Psiho 5 dio

Izgubio se nakon mlačni i izmislio ostatak, ali završio je sa žestokim prokletstvom namijenjenim Principu kojeg bi obojica slavili da mu je bilo stalo do ovih psovki.

Ništa se nije dogodilo.

118

"Znači, možemo ignorirati Princip, možemo ga mrziti, proklinjati, voditi križarski rat protiv njega," rekao sam, "možemo mu se izrugivati. Nema bijesa iz neba, čak ni tračka ljutnji. Zašto?"

Dugo je razmišljao o tome.

"Zašto Principu Brojeva to nije važno?" pitao sam. "Zato što ne sluša", rekao je napokon. "Znači nema kazne kad ga obezvrijedimo?" "Nema kazne", rekao je. "Krivo."

"Molim? Pa ne sluša!"

"Ne sluša, Dickie," rekao sam "ali mi slušamo. Ako okrenemo leđa Principu Brojeva, što se događa u našoj aritmetici?"

"Ništa se ne zbraja?"

"Ništa. Odgovori su svaki put drugačiji, ekonomija i znanost tope se u zbrci. Odbaci Princip i nije Princip onaj koji trpi posljedice, već mi." "Nebesa", rekao je.

"Ali sjeti se Principa, i u istom trenutku sve će ponovo biti na svom mjestu. Ne moramo se ispričavati, ionako nas ne bi čuo čak i kada bi vikali na sav glas. Nitko nije na uvjetnoj slobodi, nitko nije kažnjen, nema prijekora upućenih od Beskrajnog. Sjećanje donosi nenadano ozdravljenje kroz čitav naš zaključak, pa čak i za zamišljeno igralište Privida Princip je stvaran."

"Zanimljivo", rekao je, ne vjerujući ali prateći me. "I sad sam te stigao, Dickie. Recimo sada umjesto Princip Brojeva, Princip Života." "Život Je", rekao je.

"Čisti život, čista ljubav, poznavanje čistog samog sebe. Recimo da je svatko od nas savršen izraz tog Principa, da po-;' stojimo izvan svemirskog vremena, da smo besmrtni, vječiti, neuništivi."

"Recimo. I onda?"

119

"I onda smo slobodni napraviti sve ono što želimo osim dvije stvari: Mi ne možemo stvarati realnost i ne možemo je  uništiti."

"Što možemo?"

"Prekrasno Ništa, u svim njegovim dijamantnim oblicima. Kad ušećemo u Život-Na-Leasing, što očekujemo da ćemo unajmiti? Možemo vidjeti kakav je beskrajan svijet privida, možemo kupiti rađanja i umiranja, možemo kupiti tragedije i ljepotu i čast i okrutnost i raj i pakao i mir i teror, i možemo ponijeti sa sobom svoja uvjerenja, i začiniti ih razapeti mučenjem i radošću svakog mikroskopski sitnog detalja. Ali prije vremena i poslije, svakim trenutkom, Život Je, i Mi Jesmo. Jedna stvar, koje se najviše bojimo je nemoguća: Ne možemo umrijeti, ne možemo biti uništeni. Život Je. Mi Jesmo."

"Mi Jesmo", rekao je, nezadivljen. "I onda?"

"Ti reci meni, Dickie. Koja je razlika između žrtava okolnosti, uhvaćenih u živote koje nisu željeli, i gospodara izbora, koji vode svoje živote tako da ih mogu promijeniti ako to že-

le?"

"Žrtve su bespomoćne", rekao je. "Gospodari nisu."

Kimnuo sam. "I onda je to ono."

120

Dvadeset sedam

Dao mije priliku da kažem što sam htio reći, razmišljao je o tome, i shvatio sam da bi bilo najbolje da neko vrijeme budem sam.

Prešao sam pogledom po okolini koja me okruživala i pokušao zamisliti kako će izgledati sljedeći put kada je budem vidio. "Vidimo se sljedeći put", prošaputao sam.

"Jesi li ti gospodar?"

"Naravno da jesam! Ja i ti i svi drugi. Ali zaboravljamo."

"Kako to rade?" rekao je.

"Kako tko radi što?"

"Kako gospodari mijenjaju život prema želji?"

Nasmijao sam se na to pitanje. "Moćni alati."

"Molim?"

"Još jedna razlika između gospodara i žrtava je ta da žrtve nisu naučile rabiti moćne alate a gospodari ih upotrebljavaju cijelo vrijeme."

"Električne bušilice? Električne pile?" Bio je nošen strujom, bez korijena, tražeći pomoć. Dobar učitelj pustio bi ga da sam shvati, ali ja sam previše pričljiv da bih bio učitelj.

"Ne radi se o električnim pilama. Izbor. Čarobna oštrica, čiji rub izoštrava životne tokove. Pa ako smo u strahu da izaberemo bilo što osim onoga što imamo, kakva korist od izbora. Možemo jednako tako ostaviti izbor umotan u sjajni papir u njegovoj kutiji, nema smisla čak niti pročitati uputstvo o upotrebi. "

"Tko se boji upotrijebiti ga?" upitao je. "Što je toliko zastrašujuće kod izbora?"

"On nas čini drugačijima!"

"Ma daj..."

"Dobro, nemoj izabrati", rekao sam. "Učini sve ono što bi svatko drugi napravio, svaku minutu svog života. Što će se dogoditi?"

121

"Ići ću u školu."

"Da. I?"

"Maturirat ću."

"Da. I?"

"Zaposlit ću se."

"Da. I?"

"Oženit ću se."

"Da. I?"

"Imat ću djecu."

"Da. I?"

"Pomagat ću im kroz školovanje."

"Da. I?"

"Otići ću u mirovinu."

"Da. I?"                                                                  ':.

"Umrijet ću."

"I kad umreš, slušaj svoje posljednje riječi."

Razmišljao je o ovome I onda.

"Čak i ako napraviš sve ono što svi očekuju od tebe: Ti si građanin koji poštuje zakon, ti si savršen suprug i otac, glasaš, daješ u dobrotvorne svrhe, dobar si prema životinjama. Živiš onako kako drugi od tebe očekuju i umreš od /onda? "

"Hm."

"Zato što nikada nisi izabrao svoj život, Dickie! Nikada nisi tražio promjenu, nikada nisi tražio ono što si volio i nikada to nisi našao, nikada se nisi sa žarom bacio u svijet koji ti je bio najvažniji, nikada se nisi približio rubu klisure oslanjajući se samo na vrhove svojih sposobnosti tristo metara iznad propasti zato što je tvoj život bio tamo i morao si ga spasiti od terora. Izbor, Dickie! Izaberi ono što voliš i idi za tim najvećom brzinom i tvoja budućnost svečano ti obećava da nećeš umrijeti od / onda!"

Pogledao me sa strane. "Pokušavaš me uvjeriti?"

----"Nastojim", rekao sam, "odvratiti te s krivog puta koji se

zove Kuda I Svi Drugi. Dugujem ti to."

"Što ako te poslušam? Što će se dogoditi ako naučim birati za sebe, bez obzira na to što će drugi reći, i ako odem na rub

122

provalije. Hoće li me tvoja čarobna oštrica sačuvati od pogrešaka?"

Uzdahnuo sam. "Dickie, od kada je sigurnost postala tvoja ambicija? Bijeg od sigurnosti je jedini način koji će ti omogućiti da tvoje posljednje riječi budu Da! "

"Drvo američke platane", rekao je.

"Molim?"

"... na dvorištu ispred kuće. Oduvijek je tamo, oduvijek je to nešto sigurno. Kad sam uplašen dao bih ne znam što da mogu biti to drvo. Kada nisam, ne mogu podnijeti dosadan život."

Drvo je još uvijek tamo, mislio sam, veće nego što on to može zamisliti, s puno više lišća. Trajalo je još jednu polovinu stoljeća puštajući svoje korijenje sve dublje u prljavštinu. —-Pobjeći od sigurnosti ne znači uništiti samog sebe", rekao sam. "Nećeš se ukrcati na mlažnjak prije nego naučiš letjeti na Cubu. Mali izbori, male pustolovine prije velikih. Ali jedan dan usred zračne utrke, usred tutnjave snažnih motora, svijet je napuhana mrlja prožeta nejasnoćom u magli petnaestak metara ispod tebe, ti letiš brzinom od 6-G oko stupova dalekovoda i najednom se sjetiš: Ja sam izabrao ovu minutu da mi se to dogodi! Ja sam izgradio ovaj život! Želio sam ga više nego išta drugo, puzao sam i hodao i trčao da bih ga imao i sada jeovdjel"

"Ne znam", rekao je. "Moram li riskirati život za to?"

"Naravno da moraš! Sa svakim izborom koji napraviš riskiraš život koji bi imao; sa svaJEom odlukom koju doneseš, gubiš ga. Svakako, alternativni Dickie u alternativnom svijetu odvojio bi se i živio životima koje bi eventualno izabrao, ali to je njegov izbor, ne tvoj. U školi i poslu i braku, u bilo kojoj pustolovini koju odabereš ako ti je stalo do toga koje će biti tvoje posljednje riječi, vjeruj u ono što znaš i usudi se posegnuti za onim čemu se nadaš."

"A ako sam u krivu," rekao je, "umrijet ću." —.IŽgliš li sigurnost", rekao sam, "došao si u krivu arenu. Jedino što je sigurno je Život Je, i to je jedino što je važno.

123

Apsolutno, nepromjenjivo, savršeno. Ali Sigurnost u Prividima? Čak i američka platana mora se jednog dana pretvoriti u prah."

Škripao je zubima, lice mu se pretvorilo u hrpu paničnih nabora.

Nasmijao sam se tome kako je izgledao. "Drvo se dezintegrira, simboli nestaju, a ne duh njegovog života. Vjerovanje I o postojanju tvog tijela jedan dan će se razbiti, ali ne i vjerovanje koje ga je uobličilo."

"Možda moj duh voli promjenu", rekao je. "Moje tijelo je mrzi."

Sjetio sam se. Sigurno i toplo, ispod pokrivača, zvuk u pola sedam u zimsko jutro dok sam još spavao, i BOBBY! DIC-KIE! DIZANJE! SPREMANJE ZA ŠKOLU! Borio bih se sa snom, kleo se da ću ako ikada odrastem naći načina da nikada ne ustanem iz kreveta prije podneva. Ista stvar je bila u Air-Forceu: javila bi se sirena za uzbunu prikopčana ravno u moj jastuk u dva ujutro HONGA-HONGA-HONGA! i to bi značilo da bih se morao probuditi? i letjeti? na avionu? u mraku? Tijelo: Nije moguće! Duh: Diži se! Odmah!

"Tijelo mrzi promjene." Kimnuo sam. "Ali pogledaj svoje tijelo ... svakim danom malo više, male promjene; Dickie se pretvara u Richarda, sudbinski predodređen na odrastanje! Niti jedno tijelo nije tako uništeno kao dječje kada odraste, Kapetane. Nestaje bez traga, nema mrtvačkog sanduka, nema ni pepela nad kojim bi se tugovalo."

"U pomoć", rekao je. "Potrebni su mi svi Moćni alati koje mogu imati!"

"Oni su već u tvojim rukama. Što možeš reći bilo kojem prividu?"

"Život Je."

"I?"

"I što?"

Dao sam mu mig. "Izbor."

"I mogu promijeniti privide."

"Uz određena ograničenja?"

124

"Ograničenja, da ne bi!" rekao je. "Ne moram disati, ako neću disati! Gdje su ti ta tvoja ograničenja sada?"

Namrštio sam se.

"Kada se gospodarima ne dopada kako stvari izgledaju, Richarde, zašto jednostavno ne prestanu disati? Zašto jednostavno ne napuste svijet Privida kada nalete na strašno veliki problem, i ne odu kući?"

"Zašto odustati kada možemo promijeniti svijet? Objavi Život Je, ravno u lice Prividima, nacrtaj očaravajući Izbor, i nakon pristojnog radom ispunjenog vremenskog perioda, svj>--jet se mijenja."

"Uvijek?"

"Uglavnom."

Pustio je zrak iz pluća. "Uglavnom? Daš mi čarobnu formulu a garancija je da uglavnom funkcionira?"

"Ako ne funkcionira, tada se pojavi Princip Slučajnosti."

"Princip Slučajnosti", rekao je.

"Odlučio si se za određenu životnu promjenu u tvom trenutnom svijetu Privida, recimo. Odlučio si da će se promjena dogoditi."

Kimnuo je.

"I ne dogodi se", rekao sam.

"Upravo sam te htio pitati."

"Evo što trebaš napraviti: Nastavi raditi ono što si odlučio, v, i pažljivo gledaj na slučajnost koja će dolutati na tvoj put./ Pažljivo gledaj, budući uvijek dolazi prerušena."

Kimnuo je.

"I onda pratiš tu slučajnost!"

Dickie nije bio dirnut mojim riječima. "Možda bi mi mogao dati primjer", rekao je.

Primjer. "Moramo proći kroz zid od cigle, budući nam stoji na putu da dođemo do privida života koji smo odabrali kao promjenu."

Kimnuo je.

"Mučimo se kao ludi da ga promijenimo, ali naš zid ostaje i dalje od cigle, i postaje sve čvršći. Sve smo provjerili: Ne

125

postoje skrivena vrata, ne postoje ljestve, ne postoji lopata kojom bi ga potkopali... čvrsta cigla."

Složio se. "Čvrsta cigla."

"Onda se umiriš i slušaš. Da li se to čuje prigušeno brek-tanje iza nas? Da lije možda vozač buldožera ostavio upaljen motor za vrijeme stanke za ručak i stroj je slučajno prešao u brzinu? Da li je stroj slučajno krenuo tutnjeći u pravcu našeg zida?"

"Ja bih trebao vjerovati u slučajnost?"

"Sjeti se da ovaj svijet nije stvarnost. On je igralište Privida na kojem mi vježbamo kako nadvladati Izgleda-Kao-Stvarno uz pomoć našeg poznavanja Biti. Princip Slučajnosti je moćni alat koji obećava, na ovom igralištu, da će nas odvesti s druge strane zida."

"Sto je Princip Slučajnosti ikada napravio za tebe?"

"A što nije? Svakom važnijem zaokretu u mom životu ključna točka je bila slučajnost."

"Oh ..." podrugnuo se. "Reci mi jedan."

"Sjećaš se vožnje biciklom na aerodrom, sjećaš se kada si gurnuo prste u lanac kada si visio na ogradi pokraj natpisa Samo za članove posade i putnike!"

Kimnuo je. "Puno puta."

"I kako si želio da možeš letjeti, i kako si crtao slike aviona i pravio modele aviona i pisao o avionima u razredu i kako si govorio sam sebi da ćeš jednog dana biti pilot?"

Široko je otvorio oči. Stariji od nas dvojice se sjećao.

"Letjeti je bio zid od cigle", rekao sam. "Kad sam htio naučiti, ništa se nije dogodilo. Nije bilo novaca za satove letenja, nije se iznenada pojavila dobra vila, nije bilo poklona od obitelji. Tata je mrzio avione. Završio sam srednju školu i otišao na fakultet. Satovi iz kemije i analitičke geometrije i književnosti i ihtiologije i jedan sat koji je promijenio moj život: sat iz streličarstva."

"Lukovi i strijele?"

"Svatko mora proći seminar iz tjelesnog. Streličarstvo je bilo najlakši način da se to napravi."

Kimnuo je.

"Došao je ponedjeljak ujutro, ja sam bio jedan u razredu od dvadeset, poredani jedan do drugog vani na strelištu. Do mene, slučajno, bio je jedan stariji student, koji je skupljao posljednje potpise za diplomu. Obojica smo odlučno stajali, ispaljujući strijele visoko u zrak, kada je, opet slučajno, preko nas preletio lagani avion na svom putu za Long Beach Muni-cipal Airport. Umjesto da odapne svoju sljedeću strijelu, Bob Keech spustio je luk i pogledao u nebo prema avionu. Jedan pogled, i promijenio je moj život." "Jednim pogledom u nebo?"

"Nitko u Long Beachu ne gleda u avione, koji su toliko uobičajeni na nebu iznad grada koliko i vrapci na krovovima. Tom dečku, mislio sam, bilo je važno da digne pogled da bi gledao avion u letu, mora da mu je stalo do toga. Olakšavajuća sudbina, progovorio sam prije nego sam pomislio da ne bih morao biti u pravu: 'Bobe? Kladim se da si ti instruktor leta i da tražiš nekoga tko će ti prati i polirati avion i ako to bude radio naučit ćeš ga letjeti.'"

"Rekao je da si u pravu", pogodio je Dickie. "Ne. Pogledao me iznenađeno i rekao 'Kako si znao?'" "Ma daj", rekao je Dickie, ne vjerujući. "Kako se to moglo dogoditi? Ne vidim razlog zbog kojeg je to moralo biti baš tako."

"I nije bilo razloga, slažem se. Bob Keech upravo je položio i dobio svoj Ograničeni certifikat instruktora letenja i trebao je obučiti još pet studenata prije nego dobije Stalni certifikat. To je bio razlog."

"Ali kako si znao da je trebao nekoga koga će naučiti letjeti?"

"Intuicija? Nada? Sreća, mislio sam tada. Za šest mjeseci, Bob Keech naučio me letjeti. Pobjegao sam iz škole da bih se pridružio Air Forceu i ostatak mog života bio je okrenut u pravcu neba. Prjpdp.S.tač$jhosti stvorio je moju sudbinu, ali nisam bio svjestan da postoji do unatrag dvadeset godina." "Na kojem principu radi?"

126

127

ini||i||jj|i||ijiUi

"Slično privlači slično. Iznenađuje te dok god živiš. Izaberi ljubav i posao da postane istinito, i nekako, nešto će se dogoditi, nešto što ne možeš planirati, i približit će ono što se privlači, da te oslobodi, da te postavi na put na kojem te čeka tvoj sljedeći zid od cigle."

"Moj sljedeći zid! Sljedeći zid?"

"Nije tako teško kao što zvuči. Ne moramo se potruditi da bi sami sebe stavili u najgore situacije koje možemo zamisliti ... svaki put kad zaboravimo na magiju, to se dogodi samo od sebe. Ali ono što je lijepo nije uvaliti se u nevolju, već izaći iz nje. Čar igre je u tome da se sjetimo tko smo, i da upotrijebimo moćne alate. Uostalom, kako možemo naučiti ako ne probamo?"

Bio je u dilemi. "Ne znam ..."

Možda on želi budućnost bez problema? pomislio sam. Zašto izabrati svemirsko vrijeme ako on ne želi probleme? "Misaoni eksperiment", rekao sam. "Zamisli da ne postoji ništa što bi htio promijeniti u svom svijetu. Sigurno ne bi mogao postati ništa bolji od onoga što već je."

Razmišljao je trenutak. "Hura!" rekao je. "Ovo je odlično!"

"Dobro", rekao sam. "Sad ostani u tom svijetu jedan mjesec. Dva mjeseca. Godinu. Dvije godine. Tri. Kako se osjećaš?"

"Hoću naučiti nešto novo. Hoću raditi nešto drugo."

"To ti je razlog za svijet Privida."

"Volimo učiti nove stvari?"

"Volimo se sjećati onoga što već znamo. Kada čuješ omiljenu muziku, ili ponovo gledaš dobar film, ili čitaš priču koju voliš, znaš kako će zvučati, zar ne, kako će izgledati, kako će završiti? Ono što je najbolje u tome je činjenica da to svaki put proživljavamo iz početka, koliko god puta hoćemo i uvijek je jednako. Ista stvar je i s našim snagama. Najprije jedva da se sjećamo, zatim bojažljivo, isprobamo Izbor; Princip Slučajnosti, Što God Mislimo Postaje Istina U Našem Iskustvu, Slično Privlači Slično, eksperimentiramo sa Zakonom O Mijenjanju Privida, činimo naš vanjski svojet odrazom unutarnjeg."

"Zastrašujuće."

128

"I kada se promijeni jednom, tri puta, deset, postanemo malo hrabriji i dovoljno sigurni, naši moćni alati djeluju! Koristeći ih sve više počinjemo im bezrezervno vjerovati i sjetimo se svega što nam mogu pokazati, možemo promijeniti privide kako kod poželimo, i idemo u novu pustolovinu, s različitim zakonitostima."

"Reci mi što su još alati", rekao je.                            __

"Koliko ih trebaš? Naša srca puna su svemirskih zakoni- j tosti. Nauči samo nekoliko, budi dobar u njima, i ništa neće I moći stati između tebe i čovjeka kakav želiš biti."

"To je razlog zbog kojeg razgovaram s tobom! Nisam siguran tko je čovjek koji želim biti!"

Namrštio sam se, u tišini, nad problemom koji nisam mogao riješiti. "To bi se", rekao sam, "moglo ispriječiti pred tebe."

Dvadeset osam

To se mora dogoditi svima nama, mislio sam. Zapakiramo sve ono što smo naučili do tada i ono što nanije poznato ostavimo iza sebe. Nije zabavno, to dijeljenje i odvajanje, ali negdje duboko u sebi moramo makar i bojažljivo priznati da reći zbogom sigurnosti donosi jedinu si-i gurnost koju ćemo ikada znati.

Koliko puta nam se to dogodi u našim životima, stotinu? Bježimo od sigurnosti koju nam pruža obitelj k strancima na igralištu. Pobjeći od sigurnosti prijatelja s kojima smo odrasli u veliki kotao koji je u školi. Od sigurnosti slušanja, u razredu, u teror vlastitog usmenog odgovora. Od mirnoće visoke platforme s koje se može zaroniti u vrtlog pobjede. Od

129

1 1

jednostavnosti izražavanja na engleskom jeziku u dubine umlaut-glasova njemačkog jezika. Iz čahure školovanja u po-bješnjeli orkan poslovnog svijeta. Iz skloništa u zemlji u prekrasni hazard koji donosi let. Iz sigurnosti koju nosi samoća u uzburkanu vjeru braka. Od komfora koji pruža iznošena jakna u životu u zlokobnu pustolovinu umiranja. Svaki korak u svakom ponosnom životu je bijeg od sigurnosti u mrak, i jedino u što smijemo vjerovati je ono što mislimo da je istina.

Odakle ja to znam, mislio sam, gdje sam to naučio?

Ne moram čekati da zaspim, ne trebam Dickieja da bi izmamio moje odgovore, trenutak nakon što sam razmišljao, znao sam.

Dvadeset devet

Prije nego sam shvatio da je dom ono što je poznato i voljeno, osjetio sam to, bilo je kao magnet koji je potonuo između riječi. Kada sam napustio Air Force, mjesto koje se najbliže moglo opisati kao dom bilo je Long Beach, California.

Preselio sam se tamo, i nedaleko od grada našao posao kao pisac tehničkih priručnika u Publikacijskom odjelu Doug-las Aircraft Companv. Pisanje pilotskih priručnika za DC-8 jet transporter i teretne avione C-124 bio je način da preživim s pisaćim strojem i avionima. Koji bolji posao sam mogao naći?

Zgrada Publikacijskog odjela zvala se A-23, ogroman prostor pod jednim krovom, nepregledan čelični otok koji se strmo

uzdizao usred mora parkirališnih mjesta okruženih kilometrima dugačkom ogradom od lanaca.

Ulazio sam kroz vrata, otisnuo vrijeme dolaska na svoju karticu, okrenuo bih se i vidio nepregledni niz inženjerskih crtaćih stolova koji su se pružali sve dokle pogled seže, jednobojna tapiserija bijelih košulja uz zelenkasti ton koji su poprimile od visoko smještene fluorescentne rasvjete.

Sa crtaćih stolova dolazili su crteži za priručnike za avione, dok su riječi bile naš dio. Uzmete crtež koji su pažljivo napravili inženjerski tehničari na kojem je pažljivo bilo objašnjeno što se događa kada su svi ventili u pogonu, na primjer, morate odgonetnuti što su time mislili i uobličiti to u riječi tako da pilot može pročitati i razumjeti.

Piloti imaju nivo shvaćanja kao djeca u osmom razredu osnovne, tako su nam rekli, ali nemojte ih tjerati da ga upotrebljavaju. Ne previše slogova. Kratke rečenice. Upute moraju biti jasno napisane.

Go-Around lista za provjeru za C-124, na primjer. Bila je napisana u pilotskom priručniku tako da ako bi kapetan promijenio odluku o slijetanju i umjesto toga odlučio ponovo postići visinu, morao je reći "Takeoff power!" svom kopilotu koji bi tada dao maksimalni i gas i snagu motorima, jednako kao kod polijetanja, budući da njemu takeoff znači i uzlijetanje.