila se razorna snaga koja bi mogla uništiti Boga-Kojeg-Sam-Poznavao, prvi odbljesci moje vlastite istine."

Dickie nije mogao ni zamisliti da sam se sjetio ičeg značajnog iz svog djetinjstva. "Koji svećenik? Što se dogodilo?"

"Pokazat ću ti što se dogod'lo", rekao sam. "Kad budem stajao ovdje, onda ću biti ja. Kad stojim tamo, onda ću biti svećenik u meni. U redu?"

Smijao se, očekujući oštro hrvanje na vrhu brda.

"Da lije Bog Svemoguć?" pitao sam, mali dječak poznatog odraslog.

Koraknuo sam naprijed i nagnuo se prema dolje da pogledam dječaka koji sam bio. Sada sam bio veseli svećenik, u tamnozelenoj mantiji, s logotipom kompanije na lancu oko vrata. "Naravno! Inače ne bi bio Bog, sine!" "Da li nas Bog voli?"

"Kako možeš sumnjati? Bog nas voli, sve nas!" "Zašto dobri ljudi koje Bog voli budu ubijeni u ratovima i okrutnosti, u besmislenom ubojstvu i glupim nesrećama, zašto pametna nevina djeca pate do smrti bez milosti, zašto je umro moj brat?"

Pažljivo s bojom glasa sada, nježan izraz lica za neznanje. "Neke stvari su izvan saznanja, dijete. Naš Gospodin šalje najveće zlo onima koje najviše voli. Mora biti siguran da ga

104

105

voliš više nego tvoj smrtni brat. Imaj nadu i vjeru u Boga Svemogućega ..."

"JESI LI TI POLUDIO - BLESAVA BUDALO?? MISLIŠ DA SAM DEVETOGODIŠNJI IDIOT? ILI PRIZNAJ DA BOG NIJE NIŠTA VIŠE SVEMOGUĆ OD MENE, DA SMO BESPOMOĆNI PROTIV ZLA ILI PRIZNAJ DA ONO ŠTO BOG ZOVE LJUBAVLJU MI ZOVEMO MRŽNJOM SADISTA NAJGORE...