Psiho 7 dio

"Voliš igrati kada znaš da ne možeš izgubiti, jesam u pravu?"

"NE! Što teže to zabavnije!" Razmislio je. "Dokpobjeđu-jem."

"Kada ne bi bilo rizika, ako bi znao da ne možeš izgubiti, ako bi znao kraj, da li bi igra i dalje bila zanimljiva?"

"Ono što je najbolje u tome je što na početku ne znaš kraj." Nenadano se okrenuo prema meni. "Bobby je znao kakav je kraj."

"Da li je Bobbvjev život bio tragedija, to što je umro tako mlad?"

Pogledao je kroz prozor, opet potišten. "Je. Nikada neću znati tko bi on postao. Tko bih ja postao."

"Zamisli da je život igra. Da li bi Bobby mislio da je njegov život tragedija?"

"Daj mi misaoni eksperiment."

Nasmiješio sam se na to. "Ti i Bobby igrate šah u prekrasnoj kući, s puno različitih soba. Usred igre tvoj brat uvidi kako će završiti, ne može naći nikakav drugi put da izbjegne neizbježno, preda igru i ode istraživati kuću. Da li on misli daje to tragedija?"

"Nije zanimljivo ako znaš kraj, i onda on ode istraživati druge sobe u kući. Njemu to nije tragedija." "Da lije tebi tragedija trenutak kada on ode?"

149

"Neću plakati", rekao je, "ako netko ode iz sobe."

"Sada se vrati natrag na šahovsku ploču. Ali umjesto da igraš igru, ti jesi igra. Šahovske figure imaju imena Dickie i Bobby i Mama i Tata i umjesto od drva napravljene su od krvi i mesa i poznavali ste jedno drugo cijeli život. Umjesto četverokuta tu su kuće i škole i ulice i trgovine. Igra se tako okrenula da je figura koja se zove Bobby izvan igre. On nestaje, potpuno, s ploče. Je li to tragedija?"

"Da! On nije samo u drugoj sobi, otišao je! Ne postoji nitko drugi tko bi ga mogao zamijeniti i ja moram biti do kraja života bez njega."

"Znači, koliko smo bliži igri", rekao sam, "to smo više dio nje, i svaki gubitak je tragedija. Ali gubitak je tragedija samo za igrače, Dickie, samo ako zaboravimo da je to što igramo šah, kada zaboravimo zašto, kada mislimo daje naša šahovska ploča jedina koja postoji."

Pažljivo me promatrao.

"Što više zaboravljamo da je to igra, i da smo mi igrači, tim više život postaje besmislen. Ali zemaljski život je isto što i bejzbol i mačevanje ... čim je igra završena, sjetimo se ... o da, igrao sam zato što volim sport!"

"Kada zaboravim", rekao je, "jedino što moram napraviti je izdignuti se iznad šahovske ploče i ponovo pogledati?"

Kimnuo sam.

"Naučio si to iz aviona", rekao je.

"Naučio sam to iz visine. Od letenja ovdje visoko na nebu i gledanja u puno šahovskih ploča dolje na zemlji."

"Ako netko umre, nisi tužan?"

"Ne zbog njih, nisam", rekao sam. "A ni zbog sebe, ne više. Žalost je bila zaranjanje u samosažaljenje, i svaki put kada sam bio žalostan nisam izlazio iz toga ozdravljen, već mokar, i bilo mi je hladno. Nisam se mogao prisiliti na vjerovanje da je smrt u svemirskom vremenu išta realnija od života u svemirskom vremenu, i nakon nekog vremena prestao sam pokušavati."

150

,

Izravnao sam na sedam tisuća metara, povukao komande unatrag u brzinu dovoljnu za održavanje visine. Bila je velika razlika između brzine kojom se uzlijeće i brzine kada se dosegne određena visina, ali to je normalno. Izlazni otvori turbo ubrizgivača bili su potpuno zatvoreni, užarena bijela vatra bila je direktno u turbinama. Vani je zrak bio smrznut dvadeset stupnjeva ispod nule, ispušne mlaznice bile su baklje dovoljno užarene da otope srebro. Na temelju takvog kontrasta, mislio sam, mi možemo letjeti.

"Ljudi uglavnom kažu da je žalost vrlo važna, Dickie, da je žalost zdravija od soka od mrkve ili svježeg šumskog zraka. Ja sam prejednostavan da bih to shvatio. Žalost nije više potrebna od onog trenutka kada shvatimo smrt i strah nije više potreban od trenutka kada shvatimo letenje. Zašto žaliti za nekim tko nije umro?"

"Zato što se to očekuje?" pitao je. "Trebao bi biti žalostan kada ljudi nestanu."

"Zašto?" rekao sam.

"Zato što bi trebao prestati misliti i prepustiti se onome što vidiš i onda bi se trebao osjećati ...nesretan zbog toga! To su pravila, Richarde! Svi to rade!"

"Ne svi, Kapetane. Svaka žalost mora imati smisao, i dok ima, zbog čega onda žaliti? Ako bih ti htio reći jednu stvar o životu, onda bih ti rekao da nikada ne zaboraviš da je to igra."

Do tada je stražnji motor opet počeo čudno brektati, broj okretaja i višestruki pritisak i pritisak goriva su porasli zajed-

no.

"Štakori!" rekao sam, frustriran problemom.

"Richarde, to je samo igra."

"Miševi", rekao sam ublažavajući gunđanje. Okrenuo sam avion i počeli smo se približavati zemlji.

"Reci mi nešto drugo što trebam znati. Daj mi načela koja mogu koristiti svaki dan."

"Načela", rekao sam. Kako sam uvijek bio zadivljen kada bi nekoliko riječi nosile takvu težinu! "Kad pustiš propeler kroz kompresiju, nemoj se čuditi ako ti motor počne raditi."

151

Okrenuo se prema meni, dok su mu se obrve izvile u upitnik.

"Pilotsko načelo", rekao sam. "Pravilo Nenamjerne Posljedice. Za dvadeset godina shvatit ćeš dubinu koju ima."

"Svaki pravi učitelj sam prerušeni ja."

"Je li to istina?" rekao je.

"Dickie, da li bi htio imati nekoliko prvoklasnih načela?"

"Da, molim te."

"Pokušavam srediti svoj život ovog trenutka kako bih ti dao najbolje od onoga što sam naučio, što sam zaradio pod cijenu svakodnevnog života. Ti si beskrajno inteligentan. Ako ih ne budeš razumio sada, očekujem da ćeš ih shvatiti kasnije, u tvoje vrijeme."

"Da, gospodine", rekao je to dobroćudno poput Zen sljedbenika.

"Kada kupuješ, odluči se za sigurnost umjesto za sreću, i platit ćeš to po toj cijeni.

Ne postoji zvuk kada drvo ni od koga zamjećeno padne u šumi, i ne postoji svemirsko vrijeme bez svijesti koja to promatra iz blizine.

Krivnja je napetost koju osjećamo kada želimo promijeniti našu prošlost, sadašnjost ili budućnost zato da bi udovoljili drugima.

Nekih izbora koje živimo samo jednom ali proživljavamo iznova tisuću puta, sjećamo se do kraja života."

Sreća naša da nismo svjesni ostalih života, mislio sam, nepokretan i prikovan sjećanjima, ne bi se mogli nositi s ovim.

"Ne znamo ništa dok se naša intuicija ne složi s tim."

Stražnji motor se stabilizirao dok smo tonuli kroz tisuću petsto metara. Što god da nije u redu s tim turbo ubrizgavanjem nije jako loše, mislio sam, samo je malo loše.

"Smjesti vrlo rano u svoju svijest: Mi nikada ne odrastamo.

Sve što vidimo od nekoga u nekom trenutku je samo sličica njihovog života, u bogatstvu ili siromaštvu, u veselju ili očaju. Sličice ne pokazuju milijun odluka koje su vodile tom trenutku."

152

"Hvala ti Richarde", rekao je Dickie. "Ovo su jako dobra načela. Mislim da mije dosta."

"Najumjerenija sugestija za promjenom je smrtna prijetnja statusu-quo.

Razlozi koje ne možemo zanemariti neće nikada uvjeriti zasljepljujuće osjećaje.

Život ne traži od nas da budemo dosljedni, okrutni, strpljivi, od pomoći, ljuti, racionalni, nerazumni, dragi, nestrpljivi, otvoreni, neurotični, brižni, kruti, tolerantni, komotni, bogati, potlačeni, divni, bolesni, obzirni, zabavni, glupi, zdravi, pohlepni, prekrasni, lijeni, odgovorni, budalasti, nesebični, pod pritiskom, intimni, hedonisti, marljivi, manipulativni, introvertni, kapriciozni, mudri, sebični, ljubazni ili žrtvovani. Život ipak, kako god, traži„Q4 nas da živimo s posljedicama vlastitih izbora."

"Pa," rekao je, "kTadlnTse da to treba prije ili kasnije u životu platiti. Hvala ti. Puno ti hvala na načelima."

"Alternativni životi su krajobrazi koji se odražavaju na prozorskom staklu... stvarni su koliko i naši svakodnevni životi, ali nisu tako jasno vidljivi.

Ako nije nikada naša greška, ne možemo preuzeti odgovornost za posljedice. Ako ne možemo preuzeti odgovornost, osuđeni smo na to da uvijek budemo njezine žrtve."

"Hvala ti, Richarde."

"Naša istinska domovina je zemlja naših vrijednosti", nastavio sam, "i naša svijest je glas njenog patriotizma."

Nemamo nikakva prava dok ne objavimo da ih imamo.

Moramo odati počast našim zmajevima, hrabriti ih da budu dostojni razarači, očekivati da će nas nastojati razoriti. Njihova je dužnost da od nas naprave budale, njihov je posuo da tuis ponize pred drugima, da nas prisile ako mogu da prestanemo biti različiti! I ako odemo vlastitim putem bez obzira na vatru i bijes koje bacaju na nas, naši zmajevi slegnut će ramenima kud budemo van njihovog domašaja, i vratit će se njihovoj kurta.iki'i filozofiji: Ne možemo ih baš sve slomiti...

Sreća je nagrada koju dobijemo za život po najuzviSenijim pravima koja poznajemo."

153

"DOSTA! TO JE PREVIŠE, RICHARDE! PRESTANI S NAČELIMA. AKO KAŽEŠ JOŠ JEDNO NAČELO, RAS-PUKNUT ĆUSE!"

"Dobro", rekao sam. "Ali budi pažljiv s onim što želiš, Dickie, jer... "

"AAAAAAAAAAAIIIIIIIIIEEEEEEEEEE!!!"

Trideset tri

Dok sam pripremao našu večeru, Leslie se smjestila na visoku stolicu uz kuhinjski pult, odsutno slušajući o mojoj pustolovini s Dickiejem.

"Od ove točke on je samo moj imaginarni prijatelj", rekao sam, "i ja mu pričam sve to iz zadovoljstva koje mi pruža prisjećanje." Istresao sam u veliku tavu sve narezane sastojke. "Da li se kriješ iza imaginarnog prijatelja?" upitala je Leslie. "Trebaš li sigurnosno odstojanje? Bojiš li ga se?" Za- / stala je na pola puta dok se išla presvući iz odjeće u kojoj je | radila u vrtu: kratke bijele hlače, majica, slamnati šešir širokog i oboda. Skinula je šešir, ali sada je bila uhvaćena u zamku radoznalosti, gledajući dublje i tražeći značenja, i pretpostavljao sam da će presvlačenje morati pričekati.

"Bojim li se?" rekao sam. "Možda." Sumnjao sam u to, ali s vremena na vrijeme, dobro je testirati ono u što smo sigurni, pretvarajući se da je laž. "Što bi on to mogao reći, a da bi me povrijedilo?"

Dodao sam ananas u tavu na štednjaku, pšenicu krupnog zrna, i pet-šest puta brzo promiješao.

154

"Mogao bi reći da te on izmislio, odlučiti da si ti samo imaginarna budućnost, okrenuti se i otići i ostaviti te sa svim što mu želiš priopćiti neizrečenim."

Digao sam pogled prema njoj, nije bilo osmjeha, i zaboravio sam protresti bočicu s umakom od soje, tako da ga, naravno, nisam mogao nasuti. "On to ne bi napravio. Više ne."

Nekada mi ne bi bilo važno ako bi me ostavio, mislio sam. Sada bi.

Ostavila je svoje pitanje da se ohladi, i nastavila: "Da lije on primijetio da ti kuhaš, a ja ne?" rekla je. "Je li mu to važno?"

"Kuham svojoj ženi, kažem mu, ali sam inače vrlo muževan ... čak su i moji kolači vrlo muževni!" Nije istina, naravno. Prije nego sam odbacio šećer, pravio sam štrudle. Bile su kao pečeni oblaci, tako prhke, ali ja sam skromniji od Boga. Ta časna kvaliteta koju sam posjedovao bila je zapravo potpuni nedostatak ega.

Važno je da pšenica bude jako vruća, kažu; vrućina izvlači taj sočan okus. Za svaki slučaj, našao sam vrećicu rezanih lješnjaka i dodao ih u tavu.

Leslie poznaje moje čudne principe kao i svi drugi koji misle da nisu istiniti, ali ona je tolerantna i ponekad ima volju čuti nešto više od njima. "Što si mu rekao o braku?" pitala je.

"Nije pitao. Misliš da će ga zanimati?"

"Zna da ga čeka brak, u budućnosti. Ako je on ti, pitat će", rekla je. "Što ćeš mu reći?"

"Reći ću mu da je to najsretniji najzahtjevniji najvažniji dugoročni izazov u njegovom životu." Podigao sam žlicu pripremljene večere prema njoj da proba. Još nije gotovo, mislio sam, ali nikada nije zgorega biti pristojan s onim s kim živiš. "Hoćeš probati?"

"Previše je hrskavo", rekla je. "Užasno je suho."

"Mmmm." Stavio sam tavu sa štednjaka na radnu plohu i natočio šalicu ili dvije vode, i vratio sve na vatru još nekakvih dugih deset minuta.

155

"Mogu pomoći?" pitala je.

"Lijepo od tebe. Radila si. Samo se opusti."

Otišla je do komode s tanjurima, izvadila tanjure i vilice. "Što ćeš mu reći?"

"Reći ću mu moju tajnu braka, najprije, a onda ću ga upoznati s činjenicama." Pronašao sam sokovnik i uključio ga, i dohvatio svežanj mrkve iz frižidera.

Smiješila mi se. "Ti jesi mudar! Koja je tvoja tajna braka?

"Nemoj me zezati s mudrošću, Wookie. Rekao sam da ću mu ispričati ono što znam." Stavio sam čašu pod otvor sokov-nika.

"Dobro", rekla je. "Nisi mudar. Koja je tvoja tajna braka?"

Pritisnuo sam prekidač i uključio aparat i gurnuo unutra prvu mrkvu. Sok je izišao iz raja, ali naš stroj pravi buku kao vrag u najvećem poslu.

"U REDU JE DA RADIŠ ONO ŠTO SMATRAŠ DA JE ISPRAVNO," rekao sam nadglasavajući buku koju su pravile rezalice, "U REDU JE I ZA TVOJU ŽENU DA RADI ONO ZA ŠTO SMATRA DA JE U REDU. I U REDU JE AKO SE S TIM NE SLAŽEŠ!"

"NE SLAŽEM SE!" rekla je. "PO TOME, BILO BI U? REDLI DA VARAMO JEDNO DRUGO, DA LAŽEMO JEDNO DRUGO, ZLOSTAVLJAMO JEDNO DRUGO NA BILO KOJI NAČIN ZA KOJI MISLIMO DA JE 'ISPRAVAN'! MORAŠ JOŠ DODATI DA JE TVOJA TAJNA ZAŠTO NAŠ BRAK FUNKCIONIRA I TO ŠTO IMAMO GODINE U KOJIMA SMO STEKLI POVJERENJE JEDNO U DRUGO, GODINE U KOJIMA SMO UPOZNALI KARAKTER NAŠEG PARTNERA S KOJIM TREBAMO ŽIVJETI! JA ZNAM DA JE U REDU ZA TEBE DA NAPRAVIŠ ONO ZA ŠTO MISLIŠ DA JE ISPRAVNO ZATO ŠTO JE TVOJ OSJEĆAJ ZA ISPRAVNO DOVOLJNO SLIČAN MOJEM!"

Sokovnik je jednako brz koliko i glasan. Druga čaša je bila puna i isključio sam ga.

"Ne slažeš se?" rekla je u iznenadnoj tišini.

"Ne." Srknuo sam malo moje mrkve. -'Uvijek je u redu da napravimo ono što mislimo da je ispravno. Nenia iznimaka."

Smijala se mom protivljenju, i bio sam prisiljen da se i sam nasmijem.

"Da li bi tvoja mudrost sačuvala tvoj prvi brak?"

Odmahnuo sam glavom. "Bilo je prekasno. Kada postaneš dehumaniziran brakom, onda je trenutak da se završi. Ona i ja toliko se nismo slagali da više nije bilo u redu biti ono što želimo, ne više. Mi se nismo samo prestali voljeti, nismo više mogli podnijeti da budemo u istoj prostoriji. Za to nema lijeka."

"Sjećam se vremena kada ni ja nisam mogla podnijeti da budem u istoj sobi", dražila me. Držala je poklopac od tave u ruci probajući opet večeru. "Misliš da smo se trebali rastati?"

"Gladna si?" upitao sam.

Kimnula je, širom otvorenih očiju. "Vruće ..."

"Još samo minutu", rekao sam, ugasivši plamen na štednjaku. "Ti si bila drukčija, Wookie. U tim danima, čak kad sam bio i najviše bijesan na tebe, nisam mogao zaboraviti koliko si prokleto privlačna. Bilo je prilika kada bih otišao iz kuće, ljut zato što nisi mogla razumjeti tko sam ili što sam mislio i kako sam se osjećao. Vikao bih u autu, odlazeći: .Dra^/ Bože kako možeš očekivati od mene da živim s Leslie Parrish ? To nije moguće! Nema načina! I čak i u takvim trenucima znao sam da si vraški pametna, i bila si još uvijek toliko lijepa daje to izazivalo fizičku bol. Razvod je bio neizbježan, a ja sam te bez obzira na sve volio. Nije li to čudno?"

Odnio sam tavu na stol i poslužio našu večeru za dvoje.

"Richie, razvod nikada nije bio neizbježan", rekla je. "To je bila samo očajnička pomisao."

Braniti zastarjele zaključke, mislio sam, nije znak mudrosti, i čak i da je, neću ih braniti. Razvod je bez obzira na sve bio neizbježan.

Ako moramo izgubiti muža ili ženu kada živimo prema vlastitim uvjerenjima i pravima, gubimo ujedno i nesretan brak, i dobivamo sami sebe. Ali ako je brak rođen između

156

157

dvoje koji su već otkrili sebe, tada počinje prekrasna pustolovina, s uraganima i svim onim što oni nose.

"Od trenutka kada sam prestao očekivati od tebe da me uvijek razumiješ," rekao sam, "kada sam naučio da je u redu da ti i ja imamo različite ideje i različite zaključke, i da je u redu da svatko od nas s time učini ono što misli da treba, otvorio se novi put tamo gdje sam mislio da je slijepa ulica. Ja nisam bio uhvaćen tvojim zaključcima i ti nisi bila uhvaćena mojim razlikama."

"Istina", rekla je. "I hvala ti na večeri. Odlična je."

"Je li bilo prevruće? Rekla si da ti je vruće?"

"Sad je bolje." Otpila je gutljaj svoje tekuće mrkve. "A Dickie te možda neće pitati o braku."

"Pitat će", rekao sam. "Reći će: Zašto misliš da smo ovdje? i ja ću mu reći da mislim da smo tu da damo ljubav, milijun puta će nas iskušavati da je pokažemo, i milijun puta nećemo uspjeti i milijun puta hoćemo. I sada i ovdje stalno imamo nova iskušenja, svaka minuta svakodnevnog života je test, svaka godina i ona sljedeća u intimnom životu jednog s drugim."

"To si lijepo rekao", rekla je. "Nisam znala da ti je brak toliko važan."

"I nije", rekao sam. "Ljubav je važna."

"Drago mi je da si to rekao. Mislim da si predivan, ali si isto tako čovjek kojeg najmanje volim ponekad. Nikada nisam srela nikoga, muškarca ili ženu, koji može biti tako hladan ili bezobziran kao što ti možeš. Oštar kao trnje u ledu, kada se osjetiš ugroženim."

Namrštio sam se. "Znači da mi je još malo ostalo. Ne tvrdim da sam prošao dobro u tim iskušenjima, kažem samo da znam da ona postoje. Strpljenja. Pronaći ću svoj put u život gdje ću biti ona vrsta dobre duše kakva većina ljudi već je. Za sada sam sretniji time što ću biti ono što jesam. Sumnjičav, rezerviran, obrambeno orijentiran..."

"Nisi ti tako loš", rekla je vedro. "Već dugo vremena nisi bio sumnjičav."                                                            ¦     ,.¦

158

"Vidiš da hoću izmamiti kompliment!" rekao sam. "Čak niti mrvicu?"

"Reci Dickieju da mislim da ti nisi najgori čovjek na svijetu."

"Kad si ljuta na mene onda misliš da jesam."

"Ne. Čak ni približno", rekla je. "Što ćeš mu još reći o braku?"

"Razliku između braka i ceremonije", rekao sam. "Reći ću mu da pravi brak nije dvoje ljudi koji jure preko mosta zasuti konfetima i rižom, nego da je to otkriće nakon cijelog jednog života provedenog skupa da su izgradili most zajedno, vlastitim rukama."

Spustila je vilicu. "Richie, to je prekrasno!"

"Trebao bih tebi govoriti, a ne Dickieju", rekao sam.

"Možeš oboma", rekla je. "Ako to tebe čini sretnim, i ja onda živim sa sretnijim čovjekom."

"I to bih mu rekao. Muževi i žene nemaju moć da jedni druge učine sretnima ili nesretnima. To je individualna moć. Svaki od njih može usrećiti samo sebe samoga."

"Do određene granice mogu se složiti s tobom, ali ako tvrdiš da bilo što od onoga što napravimo ne ostavlja traga na onom drugom, onda se apsolutno ne slažem s tobom."

"Sukobi", rekao sam, "su naši ispiti kojima testiramo jedno drugo. Ti možeš odlučiti da budeš sretna bez obzira što ja napravim, i veliki su izgledi da ću ja biti zadovoljan ako si ti sretna, jer volim biti s tobom kad si sretna. Ali zbog toga ja nisam sretan, ne činiš me ti sretnim."

Zatresla je glavom i obzirno mi se nasmiješila. "Čudan način gledanja na stvari."

Mislila je daje to samo detalj, samo nekakav mali dio logike koja pripada meni, koji blokira dar njene ljubavi prema meni. Osjećao sam se kao nosorog koji trči ravno na tanki led, ali morao sam joj to objasniti.

"Ako se ne osjećaš dobro", rekao sam, "ali odlučila si me usrećiti time što ćeš mi napraviti večeru ili izaći van sa mnom,

159

očekuješ li da će to funkcionirati, očekuješ li od mene da budem sretan ako znam da se osjećaš užasno?"

"Ne bih ti rekla da se osjećam užasno, i da, očekivala bih da budeš sretan."

"Ali onda bi bila mučenica. Učinila bi me sretnom žrtvujući sebe, ali lažući mi, glumeći sreću za moje dobro. Ako bi to funkcioniralo, onda bih ja bio sretan ne zato što bi ti bila sretna, nego zato što bih ja vjerovao da si sretna. Ne radi se o tebi ili o tome što ćeš ti napraviti za mene, moje uvjerenje je ono što će mene usrećiti. A moja uvjerenja su moja odgovornost, a ne tvoja."

"To zvuči užasno hladno", rekla je. "Ako se radi o tome, zbog čega bih se uopće trebala truditi da ti udovoljim?"

"Ako ne želiš, nemoj ni pokušavati! Sjećaš se kada si radila osamnaest sati na dan u uredu dok si imala posla preko glave?"

"Našeg posla kojeg sam samo ja obavljala?" rekla je slatko. "Da, sjećam se."

"I sjećaš li se koliko sam bio zahvalan?"

"Naravno da se sjećam. Sjedio si sa dubokim borama na čelu, zavidan i uvrijeđen, kao da si ti bio taj koji se ubijao od posla."

"Sjećaš se koliko dugo je to trajalo?"

"Godinama."

"I zato što si ti obavljala sav moj posao umjesto mene, je li to bio razlog zašto su stvari tako dobre između nas?"

"Čini mi se da pri kraju tog razdoblja više nisam mogla podnijeti ni pogled na tebe! Radila sam od zore do ponoći, ti bi veselo objavio da ideš malo letjeti, bilo ti je previše posla u uredu. Imaš sreću da te nisam ubila!"

Što više vremena provedemo na poslu koji mrzimo, mislio sam, manje zadovoljstva ćemo imati u našem braku.

"Ali konačno je nešto puklo", rekao sam. "Ti si rekla k vragu i ovaj posao, k vragu i prokleti sebični Richard Bach, ja ću opet imati svoj život. Nije me briga za njega, brinut ću o sebi, opet ću imati veselje."

160

"I jesam!" rekla je, dok su joj oči poprimale veseo izraz.

"Što se dogodilo?"

Smijala se. "Što sam ja bila sretnija, tebi se to više sviđalo!"

"To je to! Čuješ li što si rekla? Ti si sama odlučila da ćeš biti sretna!"

"Jesam."

"A ja sam postao sretniji zato što si ti bila sretnija", rekao sam, "čak i kada nisi Pokušavala Usrećiti Mene."

"Slažem se."

Lupao sam prstima po stolu oponašajući sudački čekić. "Slučaj je završen."

"Pretpostavljam da si ti htio mene usrećiti", rekla je, "govoreći mi da ne radim tako dugo i tako naporno u uredu."

"Naravno da jesam. Onda kada sam pokušavao riješiti tvoje probleme umjesto tebe."

"Govoriti mi da prestanem bilo je glupo", rekla je. "Ja mogu prestati raditi i zabavljati se danas zato što smo na različitoj točki naših života. Posao koji danas radimo je stvar izbora, nije pitanje života-i-smrti. Možemo ga obavljati ili ignorirati, kako god želimo. Onda, naš posao je bio ozbiljan - pokušavala sam te izvući iz pravne zbrke i financijskih pioblema koje si imao, kada smo se sreli, ako se sjećaš. I da nije bilo posla koji sam ja obavila ti danas ne bi bio u laku ugodnoj poziciji. U najboljem slučaju, morao bi napusl ih < ivu državu, a ne želim ni pretpostaviti što bi ti se moglo d> lili u najgorem slučaju. Prema tome, uz tako veliki tili»j-. "'i odlučila raditi do iznemoglosti. I ako si mi hiu> |>mii            naosi zasukati rukave i primiti se posla!"

"Ali zar ne vidiš? Nisam htio! Završni i >,.•..«.nije bilo važno! Nije mi uopće bilo važno da li je napravljen! Onih nekoliko puta što sam bio ne sretan...