Psiho 4 dio

VRSTE NAJKRVAVIJEG MASOVNOG UBOJICE KOJI JE IKADA ZAMAHNUO SJEKIROM!"

"Dobro", rekao je svećenik, najednom iskreno. "Ja sam u krivu, ti imaš pravo. Ja sam ti ponudio utjehu, a ti moraš imati istinu. Kao sva djeca, upravo si uništio organiziranu religiju, Gospodine Racionalni. Znaš da ne mogu odgovoriti na ova pitanja, nijedan svećenik ne može. Sada si moraš stvoriti vlastitu religiju."

"Zašto?" rekao sam ja. "Ne treba mi religija. Mogu i bez nje."

"I ostaviti neriješenom tajnu mog prisustva ovdje?"

"Ostaviti neriješenom", rekao sam Dickieju mimo pozornice, "značilo bi priznati da postoji nešto što ne mogu razumjeti. A znao sam da ako želim dovoljno jako saznati, nema toga što ne bih mogao razumjeti. To bi, za početak, bilo prvo načelo moje nove religije."

Okrenuo sam se mom malom igrokazu.

"To će biti lako", rekao sam. "Bilo koje dijete može smisliti nešto bolje od klaonice za svijet i Boga s noževima u rukama."

"Postoji i cijena koju treba platiti", upozoravao je svećenik. "Stvori vlastitu teologiju i bit ćeš drukčiji od svih drugih ..."

"Nema cijene", podrugnuo sam se, "to je nagrada! Osim toga, nitko stvarno ne vjeruje u Boga-Nemogućeg ili u Boga-Ubojicu. To će biti lako."

Svećenik u meni se nasmijao na sve to, nadmoćnim osmjehom, i nestao.                                                                                 ?;,:¦

Dickie je gledao, obuzet mojom teatralnošću.              i;:

106

"Čim je otišao", rekao sam, "postao sam nervozan. Jesam li bio neobuzdan i žestok u mom malom ekscesu? Pribran i pažljiv sljedećih deset godina, sve sam prikupio natrag i stavio na svoje mjesto, bez naglašenih slogova i uskličnika. Trebalo je toliko puno vremena da se sastave komadići, ali temelji su završeni. Zahvaljujući mom bratu, ponovo sam izgradio Boga. Pomozi mi, Dickie, pokaži mi gdje sam pogriješio."

Kimnuo je glavom, nestrpljiv da postane dio religije iz kućne radionice.

"Pretvaraj se da postoji Bog-Svemogući koji vidi smrtnike i njihove muke na zemlji", rekao sam polako.

Kimnuo je.

"Prema tome, Dickie, Bog mora biti odgovoran za sve katastrofe, tragedije, teror i smrt koji pritišću čovječanstvo."

Podigao je ruku. "Samo zato što Bog vidi naše nevolje, ne znači da je i odgovoran."

"Pažljivo promisli. Zato što je Svemogući. To je to, On ima moć da spriječi nešto loše ako On hoće. Ali On je izabrao da ne spriječi. Ali dozvoljavajući da zlo postoji, On je razlog što je zlo prisutno."

Razmišljao je o tome. "Možda ..." rekao je pažljivo.

"Po definiciji, znači, zato što nevini nastavljaju patiti i umirati, i Bog-Svemogući nije samo nezabrinut. On je neopisivo okrutan."

Dickie je opet podigao ruku, prije zato da bi dao do znanja da mu treba više vremena da bi me mogao pratiti, nego da bi postavio pitanje. "Možda..."

"Nisi siguran", rekao sam.

"Zvuči uvrnuto, ali ne mogu vidjeti da nešto nije u redu."

"Ne mogu ni ja. Da li se svijet mijenja i tebi kao što se mijenja i meni na tu misao ... svirepi, okrutni Bog?"

"Nastavi", rekao je.

"Sljedeće. Pretvaraj se da postoji Bog Koji Voli Sve Nas koji vidi smrtnike i njihove muke na zemlji.

"Ovo je bolje."

107

Kimnuo sam. "Onda taj Bog mora gledati s tugom nevine koji su ugnjetavani i ubijani zlom, oduvijek i ponovo, milijuni ubijenih dok su molili u prazno tražeći pomoć, stoljeće za stoljećem ... "

Podigao je ruku. "Sad ćeš reći: Zato što nevini pate i umiru, naš Bog Koji Nas Sve Voli nema snagu kojom bi nam pomogao."

"Točno! Reci kad si spreman za pitanje."

Razmislio je na trenutak o onome što smo rekli. Onda je kimnuo. "U redu. Spreman sam za tvoje pitanje."

"Koji Bog je stvaran, Dickie?" pitao sam. "Okrutni ili Bespomoćni?"

Dvadeset pet

Razmišljao je dugo vremena, onda se nasmijao, misleći o tome, mahao glavom. "To nije nikakav izbor! Odnosno, ako mogu birati između Okrutnog i Bespomoćnog, onda, k vragu s Bogom!"

Gledajući ga, vidio sam kako sam ja morao izgledati, pokušavajući zamisliti samog sebe nakon toliko godina. "Izbor nije izbor", rekao sam. "Nijedan nije stvaran."

"Natrag na početak," rekao je, "da li je sve bilo u redu s pitanjem?"

Da li sam i ja uočavao tako puno kad sam bio on? "Bože! Ono što izbor čini nerealnim, Dickie, je pitanje: Zamisli da postoji Bog koji vidi smrtnike i njihove patnje na zemlji. Okreni ga kako god hoćeš, ja sam to radio godinama, ali onog

I

trenutka kada zamisliš Boga kako vidi nas smrtnike u nevolji, nema načina da izbjegneš izbor, Okrutan ili Bespomoćan."

"Što ostaje?" rekao je. "Nema Boga?"

"Ako ustraješ u tome da je svemirsko vrijeme stvarno ... da je svemirsko vrijeme uvijek bilo i uvijek će biti, onda ili nema Boga ili dobivaš već spomenuti izbor."

"Što ako ne ustrajem kod toga da je svemirsko vrijeme stvarno?"

Uzeo sam kamen sa zemlje i bacio ga vodoravno, lagano je kliznuo preko vrha brežuljka i odletio duboko niz padinu. Sjetio sam se trenutka kada sam odlučio da odbacim ustraj: nost, tek toliko da vidim kakav je osjećaj.

"Ne znam", rekao sam.

"Ma, daj!" iščupao je busen trave zajedno s grudom zemlje i bacio je nadajući se da će promašiti. "Znaš!"

"Razmisli o tome, vidjet ćemo sljedeći put."

"Bolje ti je da me ne ostaviš sada, Richarde! GDJE JE MOJ BACAČ PLAMENA?"

"Znaš, Dickie, ovo bi bio idealan brežuljak za let padobranom. Vjetar obično dolazi s juga?"

"Nema vjetra, osim ako ja to hoću", rekao je, "i sada, pošto si upravo ubio Boga, bolje ga digni iz mrtvih ili ti obećavam da nećeš mirno spavati!"

"Dobro. Ali ne mogu dignuti Njega budući on nije On."

"On je Ona?"

"Ona je JE!" rekao sam.

"Dobro, idemo", rekao je vraćajući mi moju pozornicu.

"U redu. Povlačim mišljenje o Bogu Bespomoćnom i bez želje da pobijedi zlo. Ne povlačim mišljenje o Svemogućoj Sve-Voljenoj Stvarnosti."

"Onda si opet na početku!"

"Nisam. Slušaj. Jednostavno je." Povukao sam liniju kroz zrak. "Ovdje su vrata. Na vratima su dvije riječi ŽIVOT JE. Prođeš li kroz vrata, naći ćeš se u svijetu gdje je to istinito."  ,

"Ne moram vjerovati da Život Je", rekao je, odlučan da ne bude opet uhvaćen u pretpostavke.

108

109

"Ne, ne moraš. Ako ne vjeruješ u lo, ili ako vjeruješ Život Nije, ili Život Ponekad Je i Ponekad Nije, ili Smrt Je, onda svijet mora da je prilično dobar u odnosu na ono kako se čini, zaboravi svrhu i razum. Svatko od nas je sam, neki su rođeni sretni, drugi proliju puno suza prije nego umru, ne zna se tko pripada kojoj vrsti. Sretan put."

Čekao sam ga dok je tapkao prema vratima, otvorio ih, izgubivši zanimanje za ono što je ležalo iza.

"Prilično dosadno", rekao je, nagnuvši se naprijed, spreman za skok. "Dobro. Recimo Život Je."

"Siguran?"

"Spreman sam pokušati... "

"Sjeti se da na vratima piše Život Je", rekao sam. "Nije šala. Imaš i nevidljiva slova ispod ako te zanima: Bez Obzira Kako Izgledalo."

"Život Je."

"HA, DICKIE!" Vikao sam kao samuraj, mahao zakrivljenim blještavim mačem. "TAMO U SVOM MRTVAČKOM SANDUKU LEŽI TIJELO TVOG BRATA! SMRT NE POSTOJI?"

"Život Je", rekao je, vjerujući, "Bez Obzira Na Sve."

Uskočio sam u crnu mantiju, glava mije nestala u kapuljači, stao sam na prste, govoreći zlokobno i muklo. "Ja sam Smrt, dijete, i doći ću po tebe kada dođe vrijeme i ništa neće stati na moj put..." mogu biti poprilično zlokoban, i malo sam se zabrinuo.

Još uvijek se čvrsto držao istine koju je testirao. "Život Je", rekao je, "Bez Obzira Na Sve."

"Hej, mali", rekao sam, promijenivši mantiju sportskim žutim ogrtačem. "Nije to ništa posebno. Ne očekuješ od cipela da traju vječito, ili tvoj auto, ili tvoj život? Zdravi razum ... sve se vremenom iznosi!"

"Život Je", rekao je. "Bez Obzira Na Sve."

Tada, prerušen u samog sebe, rekao sam: "Prividi se mijenjaju."

"Život Je", odgovorio je.

110

"To je lako reći kada si dobro i kada si sretan, Kapetane", rekao sam. "Sto kažeš kada krvariš, ili si bolestan, ili si depresivan jer te ostavila djevojka, žena ne razumije više tko si, izgubio si posao i bankrotirao si, gledaš u dno s najniže točke do koje je moguće doći?"

"Život Je."

"Da li su prividi važni za Život?"

Razmišljao je za trenutak. Svako pitanje moglo je skrivati zamku. "Ne."

"Da li Život zna o prividima?"

Dugačka tišina. "Pomozi mi."

"Da li svjetlost poznaje tamu?" upitao sam.

"Ne!"

"Ako Život Je, da li poznaje samo Sebe?"

"Da?"

"Bez pogađanja."

"DA!"

"Da li zna zvijezde?"

"... ne."

"Da li zna početak i kraj," rekao sam, "svemir i vrijeme?"

"Život Je. Uvijek i zauvijek. Ne."

Zašto su jednostavne stvari teške? Razmišljao sam JE znači JE. Ne znači Bilo Je ili Biti Će ili Nekada Je Bilo i Možda' Nije Bilo ili Moglo Bi Biti Sutra. JE. "Da li Život poznaje Dickieja Bacha?" Dugačka tišina. "Ne poznaje moje tijelo." Tu smo, mislio sam. "Da li poznaje tvoju... kućnu adresu?" Smijao se. "Ne!" "Da li poznaje tvoju ... planetu?" "Ne."

"Da li zna tvoje ... ime?" "Ne."

Nagradno pitanje. "Da li Život poznaje tebe?" "Poznaje ... moj život", rekao je. "Poznaje moj duh." "Siguran?" "Nije me briga što ti kažeš. Život poznaje moj život."

111

Može li tvoje tijelo biti uništeno?" pitao sam. Naravno da može, Richarde." Može li tvoj život biti uništen?"

"Nikada!' rekao je, iznenađen.

"Ma nemoj, Dickie. Tvrdiš da ne možeš umrijeti?"

"Dvije vrste umiranja. Svatko može usmrtiti privid mene. Nitko ne može oduzeti moj život." Razmišljao je sekundu. "Ne ako Život Je."

"Onda," rekao sam. "Što?"

"Lekcija je gotova. Upravo si Boga vratio u Život."

"Bo^a Svemogućeg?" upitao je.

"Je li Život Svemoguć?" rekao sam.

"U svom Svijetu. U stvarnom svijetu Život Je. Ništa ne može uništiti Život."

"U svijetu Privida?"

"Prividi su prividi", rekao je. "Ništa ne može uništiti Život."

"Da li te Život voli?"

"Život me poznaje. Ja sam neuništiv. Ako Život ne vidi privide, ako Život nije svjestan svemira i vremena, ako Život vidi samo Život, ako Život ne poznaje Uvjete, može li te Život vidjeti kao dobrog ili lošeg čovjeka?"

"Život me vidi savršenog?"

"Što ti misliš?" rekao sam. "Da li ti to nazivaš ljubavlju? Spreman sam za sugestije."

Čekao je dosta dugo, suzivši očne kapke, prignuvši glavu.

"Što nije u redu?" upitao sam.

Na trenutak me gledao kao da drži detonator u ruci, moja prekrasna građevina koštala me životnog vijeka daje proučim a on je prijetio da je raznese u komadiće. Ali ja nisam bio njegova jedina budućnost, imao je vlastiti život pred sobom, a ne može se živjeti prema uvjerenjima u koja se ne vjeruje.

"Reci mi", rekao sam, dok mi je srce kucalo ubrzano.

"Nemoj me krivo shvatiti", rekao je. "Moram priznati, način na koji si to iznio, logički, tvoja religija mogla bi biti istinita." Razmišljao je trenutak. "Ali..."

112

"Ali...?"

"Ali kakve veze to ima s mojim životom? Prividno, Ljudsko Biće ovdje na Prividnoj Zemlji? Tvoje JE je lijepo, Richarde, ali što onda?"

Dvadeset šest

Smijao sam se sam sebi u tišini. Koliko tisuća puta mi se već dogodilo, da mi je najednom bilo važno što netko misli, ili što će netko drugi odlučiti? Kao da se rub nježno odvojio od površine mora mog unutarnjeg broda, zabrinuta napetost odvukla me dublje u more, nije bilo tako lako i brzo i jednostavno opet postati ono što bih želio biti i nisam znao zašto.

"Zar nisi nikada pomislio Pa Što?" rekao je Dickie. "Sigurno jesi!"

Sagnuo sam se nisko, jako zamahnuvši kamenom s vrha brežuljka. S dovoljno jakim zamahom, mislio sam, gotovo sve može letjeti.

"Ti si poslao Shepherda", rekao sam, "zato što si htio naučiti ono što ja znam."

"Nisam poslao Shepherda..."

Uzeo sam drugi kamen, nastavivši moje tiho proučavanje kamenja i aerodinamike.

"Da", rekao je. "Moram naučiti to što ti znaš. Još uvijek. Žao mije ako sam te povrijedio s tim Pa Što."

Odabrao sam šutnju kako ga ne bih prisiljavao da misli na moj način... on je tišinu shvatio kao moju povrijeđenost ravnopravnim pitanjem. Kako je teško ljudima razumjeti jedni druge osim ako se već nisu dogovorili!

113

I......

"Pomozi mi s ovim problemom", rekao sam. "Hoću ti pokazati što sam naučio. Hoću ti to dati na poklon, jer ti ćeš učiniti nešto različito s tim učenjem koje je dio mene i nekako znam da ćeš pronaći način da mi kažeš što si napravio drukčije, i zašto. Hoću da se to dogodi. Vjeruješ mi?"

Kimnuo je.

"Ali znam i nešto drugo a to je Nikada Nikoga Ne Uvjera-'? vaj. Kad si rekao Pa Što odmah sam vidio jarko ružičasti nat-/ pis: Reci Mu, Dokaži Svoju Istinu ili Neće Vjerovati Onome Što Govoriš!"

"Ne", rekao je. "Nisam to ..."

"Ne smeta mi da ti kažem, ne smeta mi da ti objašnjavam najjasnije što znam, ali zapamti da ja ne mogu preuzeti odgovornost za nekoga nad kim nemam pravo ... za bilo koga, to jest, osim mene."

"Alija..."

"Oslanjati se na druge ljude za razumijevanje je kao oslanjanje na liječnike za ozdravljenje, Dickie. Možemo imati koristi samo ako su na raspolaganju i kad su u pravu ... kada ih nema ili kad su u krivu onda i nas napušta sreća. 03i ako umjesto toga provedemo cijeli životni vijek učeći kako razumjeti ono što znamo, onda je naše unutarnje ja, koje poznajemo* uvijek s nama i kada nije u pravu možemo ga promijeniti kad god hoćemo, gotovo uvijek."/

"Richardeja..."

"Zapamti, Kapetane: Razlog zbog kojeg sam ja ovdje nije da te uvjerim, ili preobratim, ili pretvorim u sebe. Teško je bilo već i Richarda pretvoriti u mene. Ja nisam ničiji voda već samo svoj. Iskreno, bilo bi mi draže kada bi prestao brinuti o tome tko sam ja i u što vjerujem i zašto sam ja drukčiji od svih tvojih ostalih budućnosti. Dugujem ti informaciju, a i odgovor na tvoju radoznalost. Ono što ti ne dugujem je preobraćanje na moj način razmišljanja koji bi isto tako mogao biti čista laž."

U zamjenu za moju propovijed dao mi je dugačku šutnju. Poštena razmjena, razmišljao sam, i nisam govorio.

Uzdahnuo je. "Razumijem da ti nisi moj voda", rekao je, "i da ne preuzimaš odgovornost za bilo išta što ja napravim ili ne napravim do kraja mog jednog prirodnog života ili više života kroz vječnost. Slažem se da ne budeš okrivljen za bilo koju povredu stvarnu ili imaginarnu kao rezultat bilo koje tvoje izreke koju ja mogu pravilno ili pogrešno primijeniti u bilo kojoj situaciji i u bilo kojoj budućnosti ili alternativnoj budućnosti ako je izaberem. Razumiješ me?" Odmahnuo sam glavom.

"Kako to misliš, ne razumiješ? Ne shvaćaš? TI NISI MOJ VOĐA ILI MOJ VODIČ ILI MOJ UČITELJ, BEZ OBZIRA KOLIKO..."

"Nije dobro", rekao sam. "Hoću to na papiru." Njegovo lice bilo je kao čudo kojem treba zahvaliti. "Ti ŠTO? Govorim ti da razumijem da ne želiš biti ničiji vođa a ti mi kažeš da to nije dovoljno dobro za ..."

Dodao sam mu fini glatki kamen da ga baci. "Šalim se", rekao sam. "Samo te hoću zbuniti, Dickie. Želim biti siguran da razumiješ. Ne treba mi nikakav sporazum na papiru."

Proučavao je kamen u ruci: nije ga bacio, nije ga ispustio. "Dobro", rekao je napokon. "Život Je. I onda?" "Što znaš o aritmetici?" rekao sam. "Što zna bilo tko iz četvrtog razreda o aritmetici?" rekao je, znajući da ciljam na nešto, nadajući se da ga ne pokušavam opet zbuniti. "Znam koliko i svi drugi."

"To je dovoljno", rekao sam. "Ja smatram daje Život izražen u Prividima na isti način kao što su brojevi izraženi u svemirskom vremenu. Uzmimo broj devet. Ili bi ti možda radije neki drugi broj?"

"Osam", rekao je, u slučaju da se iza broja devet krije nekakva zamka.

"Dobro, uzmimo broj osam. Osam možemo napisati tintom na papiru, možemo ga urezati u bronci, možemo uklesati osam u kamenu, složiti osam maslačaka u gredicu, složiti osam hvati drva pažljivo jedan iznad drugog. Na koliko različitih načina možemo izraziti ideju osmice?"

114

115

Slegnuo je ramenima. "Bilijun načina. Nema kraja."

"Ali čekaj", rekao sam. "Vidiš ovu baklju, i ovaj malj? Isto tako možemo spaliti stranice, otopiti broncu, pretvoriti kamen u prah, otpuhnuti maslačke u vjetar, raznijeti drva u hrpu iverja."

"Shvaćam. Možemo uništiti brojeve."

"Ne možemo. Možemo uništiti privid brojeva u svemirskom vremenu. Možemo stvoriti privide, možemo uništiti privide.

Ali prije nego je nastalo vrijeme, Dickie, i ove iste minute, nakon što bude isprana vremenom i svemirom, ideja osmice ostaje, neuništiva prividima. Kada se Velika Eksplozija pretvorila u Veliki Prasak i sve se raznijelo u tako sitne čestice da više niti ne postoji, ideja osmice i dalje mirno pluta, savršeno i apsolutno nezainteresirana."

"Nije mu važno?"

"Gledaj, tu je sjekira", rekao sam. "Izrezi ideju osmice na tako sitne dijelove da više ne postoji. Uzmi vremena koliko trebaš. Reci mi kada budeš gotov."

Smijao se. "Ne mogu razrezati ideje, Richarde!"

"Ni ja nisam mogao."

"Znači, moje tijelo", rekao je, "nije ništa više stvarno nego što je napisani broj stvarni broj."

Kimnuo sam. "Alija dolazim tamo puno sporije od tebe. Čekaj malo."

Čekao je.

"Koji drugi broj je sličan broju osam?" pitao sam, razmišljajući na trenutak da li mi je uopće stalo do toga, da li vjeruje mojim slikama. Nije mi važno da li vjeruje, mislio sam, važno mije da razumije.

"Sedam?"

"Koliko osmica ima u aritmetici?"

Razmišljao je sekundu. "Jedna."

"I ja mislim. Ideja svakog broja je jedinstvena, ne postoji ni jedna druga istovjetna. Cjelokupno načelo brojeva ovisi o

116

našoj dragoj osmici, i bez osmice cijelo načelo brojeva bi kolabiralo."

"Ma da, kako da ne ..."

"Misliš da nije tako? Recimo da smo uspjeli uništiti broj osam. Brzo: Koliko je četiri plus četiri? Šest plus dva? Deset minus dva?"

"Oh", rekao je.

"Jasno ti je. Neograničen broj brojeva, svaki broj različit od svih ostalih, svaki jednako važan Principu koliko i Princip svakom od njih."

"Princip treba svaki broj!" rekao je. "Nikada nisam razmišljao o tome."

"Hoćeš", rekao sam. "Stvaran, neuništiv, život izvan privida - svaki broj može se izraziti istovremeno u neograničenom broju svijeta-privida na koliko god načina hoćeš."

"Kako se mi mijenjamo?" pitao je. "Odakle dolazi uvjerenje? Kako to da najednom zaboravimo sve što je istinito i pretvorimo se u nijema stvorenja preko noći?"

Grizao sam usnu. "Ne znam."

"Molim? Složio si cijeli ovajpuzzle i sad kažeš da ti nedostaje dio?"

"Znam da imamo pravo vjerovati u bilo kakav životni vijek", rekao sam. "Znam da to radimo zbog radosti učenja i snage sjećanja na ono što smo bili. Kako zaboravljamo? 'Dobrodošli u svemirsko vrijeme, molimo ostavite vaše sjećanje na ulazu?' Nešto se dogodi, ali nisam otkrio što je to što nas izbriše kad skočimo?"

Smijao se mojoj smetenosti, čudan osmjeh koji nisam mogao dokučiti, i onda kimnuo. "Ne mogu se složiti s tim da dio nedostaje", rekao je. "Nešto se dogodilo. Zaboravili smo. Idemo."

"Dobro, kad smo već u svemirskom vremenu", rekao sam, "možemo vjerovati da postojimo sami i nepovezani, imamo pravo reći daje Princip Brojeva glupost." Kimnuo je, slažući sve to u glavi.

117

"Princip ne primjećuje svemirsko vrijeme", rekao sam, "zato što svemirsko vrijeme nije. Tako Princip ne čuje tjeskob-nu molitvu ili opako prokletstvo, ne postoji ništa slično oskvrnuću ili herezi, ili svetogrđu ili bezbožnosti ili opačini. Princip ne gradi hramove, ne upošljava misionare, ne bori se u rovovima. Neoprezan je, potpuno nesvjestan kada su simboli njegovih brojeva razapeti na križeve, raskomadani na komadiće od drugih simbola i pretvoreni u prah."

"Nije ga briga", rekao je, preko volje.

"Da li Mama brine o tebi?" pitao sam.

"Ona me voli!"

"Da li je znala ili da li joj je bilo važno, da si zadnji put kad si se igrao lopova i žandara bio deset puta upucan na mrtvo u jednom satu?"

"Hm."

"Ista stvar je s Principom", rekao sam. "On ne primjećuje igre koje su nama toliko važne. Probaj. Okreni se tako da su ti leđa okrenuta prema Beskrajnom Principu Brojeva, prema Besmrtnoj Realnosti Numeričkog Postojanja."

Stao je na vrh brežuljka, okrenuvši se malo u lijevo.

"Reci na glas: Mrzim Princip Brojeva!"

"Mrzim Princip Brojeva", rekao je, ne previše uvjeren.

"Probaj ovo", rekao sam. "Jezivi glupi Princip Brojeva jede rafinirani šećer, zasićene masnoće i crveno meso!"

Smijao se.

"Pazi sad, Kapetane. Trebamo puno hrabrosti da ovo kažemo glasno, jer ako nismo u pravu, izgorjeli smo: TRULI LAŽLJIVI ODURNI ODVRATNI MLAČNI BESKORISNI NAZOVI PRINCIP BROJEVA GLUPLJI JE OD KONJSKE BUHE! NE BI NAS MOGAO POGODITI

MUNJOM NI KAD BI TREBAO DOKAZATI VLASTITO MIZERNO POSTOJANJE!"