Postoje naravno mnogi takvi poučci o najraznolikijim stvarima ovoga svijeta. Pun ih je svaki školski sat. Oda-berimo na primjer zemljopisne. Ovdje čujemo: Konstanca leži na Bodenskom jezeru. Jedna studentska pjesmica do-daje: Tko ne vjeruje nek' pođe i pogleda. Slučajno sam bio tamo i mogu potvrditi da lijepi grad odista leži na obali jednog velikog jezera koje svi okolni stanovnici na-zivaju Bodenskim. Sada sam ja savršeno uvjeren u isprav-nost ove zemljopisne tvrdnje. No prisjećam se pritom jednog drugog, veoma čudnovatog doživljaja. Već sam bio zreo čovjek kada sam prvi puta stupio na brežuljak atenske Akropole, među ruševine hrama, s pogledom na plavo more. U moju sreću umiješao se tada osjećaj za-prepaštenja izazvan mišlju: »Dakle to je odista tako kako smo učili u školi!« Kakvu plitku i nemoćnu vjeru u stvar-nu istinu onoga što sam čuo mora da sam tada stekao kad sam se danas mogao toliko zaprepastiti! Ipak, zna-čenje tog doživljaja neću odveć naglasiti; moguće je još i drugo objašnjenje mog čuđenja koje mi tad nije palo napamet, koje je posve subjektivne prirode i u vezi je s osobitošću mjesta na kojem sam se nalazio.
Svi takvi poučci traže dakle da se vjeruje u njihov sadržaj ali taj zahtjev ne ostavljaju bez obrazloženja. Oni se pokazuju kao skraćeni rezultat jednog duljeg procesa mišljenja utemeljenog na promatranju, a zacijelo i na zaključivanju; onome tko ima namjeru da sam prođe kroz taj proces, umjesto da prihvati njegov rezultat, uka-zuju na put. Tamo gdje takav poučak nije samorazum-ljiv, kao u zemljopisnim tvrdnjama, uvijek se još napo-minje otkuda se došlo do znanja koje on prenosi. Uzmi-mo na primjer poučak da Zemlja ima oblik lopte; kao dokazi za tu tvrdnju navode se Foucaultov pokus s nji-halom, izgled horizonta, mogućnost da se zemlja oplovi. Kako je, kao što svi zainteresirani uviđaju, neizvedivo svu školsku djecu poslati da oplove svijet, zadovoljavamo se time da školske pouke uzimamo »zdravo za gotovo«, ali čovjek zna da put osobnom osvjedočenju ostaje otvo-ren.
Pokušajmo isto mjerilo primijeniti na religijske pouč-ke. Postavimo li pitanje na čemu se temelji njihov za-htjev da se u njih vjeruje, dobit ćemo tri odgovora koji se začuđujuće loše slažu. Prvo, oni zaslužuju da se u njih vjeruje zato što su već naši pradjedovi vjerovali u njih; drugo, posjedujemo dokaze koji nam predajom dolaze upravo iz tih davnina i treće, općenito je zabranjeno po-kretati pitanje o postojanju takvih dokaza. Taj pothvat ranije se kažnjavao najoštrijim kaznama i još danas dru-štvo nerado gleda na pokušaje da se oni obnove.
Ta treća točka mora pobuditi u nama najsnažniju sum-nju. Jedna takva zabrana ipak može imati samo jednu motivaciju, naime tu da društvo veoma dobro zna za ne-sigurnost zahtjeva koji podiže za svoje religijske poučke. Da je drukčije, ono bi zacijelo svakome tko se sam hoće osvjedočiti u njihovu istinitost spremno stavilo na raspo-laganje građu potrebnu za to. Stoga ćemo se, praćeni ne-povjerenjem koje se teško dade umiriti, prihvatiti provje-re ostalih dvaju argumenata. Trebali bismo dakle vjerovati zato što su i naši pradjedovi vjerovali. Ali ti naši preci bili su daleko veće neznalice nego mi i vjerovali su u stvari koje mi danas nikako ne možemo prihvatiti. Po-stoji mogućnost da su i religijska učenja bila takve vrste. Dokazi koji su nam ostavljeni nalaze se u spisima koji sami nose sva obilježja nepouzdanosti. Puni su protuslov-lja, prerađivani, patvoreni; tamo gdje govore o činjenič-nim dokazima sami ostaju bez potvrde. Ne pomaže mno-go ni tvrdnja da njihov tekst ili čak sam njihov sadržaj potječu od božje objave jer je već sama ta tvrdnja dio onih učenja čiju bi vjerodostojnost trebalo na njima istra-žiti, a ipak nema takvog stava koji sam sebe može doka-zati.
Dolazimo tako do neobičnog rezultata da upravo one objave našeg kulturnog posjeda koje bi mogle imati naj-veće značenje za nas, kojima je dodijeljen zadatak da nam razjasne zagonetke svijeta i izmire nas s patnjama ži-vota, da su dakle upravo one najslabije potvrđene. Jednu za nas tako ravnodušnu činjenicu da kitovi primjerice rađaju svoje mlade umjesto da polažu jaja teško da bismo mogli prihvatiti kada se ona ne bi bolje dala dokazati.
To stanje stvari po sebi je jedan veoma čudan psiho-loški problem. Nitko također ne bi mogao vjerovati da napomenute primjedbe o nedokazivosti religijskih uče-nja sadrže nešto novo. Taj nedostatak dokaza osjeća se u svakom vremenu, a zacijelo i u naših prapredaka koji su nam ostavili takvo nasljeđe. Vjerojatno su mnogi od njih pothranjivali istu dvojbu no ležao je na njima pre-težak pritisak da bi se odvažili izraziti je. Otada su ne-brojeno mnogo ljudi mučile iste sumnje koje su oni svoje-voljno potiskivali jer su vjeru osjećali kao svoju dužnost, mnogi blistavi umovi doživjeli su u tom sukobu neuspjeh a mnogi su karakteri pretrpjeli štetu kompromisima u kojima su tražili izlaza.
Ako svi dokazi koji se navode za vjerodostojnost reli-gijskih poučaka potječu iz prošlosti, onda je razumljivo da se okrenemo sadašnjosti koja se bolje dade prosuditi i pogledamo ne pruža li nam ona takve dokaze. Ako bi uspjelo da se samo s jednog jedinog dijela religijskog si-stema takve vrste skine sumnja, cjelina bi time izvan-redno zadobila na vjerojatnosti. Ovdje nastupa djelatnost spiritista koji su uvjereni u besmrtnost individualne duše i žele nam taj stav religijskog učenja nedvojbeno demon-strirati. Na žalost, ne uspijeva im poreći da su pojave i očitovanja njihovih duhova samo proizvodi njihove vla-stite duševne djelatnosti. Oni su razgovarali s duhovima najvećih ljudi, najistaknutijih mislilaca ali sve izjave i poruke koje su od njih dobili bile su tako budalaste, tako neutješno ništavne da se tu ništa drugo vjerodostojno ne može naći osim sposobnosti duhova da se prilagode krugu ljudi koji ih zazivlje.
Moramo se sada prisjetiti dvaju pokušaja koji ostavlja-ju dojam grčevitog truda da se izbjegne problem. Jedan, nasilne prirode, star je, dok je drugi suptilan i moderan. Prvi je »Credo quia absurdum« crkvenoga oca. Ta tvrdnja bi nam htjela kazati da su religijska učenja izmakla za-htjevima uma, da ona stoje iznad uma. Njihova istina mora se osjetiti iznutra i nije potrebno da se pOjmi. Ali taj Credo zanimljiv je samo kao vlastito uvjerenje dok kao zapovijed ne obavezuje. Moram li vjerovati u svaku apsurdnost? Ako ne, zašto baš u tu? Nema nikakve in-stancije iznad uma. Ako istina religijskog učenja ovisi o jednom unutrašnjem doživljaju koji posvjedočuje tu istinu, što ćemo s tolikim ljudima koji jedan takav rije-dak doživljaj nemaju? Od svih se ljudi može zahtijevati da primijene dar uma koji posjeduju, ali se obaveza koja za sve treba da važi ne može podizati na motivu koji po-stoji u malo njih. Ako je netko iz jednog ekstatičnog sta-nja, pa bio i najdublje obuzet njime, zadobio nepoko-lebljivo uvjerenje u stvarnu istinu religijskih učenja, što to ima da znači nekom drugom?
Drugi pokušaj je onaj filozofije »kao da«. On tumači da u našoj misaonoj djelatnosti postoji obilje pretpostav-ki čiju neosnovanost, pa čak i apsurdnost u potpunosti uviđamo. One su nazvane fikcijama, ali na temelju razno-vrsnih praktičkih motiva morali bismo se ponašati tako »kao da« u te fikcije vjerujemo. To bi važilo i za religij-ska učenja zbog njihove neusporedive važnosti za održanje ljudskog društva.1 Ova argumentacija nije daleko od one »Credo quia absurdum«. Jedan takav zahtjev kao što je »kao da« može, međutim, postaviti samo jedan filozof. Čovjek na čije mišljenje nisu utjecala umijeća filozofije nikada ga neće moći prihvatiti, za njega je s priznanjem apsurdnosti, onoga što se protivi umu, sve riješeno. Nje-ga se ne može privoljeti na to da se u pitanju svojih naj-važnijih interesa odrekne onih sigurnosti koje inače za-htijeva u svim svojim običnim djelatnostima. Prisjećam se jednog svog djeteta koje se još zarana isticalo naroči-tim smislom za stvarnost. Jednom kada se djeci pričala bajka koju su pobožno slušala, on je prišao i upitao: Da li je to istinita priča? Nakon odrečnog odgovora povukao se s potcjenjivačkim izrazom na licu. Može se očekivati da će se ljudi prema religijskim bajkama početi uskoro ponašati slično, usprkos zagovaranju filozofije »kao da«.
Ali oni se za sada ponašaju posve drukčije i u prošlim vremenima religijske su predodžbe, usprkos neporecivom nedostatku dokaza, vršile najsnažniji utjecaj na čovje-čanstvo. To je jedan novi psihološki problem. Moramo se zapitati u čemu se sastoji unutrašnja snaga tih učenja, kojoj okolnosti zahvaljuju svoju djelotvornost, neovisnu o umskom priznanju.
Nema komentara:
Objavi komentar