1 Nadam se da neću počiniti nepravdu ako filozofu »kao da« pripišem nazor koji nije stran ni drugim misliocima. Usp. H. Vai-hinger (1922, str. 68): »U krug fikcija ne ubrajamo samo nepri-strane teorijske operacije već i pojmovne tvorbe koje su otkrili najplemenitiji ljudi, kojih se drži srce plemenitijeg dijela čovje-čanstva i kojih se ono ne želi odreći. Ni mi im to nipošto nećemo oteti — kao praktičke fikcije nek' postoje i dalje, ali gdje je u pitanju teorijska istina, nema im života. za poučke nisu taloži iskustva ili konačni rezultati mišlje-nja, one su iluzije, ispunjenja najstarijih, najsnažnijih, najprečih želja čovječanstva; tajna njihove snage je snaga te želje. Već znamo da je zastrašujući dojam dječje bes-pomoćnosti probudio potrebu za zaštitom — zaštitom kroz ljubav — koju je zadovoljio otac, a spoznaja da ta bespomoćnost ostaje tokom cijelog života prouzročila je da se čovjek čvrsto uhvatio egzistencije jednog — ali sa-da moćnijeg oca. Dobrostivim ravnanjem božje provid-nosti umiren je strah od opasnosti života, uspostavljanje ćudorednog svjetskog poretka osigurava ispunjenje za-htjeva za pravednošću koji je unutar ljudske kulture tako često ostao neispunjen a produženje zemaljske egzisten-cije jednim budućim životom stvara prostorni i vremen-ski okvir u kojem se te želje mogu ispuniti. Odgovori na zagonetna pitanja ljudske znatiželje, o nastanku svijeta,
0 odnosu između tjelesnog i duševnog, izgrađeni su na pretpostavkama tog sistema; ogromno je olakšanje za psi-hu pojedinca kada se s nje skine teret nikada posve pre-vladanih sukoba djetinjstva proizašlih iz kompleksa oca
1 kada se za njih nađe svima prihvatljivo rješenje.
Ako kažem da su sve to iluzije, moram razgraničiti zna-čenje riječi. Jedna iluzija nije isto što i zabluda; ona i nije nužno zabluda. Aristotelovo mišljenje da se gamad razvija iz nečisti, čega se prost narod još danas drži, bila je za-bluda jednako kao i zabluda ranije generacije liječnika da je Tabes dorsalis posljedica seksualnog razvrata. Bilo bi pogrešno ako bismo te zablude zvali iluzijama. Napro-tiv, uvjerenje Kolumba da je otkrio novi morski put za Indiju bilo je iluzija. Udio njegove želje u toj zabludi veo-ma je jasan. Kao iluziju možemo označiti tvrdnju izvjes-nih nacionalista da su Indogermani jedina ljudska rasa sposobna za kulturu ili vjerovanje, koje je srušila tek psihoanaliza, da je dijete biće bez seksualnosti. Za iluziju ostaje karakteristično da je izvedena iz ljudske želje i ona je u tom pogledu bliska psihijatrijskoj sumanutoj ideji ali se — po strani od komplicirane strukture sumanute ideje — od nje također razlikuje. Kao ono bitno u suma-nutoj ideji ističemo njeno proturječje spram zbiljnosti; iluzija ne. mora nužno biti lažna, tj. neostvariva ili u pro-turječju sa stvarnošću. Neka građanska djevojka može sebi stvoriti iluziju da će doći princ i povesti je sa sobom. To je moguće, neki takvi slučajevi su se dogodili. Daleko je manje vjerojatno da će doći mesija i zasnovati zlatno doba; već prema osobnom stavu onoga koji sudi, on će to vjerovanje klasificirati ili kao iluziju, ili kao analogiju sumanutoj ideji. Primjere iluzija koje su se obistinile inače nije lako pronaći. Ali iluzija alkemičara, da će sve metale moći pretvoriti u zlato, mogla bi biti jedna od tih. Želja da se ima veoma mnogo zlata, onoliko zlata ko-liko je god moguće, podosta je prigušena našim današnjim uvidom u uvjete koji omogućuju bogatstvo no kemija ipak ne drži više nemogućom preobrazbu metala u zlato. Jedno vjerovanje zovemo dakle iluzijom ako u njenoj mo-tivaciji u prvi plan izbija ispunjenje želje i ne obaziremo se pritom na njen odnos prema zbiljnosti, jednako kao što se sama iluzija odriče svoje potvrde.
Okrenemo li se iznova, u skladu s tom orijentacijom, religijskim učenjima, moći ćemo još jednom reći: sva ta učenja su iluzije, nedokazive, i nikoga se ne smije pri-siljavati da ih drži istinama, da u njih vjeruje. Neke od njih su tako nevjerojatne, toliko u proturječju sa svime što smo na tako tegoban način saznali o stvarnosti svi-jeta da ih se — s odgovarajućim obzirom na psihološke razlike — može usporediti sa sumanutim idejama. O stvar-nosnoj vrijednosti većine njih ne može se suditi. Onoliko koliko su nedokazive toliko su i neporecive. Još uvijek premalo znamo da bismo im se kritički približili. Zago-netka svijeta razotkriva se našem istraživanju samo po-lagano i znanost još danas ne može odgovoriti na mnoga pitanja. Ali znanstveni je rad za nas jedini put koji može voditi znanju o izvanjskoj stvarnosti. Isto je tako samo iluzija ako se nešto očekuje od intuicije i poniranja u sebe; to nam ne može pružiti ništa osim — teško objašnji-vih — spoznaja o našem vlastitom duševnom životu, ali nikada ne daje odgovore na pitanja koja je religijsko uče-nje tako lako riješilo. Bilo bi drsko pustiti vlastitu samo-volju da stupi u tu prazninu i da prema osobnom sudu ovaj ili onaj dio religijskog sistema proglašava za više ili manje prihvatljiv. Za tako nešto ova su pitanja odveć važna, moglo bi se reći: presveta.
Na ovom mjestu može se očekivati prigovor: »Dakle, ako zagriženi skeptici sami priznaju da se tvrdnje religije ne mogu osporiti razumom, zašto da onda ja u njih ne vjerujem jer tako je mnogo na njihovoj strani, tradicija, suglasnost ljudi i sva utješnost njihovog sadržaja?« Da, zašto ne? Kao što se nikoga ne može prisiliti da vjeruje, tako nitko ne može biti prisiljen ni da ne vjeruje. Ali čo-vjek se ne bi trebao zavaravati da takvim obrazloženjima ide putovima ispravnog mišljenja. Ako je osuda »isprazni izgovor« ikada bila na mjestu, onda je to ovdje. Neznanje je neznanje; nikakvo pravo da se vjeruje ne izvodi se iz njega. Nijedan umni čovjek neće se u drugim stvarima tako lakomisleno ponašati i zadovoljiti se tako jadnim obrazloženjima svojih sudova i svoga opredjeljenja ali si, eto, u najvišim i najsvetijim stvarima to ipak dopušta. U stvari, to su samo pokušaji zavaravanja sebe ili drugih da se čovjek još čvrsto drži religije dok se nje zapravo već odavno oslobodio. Kada se radi o pitanjima religije ljudi svaljuju na sebe krivicu za sve moguće neiskrenosti i svu intelektualnu nedoličnost. Filozofi proširuju znače-nje riječi kojima jedva da ostaje nešto od njihovog iz-vornog smisla, oni bilo koju mutnu apstrakciju koju su sebi stvorili nazivaju »bogom« i sada su i oni deisti, vje-ruju u boga više od cijelog svijeta i mogu se hvastati da su spoznali jedan viši, čistiji pojam boga, premda je nji-hov bog tek prije jedna nepostojeća sjena nego moćna ličnost religijskog učenja. Kritičari ustrajavaju na tome da čovjeka koji ne taji osjećaj ljudske malenkosti i sla-bosti pred cjelinom svijeta proglašavaju za »duboko re-ligioznog«, iako taj osjećaj ne sačinjava bit religioznosti već tu bit otkriva tek sljedeći korak, reakcija na to, od-nosno pokušaj da čovjek sebi pred tim osjećajem pomogne. Tko ne ide dalje, tko se ponizno miri sa sitnom ulogom čovjeka u velikom svijetu, taj je daleko prije ireligiozan u najpravijem smislu riječi.
Nije u planu našeg istraživanja da zauzmemo stav o istinosnoj vrijednosti religijskih učenja. Dostaje nam što smo ih u njihovoj psihičkoj prirodi spoznali kao iluzije. Ali nije nam potrebno tajiti da to otkriće silno utječe na naš stav u pitanju koje mnogima mora izgledati naj-važnije. Znamo otprilike u kojim su vremenima stvorena religijska učenja i kakvi ljudi su ih stvorili. Saznamo li još iz kojih se motiva to dogodilo, naše će stajalište pre-ma religijskom problemu pretrpjeti zamjetni pomak. Ka-žimo i to da bi bilo čak veoma lijepo kada bi postojao bog kao stvoritelj svijeta i dobrohotna providnost, ćudo-redni svjetski poredak i onostrani život, ali je ipak vrlo neobično da je sve upravo kako si moramo željeti. I bilo bi još čudnije da je našim bijednim praočevima, neslo-bodnim i bez ikakvog znanja, uspjelo riješiti sve ove teške zagonetke svijeta.
Nema komentara:
Objavi komentar