Psiho 1 dio

Moja istina pročišćavala se dugo vremena. Istraživao sam s nadom i intuicijom i zgusnuo je najbolje što sam mogao uzevši u obzir sve aspekte, da bi je zatim pustio poput pogonskog goriva u motore, prestrašen u početku, da vidim što će se dogoditi.

Bilo je nekoliko uzvraćenih udaraca, moram priznati, jedna ili dvije eksplozije na toj stazi kada sam naučio kako prolazna mora biti bilo koja filozofija nastala u vlastitoj kućnoj izvedbi. Čađaviji, ali mudriji, trepnuo sam trenutak prije no što sam shvatio da je moj um veliku većinu mog života koristio ovo čudnovato gorivo kao pogonsku energiju. Čak i danas, oprezno vratoloman, kap po kap, postupno mu podižem oktane.

Nije bio moj izbor da uzgojim vlastite činjenice tek radi pukog veselja i samo zato da stvorim nešto različito ili zato što nikada nisam mogao upotrijebiti niskooktanski regular. Strastven u namjeri da otkrijem razloge postojanja i obrasce po kojima bi trebalo živjeti, već kao tinejdžer proživio sam religije, studirao Aristotela i Descartesa i Kanta kao izvanredni student dok sam još uvijek bio pilot u Air Forceu.

Po završetku posljednjeg predavanja, teških i sporih koraka na pločniku, bio sam uhvaćen u čudnovatu depresiju. Bilo je potpuno jasno u toj učionici, da ta gospoda znaju čak manje nego ja tko smo i zbog čega smo ovdje, a ja jedva da sam imao pojma o tome.

Veliki umovi, a oni to jesu, kružili su stratosferom iznad vrhova kabina mojih borbenih aviona. Bio sam spreman besramno posuditi jedan dio njihovog unutrašnjeg svijeta da bih izgradio svoj vlastiti, i tada, slušajući njihova predavanja u učionici jedino što sam mogao učiniti bilo je da se suzdržim i ne vrisnem: "Kome je stalo?"

Praktičnom Sokratu divio sam se zbog njegovog izbora koji je značio umrijeti za principe kada bi bijeg sigurno bio

lakši put. Ostali nisu bili tako izuzetni. Sve te čvrsto uvezane stranice, mikroskopska slova i na kraju njihov mudri zaključak: Sada ovisiš samo o sebi, Richarde. Kako bi mi mogli znati što je najbolje za tebe?

Završivši sa studiranjem, besciljno sam otišao u noć, koracima koji odzvanjaju kroz prazno studentsko naselje, bez cilja prema kojem bih krenuo.

Krenuo sam na to predavanje da mi bude putokaz, mislio sam, potreban mije kompas s kojim ću lakše proći kroz prašumu. Organizirane religije bile su klimavi mostovi, slabo povezane grančice koje bi pukle već pri prvom pritisku, kad dječja pitanja postaju nemoguće misterije. Zbog čega se religije tako čvrsto drže Neodgovorivih Pitanja? Znaju li da To je neodgovo-rivo nije odgovor?

I opet sam se susreo s novom teologijom, i svaki put bi se ponovilo isto pitanje: Uzimam li ovo uvjerenje da postane moj život?

Svaki put kada sam postavio to pitanje, iskušavajući da li će izdržati moju težinu, štapići mikada bi zatreperili i slomili se, i, najedanput, sve bi se srušilo preda mnom, zemlja bi se izmakla pod nogama, i sve bi nestalo.

Zgrabio bih svijet, otpuzao dalje od ruba zahvalan što me taj pad nije ubio. Kakav bi bio osjećaj, kada bi netko dao srce religiji koja bi jamčila da će se Zemlja otopiti u vatri 31. prosinca i probuditi se na prvi dan nove godine uz pjesmu snježnih ptica? Tupav, eto takav bi to bio osjećaj.

Iza mene, dok sam hodao, čuo se odjek ženskih koraka u noći. Pomaknuo sam se udesno da bih je pustio da prođe.

Sada kada sam završio s predavanjima o dvadeset filozofija, najsjajnijim zvijezdama povijesti, sve do jedne pokazale su se kao neuspjeh. Jedino što sam ikada tražio bilo je da mi pokažu na koji način razmišljati o Svemiru kako bi me to vodilo kroz svakodnevnicu - ne previše zahtjevan zadatak za Tho-masa Aquina ili Georga Wilhelma Fridricha Hegela, pomislili biste. Njihovi odgovori bili su dobri njima, ali njihova svakodnevnica lutala je drukčijim putovima od moje.

"Zar ste učili za ništa?" rekla je. "Oni su vas samo naučili onome čemu ste se sve ove godine nadali i što ste željeli pronaći, a čak niste ni svjesni toga?"

Tračak zlovolje ... ta žena nije prolazila pokraj mene, ona je slušala moje misli.

"Oprostite?" rekao sam, hladno koliko sam mogao.

Tamna kosa s neočekivano drskim pramenom plave, dvadeset godina starija od mene, obična, ne previše dobro odjevena, nesvjesna onoga što ja radim ljudima koji narušavaju moj mir.

"Dali su vam ono što ste došli naučiti", rekla je. "Vaš život se mijenja ove noći, zar ne osjećate?"

Okrenuo sam se i pogledao niz ulicu, nikoga nije bilo na vidiku. Znao sam da razgovara s krivom osobom. Nije bila iz filozofske grupe, nije bila nitko koga sam ikada poznavao ili ikada sreo.

"Ne vjerujem da se poznajemo", rekao sam.

Umjesto da se ukoči, nasmijala se. "Ne vjerujem da se poznajemo!" Mahnula je rukom ispred mojih očiju. "Naučili su vas da nemaju odgovore! Zar još ne shvaćate! Nitko nema vaše odgovore osim vas!"

Bože pomozi, pomislio sam. Sad će mi reći da je Isus Krist moj Spasitelj i da će me okupati u krvi Jaganjca Božjeg. Moram li se izrugivati biblijskim citatima da bih je se riješio?

Uzdahnuo sam. "Kad Isus reče: 'Nitko ne dolazi Gospodinu osim mene' nije mislio mene - bivšeg stolara nego mene -onog koji želi spoznati duh u ..."

"Richarde", rekla je. "Molim vas!"

Stao sam, suočio se s njom, čekajući. Njen osmjeh je ostao isti, zvijezde su joj treperile iz očiju. Puno je ljepša nego 'samo obična', pomislio sam, kako to da nisam opazio? Zar moja zlovolja pretvara druge ljude u bezoblične kreature?

Dok sam je gledao, mora da se promijenila ulična rasvjeta.

Čekala je sve dok nije imala moju potpunu pozornost. Da li se to ona mijenjala, pitao sam se, a ne svjetlo? Što se to događalo?

"Isus nema istinu za kojom tragaš", rekla je. "Niti je ima Lao-Ce ili Henry James. Ono što bi spoznao večeras kada bi otvorio oči nečem što nije samo lijepo lice, bilo bi... što?"

Čekala je.

"Ja te poznajem?" rekao sam.

Prvi puta te večeri ona se namrštila.

"Prokleto si u pravu. Da, poznaješ me!"

Tako je bilo oduvijek. Uvijek me netko pratio, najednom bi se stvorio u meni svaki put kada skrenem iza ugla, javio bi se u podzemnoj željeznici ili u pilotskoj kabini kako bi mi rekao što je bila poenta svakog čudnovatog događaja.

U početku sam mislio da su svi oni fantomi, tvorevine moje vlastite mašte, i u početku je i bilo tako. Koje iznenađenje, kada sam uvidio daje sljedećih nekoliko od ovih duša-učitelja smrtno i da su neopozivo čvrste trodimenzionalne konstrukcije poput mene, i bili su zapanjeni činjenicom što su zatekli mene usred svojih pustolovina jednako kao i ja činjenicom što sam zatekao njih u mojima.

Nakon nekog vremena nisam više mogao točno reći da li je osoba koja je nadzirala mene i moju poduku bila smrtna ili ne, a danas pretpostavljam da su ljudi, sve do trenutka dok ne iščeznu u sredini rečenice ili dok me ne bi jednostavno otpuhnuli u alternativne svjetove kako bi demonstrirali neke od čudesnih zakona metafizike.

Na kraju krajeva, zapravo, više nije niti važno tko su oni. Neki od njih su anđeli bez ikakve potrebe za pristojnim predstavljanjem. Neke sam poznavao dugi niz godina prije nego sam shvatio da imaju perje, dok sam za neke vjerovao da su živući sveci sve do trenutka kada se pokazalo da su zapravo nevolja.

Ova knjiga je priča o jednom od tih susreta u mojoj maloj tvornici pročišćenih misli, o tome što sam naučio od toga i kako je to učenje promijenilo moj život.

Ali požurite, ili ćemo zakasniti na prvo poglavlje.

8

Jedan

Stajao sam na vrhu planine promatrajući vjetar. Tamo negdje na horizontu nježno je dotakao jezero, protežući se u mom pravcu. Nakrivio je dim iz nekoliko tvorničkih dimnjaka u gradu, sedamsto metara ispod, uskomešao smaragdne krošnje drveća u podnožju planine. Prozračna koprena spletena strujom vjetra na rubu klisure lepršala je izmjenjujući se s toplom strujom, dvije minute lijeno, pola minute užurbano.

Bolje da imam jači vjetar kada skočim s klisure, odlučio sam, bolje da pričekam udar vjetra.

"Jesi li danas pokusni kunić ti ili ja?"

Okrenuo sam se i nasmijao Ceejav Sturtevant, letačici ne višoj od mog ramena, stegnutoj u letačku opremu, sa zavezanom kacigom i u čizmama, i s otrcanom maskotom plišanog medvjedića koji zuri preko ruba džepa njenog letačkog odijela, njen padobran, uredno složeni slojevi najlona žarkih boja i pažljivo položeni iza nje.

"Čekam još malo jači vjetar", rekao sam. "Ti idi prva ako hoćeš."

"Hvala, Richarde", rekla je. "Može?"

Maknuo sam se u stranu. "Može."

Zastala je sekundu gledajući horizont, i tada, najednom se bacila prema klisuri. Za trenutak je ličilo na neminovno samoubojstvo, jurila je u neizbježnu smrt koja je čekala dolje na stijenama. Sljedeći trenutak, njezin padobran se uz škljocaj pretvorio iz mlohave hrpe najlona u zračni vrtlog divlje žute i neonski ružičaste boje, oblak tanke tkanine koji je naglo odskočio iznad njene glave, nenadani veliki kineski zmaj stvorio se tu da je spasi od sigurne smrti.

U trenutku kada su njezine čizme dosegle ponor više nije padala već je letjela, u zraku ju je držao ovjes u obliku

kolijevke čije remenje je povezivalo sigurnosnu opremu i di-vovsko krilo.

Sve to promatrao je njen suprug dok je zakopčavao remenje na vlastitoj opremi. "Samo naprijed, Ceejav!" vikao je. "Nadi nam dobar vjetar!"

Prvi koji skoči s planine je pokusni kunić za vjetar, mi ostali gledamo i molimo se za jaku uzlaznu struju u blizini obronaka, za dan stvoren za dugi let nebu pod oblacima. Bude li uzaludna molitva, čeka nas uspavani zrak za jednostavno leb-denje do podnožja planine, ponovo pješačenje uzbrdo ili vožnja s kakvim dobrodušnim vozačem koji bi se autom uputio na vrh.

Blještava kupola padobrana zaokrenula se i počela dizati na više. Čuli su se povici odobravanja nas šestoro koji smo čekali da poletimo. I tada je opet potonuo, odlazeći dalje. Gunđanje. Šanse su bile da ovaj dan bude jedan od onih kada samo najvještiji mogu ostati u zraku pola sata nakon skoka.

Neko vrijeme sam gledao Ceejav, tada sam ugledao moju struju toplog zraka kako se uspinje uz planinu, krošnje kako podrhtavaju, razdvajaju se u staze, nadolazeću struju vjetra koja se oholo priprema na uzlet. Vrijeme za polijetanje.

Okrećući leđa vjetru, oštro sam povukao vrpce na ovjesu i moj padobran se uzdigao iz zemljanog groba uz pucketanje i šuštanje zraka poput spinakera velikog jedrenjaka bačenog u nebo.

Bilo je kao da sam dobio vlastiti oblak na kraju konopca, moj padobran izgledao je kao svilena duga u svim bojama s rasponom od deset metara od jednog do drugog vrha, poput limuna žute zrake lebdjele su izvan udaljenih granica. Osjećao sam puls u glavi dok sam tako stajao na povjetarcu. Nije bilo niti perja, niti voska - niti jastreba koji bi spriječio Ikarov pad. Tri tisuće godina prekasno za njega, mislio sam, točno na vrijeme za mene.

Žmirkao sam gledajući dugu, provjerio da trake na ovjesu nisu zapetljane, i okrenuo se licem prema vjetru.

Slasnog li života. Uvukao sam se u opremu, i odveo svoju veliku pticu do ruba hridine, sporo i teško poput ronioca u

10

ronilačkom zvonu koji se sprema na šetnju morskim dnom. 1 napokon, namjeran korak u prazno pokraj ruba litice. Umjesto da padnem preko ruba, duga me podigla, i ponijela me brzinom koraka preko vrhova drveća sve dalje od planine.

"Samo naprijed, Richarde!" netko je viknuo.

Lagano sam povukao polugu jedne kočnice, okrenuo se i nacerio im se s druge strane zračnog ponora, petorici letača padobranom u svili i paučini, dok su nestrpljivo čekali da bace svoju paučinu u vjetar i odu gdje ih nebo odvede.

"Dobar vjetar", odvratio sam.

Moj vjetar se pokrenuo i uzlazna zračna struja počela je slabiti noseći me mimo njih.

Iz moje perspektive, letači na vrhu planine uzdigli su se iznad mene dok sam ja tonuo, pokušavajući uloviti topli zrak. Tamo na sjeveru letjela je Ceejav, iskrivljena u čvrstoj spirali, jedva zadržavajući visinu. Dolje, ispod mene, planina se udaljavala, samo je provalija postajala sve veća ispod krhkog zračnog broda.

Prije dvije godine, mislio sam, ovo bi bilo poput čistog adrenalina u krvi, vratolomija koja se sastojala od osamsto metara dubine i samo pedeset remena koji me drže u zraku. Sada je to samo lijep i ugodan san o letu, bez motora, bez metal-no-staklene čahure uokolo, samo čežnja da se prepustim nošen bojama kroz prostranstvo.

Na trenutak sam ugledao gavrana sa strane, na udaljenosti između straha i radoznalosti. Crnih radoznalih očiju, glave koja se ukipila od iznenađenja vidjevši prizor: kukuruzni klip uhvaćen u dugu.

Ponovo sam utonuo u ormu poput djeteta na njihaljci, promatrajući kako se obronci planine dižu iznad mene, prestao sam tražiti uzlaznu struju. To je ono o čemu sam sanjao kao dijete dok sam bio na livadi s mojim papirnatim zmajem. Biti brži od orla bio je dio sna, ali isto tako i sporiji od leptira, ono divno i nježno prijateljstvo s nebeskim prostranstvom.

Ispod mene se ukazala zelena uzvisina koja nam je služila za slijetanje, a naokolo su bili parkirani, oni koji bi stali i

11

promatrali let padobrana. Dok sam se naginjao prema travi, još uvijek trideset metara u zraku, prebrojao sam pet automobila kako čekaju i šest koji usporavaju kako bi stali. Osjećao sam se čudno jer je svatko na zemlji mogao pogledati u vis i vidjeti me, moj privatni doživljaj u visinama postao je javno dobro. Izuzev zračnih parada, uvijek sam se osjećao nevidljivim u zraku.

Deset minuta nakon što sam zakoračio u zračno prostranstvo, izašao sam iz njega, smanjio brzinu padobrana na nulu pred samom zelenom livadom, i dotaknuo zemlju jednom a zatim i drugom nogom. Padobran je stajao iznad mene, štiteći me sve dok nisam bio siguran na zemlji, i kada sam povukao stražnje konope pretvorio se opet u bezobličnu masu svile, poput oblaka boje koji me okruživao.

Gore, Ceejav i ostali bili su točkice na nebu, držali su se, tražili još jedan uzlet u visine i nalazili ga, upotrijebivši svu snagu koju su imali, koristeći svaku uzlaznu struju. Bili su daleko nepopustljiviji od mene i nagrada za njihov trud bila je očita. Oni su bili u zraku dok sam ja stajao na zemlji.

Raširio sam i poravnao krilo zmaja, zatim slagao krajeve u sredinu, sve dok nije ličio na prozračni četverokut, istisnuo zrak i zarolao ga u futrolu.

"Da vas odvezem do vrha?"

Za letača je to glas iz raja koji obećava da će ga poštedjeti sat i pol pješačenja.

"Hvala!" Okrenuo sam se i našao nasuprot onižeg čovjeka, sijede kose, prijateljskog pogleda sveučilišnog profesora, podstavljenih ramena kojima se naslonio na auto promatrajući me.

"Strašan šport", reče. "Izgledate poput vatrometa na nebu."

"Zabavno je", rekao sam dižući futrolu na jedno rame i koračajući prema njegovom autu. "Zaista sam vam zahvalan za vožnju."

"Mogu zamisliti", rekao je. "Drago mije što to mogu učiniti." Pružio je ruku. "Zovem se Shepherd."

12

"Richard", odgovorio sam.

Spustio sam upakirani padobran na stražnje sjedalo i kliznuo na suvozačevo mjesto hrdavog Forda iz 1955. godine.

"Skrenite lijevo na autoput", rekao sam, "i onda još kilometar i pol do sljedećeg ulaza."

Pokrenuo je motor, vratio se na cestu, lagano se ubacio na autoput i skrenuo lijevo.

"Prekrasan dan, zar ne?" rekoh. Kad je netko ljubazan toliko da mi ponudi vožnju na vrh planine, pomislio sam, pristojnost nalaže neobveznu konverzaciju.

Nije ništa odgovorio, mislio sam da je koncentriran na vožnju.

"Jeste li ikada sreli nekoga", upita, "poput ljudi u vašim knjigama?"

Srce mije potonulo. Nije kraj svijeta ako stranac zna vaše ime. Ono što vas tjera u Anonimnost je to što nikada niste sigurni da li baš taj stranac zna vaše ime i što će se dogoditi sljedeće. Nakostriješite se, i ispast ćete pompozna budala. Prigrlite luđaka koji koluta očima i zateći ćete samog sebe kako grlite nagaznu minu.

U stotinki sekunde pretpostavio sam da bi taj Shepherd mogao biti luđak i da bih trebao naglo otvoriti vrata i baciti se na autoput. U sljedećoj stotinki odlučio sam riskirati, odnosno, skočiti mogu i kasnije, a osim toga skakanje iz njegovog auta baš i nije bio umjesan odgovor.

"Svi u mojim knjigama su stvarni ljudi", rekao sam, vjerujući da će mi istina pomoći da se izvučem, "unatoč tome što neke od njih nisam sreo u svemirskom vremenu."

"Da lije Leslie stvarna?"

"Njeno najdraže pitanje." Stoje htio? Razgovor je svakom minutom postajao opasniji. "Ovdje možete skrenuti, to je cesta koja vodi na planinu. Blatna je i strma mjestimično, ali uglavnom je bezopasna za vožnju. Pripazite kad dođete na vrh jer je let tako uzbudljiv da postanete ovisni o tom užitku prije nego se vratite u podnožje, i toliko se promijenite da više nikada ne možete biti isti."

13

Shepherd je ignorirao moj pokušaj da promijenim temu. "Razlog zbog kojeg pitam je to što sam ja jedan od onih ljudi o kojima pišete. Ja sam bio s vama kada ste bili dječak. Ja sam anđeo-učitelj."

Sudario sam se s Najvišim Stupnjem Opasnosti, i digao zaštitni zid brže od svjetlosti. "Dosta pitanja", rekao sam. "Recite otvoreno. Što hoćete?"

"Ne radi se o tome što ja hoću, Richarde, radi se o tome što ti hoćeš." Auto je išao dovoljno sporo da sam mogao iskočiti bez da me to ubije. Ipak, mislio sam, nije me nazvao bez-božnim antikristom, najvjerojatniji; nije naoružan i tu sam se nekako zagrijao za njega. Tip je govorio poput luđaka, ali dopao mi se.

"Ako jesi andeo-učitelj, onda imaš odgovore", rekao sam.

Na trenutak se okrenuo prema meni i nasmiješio se, iznenađen. "Točno! Naravno da imam! Zato i jesam tu! Kako si znao?"

"Imam pitanja", rekao sam. "Ja pitam, ti odgovaraš, mo-Že?" Ako je Shepherd bio jedan od likova iz mojih knjiga kanio sam to saznati.

"Naravno", odgovorio mi je.

"Kao dijete imao sam dvije krpene životinje. Kako su se zvale?"

"Tvoja deva je Cammie", rekao je, "a tvoja zebra Zeebie."

"Prvi stroj koji sam napravio. Kakav je bio?" Pitanje za zavaravanje.

"Napadački mlažnjak od pola metra," rekao je "deset centimetara u promjeru, lemljeni spojevi, pričvršćen na kraju dva metra dugačkog protuutega. Znao si da će toplina istopiti lem i da će sve eksplodirati za minutu ili dvije, ali prije nego se to dogodi, vidio si da tvoja ideja ima osnove. Alkohol kao gorivo. Sve je odletjelo u zrak, naravno. Vatra po čitavom stražnjem dvorištu ..."

Pričao je cijelo vrijeme vožnje, opisujući moje rakete, moju kuću, prijatelje i obitelj i psa; ispričao je ulomke mog ranog

14

djetinjstva do u detalje kojih se nisam mogao prisjetiti sve dok ih on nije spomenuo.

Likovi u mojim knjigama su stvarni, siguran sam, ali neki od njih su nekako opipljivi ... postoji dimenzija u kojoj oni egzistiraju, svaki kao snažan izraz života u njihovom svijetu, jednako kao što smo mi u našem. U knjigama, oni ušetaju u moju dimenziju i promijene je.

Shepherd je bio, ili jedan od ovih ljudi ili najveći čitač misli na svijetu.

"... grm oleandra u kutu kod zida. S grede na dimnjaku visi mobil koji si napravio od bakrene ploče i zavarenih sipki. Zakrivljene elipse - nazvao si ih Radar. U garaži je drveni ugljen i slike vezane u snopove, zadaća koju je tvoja majka imala na tom tečaju iz umjetnosti. Drvena kutija, koju si koristio kao tajni ulaz u kuću ..."

"Pitanje."

Prestao je govoriti u sekundi i vozili smo se u tišini, zaklonjeni podnevnom sjenom divovskog zimzelena, dok je stari auto škripao u nižoj brzini svladavajući strme i opasne zavoje na cesti.

"Ti ne govoriš BILO JE, govoriš SADA JE", rekao sam. "To vrijeme, moje djetinjstvo. Za tebe ono još uvijek postoji. Ja o kojem ti govoriš koji želi nešto, misliš na Dickieja, misliš na mene iz moje vlastite prošlosti."

Kimnuo je. "Naravno. To vrijeme je tamo preko puta ulice."

"Sljedeće pitanje."

"Pitaj bilo što."

"Koliko je sto trideset i jedan na treću?"

Nasmijao se. "Ja sam anđeo, nisam računalo."

"Pogodi."

"Petsto dvadeset i sedam?"

Krivi odgovor, kriv u milijunima. Tip nije sveznajući, mislio sam, ili mu barem matematika nije jača strana. Što još ne zna?

"Postoji li gravitacija na nebu?"

15

Okrenuo se iznenađeno prema meni. "Kada si se počeo pitati o tome?"

"Prije godinu dana otprilike. Bio sam ... pazi kamen, tamo!"

Prekasno. Udarac je odvratio njegovu pažnju natrag na cestu, ali on je vozio dalje, božanstveno miran. "Još pitanja?"

Pustio sam gravitaciju. Sada mi je bilo važnije upoznati ovu čudnu osobu nego razglabati o nebesima.

"Zašto si... zašto si ono što jesi?"

"Mi imamo poslovicu: Previše srca, premalo mozga" Način na koji je rekao te riječi, pretvorio je poslovicu u tužnu istinu.

Znao sam da me neće povrijediti, znao sam da me pronašao jutros sa sasvim drukčijom namjerom nego što je prijevoz do vrha planine, znao sam da nije čarobnjak s brojevima. Bio sam ispunjen pitanjima o milijun različitih stvari.

"A ti meni reci nešto", rekao sam, "zbog toga što to ima veze sa činjenicom zbog čega si ti ovdje."

"Svakako."

Da li mi se dopao na prvi pogled zbog toga što sam već negdje vidio taj osmjeh?

16

Dva

Anđeli-učitelji i nisu baš iskusni vozači. Jedan zavoj na cesti Tiger Mountain nagnuo nas je preko ruba litice, i većina ljudi bi se zgrčila u unutrašnjosti u nastojanju da se spasi. Tragovi guma od Shepherdova auta vide se još i danas, crna guma, spaljena dok je beznadno pokušavao svladati zavoj na goloj stijeni.

"Oprosti", reče, "nisam dugo vozio."

Upro sam nogama o pod i zgrabio poderani rukohvat. "Mogli bi malo usp®riti."

Teško ili lako, uopće nije bilo važno mom vozaču; on je imao potpuno drukčiji plan. "Ti se ne sjećaš puno toga o sebi kada si bio malen, zar ne?"

"Kada mi ti pričaš o tome onda da, inače ne previše."

"Bio si dobar dječak. Kada si odlučio nešto naučiti, bio si vrlo ozbiljan u namjeri. Sjećaš se kako si učio pisati?"

Mislio sam na Johna Gartnera i njegove satove kreativnog pisanja u srednjoj školi. Da li itko uči pisanje, ili jednostavno taj dar dotakne nekoga tko će im dozvoliti da vide snagu izbrisane riječi.

"Ne", rekao je. "Rukopis. Tvoja majka u kuhinji za stolom, piše pisma, ti sjediš uz nju s olovkom i papirom, crtaš "O" i "L" i "E" svih oblika, petlje i krivulje i krugove, stranicu za stranicom."

Sjetio sam se. Crvene olovke. I "R" i "S". Osjećao sam se tako odraslim dok sam nizao redove ovih znakova s lijeva na desno preko cijele stranice. Mama je rekla da sam to odlično napravio, a moja želja za vježbanjem pisanja rasla je sve više i više. Danas imam najgori rukopis na svijetu.

"Vidim da poznaješ Dickieja prilično dobro", rekao sam.

Kimnuo je. "Daleko bolje no što poznajem tebe."

"Zbog toga što on treba pomoć, a ja ne?"

17

"Zbog toga što on želi pomoć, a ti ne."

Ford je savladao posljednji zavoj i popeli smo se na vrh planine, drveće je iznenada ustupilo mjesto prekrasnim vidicima koji su se otvorili sjeverno i zapadno od nas. Parkirao je otprilike tridesetak metara od mjesta gdje letači uzlijecu, i ja sam posegnuo za vratima da ih otvorim.

"Drago mi je što si uz njega", rekao sam. "Pozdravi ga u moje ime, hoćeš li?"

Nije odgovorio. Izašao sam iz auta, uzeo upakirani padobran sa stražnjeg sjedala i podigao na ramena. Vjetar je bio jednako blag kao i prije. Ne budem li se mogao vinuti ovaj put, mislio sam, bit će to zadnji skok danas, spakirat ću se i otići kući.

Sagnuo sam se i mahnuo mu kroz prozor. "Drago mi je da sam vas upoznao, gospodine Shepherd", rekao sam. "Hvala na vožnji."

Kimnuo je, i ja sam krenuo. "O, samo još nešto" reče.

Vratio sam se do auta.

"Da li bi htio potpisati ovu knjigu za Dickieja?"

"Svakako." Daje tako nešto nemoguće, nije mi uopće palo na pamet. Ono što može zaobići i pobiti vrijeme je nada i intuicija, a ne hrpa papira i tinte.

Stavio sam paket na zemlju, otvorio vrata i ponovo kliznuo u auto.

Shepherd je dotaknuo knjigu koja je ležala između nas na prednjem sjedalu. "Dao si obećanje", rekao je. "Sigurno se ne sjećaš."

"U pravu si. Ne sjećam se." Kao dijete bio sam pun snova: želje i snovi, stvoreni tako da odgovaraju stvarima kakve bi trebale biti. Ne bih se iznenadio kada bih se nekih svojih snova sjećao kao činjenica, i nekih činjenica kojih bih se sjećao kao snova.

"Bilo je to davno, gospodine Shepherd. Dickie je tako daleko, on je sada potpuno druga osoba, zaboravio sam tko je on uopće bio. "

18

"Da, ali ti njemu nisi drukčija osoba. On je uvjeren da ga nikada nećeš zaboraviti, da ćeš učiniti sve da mu pomogneš naučiti kako treba živjeti. Očajnički želi otkriti ono što ti znaš."

"Već će otkriti", rekao sam.

Shepherd je kimnuo glavom. "1944., kada sam ti rekao da vrijeme ne predstavlja nepremostivi zid za mene, nego za tebe. Obećao si da ćeš za pedeset godina napisati knjigu i donijeti je natrag, dječaku koji si bio, i u njoj napisati sve što znaš. Na što trebaš paziti, kako biti sretan, znanje koje će ti sačuvati život, stvari koje bi želio znati kada si bio on."

"Ne, stvarno?" Zračne struje su se mreškale dosežući vrh planine. "Kakva divna zamisao."

Shepherd je pročistio grlo. "Sada je pedeset godina kasnije, Richarde." Pomaknuo se, osjećao se neudobno u sjedalu. "On čeka, dječak koji si bio. Obećao si."

"Ne sjećam se nikakvog obećanja."

Anđeo me pogledao kao da sam prodao vlastitu dušu. Riječi su zvučale možda malo grubo, pomislio sam, ali ni dječak ni anđeo ne znaju kako je teško pisati. "Reci mu da sam zaboravio na obećanje, ali da će sve biti u redu i da se nema čega bojati."

Shepherd je uzdahnuo. "O, Richarde", rekao je. "Zar ti obećanja djeci ne znače ništa?"

"Ne ako održati obećanje znači slomiti im srce. On ne želi znati da ga čekaju oluje, da će uskoro on biti jedini preživjeli u svojoj obitelji, ne želi znati o razvodu i izdaji i bankrotu, da se neće oženiti ženom koju voli sljedećih trideset pet godina. Shepherde, JEDNA godina je vječnost devetogodišnjaku. U pravu si, to obećanje ne znači ništa."

"Pretpostavljao sam da ćeš tako reagirati", rekao je. Tužan osmjeh. "Ja znam kako je teško napisati knjigu. Znao sam da je ti nećeš napisati, pa sam je napisao umjesto tebe."

19

Tri

amo je trebaš potpisati", rekao je anđeo, pružajući mi knjigu. "To će biti naša tajna, to da nisi imao vremena I sam je napisati. Dickie to ne treba nikada saznati. On, bez obzira na sve, misli da si ti Bog."

"Nema laganja tom malom čovjeku", rekao sam. "Reci mu istinu: On nema pojma što traži. Reci mu da sam ti rekao da će, kada bude mojih godina, shvatiti da se knjige ne pišu iz hira ili zbog starih obećanja. Knjige su rezultat vremena, godinama sakupljanih misli koje nikada ne iziđu van osim ako ih ne tiskaš, pa čak i onda pisanje je posljednje utočište, očajničko pokajanje kojim plaćaš pokušaj da dobiješ svoj život natrag. Predivno kada je gotovo a i sve ono što sam ikada želio reći već sam napisao, budi Bogu hvala, i sada sam zaslužio moje poslijepodne na vrhu planine sa svojim padobranom."

"Reći ću mu ono što mu moram reći", rekao je, ne previše obeshrabren. "I naravno, znam što bi ti napisao. Samo potpiši knjigu, ne da si je napisao, možda, nego da si je naslovio, da znaš daje istinita. Tada ću otići." Izvukao je olovku iz džepa. "Samo riječi ohrabrenja: Imaj vjeru! i potpiši."

Po prvi put sam pogledao svezak koji mi je dao. Korice tamnozelene boje, naslov bijele boje tiskan velikim slovima. ODGOVORI - neke od uputa što raditi i misliti s ciljem da se živi sretnim životom. Rezultati zagarantirani po Richardu Bachu.

Srce mi je potonulo. Ipak, mislio sam, puno dobrih knjiga ima stvarno glupe naslove.