»Drugo je proturječje kada Vi s jedne strane priznajete da čovjekom ne može upravljati inteligencija već da nji-me vladaju strasti i zahtjevi nagona, dok s druge stra-ne predlažete da se afektivni temelji njegove poslušno-sti prema kulturi zamijene racionalnima. Nek razumije tko može. Meni se čini da je u pitanju ili jedno ili dru-go.«
»Uostalom, zar ništa niste naučili iz povijesti? Takav pokušaj da se religija zamijeni umom čak je jednom već učinjen, oficijelno i u velikom stilu. Sjećate li se ipak fran-cuske revolucije i Robespierrea? Ali i kratkotrajnosti i tužne neuspješnosti eksperimenta. Sada se to u Rusiji ponavlja, i ne trebamo biti odveć znatiželjni u pogledu ishoda tog novog pokušaja. Ne mislite li da bismo mo-gli prihvatiti kao činjenicu da čovjek ne može bez reli-gije?«
»Sami ste rekli da je religija više od prisilne neuroze. Ali tom njenom drugom stranom niste se bavili. Veoma je dovoljno da izvedete analogiju s neurozom. Ljudi se u svakom slučaju moraju osloboditi jedne neuroze, ali što se pritom gubi, Vas ne brine.«
Privid proturječja vjerojatno je nastao zbog toga što sam odveć žurio s kompliciranim stvarima. Nešto ipak možemo naknadno dodati. Još uvijek tvrdim da je moj spis u jednom pogledu posve bezopasan. Nema tog vjer-nika koji će se tim ili sličnim argumentima dati zbuniti u svojoj vjeri. Jedan vjernik je na određeni način nje-žno vezan uz sadržaje religije. Postoji zacijelo nebroje-no mnogo drugih koji nisu vjernici u istom smislu. Oni se pokoravaju kulturnim propisima jer su se dali za-strašiti prijetnjama religije i nje se boje sve dok je mo-raju držati jednim dijelom stvarnosti koja ih ograniča-va. Upravo su oni ti koji će planuti čim osjete da smiju napustiti vjeru u stvarnu vrijednost religije, ali ni u nji-hovom slučaju argumenti nemaju nikakvog utjecaja. Oni gube strah pred religijom ako primijete da se nje ni dru-gi ne boje i o njima sam tvrdio da bi saznali za propa-danje religijskog utjecaja i onda kada moj spis ne bih publicirao.
Vjerujem međutim da sami držite važnijim drugo pro-turječje koje mi predbacujete. Na ljude tako malo utje-ču umski razlozi i njima gotovo u potpunosti vladaju njihove nagonske želje. Zašto da im se dakle oduzme za-dovoljenje nagona i da se ono zamijeni umskim razlo-zima? Dakako, ljudi su takvi, ali jeste li se zapitali da li oni takvima moraju biti, da li ih na to sili njihova unu-trašnja priroda? Može li antropolog navesti točne mjere lubanje jednog naroda koji gaji običaj da glavice svoje djece odmalena deformira zavojima? Pomislite na žalo-stan kontrast između blistave inteligencije jednog zdra-nog djeteta i misaone ograničenosti prosječnog odraslog čovjeka. Je li baš posve nemoguće da upravo religiozni odgoj velikim dijelom snosi krivnju za ovo kržljanje? Mi-slim da bi veoma dugo trajalo prije nego bi dijete oslo-bođeno religijskog utjecaja započelo razmišljati o bogu i stvarima s onu stranu ovoga svijeta. Možda bi te njego-ve misli zatim krenule istim putem kojim su išle i u nje-govih predaka, ali se ne čeka na taj razvoj već mu se reli-gijska učenja pružaju u vrijeme kada ono nema ni inte-resa za njih, ni sposobnosti da shvati njihov domašaj. Zavlačenje seksualnog razvoja i uranjeno otpočinjanje religijskog utjecaja, to su ipak dvije glavne točke u pro-gramu današnje pedagogije, nije li tako? Kada se zatim djetetovo mišljenje probudi, religijska su učenja već po-stala neoboriva. Mislite li međutim da je u svrhu ojača-nja funkcije mišljenja vrlo probitačno ako se tom mi-šljenju pod prijetnjom pakla zabrani pristup jednom ta-ko važnom području? Ako se netko jednom doveo do toga da sve apsurdnosti koje mu donose religijska uče-nja preuzima bez kritike i da čak previđa proturječnosti među njima, onda nas njegova misaona ograničenost ne treba odveć začuditi. Ali mi osim naše inteligencije za sada nemamo nikakvog drugog sredstva kojim bi svla-dali našu vezanost za nagon. Kako se od osoba koje su pod vladavinom zabrane mišljenja može očekivati da po-stignu psihološki ideal, primat inteligencije? Poznato Vam je također da se žene općenito ogovara zbog takozvane »psihološke slaboumnosti«, tj. tvrdi se da je u njih in-teligencija manja nego u muškarca. Sama je činjenica sporna, njeno tumačenje je dvojbeno, ali jedan argument u prilog sekundarne prirode te intelektualne zakržljalo-sti glasi: žene su bile izložene strogosti rane zabrane da svoje mišljenje primijene na ono što ih je najviše zani-malo, naime, na probleme spolnog života. Sve dok po-red seksualne zapreke mišljenja na čovjeka u njegovim ranim godinama djeluje i ona religijska te iz nje izve-dena zapreka lojalnosti, ne možemo odista reći kakav je zapravo taj čovjek.
No želim obuzdati svoju revnost i dopustiti mogućnost da ja također jurim za jednom iluzijom. Možda učinak religijske zabrane mišljenja nije tako strašan kako ja pretpostavljam, možda će se ispostaviti da ljudska pri-roda ostaje ista čak i ako se odgoj ne zloupotrebi za pot-činjavanje religiji. Ja to ne znam, a Vi to također ne možete znati. Ne samo da veliki problemi ovog života iz-gledaju zasad nerješivi nego je i na mnoga manja pitanja teško odgovoriti. Ali priznajte mi da ovdje postoji os-nova za jednu nadu u budućnost, da pred nama možda leži jedno blago koje bi valjalo iskopati i kojim bi se mogla obogatiti kultura, a da se trud oko pokušaja je-dnog nereligioznog odgoja isplati. Pokaže li se taj poku-šaj nezadovoljavajućim, bit ću spreman napustiti refor-mu i vratiti se ranijem čisto deskriptivnom sudu: Čo-vjek je biće slabe inteligencije kojim vladaju njegove nagonske želje.
U jednoj drugoj točki s Vama se bez rezerve slažem. Očito je besmislen pothvat htjeti religiju na silu i jednim udarcem ukinuti. Prije svega zato jer je to bezizgledno. Vjernik se ne da otrgnuti od svoje vjere, ni argumenti-ma, ni zabranama. I kada bi to u nekih uspjelo, pokaza-lo bi se kao odveć okrutno. Tko je decenij ama uzimao sredstva za spavanje naravno da neće moći spavati odu-zmu li mu se ta sredstva. Da se učinak religijske utje-he smije usporediti s učinkom narkotika na zgodan je način pokazao jedan postupak u Americi. Tamo se ljudi-ma sada hoće — očigledno pod utjecajem žena — odu-zeti sva podražajna i opojna sredstva i sva sredstva uži-vanja te ih se u svrhu obeštećenja prezasićuje strahom od boga. U pogledu ishoda tog eksperimenta također ne tre-ba biti znatiželjan.
Proturječit ću Vam dakle ako budete ustrajali na za-ključku da čovjek uopće ne može bez utjehe religijske iluzije, da bez nje ne bi podnio težinu života i okrutnu zbilju. Naravno, taj čovjek svakako ne, taj koga ste od djetinjstva napajali slatkim — ili gorko slatkim — otro-vom. Ali onaj drugi, koji bi bio trezveno odgojen? Možda onome koji ne pati od neuroze i nije potrebna intoksika-cija da bi je prigušio. Čovjek će se u tom slučaju zacije-lo naći u teškoj situaciji, morat će priznati svu svoju be-spomoćnost, svoju beznačajnost u vrtlogu svijeta, činje-nicu da više nije središte stvaranja niti objekt nježne skrbi jedne dobrostive providnosti. Bit će u istom položa-ju kao i dijete koje je napustilo očinski dom u kojem se osjećalo tako toplo i prijatno. No nije li infantilizmu su-đeno da bude prevladan? Čovjek ne može vječno ostati dijete, on napokon mora van u »neprijateljski život«. Mo-gli bismo to nazvati »odgojem za stvarnost« a što se Vas tiče, ne znam trebam li Vam još otkriti da je jedina na-mjera moga spisa da upozori na nužnost tog napretka?
Vjerojatno se bojite da čovjek ovu tešku kušnju neće izdržati. Ipak, pustite nas da se bar nadamo. Već je to nešto kada čovjek zna da je upućen na svoju vlastitu sna-gu. Tad on uči da je ispravno upotrebljava. Čovjek ipak nije posve bez pomoćnih sredstava, njegova ga je znanost od vremena diluvijala mnogo naučila i njegovu će moć još i dalje uvećavati. A što se tiče velike nužnosti sudbi-ne, tu pomoći nema, nju će naučiti podnijeti samo preda-vanjem. Što mu treba varka jednog veleposjeda na mje-secu od čijeg prinosa ipak još nikada nitko ništa nije vidio? Kao časni sitnoposjednik na svojoj Zemlji znat će on svoju grudu obraditi toliko da ga ona hrani. Odvra-ćanjem svojih očekivanja od onostranog, i usmjerava-njem svih oslobođenih snaga na zemaljski život, vjeroja-tno će moći postići to da život svima postane podnošljiv i da kultura više nikoga ne tlači. Tad će on bez razmišlja-nja moći, s jednim našim drugom u nevjeri, reći:
Den
Himmel iiberlassen wir
Den
Engeln und den Spatzen.
(Nebo prepuštamo
Anđelima i vrapcima.)
»To već zvuči veličanstveno, čovječanstvo koje se od-reklo svih iluzija i time postalo sposobno da svoj život na Zemlji učini podnošljivim. Ja međutim ne dijelim Vaša očekivanja. Ne stoga što bih bio tvrdoglavi reakci-onar kakvim me možda držite. Ne, iz opreza. Mislim, na-ime, da smo sada zamijenili uloge; Vi se pokazujete kao zanesenjak koji dopušta da ga zavedu iluzije a ja zastu-pam zahtjev uma i pravo skepse. To što ste ovdje prika-zali izgleda mi da je izgrađeno na zabludama koje u skla-du s Vašim postupkom mogu nazvati iluzijama zato što dovoljno jasno odaju utjecaj Vaših želja. Vašu nadu za-snivate na tome da će generacije koje nisu u ranom dje-tinjstvu iskusile utjecaj religijskih učenja lako postići željeni primat inteligencije nad nagonskim životom. Up-ravo je to jedna iluzija; u toj odlučujućoj točki teško da će se ljudska priroda promijeniti. Ako se ne varam — čovjek tako malo zna o drugim kulturama — i danas po-stoje narodi koji ne odrastaju pod pritiskom nekog re-ligijskog sistema a ipak nisu bliži Vašem idealu od osta-lih. Ako iz naše evropske kulture želite odstraniti religiju, onda do toga može doći samo posredstvom nekog drugog sistema učenja, a taj bi od početka preuzeo sve psiholo-ške značajke religije, istu svetost, tvrdokornost i nesno-šljivost, istu zabranu mišljenja u svrhu svoje obrane. Bi-lo što od toga morate imati kako biste opravdali zahtje-ve odgoja. Ali odgoja se ne možete odreći. Put od dojen-četa do kulturnog čovjeka je dalek, previše bi jadnih ljud-skih bića zalutalo na njemu i ne bi pravodobno došlo do svojih životnih ciljeva ako bismo ih bez vodstva pre-pustili vlastitom razvoju. Učenja koja bi se u njihovom odgoju primijenila misliocima bi, u njihovim zrelim go-dinama, uvijek postavljala prepreke jednako kao što Vi danas predbacujete religiji. Ne primjećujete da se neizlje-čiva urođena mana naše i svake kulture sastoji u tome da ona nagonskom, misaono slabašnom djetetu nameće odluke kojima je dorasla samo zrela inteligencija odraslih. Ona međutim ne može ništa drugo zbog činjenice da je sekularni razvoj čovječanstva sabijen u nekoliko godi-na djetinjstva i da se dijete može navesti na svladavanje postavljenih mu zadataka samo posredstvom afektivnih moči. To su dakle izgledi za Vaš 'primat intelekta'.«
»Sada ne treba da se čudite ako se zauzmem za očuva-nje sistema religijskog učenja kao temelja odgoja i ljud-skog zajedničkog života. To je praktički problem, a na pitanje stvarne vrijednosti. Kako mi u interesu održanja naše kulture ne možemo čekati s utjecajem na pojedinca sve dok on ne postane zreo za kulturu — mnogi to nikada ne bi postali — kako smo prisiljeni odraslom čovjeku na-metnuti bilo kakav sistem učenja koji u njemu treba dje-lovati kao kritici nepristupačna pretpostavka, religijski mi sistem izgleda za to daleko najpogodniji. Naravno, upravo zbog njegove snage da željama pruži ispunjenje i da utješi, snage u kojoj ste Vi htjeli prepoznati 'iluziju'. U pogledu poteškoća da se dođe do neke spoznaje stvar-nosti, pa čak i dvojbe da li nam je to uopće moguće ipak ne bismo htjeli previdjeti činjenicu da su i ljudske po-trebe dio stvarnosti i to važan dio, takav koji nas se oso-bito tiče.«
»Drugu prednost religijskog učenja nalazimo u jednoj od njenih osobitosti koja izgleda da Vas posebno vrije-jeđa. Ona dopušta pojmovno pročišćenje i sublimaciju u kojima se može odstraniti većina onoga što na sebi nosi trag primitivnog i infantilnog mišljenja. Ono što za-tim preostaje sadrži ideje kojima znanost više ne protu-rječi i koje ta znanost također ne može osporiti. Te pre-tvorbe religijskog učenja koje ste osudili kao polovično-sti i kompromise omogućuju da se izbjegne pukotina iz-među neobrazovanih masa i filozofskog mislioca i da se održi ono zajedničko među njima što je tako važno za sigurnost kulture. Tada se ne treba bojati da će čovjek iz naroda saznati da gornji slojevi društva 'više ne vje-ruju u boga'. Vjerujem da sam sada pokazao kako se Vaš trud svodi na pokušaj da se jedna iskušana i afektivno dragocjena iluzija zamijeni drugom, neiskušanom i indiferentnom.«
Ne treba da me držite neosjetljivim na vašu kritiku. Znam kako je teško izbjeći iluzije; možda su i nade koje ja podržavam iluzorne prirode. Ali od jedne razlike ne odustajem. Moje iluzije — po strani od činjenice da ne-ma kazne za onoga tko ih ne dijeli — nisu neispravljive kao religijske i nemaju sumanuti karakter. Ako bi isku-stvo — ne meni, već drugima nakon mene koji jednako misle — pokazalo da smo se prevarili, onda ćemo se od-reći naših očekivanja. Uzmite moj pokušaj ipak onime što on jest. Psiholog koji se ne vara u tome kako je te-ško snaći se u ovom svijetu trudi se da razvoj čovječan-stva prosudi u skladu s ono malo uvida koji je stekao proučavanjem duševnih procesa koji se zbivaju u poje-dincu za vrijeme njegovog razvoja od djeteta do odraslog čovjeka. Pritom mu se nameće shvaćanje da se religija može usporediti s neurozom djetinjstva i on je dovoljno optimističan da pretpostavi kako će čovječanstvo prevla-dati tu neurotsku fazu, kao što mnoga djeca prerastu svoju sličnu neurozu. Te spoznaje iz individualne psiholo-gije mogu biti nedostatne, usporedba s ljudskim rodom neopravdana, optimizam neutemeljen; Priznat ću Vam sve te nesigurnosti. Ali čovjek se često ne može uzdržati a da ne kaže što misli i kao ispriku ističe da se to što je rekao ne izdaie za više nego što vrijedi.
Moram se međutim još zadržati na dvije stvari. Prvo, slabost moje poziciie ne znači ujedno jačanje Vaše. Ja mislim da Vi branite izgubljenu stvar. Možemo još ta-ko često naglašavati da je ljudski intelekt nemoćan u usporedbi s ljudskim nagonskim životom i u tome imati pravo. Međutim, u toj slabosti ipak ima nešto posebno; glas intelekta je tih ali on ne prestaje sve dok ga se je-dnom ne sasluša. Na kraju, nakon što je nebrojeno puta odbiien, ipak postiže svoj cili. To je jedna od rijetkih točaka u kojima čovjek smije biti optimističan u pogledu budućnosti čovječanstva, ali ona po sebi ne znači ma-lo. Na nju se mogu nadovezati još i druge nade. Primat intelekta leži zacijelo na dalekoj, dalekoj, ali vjerojatno ipak ne i beskrajnoj udaljenosti. A kako će on po svemu sudeći sebi postaviti isti cilj čije ozbiljenje Vi očekujete od Vašeg boga — u mjeri čovjeka naravno, onoliko koli-ko to dopušta vanjska stvarnost 'Avayxr) —: ljubav prema čovjeku i ograničenje patnje, onda možemo reći da je naše neprijateljstvo samo privremeno i nipošto ne-pomirljivo. Mi se nadamo istome ali Vi ste nestrpljivi, zjahtjevniji i — zašto da to ne kažem — sebičniji od me-ne i mojih istomišljenika. Za Vas bi blaženstvo trebalo započeti odmah nakon smrti i Vi od njega zahtijevate nemoguće, ne želeći napustiti pravo pojedinačne osobe. Naš bog Aoyog2 od tih će želja ozbiljiti ono što dopušta priroda izvan nas ali veoma postepeno, tek u nedogled-noj budućnosti i za novu djecu čovječanstva. Nama koji teško podnosimo život on ne obećava obeštećenje. Na pu-tu tom dalekom cilju Vaša religijska učenja moraju biti napuštena bez obzira da li će prvi pokušaj pretrpjeti ne-uspjeh i bez obzira da li će se prve zamjenske tvorbe po-kazati neosnovanima. Vi znate zašto: s vremenom se umu i iskustvu ništa ne može oduprijeti a proturječje u koje prema njima dolazi religija posve je očigledno. Ni pro-finjene religijske ideje ne mogu izbjeći tu sudbinu sve dok žele spasiti još nešto od utješnog sadržaja religije. Dakako, ukoliko se ograničuju na tvrdnju postojanja vi-šeg duhovnog bića čija su svojstva neodrediva i čije su namjere nespoznatljive ostaju one imune na prigovore znanosti, ali će ih ljudski interes tada napustiti.
I drugo: Imajte u vidu razliku Vašeg i mog odnosa pre-ma iluziji. Vi morate religijsku iluziju braniti svim Va-šim snagama; ukoliko bude obezvrijeđena — a ona je od-ista dovoljno ugrožena — tada se ruši Vaš svijet i ne pre-ostaje Vam ništa drugo nego da u sve sumnjate, u kul-turu i u budućnost čovječanstva. Toga kmetstva ja sam, tj. mi smo oslobođen (i). Upravo zato što smo spremni od-reći se dobrog dijela naših infantilnih želja moći ćemo
1 Božanski par A6yos-'Av&YKi) Nizozemca Multatulia.
podnijeti ukoliko se neka od naših očekivanja ispostave kao iluzije.
Odgoj oslobođen pritiska religijskog učenja možda ne-će promijeniti mnogo u psihološkoj biti čovjeka, naš bog Aoyog možda nije toliko svemoćan i može ispuniti tek mali dio onoga što su njegovi prethodnici obećali. Moramo li to uvidjeti, hrabro ćemo se prepustiti toj či-njenici. No interes za svijet i život ipak nećemo zbog to-ga izgubiti jer na jednom mjestu imamo sigurno upori-šte koje Vama nedostaje. Vjerujemo u to da je znanstve-ni rad u stanju saznati nešto o stvarnosti svijeta čime možemo uvećati našu moć i u skladu s čime možemo urediti naš život. Ako je ta vjera iluzija onda smo u istoj situaciji kao i Vi, ali znanost nam je svojim mno-gobrojnim i važnim uspjesima dokazala da nije nikakva iluzija. Ona ima mnogo otvorenih i još više zakrabulje-nih neprijatelja među onima koji joj ne mogu oprostiti što je obesnažila religijsku vjeru i što prijeti da će je oboriti. Predbacuje joj se da nas je odveć malo naučila i neusporedivo više toga ostavila u tami. Ali pritom se zaboravlja koliko je ona mlada, kako su tegobni bili nje-ni počeci i kako je neznatno razdoblje otkako je ljudski intelekt ojačao za njene zadatke. Ne varamo li se svi u tome što naše sudove zasnivamo na prekratkim vremen-skim razdobljima? Trebali bismo kao primjer uzeti geo-loge. Čovjek se žali na nepouzdanost znanosti govoreći da ona danas proglašava za zakon nešto u čemu slijede-ća generacija spoznaje zabludu i što zamjenjuje novim zakonom jednako kratkoga vijeka. To je međutim nepra-vedno i dijelom neistinito. Obrati u znanstvenom mišlje-nju predstavljaju razvoj i napredak, a ne prevrat. Zakon koji smo isprva držali bezuvjetno važećim pokazuje se kao poseban slučaj jedne obuhvatniie zakonomjernosti ili biva ograničen drugim zakonom koji smo tek kasnije upoznali; jednostavno približavanje istini biva zamijenje-no brižljivo prilagođenom spoznajom koja sa svoje stra-ne iznova očekuje daljnje usavršavanje. Na različitim po-dručjima još nije prevladana faza istraživanja u kojoj se pokušava s pretpostavkama koje se uskoro moraju odbaciti kao nedostatne; na drugim pak postoji već je-dna sigurna i gotovo nepromjenljiva jezgra spoznaje. Znanstveni se trud napokon pokušalo radikalno obezvri-jediti shvaćanjem da on, u vezi s uvjetima naše vlastite konstitucije, ne može pružiti ništa drugo osim subjektiv-nih rezultata, dok mu zbiljska priroda stvari izvan nas ostaje nepristupačna. Pritom se prelazi preko nekih od-lučujućih momenata za shvaćanje znanstvenog rada; za-boravlja se da je naša konstitucija, tj. naš duševni apa-rat razvijen upravo u nastojanju da spozna vanjski svi-jet, dakle da jedan dio svrhovitosti mora biti ostvaren u njegovoj strukturi; da je on sam sastavni dio onog svi-jeta koji treba istražiti i da on takva istraživanja veoma dobro dopušta; da je zadatak znanosti do kraja defini-ran, ukoliko je ograničimo na to da pokaže kako nam se, uslijed osobitosti naše konstitucije, svijet mora uka-zati; da konačni rezultati znanosti nisu, upravo zbog na-čina njihovog postizanja, uvjetovani samo našom konsti-tucijom već i onime što je na tu konstituciju djelovalo; napokon, da je problem kakvoće svijeta, ukoliko se ne uzme u obzir naš opažajući duševni aparat, prazna ap-strakcija bez praktičnog interesa.
Ne, naša znanost nije nikakva iluzija. Ali bi iluzija bi-la vjerovati da možemo negdje drugdje dobiti to što nam ona ne može pružiti.
Nema komentara:
Objavi komentar