Budućnost jedne iluzije 1 dio

Ako je čovjek dugo vremena živio unutar određene kul-ture i često nije žalio truda da istraži njene izvore i put njenog razvoja, dospjet će bar jednom u iskušenje da okrene pogled u drugom smjeru i postavi pitanje o dalj-njoj sudbini te kulture i promjenama kroz koje ona mo-ra proći. Međutim, uskoro će primijetiti da više momena-ta od početka obezvređuju takvo istraživanje. Na prvom mjestu tu je činjenica da postoji tek mali broj osoba ko-je su u stanju pogledom obuhvatiti ustrojstvo ljudskog života u svoj njegovoj širini. Većini je postalo nužnim ograničenje na jedno jedino područje ili samo na neka; što manje međutim netko o prošlom i sadašnjem zna, tim nepouzdaniji mora biti njegov sud o budućem. Od-mah zatim problem stvara i činjenica da subjektivna očekivanja pojedinca u donošenju ovog suda igraju ulo-gu koju je teško procjeniti; ta se očekivanja međutim pokazuju ovisnima o čisto osobnim momentima čovje-kova vlastitog iskustva, o njegovom, s manje ili više na-de potkrijepljenom stavu prema životu, onako kako mu je taj stav predodređen temperamentom, uspjehom ili neuspjehom. Napokon, ovdje je na djelu i čudna činje-nica da ljudi svoju sadašnjost općenito doživljavaju na-ivno i da nisu u stanju vrednovati njene sadržaje; oni pre-ma njoj najprije moraju doći na distancu, tj. sadašnjost mora postati prošlost hoće li se u njoj zadobiti uporište za prosudbu o budućem. Tko dakle popusti iskušenju da kaže nešto o vjerojat-noj budućnosti naše kulture dobro će učiniti ako ne is-pusti iz vida navedena upozorenja i prisjeti se nesigur-nosti koja sasvim općenito prati svako prorokovanje. Što se mene tiče, iz ovoga slijedi da ću se u žurnom bijegu od prevelikog zadatka smjesta uputiti na ono područje ko-jem sam i do sada posvećivao svoju pažnju, naravno, na-kon što odredim njegov položaj u velikoj cjelini.
Ljudska kultura — mislim na sve ono u čemu se ljud-ski život podigao iznad svojih animalnih uvjeta i u če-mu se razlikuje od života životinja — a ja izbjegavam razdvajati kulturu i civilizaciju — promatraču, kao što je poznato, pokazuje dvije strane. Ona s jedne strane obuhvaća sva znanja i sposobnosti koja su ljudi stekli kako bi ovladali silama prirode i došli do njenih do-bara u svrhu zadovoljenja svojih ljudskih potreba, a s druge sve ustanove nužne da bi se uredili međusobni od-nosi ljudi, a naročito raspodjela dostupnih dobara. Oba pravca kulture nisu neovisna jedan o drugome zato što, kao prvo, na međuljudske odnose dubokosežno utječe mjera nagonskog zadovoljenja koju omogućuju posto-jeća dobra, kao drugo, jer pojedini čovjek stupajući u odnos s drugim čovjekom i sam može postati neko do-bro, ako ovaj na primjer koristi njegovu radnu snagu ili ga uzima za seksualni objekt, i napokon treće, jer je sva-ki pojedinac virtuelni neprijatelj kulture koja bi ipak trebala predstavljati općeljudski interes. Začuđuje da ljudi, ma kako malo mogli egzistirati kao pojedinci, ipak kao težak pritisak osjećaju žrtvu koju od njih zahtijeva kultura kako bi im omogućila zajednički život. Kultura se dakle mora braniti od pojedinca i njene se uredbe, institucije i zapovijedi stavljaju u službu toga zadatka; njihova svrha nije samo u tome da stvore određenu ras-podjelu dobara već da ovu također očuvaju i čak moraju sve ono što služi svladavanju prirode i stvaranju doba-ra zaštititi od neprijateljskih pobuda ljudi. Ljudske tvo-revine lako se mogu razoriti a znanost i tehnika koji su ih podigli mogu se upotrijebiti i za njihovo uništenje. Tako se stječe dojam da je kultura nešto što je veći-ni protiv njihove volje nametnuto od strane manjine ko-ja se znala dočepati sredstava moći i prisile. Nameće se naravno pretpostavka da te poteškoće ne pripadaju bi-ti same kulture već da ih uzrokuju nesavršenosti kultur-nih oblika koji su do sada razvijeni. U stvari, te nedo-statke nije teško pokazati. Premda je čovječanstvo stal-no napredovalo u ovladavanju prirodom te se u tom po-gledu može nadati još većim uspjesima, nemoguće je sa sigurnošću utvrditi sličan napredak u sređivanju ljud-skih odnosa i vjerojatno su vi svakom vremenu, kao što je danas iznova slučaj, mnogi ljudi postavljali pitanje da li je onda taj dio kulturne tekovine uopće vrijedno bra-niti. Čovjek bi mislio da je ljudske odnose moguće ure-diti na nov način koji bi uklonio izvore nezadovoljstva s kulturom. Potrebno je samo da se ona odrekne prisile i suzbijanja nagona kako bi se ljudi, neometani unutra-šnjim razdorom, mogli prepustiti stjecanju dobara i uži-vanju u njima. Bilo bi to zlatno doba no pitanje je da li se takvo stanje može ozbiljiti. Izgleda nam vjerojatnije da se svaka kultura mora izgrađivati na prisili i na od-ricanju od nagona; ne čini se baš sigurnim da će prestan-kom prisile većina ljudskih individua biti spremna da na sebe preuzme vršenje rada koji je potreban za zado-bivanje novih životnih dobara. Mislim da čovjek mora računati sa činjenicom da u svim ljudima postoje de-struktivne, dakle antisocijalne i antikulturne tendencije i da su one u velikog broja osoba dovoljno jake da odre-de njihovo ponašanje u ljudskom društvu.
Ovoj psihološkoj činjenici pripada odlučujuće znače-nje za prosudbu o ljudskoj kulturi. Ako smo ispočetka mogli pomisliti da se njena bit sastoji u ovladavanju pri-rodom u svrhu zadobivanja životnih dobara a da se opa-snosti koje joj prijete dadu odstraniti svrhovitom ras-podjelom tih dobara među ljudima onda je sada, kako izgleda, težište pomjereno s materijalnog na duševno. Ono odlučujuće bit će da li, i u kojoj mjeri ljudima uspi-jeva smanjiti nametnut teret žrtvovanja nagona, pomiriti ih s nužnom količinom žrtvovanja i za to im ponu-diti obeštećenje. Kao što je kulturni rad nemoguć bez prisile, tako se ne može izbjeći ni vladanje manjine nad masom jer mase su trome i slijepe, one se ne vole odri-cati nagona i ne dadu se argumentima uvjeriti u nužnost toga odricanja, a individue od kojih su sastavljene me-đusobno se potiču u puštanju na volju svojoj neobuzda-nosti. Samo utjecajem uzoritih individua koje priznaju kao vođe mogu se mase pokrenuti na rad i odricanja o kojima ovisi opstanak kulture. I sve je dobro dok su te vođe osobe premoćnoga uvida u nužnost života koje su se uzdigle do ovladavanja svojim vlastitim nagonskim že-ljama. Za njih je međutim opasno ako masi, kako ne bi izgubili svoj utjecaj, popuštaju više nego ona njima i sto-ga se čini nužnim da svoju neovisnost o masi osiguraju raspolaganjem nad sredstvima moći. Ukratko rečeno, postoje dva nadaleko proširena svojstva ljudi koja su kri-va za činjenicu da se kulturni poredak može održati samo izvjesnom mjerom prisile; radi se naime o tome da se ljudi spontano ne oduševljavaju za rad i da argumenti ne mogu ništa protiv njihovih strasti.
Znam što se može prigovoriti ovim izvodima. Reći će se da je ovdje ocrtani karakter ljudskih masa koji bi tre-bao dokazati neophodnost prisiljavanja na kulturni rad sam tek posljedica pogrešnog kulturnog poretka u kojem su ljudi postali ogorčeni, osvetoljubivi i nepristupačni. Nove bi generacije, s mnogo ljubavi odgojene da viso-ko štuju mišljenje, generacije koje su još zarana iskusile sva dobročinstva kulture, imale i drugi odnos prema njoj, osjećale bi je kao svoj najvlastitiji posjed i bile bi spre-mne da podnesu žrtvu odricanja u radu i zadovoljenju nagona, potrebnu za njeno održanje. Prisila im neće biti potrebna i malo će se razlikovati od svojih vođa. Činje-nica da ljudskih masa takve kvalitete do sada nije bilo ni u jednoj kulturi dolazi otuda što još ni jedna kultu-ra nije pogodila ono pravo uređenje kojim bi na takav način mogla utjecati na ljude i to još od njihova djetinj-stva. Twože se naravno dvojiti o mogućnosti da se uopće ili već sada, na današnjem stupnju ovladavanja prirodom, stvori takav kulturni poredak; može se postaviti pitanje otkuda bi se trebali pojaviti svi ti nadmoćni, nepogrešivi i nekoristoljubivi vođe koji bi morali djelovati kao od-gajatelji budućih generacija; čovjek se može uplašiti og-romnog utroška prisile koja bi bila neizbježna u provo-đenju tih namjera. Ali veličanstvenost toga plana, nje-gova važnost za budućnost ljudske kulture neće se moći osporiti. On zasigurno počiva na psihološkom uvidu pre-ma kojem čovjek u sebi nosi naj raznoliki ja nagonska svojstva kojima rani doživljaji djetinjstva određuju ko-načan smjer. Ograde koje stoje pred mogućnošću da se čovjek odgoji postavljaju ujedno i granice djelotvornosti jedne takve promjene kulture. Moglo bi se dvojiti o to-me da li, i u kojoj mjeri, neka druga kulturna sredina može izbrisati oba svojstva ljudskih masa koja toliko ote-žavaju vođenje ljudskih poslova. Eksperiment još nije učinjen. Vjerojatno će izvjesni postotak čovječanstva — uslijed prirođenih bolesnih svojstava ili prevelike snage nagona — uvijek ostati asocijalan, no ako se dogodi sa-mo to da današnja većina, neprijateljska kulturi, spadne na jednu manjinu, postiglo se veoma mnogo, vjerojatno sve što se uopće dade postići.
Ne bih htio probuditi utisak da sam daleko odlutao s prije naznačenog puta moga istraživanja. Stoga želim iz-ričito potvrditi da sam daleko od toga da prosuđujem veliki kulturni eksperiment koji se danas poduzima u ve-likoj zemlji između Evrope i Azije. Niti se razumijem u stvar, niti sam sposoban suditi o izvodljivosti toga eks-perimenta, ispitati svrsishodnost primijenjenih metoda ili izmjeriti širinu jaza između namjere i provedbe. Ono što se tamo pripravlja, zbog svoje nedovršenosti ne mo-že postati predmetom našeg razmatranja kojemu građu nudi naša odavno konsolidirana kultura.