Ako je kultura postavila zabranu da se ne ubije susjed kojega se mrzi, koji stoji na putu ili za čijom se imovi-nom žudi, onda je to očigledno bilo u interesu zajedni-čkoga života ljudi koji se u suprotnome ne bi mogao os-tvariti. Jer ubojica bi navukao na sebe osvetu rodbine ubijenoga i potmulu zavist drugih koji osjećaju istu unu-trašnju sklonost takvom nasilju. On se ne bi dugo veselio svojoj osveti ili plijenu već bi imao sve izglede da us-koro i sam bude ubijen. Čak i kada bi se izuzetnom silom i opreznošću zaštitio od svakog pojedinog protivnika, morao bi podleći mnoštvu slabijih koji su se ujedinili. Da nije došlo do takvog ujedinjenja, ubojstva bi se na-stavila bez kraja i ljudi bi se na koncu međusobno istri-jebili. Tada bi među pojedincima nastalo ono isto stanje koje na Korzici još uvijek postoji među porodicama, a koje inače vlada samo među nacijama. Opasnost životne nesigurnosti, jednaka za sve, sjedinjuje sada ljude u dru-štvo koje pojedincu zabranjuje ubojstvo i zadržava sebi pravo zajedničkog ubojstva onog koji krši tu zabranu. To je onda pravda i kazna.
Ali ovo racionalno obrazloženje zabrane ubojstva ne obznanjujemo već tvrdimo da je tu kaznu odredio bog. Usuđujemo se dakle odgonetati njegove namjere i otkri-vamo da on također nc želi da se ljudi međusobno istri-jebe. Postupajući tako, zaogrćemo kulturu jednom posve naročitom dostojanstvenošću ali pritom riskiramo da će-mo poštovanje te zabrane učiniti ovisnim o vjeri u boga. Ako opozovemo taj korak i našu volju više ne svaljujemo na boga te se zadovoljimo socijalnim obrazloženjem, od-rekli smo se doduše onog uzdizanja kulturne zabrane, ali smo također izbjegli njeno ugrožavanje. Posredstvom neke vrste difuzije ili infekcije obilježje svetosti, nepo-vredivosti, onostranosti moglo bi se reći, proširilo se s malo velikih zabrana na sve daljnje kulturne odredbe, zakone i propise. Njima, međutim, aureola često loše sto-ji; ne samo da se oni sami međusobno obezvređuju do-noseći već prema mjestu i vremenu oprečne presude, već iznose na vidjelo i sva obilježja ljudske nesavršenosti. La-ko je među njima prepoznati ono što može biti samo proizvod kratkovidne bojažljivosti, manifestacija usko-grudnih interesa ili pak zaključak na temelju nedostat-nih pretpostavki. Kritika kojoj se moraju podvrći u ne-željenoj mjeri umanjuje respekt pred drugim zahtjevi-ma kulture koji su bolje opravdani. Budući da je razliko-vati ono što je bog sam zahtijevao od onoga što potječe od autoriteta jedne svemoćne skupštine ili jednog viso-kog poglavarstva neugodan zadatak, bila bi nedvojbena prednost da se bog općenito ispusti iz igre i da se pošte no prizna čisto ljudsko podrijetlo svih kulturnih uredbi i propisa. Zajedno s pretencioznom svetošću pala bi i krutost i nepromjenljivost tih zabrana i zakona. Ljudi bi mogli shvatiti da sve te uredbe nisu stvorene toliko da njima vladaju već, naprotiv, da služe njihovim interesima, i stekli bi blagonaklon odnos prema njima te umjesto da za cilj postave njihovo rušenje, težili bi njihovom usavr-šavaju. Bio bi to važan napredak na putu koji vodi po-mirenju s pritiskom kulture.
Naš pledoaje za čisto racionalno obrazloženje kultur-nih propisa, dakle za njihovo svođenje na socijalnu nuž-nost, ovdje će međutim biti nenadano prekinut jednom sumnjom. Kao primjer smo uzeli nastanak zabrane uboj-stva. Odgovara li naš prikaz tog nastavka historijskoj is-tini? Bojimo se da ne, on nam izgleda kao jedna racio-nalistička konstrukcija. Mi smo međutim upravo taj dio ljudske kulture povijesti proučavali uz pomoć psihoana-lize i oslonjeni na taj trud moramo reći da se to zapra-vo dogodilo drukčije. Čisto umski motivi još u današnjeg čovjeka ne postižu mnogo protiv strastvenih poriva; ko-liko slabiji mora da su bili u one čovjekolike životinje prapovijesti! Možda bi njegovi potomci još i danas jedan drugoga bez svake zapreke ubili da među onim ubojstvi-ma nije bilo jednog — umorstva primitivnog oca — ko-je je izazvalo neodoljivu, kobnu osjećajnu reakciju. Od nje potječe zabrana: ne ubij, koja je u totemizmu bila ograničena na očevu zamjenu, kasnije je proširena na druge zamjene i još danas se, premda ne bez iznimke, provodi.
Ali onaj je praotac prema izvodima koje ovdje ne tre-bam ponavljati bio praslika boga, model prema kojem su kasnije generacije stvorile lik boga. Utoliko religij-ski prikaz ima pravo, bog je odista imao udjela u nastan-ku one zabrane, nju je stvorio njegov utjecaj a ne socijal-na nužnost. I pomicanje ljudske volje na boga u potpu-nosti je opravdano; ljudi su svakako znali da su nasilno odstranili oca i u reakciji na svoje zlodjelo odlučili su da njegovu volju otada respektiraju. Religijsko nam učenje dakle govori historijsku istinu, dakako, na izvjestan način preoblikovanu i u drugom ruhu, dok je naš racio-nalni prikaz poriče.
Sada zamjećujemo da blago religijskih predodžbi ne sadrži samo ispunjenja želja već i važne historijske re-miniscencije. Kakvo neusporedivo obilje moći mora pru-žiti religiji to zajedničko djelovanje prošlosti i buduć-nosti! Ipak, možda već uz pomoć jedne analogije dođemo i do druge spoznaje. Nije dobro pojmove odvlačiti preda-leko od tla na kojem su izrasli ali ovom podudaranju mo-ramo naći izraz. O ljudskom djetetu znamo da se ono ne može u potpunosti razviti do kulturnog čovjeka ukoli-ko ne prođe kroz jednu, više ili manje jasnu fazu neuro-ze. Ova činjenica dolazi otuda što dijete tako mnoge, ka-snije neupotrebljive nagonske zahtjeve nije u stanju suz-biti racionalnim duhovnim radom već ih mora obuzdati aktima potiskivanja iza kojih u pravilu stoji motiv stra-ha. Većina tih dječjih neuroza biva za vrijeme odrasta-nja spontano prevladana, što je naročito slučaj s prisil-nim neurozama djetinjstva. Ono što preostane kasnije se mora ukloniti psihoanalitičkim postupkom. Na posve sličan način moglo bi se pretpostaviti da je čovječanstvo kao cjelina u svom sekularnom razvoju dospjelo u sta-nja koja su analogna neurozama, i to iz istih razloga, jer je u vremenima svog neznanja i intelektualne slabosti svoja odricanja od nagona, neophodna za zajednički ži-vot ljudi, ostvarilo isključivo čistim afektivnim silama. Taloži tih procesa, sličnih potiskivanju, koji su se dogo-dili u prapovijesti, još su se dugo zadržali u kulturi. Re-ligija bi dakle bila jedna općeljudska prisilna neuroza i kao ona u djece potjecala bi iz Edipovog kompleksa, tj. odnosa prema ocu. U skladu s tim shvaćanjem moguće je predvidjeti da se odvraćanje od religije mora izvršiti sa sudbinskom neumoljivošću jednog procesa rasta i da se mi upravo sada nalazimo usred te razvojne faze.
Naše bi se ponašanje u tom slučaju trebalo ravnati prema uzoru jednog razboritog odgajatelja koji se ne opire nadolazećoj, novoj fazi razvoja već je pokušava pospješiti i ublažiti silovitost njenog proboja. Bit religije tom analogijom svakako nije iscrpljena. Ako ona s jedne strane donosi prisilna ograničenja baš kao i jedna in-dividualna prisilna neuroza, onda ona s druge strane sa-drži i jedan sistem iluzija praćenih poricanjem zbiljnosti upravo onako kako smo to pronašli izolirano samo kod amencije, blažene halucinatorne smušenosti. Ipak, to su samo usporedbe kojima pokušavamo razumjeti socijal-ne fenomene dok nam individualna patologija u tu svrhu ne pruža nikakav punovrijedan pandan.
Više je puta upozoreno na to (s moje strane i naročito od strane Th. Reika) do kojih sve pojedinosti može ići analogija religije s prisilnom neurozom i kako se mnogo osobitosti i sudbina koje doživljava tvorba religije da-de razumjeti na taj način. Ovome također dobro odgova-ra činjenica da je ponizni vjernik u visokom stupnju za-štićen od opasnosti određenih neurotičkih oboljenja; pri-hvaćanje opće neuroze oslobađa ga zadaće obrazovanja osobne neuroze.
Spoznaja historijske vrijednosti izvjesnih religijskih učenja podiže naš respekt pred njima ali ipak ne obez-vređuje naš prijedlog da se odreknemo njihove uloge u motivaciji kulturnih propisa. Naprotiv! Uz pomoć tih historijskih ostataka uspjeli smo religijske poučke shva-titi kao u neku ruku neurotičke relikte i sada smijemo reći da je vjerojatno vrijeme da se, kao u analitičkom postupku s neurotičarima, posljedice potiskivanja zami-jene rezultatima racionalnog duhovnog rada. Da se u toj preradi neće stati već na odricanju od svečanog uz-visivanja kulturnih propisa, da će kao posljedica jedne opće revizije tih propisa mnogi od njih biti ukinuti, mo-že se predvidjeti, ali jedva da je za žaljenje. Zadatak koji nam je postavljen, zadatak izmirenja ljudi s kulturom bit će na taj način u velikoj mjeri riješen. Ne smije nam biti nažao ni to što se moramo odreći historijske istine u ra-cionalnoj motivaciji kulturnih propisa. Istine koje re-ligijska učenja sadrže ipak su tako iskrivljene i toliko sistematski zakrinkane da ih masa ljudi ne može spoznati kao istine. Sličan je slučaj kada djetetu ispričamo da novorođenčad donosi roda. Time također govorimo istinu iako simbolički prikrivenu jer mi znamo što znači velika ptica. Ali dijete to ne zna, ono je čulo samo onaj iskrivljeni dio, osjeća se prevarenim i poznato je kako često njegovo nepovjerenje prema odraslima i njegova nepokornost nalaze poticaj upravo u tom utisku. Došli smo do uvjerenja da je bolje ne govoriti djetetu takve simbolički prikrivene istine i ne uskratiti mu znanje o stvarnim odnosima, naravno u skladu s njegovim intelek-tualnim stupnjem.
Nema komentara:
Objavi komentar