Psiho 10 dio

pustolovine, ključ za sve ono u što sam počeo vjerovati, trenutke koje sam morao dotaknuti jednom kao odrastao čovjek.

Nije mogao samo tako otići!

Čvrsto sam stisnuo zatvorene oči, prisiljavao sam se na opuštanje, prizivajući njegov lik u mislima, jasno i sjajno i utonuo u njega.

Trenutak kasnije stajao sam na brežuljku gdje je šuma graničila s livadom, spiralna galaksija sićušnih srebrnih cvijetova što su sjali uokolo. Dolje ispod mene sjedne strane ležao je ocean taman gotovo kao nebo, dok se blještava svjetlucava rijeka kretala prema njemu. S druge strane, sve dokle mi je pogled sezao, protezala se široka prostrana ravnica sve do ruba horizonta gdje su stajala prastara brda i doline. Napušten i miran, Raj je ponovo posjećen.

Znao sam, s vrha brežuljka, da se sve promijenilo, a opet je bilo tako nemoguće poznato. Gdje li sam već vidio ovo mjesto? On mora da je negdje u blizini.

Našao sam ga visoko na stjenovitom grebenu, isti dječak, nepromijenjen, kako baca jedrilicu. Kao daju je bacao u zrak s malim pilotom u kabini, koso se nagnula preko zelenila, pronašla uzlaznu struju na rubu obronka, snažno uletjela u nju i popela se.

Prizor koji zaustavlja dah. Kako mu je to uspjelo? Nisam čekao da vidim.

"Ti se sjećaš mog djetinjstva!" rekao sam, bez pozdrava. "Svih događaja! Jesam li u pravu?"

"Naravno da se sjećam", rekao je. "Samo zato što si ga ti zatvorio ne znači da je izgubljeno."

"Ti se sjećaš rođenja!"

Cijelo vrijeme, mislio sam, on je imao odgovore. Dickie zna što mijenja naše spokojne duhove iz živućeg svjetla u Nika-da-To-Nisam-Tražio dječje vrištanje u mraku. Veza koju nikada nisam pronašao i koju nisam mogao ni zamisliti.

"Trebam to sjećanje", rekao sam.

Nazreo se tračak poruge u njegovom osmjehu. "Mislio sam da nikada nećeš zatražiti."

199

t

Kopao je po džepu košulje i iznio na svjetlo dana malu veličanstvenu kristalnu kupolu koja se pretvorila u blijedi jantar, ne veću od onih sitnih kiselih voćnih bombona.

"Stvorena da traje zauvijek", rekao je. "Ništa osim tvoje želje za saznanjem ne može je otvoriti." Dao mi ju je. "Pažljivo, jer će se slomiti kad je dotakneš. Jesi li siguran da je to ono što hoćeš?"

Uzeo sam je iz njegove ruke. Lakša od ljuske jajeta, ta mala stvar. Zašto ne, to nježno, mirom ispunjeno lebđenje mog prvog dana na zemlji je tajna skrivena u ružinoj latici. Tako je osjetljiva!

Nikada brže nisam protrljao nježnu površinu vrhovima prstiju i ona se rasprsnula u mojoj ruci, vraćajući me u vrijeme jedan sat prije mog rođenja.

Nikada više. Moć koju sam naučio, takva je da se ni jedan neprijatelj ne može mjeriti s njome. Život u svemirskom vremenu, to je Grad Treptaja? Tako sam pametan u toj igri, tako sam do krajnosti neranjiv od bilo kojeg oružja, tako potpuno siguran u znanje, da ću odlebdjeti smijući se kroz krug zmajeva koji su me toliko puta prije bacili u prašinu. Odmoren, ponovo na nogama, naoružan neuzdrmanim razumijevanjem realnosti umjesto starih vjerovanja u fikcije, što bi me uopće moglo sada ogrepsti?

Neustrašivo nije prava riječ ... ovo će biti ZABAVNO!

Posljednji životni vijek, posljednji susret u igri, da se dokaže da pobjeda ne mora uvijek biti teška, da pokažem da sam zauvijek naučio onu laganu gracioznost saznanja od koje je svaki stvarni trijumf izgrađen.

Sjeti se tko si, kauboju, nikada nemoj vjerovati u ono što vidiš oko sebe, i onda ćeš to napraviti Malim! Prstom!

I tako naoružan, ne obazirući se na zmajeve, prekoračio sam granicu, i sve je postalo crno.

Četrdeset jedan

Tada, sjetio sam se, to je bila odlična ideja. Pustolovina! Romantika! Sjedinjen opet sa starim prijateljima, požurujući samog sebe u posljednju bitku s mojim nasumce izabranim velikim vatrenim neprijateljima. Ovaj put ću ih srediti, biti će manji od makovog zrna! Najgori mogući završetak: nekoliko ogrebotina da zaboravim na trenutak tko sam, da trepnem na njihovo Izgleda Kao Takvo.

Gotovo nemoguće, te ogrebotine. Sjetio sam se! Nikada više starih užasa kao kada sam izgubio to znanje, borio se cijeli jedan životni vijek protiv utvara, bacio samoga sebe u prašinu, pitajući se u posljednjem trenutku zašto sam ikada bio rođen.

200

Kakav čudan osjećaj, biti rođen.

Satima prije bio sam siguran, sretno ploveći, svi sustavi bili su topli i dobri, a sada je kontrolna soba moje svijesti u nuklearnom usijanju bila u stanju opasnosti. Stotinu kao strah jasnih smrtno crvenih upozorenja je svijetlilo: diši sada ili umri; jedi sada ili umri; padovi ubijaju; vatra ubija; neprijatelji u mraku; psi izgledaju neukrotivo, jedu malu djecu.

Nikada nisam vidio toliko jasnih upozorenja kako urlaju i sada sam potpuno otkriven i BES-PO-MO-ĆAN, trebalo bi to reći nemoćanine mogu čak ni kroz jecaj izgovoriti riječ "Pomoći"

Jedna osoba je blizu. Mama, mrzim biti egocentričan ali rado bih da ostaneš uz mene dok ne provjerim sve opasnosti,

201

dok se ne naoružam i navučem oklop, dok ne budem imao trideset godina, molim te, i ako možeš reci, usput, što radim ja ovdje? Čini se da sam zaboravio ... jesam li ja izabrao ovaj život za sebe ili ti, i da li bi mi htjela reći zbog kojeg suludog razloga?

Ona je imala odgovore, ali moja pitanja izašla su kao plač, i tamo - tamo jedan mali nije nekakva pomoć kada znam da vjetar hladi kada je vani deset stupnjeva ispod nule a ja se već počinjem tresti na dvadeset iznad. Jedini izbor bio je zatvoriti oči, isključiti sustave i spavati.

A spavanje me vratilo natrag na divne mekane smaragdno-jantarne obronke brežuljaka, skočim i padnem, samo plutam, u blještavilu maslačaka koji lebde u zraku. Spavanje je povratak kući, povratak pameti u jeziku bez riječi, učitelji i učenici isti jedni drugima, razlog i svijest svemu.

NE BI VJEROVALI! rekao sam im. Sljedeći put kada ovo kažem i ako zvuči kao zabava, drugi život u svemirskom vremenu, hoćete li me uhvatiti u mrežu? Zar niste vidjeli da sam bio LUD? Udare te svim svojim ograničenjima odjednom, one sekunde kada dotakneš Zemlju... svemirska-ograni-čenja vremenska-ograničenja: Odvojen sam i različit od svih, uhvaćen u Kalup-Za-Tortu za malo SIĆUŠNO biće, nespretna minijaturna naglavce postavljena luđačka košulja tijela umanjenog svim drugim poznatim objektom ne mogu povezati misao ne mogu se vratiti kući ne mogu čak ni letjeti i gravitacija je ogromna, teži sam od slona u betonu, krhkiji sam od leptira s krilima od čipke, sve i svugdje je led i čelik osim Mame i plahte, granice kao noževi u mom grlu, pravila koja ne mogu pogoditi, zavjesa je dignuta u kazalištu u kojem sam morao sam napisati riječi za vlastitu ulogu, riječima koje ne znam i umom koji uglavnom zbrkano pokušava natjerati usta da progovore a ne mogu čak reći da hoću van odavde.

Svemirsko vrijeme je dovoljno ludo u teoriji... u stvarnosti je ludilo izobličeno, minuta za odrasle predstavlja dane za

202

mene, kling-kling-kling: svemiri se raspadaju svake sekunde i nitko to ne primjećuje, milijun izbora ne daje predaha a na kraju se ispostavi da postoji samo jedan, sve stavljeno u krevet u nepromjenjivoj prošlosti koju je donijela budućnost koju svi znaju.

Ovo je igra, zar nije? Bio sam upozoren na nestvarno, ali ovo je nestvarno s osvetom, ovo je nemoguć izazov: promijeni ovaj trostruki-udarac-protiv-mene djeteta u nekoga tko će u najboljem slučaju jedva početi odražavati ono što ja jesam a u najgorem postati grančica-nošena-riječnim-brzacem koja nikada neće doći do kopna odnesena preko padina gunđajući o čemu se tu radi, tko se može sjetiti okružen tom bukom?

Bio sam lud što sam to izabrao, ali bih isto mogao i pustiti da ode, a najgora stvar koja se može dogoditi je da me uz malo sreće pojede pas i spasit ću se ovih vrata u podu što vode u svemir i opet ću biti kod kuće.

Buđenje, toga se čak nisam ni sjećao.

Bio sam promatrač, upravo maknut iz svijeta duhova -oni koje sam promatrao mogli su promatrati mene. Slatki mali, rekli su mojoj majci, dubokoumno zahvalni što nikada više neće biti mali kao ja. On je tako sretan! Pogledaj te širom otvorene oči... nevine, sretne, sigurne.

Pogrešno. Pogrešno. Pogrešno.

Vodio sam najtežu bitku svog života, tih prvih sati, i gubeći ih, red za redom rušile su se pločice domina.

"Ja jesam", rekao sam svijetu. "Ja sam nikada rođen, nikada umrli individualni odraz vječitog života, odabirem svemirsko vrijeme za svoje školsko dvorište i igralište. Dođite ovamo samo ako želite, da opet budete sa starim prijateljima, da opet izazovete drage stare neprijatelje ..."

Kao da su bili udareni željeznom čizmom u glavu, takvi su bili moji neprijatelji. Nisu upotrebljavali riječi, nisu im trebale.

203

Bol! Dobrodošli u svemirsko vrijeme. Zemlju Bez Drugih Izbora. Ono što vidite je upravo ono što je, narode. Trenutno je malo zamućeno, ali što jasnije vidite, tim gore postaje. Tu je hladnoća, tu je glad, tu je žeđ, tu je tvoje tijelo koje predstavlja sve od tebe što je prisutno ovdje. Sada nema beskrajnog života. Sve što stoji između tebe i iznenadne smrti su dva puka smrtnika koje sam jedva upoznao, dva smrtnika ne baš sigurna da žele biti tvoji roditelji.

"Sjećam se života prije nego sam došao! Tada nisam trebao jesti ili disati, nisam trebao tijelo da bih živio i živio sam! Izabrao sam svoje roditelje i oni su izabrali mene! Ja sam izabrao ovo vrijeme! Sjećam se ..."

Sjećaš se snova! Bljeskanja u tvom praznom dječjem mozgu. Pokaži nam taj život, pokaži nam put. Ne možeš? Pokušaj jače! Zaboravio si gdje je? Tako brzo?

Probaj ovo, dijete ... zadrži dah tri minute, prođi kroz led u pet, spavaj u snijegu deset, ostavi svoju majku na jedan dan. Probaj to, i onda nam dođi ispričati o Vječitom Životu!  " Zamagljeni tek rođeni um se uskomešao, gubeći po jednu bitku svaku minutu. Nema vremena za razmišljanje, fizički i svijet posjeduje vrijeme. Svijet se bori na vlastitom terenu, r ništa nije istinito osim onoga što vidi svojim očima i dotiče vlastitim prstima. Ni jedan dokaz se ne priznaje osim materijalnog dokaza, sve drugo je vrijedno prezira.

Bio sam izbačen iz ravnoteže, natrag uza zid. Djeca ne znaju koji kraj mača trebaju držati. Nadjačan sam i biti ću izrezan na komadiće od najgluplje od najpodlijih vojski, dječje igre, izrezi malog buntovnika prije nego nauči gledati.

Ovaj svijet je kremen i kamen, previše boli. Ja sam nit i krv koja se čvrsto drži, a moja mama pojma nema da se borim za život.

"Sve je u redu, maleni, nemoj plakati. Sve je u redu ..."

Mama! plakao sam bez riječi. Pomozi mi!

Nisu svi razgovori riječi, i ponekad majke kažu više nego što znaju kada djeca plaču.

Pogladila me po glavi. "Maleni moj. Zmajevi su te nadvladali, ali oni lažu. Ti možeš izabrati. Dvije mogućnosti. Jedna: Reci im da blefiraju, ne slušaj njihova ograničenja, dijete. Zatvori oči, izdigni svoj duh, sjeti se tko si, izvan prostora, izvan vremena, nikad rođen, nikad umro ..."

Opustio sam se, i prepustio.

"... i materijalni svijet podignuti će stisnutu šaku u pobjedi - Mrtav! Sve oči zaklet će se da tvoje sićušno tijelo ne diše, svi prsti složit će se da nema pulsa, potpisati će svitak papira na kojem će tvoju pobjedu nazvati smrt."

Držala me prislonjenog uz svoje lice. "Druga mogućnost: Pobjedi tako da izgubiš. Prije nego što se slome tvoji vanjski zidovi, a slomiti se moraju ako ćeš ostati, izgradi unutarnje mjesto gdje ćeš sačuvati svoju istinu. Sačuvaj to da si vječiti život, koji odabire vlastito mjesto za igranje; sačuvaj to što znaš da tvoj svijet postoji s tvojom suglasnošću i za tvoje vlastite dobre razloge; sačuvaj to što je tvoj razlog i zadatak da daš ljubav na svoj vlastiti zaigrani način, u trenucima za koje ćeš ti odlučiti da će biti najdramatičniji. Zmajevi su ti prijatelji]"

Slušao sam svoju majku sjećajući se, prizmu njene životne linije koja je isti trenutak povezala sunčanu svjetlost iz koje sam došao i ovaj svijet lukavštine i varke i napada prije svitanja.

Gledala je u moje oči koje su postajale velike kao tanjuri i koje su zapanjeno zurile u njene. "Istina se čvrsto drži?" pitala je, njezin šapat je bio tajna između nas dvoje. "Istoči kristal, sada, oko središta svog bića, dublje i jače od prostora i vremena, stavi štit koji ništa neće moći slomiti..."

Ali mama, trepnuo sam, slušajući, gubeći. Čak i ti si prostor i vrijeme. Ti si tu a ne tamo. Ti si sada sa mnom i jedan dan ćeš umrijeti...

"To je istina", mrmljala je. "Slušaj svoje zmajeve. Ja sam uhvaćena u svemirsko vrijeme jednako kao i ti. Ja ću umrijeti, i tvoja braća, i tvoj otac, isto. I biti ćeš sam. Pusti. Predaj se.

204

205

I'.....

Pusti da padnu zidovi, pusti ih da se sruše, da stijene postanu pijesak. Pusti svijet da poteče kroz tebe, preko tebe, nauči njegove laži, plivaj u njima, nemoj pružati otpor. Ali duboko' u sebi, sjeti se što si sačuvao na sigurnom, ijedan dan za dvadeset godina, maleni moj, za šezdeset godina, takni svoju istinu i nasmij se ..."

Vjerovao sam joj i pustio se, predao se zmajevima danima nakon što sam bio rođen, promatrao zidove kako se ruše i pretvaraju u gustu pjenu prije nego što je naišao tužni planinski val: nema izbora, nema pitanja, život je jadan kratak nepošten ne postoje svrhe mi nismo žutokljunci čija neizvjesnost visoko lebdi mi smo leminzi, ti mali glodavd koji bezglavo jure preko ruba litice vlastitih mogućnosti bez ikakvog razloga. Dobro došao na zemlju, glupane.

"Hej", rekao sam. "Ovdje je super!"

 Ovo je bolje, moji zmajevi su fućkali, savijajući se bliže oko mene. Život je toliko lakši kada se ne opireš. Nemaš ništa za sjećanje, sve je za učenje.

Tvoje oči su zatvorene za nas - otvori oči, sada.

Tvoje tijelo je opušteno - napni tijelo, sada.

Um ti je tako širok - suzi ga, sada.

Tvoj duh je tako siguran - odreci se duha, sada.

Govorili su jedan za drugim, izmjenjujući se, bez prestanka.

Ti si u dubokom, glasom izbrazdanom snu. Svaka riječ koju izgovorimo šalje te dublje i dublje u buku, nemirno buđenje. Nemoj se čuditi, nemoj ispitivati.

Imaš nešto na umu. Reci, i kada kažeš, potonut ćeš dublje i dublje...

"Hvala ti", rekao sam. "Toliko za naučiti!"

Dobro. Da. Smrtnici vole učiti, i naš poklon tebi je to što ćeš uvijek voljeti učiti. Nauči ovo:

206

Privid je stvarnost. Ono što vidiš je ono što je stvarno. Ono što dotakneš je stvarno. Ono što čuješ i okušaš i pomirišcš je stvarno. Ono što misliš nije stvarno, ono čemu se nadaš ne postoji. Test Broj Jedan: Sto je stvarnost?

"Privid je stvarnost", rekao sam.

Dobro. Odličan učenik. Duboko, spavaj. Toliko toga za naučiti.

Stvarnost se mijenja s vremenom

Atomi formiraju život, upravljaju životom, kraj života.

Sudbina je slučajnost.

Neki ljudi su sretni, neki nisu.

Živjeti znači pobijediti, dobiti, postati netko; umrijeti znači izgubiti, nestati, postati nitko.

Test Broj Dva, malo teži ovaj put: Sto mijenja stvarnost?

"Vrijeme", rekao sam. "I prostor."

Vrijeme je odgovor. Zašto kažeš prostor?

"Zato što je stvarnost drukčija na drugim mjestima^

Dobro! "Vrijeme" je odgovor, ali prostor je istina, isto tako. Već razumiješ! Razmišljaš kreativno. Razumiješ li kreativnost?

"Da. Ništa ne postoji dok nije materijalno stvoreno, u prostoru i vremenu. Prije nego je stvoreno je nestvarno. Nakon stoje uništeno postaje nestvarno. Sve je stvoreno i sve je uništeno. Sve je pitanje vremena."

Što se nalazi izvan prostora?

"Ništa."

Što postoji nakon vremena?

"Ništa."

Tvoja majka će te naučiti hodati. Zašto ćeš uvijek prolaziti kroz vrata i nikada kroz zidove?

"Zidovi su ograničenja. Nitko ne hoda kroz zidove zato što su čvrsti, i ne mogu proći kroz čvrsto ako ga ne uništim. Mama i Tata ne hodaju kroz zidove, a oni su veliki i moćni. Nitko nije moćniji od ograničenja prostora i vremena, a najmanje ja."

207

Dobro. Sve ima svoja ograničenja. Postoje ograničenja izvora. Postoje ograničenja hrane, zraka, vode, zaklona, ideja. Što više koristiš, to manje ostaje drugima. Drugi su stariji i jači i mudriji od tebe, oni su bili prvi, oni imaju prednost. I zato se sjeti:

Djeca se ne trebaju prečesto viđati, i ako se viđaju onda se ne smiju javljati. Djeca nikada ne smiju dosađivati odraslima.

Djeca ne razmišljaju, ili ako razmišljaju, njihovo razmišljanje je nespretni zakržljali promašaj kojeg njihov mozak pretvara u prazninu. Dijete ne može zamisliti ništa novo ili različito ili značajno.

Ostani na svom mjestu. Uvijek vodi računa. Što će reći ljudi? Nemoj nikoga uznemiravati jer si lomljiv kao i paukova mreža tako da te prve godine života čak i slabić može ubiti golim rukama.

Snaga je moć.

Ljutnja je jedino upozorenje koje ćeš ikada dobiti.

Strah nije obrana.

Test: Koji je jedini svijet koji je ikada bio ili će ikada biti?

"Svijet koji vidim vlastitim očima."

Odakle si?

"Dolazim od nikuda, idem nikamo. Tamo ne postoji svrha."

Dobro! Porijeklo je sreća. Tijelo je stroj; ugljik, vodik, kisik, radi na organsko gorivo. Tijelo kontrolira um, umje besciljna električna aktivnost kroz mozak.

Postoji jedna fizička stvarnost, ona ne zahtijeva tvoju suglasnost za svoje postojanje, i potpuno je odvojena od tvog uma ili od tvog života. Tako ti nemaš nikakav utjecaj na stvarnost ili materijalni svijet. Ne postoji tako nešto kao nematerijalni svijet.

Odbaci ove ideje i umrijet ćeš. Pitanja?

"Nauči me još više."

Svijet je imao manje problema prije no što si došao i ne treba ih još više. Nikoga nije briga tko si ili što misliš. Svaka važna ideja već je smišljena, svaka važna knjiga već je napisana, svaka lijepa slika naslikana, svako otkriće otkriveno, svaka pjesma otpjevana, film produciran, razgovor završen. Svaki važan život već je bio odživljen. Ti nisi važan i nikada nećeš biti.

Test: Koga je briga za tebe?

"Ja brinem za sebe!"

Pogrešno. Opet: Koga je briga za tebe?

"Nikoga nije briga za mene, i to je sebična zamisao da brinem za sebe. Postoje milijarde živih na ovoj planeti, ja sam došao bez poziva, drugi će mi dozvoliti da ostanem ako sam tih i poslušan i ako ne jedem puno. Ali najvažnije je da sam tih."

Ispravno. Svatko je odvojen od svih drugih. Sve znanje putuje u riječima i brojevima. Ne znaš ništa dok te netko ne nauči. Svatko tko je stariji ujedno je i pametniji od tebe. Svatko tko je veći ujedno je i moćniji.

Vrijednost dolazi u obliku loš-lošiji-najlošiji, dobar-bolji-najbolji. Postoji Ispravno i Pogrešno, postoji Dobro i Zlo. Dobro i Ispravno zaslužuju da žive, Zlo i Pogrešno zaslužuju smrt.

Ti ne živiš za sebe, živiš zato da bi ugađao drugima, da bi pomagao drugima.

Postoji puno nacija i jezika na svijetu. Ti si rođen u najboljoj naciji, njen jezik je najbolji jezik, njen politički sustav je najbolji sustav, njena vojska je najbolja vojska. Slušaj naredbe koje ti da tvoja zemlja, s bilo kojeg nivoa autoriteta, bori se i umri za svoju naciju, da bi ona ostala Broj Jedan.

Dobri dečki pobjeđuju, loši dečki gube.

"Ali svi umiru, čak i dobri ljudi gube, na kraju?"

Ako dobri ljudi umiru, onda idu u raj i onda su sretni.

"Ali raj ne može biti viđen očima, a ništa nije stvarno što se ne može vidjeti. Ti si rekao!"

208

209

Raj je laž, da bi se sakrilo da je umiranje gubitak. Vjeruj u laž.

Pravda je kada loš čovjek umre, tragedija je kada dobar čovjek umre, smrt je kraj života.

Sve nema odgovor. Svemir je nepoznat. Ništa što je važno nema smisla.

"Kako sve to može biti istina?"

Sve to jest istina. To je stvarnost.

"Naravno."

Niti deset sati na planeti, a već sam bio razoružan, rješenje za koje sam platio s tisuću života ležalo je zakopano ispod duboke olovne mase sigurnosti prihvaćanja onoga što svi znaju - život je slučajnost koja se događa prije nego izmaknemo i umremo.

Daleko ispod svjesne misli: Ono što svijet ne treba je još jedna budala. Zašto tako očajnički želim opet biti Joe Bubble-head, što uopće mogu dobiti od beskonačnog, hipnotičkog ono-što-vidiš uvjerenja, od neučenja svega stoje istina? Ras-tem kao i svako drugo dijete na ovoj planeti, gutam sve ono što svijet sugerira, i uskoro će biti prekasno za sjećanje. Da li se sjećam sada? Zašto sam uopće došao ovamo?

Bitka je završena. Dijete spava.

"O

210

Četrdeset dva

no što si znao prije rođenja nije izgubljeno." Glas mu je bio nježan kao povjetarac na vrhu brežuljka. "To kriješ samo do onda dok ne prođeš na ispitima, dok ne dođe vrijeme da se sjetiš. Ali, ako hoćeš, naći ćeš nekakav čudan smiješni način da to opet pronađeš."

Sjeo sam blizu njega na stijenu, brada mije bila na koljenima, pokušavajući pročitati promjenu u njemu.

Gledao sam Dickiejeve oči, i onda, gotovo čitavu minutu, bez riječi sam razmišljao kako to da sam znao tako puno kada sam bio on. Bio sam bistro dijete, nema dvojbe, ali imao sam puno toga za naučiti, nisam bio tako bistar.

I onda sam konačno došao do puževog zaključka, napokon.

Dickie me isto tako gledao, uzvratio je pogledom na moje zurenje bez treptaja, čitao mi je misli i najednom se, sasvim polako, u kutu usana nazreo najmanji osmjeh.

"Čekaj da pogodim", rekao sam mu. "Znao si cijelo vrijeme? Htio si da se sjetim svega što sam znao, ne zbog tebe nego zbog sebe. Sve ove mjesece, svaki trenutak s tobom, bio je test."

Nije niti potvrdio a niti zanijekao.

"Pye?"

Nakon nekog vremena kimnuo je jednom, jedva mičući glavom.

"Donald Shimoda?"

Još jednom, jedva zamjetno.

"Galeb Jonathan."

Jedva primjetan osmjeh je ostao, dok su mu oči bile bezizražajno prikovane na mojima.

Najednom u glavi mi se stvorila užasna misao, ali nisam se mogao uzdržati a da ne pitam. "Dickie, da ti nisi kojim slučajem i Shepherd, također, nisi li ti napisao onu knjigu za

211

mene da je potpišem, da je dobar plan zdravstvenog osiguranja isto što i novac u banci?"

Osmjeh mu je postajao veći.

Uhvatio sam se rukama za kosu, ne znajući da li da se smijem ili da plačem. "Dijete, za Boga miloga! Kako si mogao? To je prijevara!"

Uživao je u prizoru, ta duša iza maske djeteta koje sam bio. "Kako može život prevariti nekoga tko ima moćne alate"? rekao je. "Kako život može dati neprecizne odgovore nekome tko je prošao testiranje? Stvar je u tome da se treba sjetitil"

Trebao sam znati, mislio sam. Kada ću naučiti očekivati da će se dogoditi ono što ne mogu zamisliti?

"Ako si htio saznati što ja mislim da znam", rekao sam, "da li ti je ikada palo na pamet da si mogao jednostavno pitati?"

Podrugnuo mi se svojim osmjehom. "I ispuniti tvoju pristupnicu koja garantira da sam bezopasan u tri kopije, slušati te kako cenzuriraš svoje znanje tako da te ne bi krivo razumjeli i zabili se brzinom od sto pedeset kilometara na sat u zid? Ne treba nam tvoj oprez, Richarde, mi hoćemo tvoju istinu! Mi nećemo..."

"ZAŠTO? Ja nisam galeb brži-od-vjetra, nisam Spasilac svijeta, nisam multidimenzionalno živo-biće iz alternativne budućnosti koje zna sve odgovore na svako ikada postavljeno pitanje! Zašto brineš o meni?"

"U čemu je tajna, Richarde? Nisi nekakav otpadnik na izgubljenoj planeti-otoku. Misliš da nemaš sreću sresti svoje druge živote, učiti s njima? Mi\ Ti si mi\"

Zastao je tražeći riječi koje bih mogao razumjeti. "Ti si odabrao nas za svoje učitelje? Mi smo odabrali tebe, isto tako. Tebi je stalo do toga što ćeš naučiti? I nama, jednako. Ti misliš da smo u tvom životu zato što nas voliš? Zar ne možeš razumjeti? I mi volimo tebe, isto!"

Upro sam se rukama o stijenu, držeći se. Zašto bi bilo tako teško znati, da oni koje volimo, isto tako vole i nas?

212

"Nikada nisi otišao, zar ne?" rekao sam napokon. "Promijenio si lice, ponekad bi postajao nevidljiv, ali cijelo vrijeme bio si tu. U najgore vrijeme, isto tako, razvod i bankrot i promašaj i smrt?"

"Naročito u najgore vrijeme."

Kako sam mogao biti tako slijep? Kroz najgore dane mog života uvijek je bio pokraj mene kao tiho osiguranje: Postoji razlog zbog kojega si odabrao ovo što se događa oko tebe. Drži se, Richarde, živi svoj način najbolje što znaš, izačas ćeš shvatiti zašto. Tko se usuđuje reći tako nešto, tko se usuđuje podsjetiti nas ako ne naš vlastiti učitelj u nama, neometan onim što se čini kao da je?

Nakon toliko mjeseci u kojima me testirao pitanjima, Dickieju nije ostalo ništa što bi mogao pitati. Moj ispit završio je u tišini, posljednja veza:

"Dickie", rekao sam, "ti si taj, zar ne? Ti si kapetan mog skrivenog unutarnjeg svemirskog broda, koji čeka da me odvede kući?"

Bio je to najbljeđi od svih osmjeha. "Pogrešno", prošaputao je. "Ti si kapetan."

-kraj -

213

Epilog

Posada koju imamo na našem unutrašnjem brodu su naši navigatori i topnici i štitonoše i savjetnici, i oni će ostati naši prijatelji do kraja života. Upoznajemo ih u trenutku kada smo spremni ili imamo potrebu ili smo radoznali, da dotaknemo trenutak kada se usuđujemo zamisliti njihovo postojanje i zamoliti za pomoć.

Sumnjam da je ovo posljednji put što ću vidjeti Galeba Jonathana ili Donalda Shimodu ili Pyea ili Shepherda, premda nemam pojma u kom pravcu ih vodi sljedeći ispit, pola minute ili stotinu stoljeća od ovog trenutka, i neću pitati.

Siguran sam da ovo nije posljednji put što vidim Dickieja. Ovog trenutka on gleda van kroz moje oči, promatra svoju prošlost i svoju budućnost kako treperi u riječima ispisanim na ekranu prijenosnog kompjutora.

Mali čovjek koji je imao potrebu da zna sve što sam naučio našao je dom. Zatvorenik kojeg sam zatvorio sada živi tamo gdje ima pogled, visoko u mom duhu, kao fontana koja me zapljuskuje pitanjima:

Richarde, što ti misliš da jesi?

Što ćeš biti sljedeće?

Koje vrijednosti odabireš za zvijezde u koje ćeš gledati, a koje nećeš?

Što radiš ovdje Kapetane, što bi radije radio i zašto to sada ne radiš?

Pokaži mi kako si učio o ljubavi.

Čekali smo sve ove godine da pronađemo nekoga tko će nas razumjeti, nekoga tko će nas prihvatiti onakve kakvi jesmo, nekoga s čarobnjakovom snagom da otopi stijenu u sunčanu zraku, tko nam može donijeti sreću unatoč iskušenjima, tko se može suočiti s našim zmajevima u noći, tko

214

nas može promijeniti u biće koje smo odabrali biti. Upravo jučer, otkrio sam daje taj magični Netko lice u ogledalu. To smo mi i naše vlastitom rukom napravljene maske.

Sve te godine, i konačno smo se sreli.

Zamisli.