Slušam ga kako govori: »Više puta ste upotrijebili iz-raze: 'kultura stvara te religijske predodžbe', 'kultura ih svojim pripadnicima stavlja na raspolaganje', ima nečeg čudnog u tome, premda sam nisam u stanju reći što je to, ali mi ne izgleda baš tako samorazumljivo kada ka-žete da je kultura stvorila odredbe o raspodjeli prihoda rada ili o pravima na ženu i dijete.«
Ali ja ipak mislim da je opravdano tako se izraziti. Po-kušao sam pokazati da su religijske predodžbe proizašle iz iste potrebe kao i sve druge tekovine kulture, naime iz nužnosti da se čovjek obrani od premoći prirode. Tome je pridošao i drugi motiv, težnja da se isprave nesa-vršenosti kulture koje čovjek tako bolno osjeća. Također bi osobito zgodno bilo reći da kultura pojedincu poklanja te predodžbe jer on ih zatječe, one su iznijete pred njega kao gotove i ne bi ih mogao sam pronaći. Jer to u što on stupa i što preuzima nasljeđe je mnogih generacija, kao jedanputjedan, geometrija i dr. U tome dakako postoji razlika, ali ona leži drugdje i sada se još ne može raz-jasniti. Što se tiče osjećaja začudnosti koji spominjete, na njega može utjecati činjenica da nam se te predodžbe obično prikazuju u vidu božje objave. No to je i samo već jedan dio religijskog sistema i u potpunosti zanema-ruje nama poznat historijski razvoj tih ideja i njihove razlike u različitim vremenima i kulturama.
»Jedna druga stvar izgleda mi važnija. Za Vas očovje-čenje prirode proizlazi iz potrebe da se okonča ljudska zbunjenost i bespomoćnost pred njenim zastrašujućim si-lama, da čovjek stupi u odnos s njima i da na koncu utječe na njih. No čini se da je jedan takav motiv suvi-šan. Primitivni čovjek nema baš nikakvog izbora, nikakav drugi način mišljenja. Njemu je prirodno, urođeno, mogli bismo reći, da svoju bit projicira u svijet, da u svim pro-cesima koje opaža vidi manifestacije bić& u osnovi slič-nih njemu samome. To je jedina metoda njegovog poi-manja. Uspije li zatim tom čovjeku da prepuštajući se svojim prirodnim sklonostima zadovolji jednu od svojih velikih potreba, onda to nipošto nije samorazumljivo već predstavlja jedan čudnovat stjecaj okolnosti.«
Nisam siguran da je to tako čudno. Mislite li onda da mišljenje ljudi ne poznaje praktičke motive, da je puki izraz jedne nekoristoljubive znatiželje? Ipak je to malo vjerojatno. Prije mislim da čovjek i kada personificira prirodne sile slijedi jedan infantilni uzor. On je na oso-bama iz svoje prve okoline naučio da je najbolji način da na njih utječe taj da stvori neku relaciju prema nji-ma i stoga on kasnije u istoj namjeri, sa svim drugim na što nailazi, postupa onako kao što je postupao s onim prvim osobama. Ja dakle ne proturječim Vašoj deskriptivnoj primjedbi i slažem se da je čovjeku odista prirod-no da personificira sve što želi pojmiti kako bi time kasnije ovladao — psihičko ovladavanje kao priprema za fizičko — ali ja tome dodajem motiv i genezu te osobi-tosti ljudskog mišljenja.
»A sada još i treća stvar: Vi ste podrijetlo religije ipak već jednom ranije razmatrali, u Vašoj knjizi Totem i tabu. Tamo to međutim izgleda drukčije. Sve je sin-otac-odnos, bog je uzvišeni otac, čežnja za ocem je korijen religijske potrebe. Otada ste, kako izgleda, otkrili moment ljudske slabosti i bespomoćnosti kojem je čak općenito pripisana najveća uloga u tvorbi religije i sada sve što je ranije bio kompleks oca prenosite na bespomoćnost. Smijem li Vas zamoliti za objašnjenje o toj promjeni?«
Rado, jedva sam dočekao taj poziv. No pitanje je da li se tu radi o nekoj promjeni. Cilj Totema i tabua nije bio da se razjasni nastanak religije nego samo totemizma. Možete li s bilo kojeg Vama poznatog gledišta objasniti činjenicu da je prvi oblik u kojem se zaštitničko božan-stvo objavilo čovjeku bio životinjski, da je postojala za-brana da se ta životinja ubije i pojede, ali istodobno i slavljenički običaj da se ona jednom u godini zajednički ubije i pojede? Upravo se to događa u totemizmu. I jedva da ima svrhe sporiti se oko toga da li bi totemizam tre-balo nazvati religijom. On je u prisnom odnosu s kasni-jim deističkim religijama a totemske životinje postale su svete životinje bogova. I prva, ali najdubokosežnija obi-čajna ograničenja — zabrana ubojstva i incesta — nasta-ju na tlu totemizma. Bez obzira da li sada prihvaćate za-ključke iz Totema i tabua ili ne, nadam se da ćete pri-znati kako je u toj knjizi mnoštvo vrlo neobičnih, rasutih činjenica sažeto u jednu konzistentnu cjelinu.
Zašto se životinjski bog tokom vremena pokazao nedo-statnim i bio zamijenjen ljudskim, to jedva da je u To-temu i tabuu dodirnuto dok drugi problemi nastanka religije tamo uopće nisu spomenuti. Smatrate li da su takva ograničenja isto što i poricanje? Moj rad je dobar primjer stroge izolacije onog doprinosa koji psihoanalitičko razmatranje može pružiti u cilju rješenja proble-ma religije. Pokušam li sada dodati ono što nije tako duboko skriveno, ne biste me trebali okriviti za protu-rječje kao ranije za jednostranost. Naravno, moj je zada-tak da pokažem veze između onog što je rečeno ranije i onoga što je iznijeto sada, između dublje i manifestne motivacije, između kompleksa oca i ljudske bespomoćno-sti kao i potrebe za zaštitom.
Te veze nije teško pronaći. To su odnosi između bes-pomoćnosti djeteta i bespomoćnosti odraslih kojom se ona nastavlja tako da se, kao što se moglo očekivati, mo-tivacija za stvaranje religije u psihoanalizi razmatra s obzirom na ulogu koju infantilni život čovjeka ima u nje-noj manifestnoj motivaciji. Okrenimo se duševnom životu malog djeteta. Sjećate li se izbora objekta prema tipu naslanjanja o kojem govori analiza? Libido slijedi put narcističkih potreba i prianja uz objekte koji osiguravaju njegovo zadovoljenje. Tako majka koja zadovoljava glad postaje prvi ljubavni objekt a zacijelo i prva zaštita od svih neodređenih opasnosti koje prijete u vanjskome svi-jetu, prva zaštita od straha, mogli bismo reći.
U toj funkciji majku uskoro smjenjuje snažniji otac i ostaje u njoj tokom cijelog djetinjstva. Ali odnos prema ocu obilježen je osobitom ambivalentnošću. On je sam predstavljao jednu opasnost, možda još u ranijem odno-su djeteta prema majci. Stoga se oca ne bojimo manje nego što za njim čeznemo i divimo mu se. Znaci te ambi-valentnosti u odnosu prema ocu duboko su utisnuti u sve religije, kao što je pokazano u Totemu i tabuu. Opaža li sada odrastao čovjek da mu je suđeno da uvijek ostane dijete, da ne može bez zaštite od njemu stranih, nadmoć-nih sila, on im daje crte očevog lika, stvara si bogove ko-jih se boji, koje pokušava pridobiti a od kojih ipak oče-kuje zaštitu. Tako je motiv čežnje za ocem istovjetan po-trebi zaštite od posljedica ljudske slabosti; obrana dječje bespomoćnosti daje svoje karakteristične crte onoj reak-ciji na bespomoćnost koju odrastao čovjek mora priznati, dakle upravo tvorbi religije. Ali nije nam namjera da daIje istražujemo ideju boga; ovdje smo imali posla s go-tovim blagom religijskih predodžbi, u onom obliku u kojem ga kultura pruža pojedincu.
Nema komentara:
Objavi komentar